BOSANSKI DUH OSLONJEN NA KAMENE STEĆKE

INTERVJU

ŠEVKO KADRIĆ, PISAC, SLIKAR, PLANINAR, EKOLOG



Živković, Kadrić

 

 

   BOSANSKI DUH OSLONJEN NA KAMENE STEĆKE

 

Hercegovačke novine, Milorad Živković

 

·       Bosna je uvijek bila utočište pribjeglicama

·       Martin Luter i Hamza Orlović će postaviti isto pitanje:  zašto ja moram svom Bogu da se molim na njihovom jeziku?

·       Nacionalne elite su opljačkale sopstveni narod

·       Vjersko-nacionalne elite su se uljuljkale u svom nacionalizmu, ali ga i materijalizovale

·       Muslimani su vjerska kategorija i njima ne trebaju države, njima trebaju džamije

·       Živimo jedan život,  ne smijemo dozvoliti da nam ga otimaju i moramo se izboriti da ga dostojanstveno odživimo

 

     Bosanski planinar, švedski pisac i ekološki pripovjadač – najkraća je moguća odrednica za Ševku Kadrića, Bosanca sa privremenim ili trajnim boravkom u Švedskoj u koju je otišao početkom proteklog rata. Gore smo se i upoznali posljednje ratne godine, kada je i bio već u zrelim spisateljskim godinama. Do sada je Kadrić objavio sedam romana, od kojih je „Zaljubljen u Sunce“ privukao značajnu pažnju ne samo bosanskohercegovačke i švedskje čitalačke publike, nego i mnogo šire. Njegov posljednji roman  „Luter i Orlović“ promovisan prije nekoliko dana u Sarajevu, priča je o dva lika – Martinu Luteru, čovjeku koji se nije slagao sa Papinskim kanonima i postupcima i koji je l5l7. godine vrisnuo o indulgencijama i uređenju crkve i čiji se vrisak i danas čuje, i o Hamzi Orloviću Bošnjaku, hafizu, kojeg su drugi, zbog njegove učenosti, sultanom nazivali i koji se, 5o godiuna nakon reformisanja katoličanstva, zapitao moraju li i muslimani da se svom Bogu, Allahu obraćaju na arapskim jezikom i ako ga ne razumiju. Desetine hiljada mislilo je kao i on, krenulo za njim i tako su nazvane hamzevijama.

      Njegov junak u romanu „Zaljubljen u Suncer“, Lazar Drljača, slikar, boem, savremena lutalica, jadnako kao što je, po svemu sudeći, i autor romana. Kadrić nije zaljubljenik samo u slike i pisane riječi, već i veliki poznavalac istorije Bosne i Hercegovine i njenih naroda, posebno patarena (Bogumila) i, opet posebno stećaka, kao simbola života, trajanja, kulture...

 

Razgovaramo neposredno nakon promocije Vaše posljednje knjige, romana „Luter i Orlović“ (intervju pravjen u petak, l4. avgusta,  op. a.). Narodski rečeno, naš ste čovjek, švedski ste pisac (od l992. godine boravi u Švedskoj i član je Udruženja piusaca te zemlje – op. a.). Otkuda Martin Luter u bosanskoj i švedskoj literaturi i šta je njegovo zajedničko sa drugim likoim romana Hamzom Orlovićem Bošnjakom, hafizom, kojeg su drugi, zbog njegove učenosti, sultanom nazivali?

KADRIĆ: Martin Luter, reformator, ali i prosvjetitelj je jedna od najznačajnijih , rekao bih najsvjetlijih figura evropske civilizacije. To je čovjek koji je u mraku srednjovjekovne  Evrope, u kojoj su inkvizicijske horde uvodile red i branile dogme, upalio svjetlo prosvjetiteljstva koje se zvanično naziva protestantizmom. Podsjećam da je inkcizicija u to vrijeme pobila, odnosno spalila oko pet miliona žena i mnogo više muškaraca,  optužujući ih kao jeretike, dakle one koji ne poštuju vlast i moć pape, a žene, jer su bile najznačajnija snaga socijalnog pokreta. Jer, žena funkcioniše na drugom principu – ona brani sigurnost porodice, i ona je samim tim bila opasna.

Evropska elita koja je stradala u to vrijeme, stradala je zato što je mislila svojom glavom i što je htjela da promijeni svijet. U tom vremenu javlja se Martin Luter koji traži slamku spasenja. Baš kao i danas, kada svijet traži slamku spasenja. Luter je tu slamku vidio u slovu, u pismenosti i Bibliji. To je šesnaesti vijek, tačnije l5l7. godine. Luter je bio teolog, doktorirao je na Bibliji i odlazi u Rim da se suoči sa Papom, kao svetim ocem koji hoda po zemlji, da se divi Rimu. A kada je došao u Rim, kleknuo je i rekao: „Klanjam ti se sveti Rimu“. Već sutradan, slušajući na propovjedi kardinala, rekao je da nikada nije čuo gluplje predavanje. Očekivao je da ga Papa primi, ali Papa nije bio u  Rimu, jer je bio na osvajanju, a kasnije će se ispostaviti da je tada on lično predvodio krvave horde koje su u jednom selu pobile oko lo hiljada ljudi, spalivši ih i žive i mrtve.

U isto vrijeme, dok su oni po manastirima živjeli u celibatu (beženstvo, bezbračnost, op. a.) u Rimu su kardionale služile gole žene. On je onda naprosto vrisnuo: ovo nije zaštitnik Boga, zaštitnik Hrista, ovo je antihrist. On je rekao da Bibliju, kao svetu knjigu, Hrista, kao čovjeka koji se žrtvovao za  cijelo čovječanstvo, ne samo za kršćane i Boga, treba spasiti. Spas je vidio u prevođenju Biblije sa gračkog na njemački jezik. Onda je, u ime Boga, svaki Nijemac trebalo da nauči čitati, u ime Boga svaki Nijemac je trebao čitati, u ime Boga svaki  Nijemac je trebao da uči!

To je taj najznačajniji pokret toga vremena. Od njega kasnije ide desno kalvinizam (jedna od protestanskih religija – op. a.), lijevo baptizam. Cijela Evropa je tada uzdrmana. Ni Crkva ni Papa više nisu tumači ni gospodari Biblije, jer se ona vraća u srce najobičnijeg čovjeka, koji, da bi je razumio, mora da nauči čitati i da živi po njenim pravilima.


Kadrić, Nura Haver, na književnoj pozornici u Sarajevu

 

                   IZBAVLJENJE ZA EVROPU

 

U Vašoj knjizi Vi pravite vezu Lutera sa Hamzom Orlovićem. Na šta, zapravo, ciljate?

KADRIĆ: Martiun Luter je našao izbavljenje za onu Evropu u Bosni, u Bosanskim patarenima (sekta koja je u l2. vijeku bila raširena i kod nas – op. a.) da se Bogu mole na svom maternjem jeziku. Jedini u cijeloj  Evropi tog vremena su se patareni, odnosno bogumili svom Bogu molili na svom jeziku i to im je bio smrtni grijeh. Podsjećam da je Papa  izvršio desetine krstaških ratova protiv takve Bosne.

Takođe treba reći da je sva evropska elita tog vremena bila u nemilosti, ali je jedino mjesto gdje je mogla da se sakrije bila Bosna i to iz dva razloga: jer je Bosna imala vlastelu koja je bila tih pogleda (poznati ban Kulin) i, drugo, imala je bosanske planine koje su bile štit i brank ljudima koji su bježali. Podsjetiću na stanovništvo  Srebnernice koje je odnekud došlo sa naučenim zanatima, pa podsjećam na Safadre koji su pobjegli iz Španaije itd. Bosna je uvijek bila utočište pribjeglicama i izbjegliocama – i iz Crne Gore, Srbije, Francuske, Španije, Ugarskih zemalja...

U Vašoj literatuiri bogumili su nezaobilazna tema. Naravno, i u  romanu „Luter i Orlović“, jer je i sam Martin Luter u papinskim podzemnim podrumima, u naumu koji je htio ostvariti, morao se sresti sa temom bogumila. Nailazeći na grijeh bosanskih bogumila, koji su krivi što su bogohumili, da ne priznaju Boga koji ne prizna njihov narod i njihov jezik, Luter, zapravo, otkriva svoje poglede između Boga i Crkve, izloživši ih u 95 teza kojima je, na neki način, izazvao Crkvu da diskutuje osnovni princip religije i mjesto Crkve u njoj. Manje-više, to je poznato, ali šta je to učinio Hamza Orlović Bošnjak?

KADRIĆ:  Oni su htjeli skoro isto.  Luter se jednostavno pita: zašto ja Nijemac, moram svom Bogu da se molim na tuđem jeziku? Ili još preciznije – ima religijski princip po kom smo svi pred Bogom isti – i muški i ženski, i crni i bijeli, i mali i veliki... Onda on kaže: ako smo svi pred Bogom jednaki, zašto bi ja Martin Luter morao svom Bogu da se molim na njihovom jeziku? Isto pitanje će postaviti i Hamza Orlović. On je iz Gornje Tuzle i radnja se dešava 4o godina poslije uspjelih Martinovih reformi, za koje je mogao, ali i nije morao čuti. Hamaza Orlović, čiji je deda bio bogumil, odnosno pataren, je odveden u Istambul, i on postavlja  isto pitanje: ako smo svi pred Bogom, odnosno Allahom isti, zašto bi ja, Hamza Orlović, morao svom Bogu da se molim na jeziku kojeg ne razumijem? On je u to vriueme postao najučeniji čovjek  Otomanske imperije, pa su ga ljudi, ne bez razloga, zvali drugim sultanom, jer je sva znanja tog vremena imao, a imao je i dar govora. Tako je postao simbol i prosvjetiteljstva, ali i novog pokreta za reformu islamske crkve, kalifata. On je mislio da svi muslimani Bogu treba da se mole na svom jeziku.

Dakle, Allah ili Bog nije svetu knjigu, ni Bibliju ni Kuran, poslao sultanima ili papama,  ali ni popovima i hodžama već ih je poslao običnim ljudima, i sva mudrost je da običan čovjek zagospodari svetom knjigom, odnosno da je razumije. Ukoliko, recimo, ja sada vama govorim na švedskom ili enegleskom jeziku recept kako se kuha kafa, vi to nećete razumjeti ako ne znate taj jezik, ali ako to govorim na našem maternjem jeziku, odmah poslije toga vi ćete spremiti tu kafu. Šta je Biblija, šta je Kuran?  To su knjige recepara življenja. Kako živjeti po njima ukoliko ne  razumijete jezik. Sva mudrost je naučiti jezik kojim je ta knjiga pisana.

 

 

Ševko Kadrić

Koliko vidim i koliko razumijem, Lutera i Orlovića Vi stavljate u savremeno doba življenja?

KADRIĆ:  Oni su i to vrijeme bili najsavreniji. Ali, ono što je najvažnije, ono što su oni tada učinili je važno i danas. Oni su tada izbavili Evropu. Jedan od učitelja Martina Lutera tada kaže:  "Martine, Bog ima velikih problema, ali on treba hrabre i mudre ljude“. Danas u 2l vijeku imamo velikih problema – ekološkog, moralnog karaktera, problem potrošačkog mentaliteta, imamo kapitalistički fundamentalizam. A izbavljenje je opet na strani mudrih i hrabrih, i danas moramo iznaći put kako ići dalje. Inače, mi smo pred apokalipsom.

To što ja ponovo pokupšavam etablirati temu Lutera i Hamzu, je zbog toga što oni traže Boga u svom srcu, a to u ovom trenutku smatram ključnom slamkom za izbavljernje. Bog – da, ali u srcu običnog čovjeka.

 

 

NARODI KAO TAOCI

Hamaza je, kao učen čovjek, po povratku iz Stambola u Bosnu, u narodu doživljen kao čovjek koji, zajedno sa njim želi srušiti stubove imperije, kalifat, ropstvo i bespogovornu poslušnost u osvajanju tuđeg i čuvanju osvojenog. U ovo vrijeme Bošnjaci su, u političkom smislu, najpodijeljeniji narod među političkim vođama i oligarhijama.  Kako Vi to tumačite?

KADRIĆ: Bosancima, Bošnjacima se danas pokušava nabiti klerikalna luđačka košulja, da ih se kao narod svede na vjersku skupinu. Jedan dobar dio odgovornosti leži na njihovim vjerskim ali i političkim liderima. Normalno, i na liderima zemalja u okruženju, koji na tome samo profitiraju, nabacujući Bošnjavcima imidž koji danas u Evropinije nije na nekoj velikoj cijeni. Riječ je o izmišljenoj islamističkoj priči. Cijela priča o BiH i Jugoslaviji l992. godine je, na žalost, konstruirana priča. Ni danas ne treba previše mudrosti da dokučimo koje i kakve su se igre igrale oko Jugoslavije. Ona, Jugoslavija, je tek negdje u trećem planu. Prvo imamo pad Berlinskog zida, koji simbolizuje pad jednog sistema, sistema komunizma koji je imao dva i po miliona vojnika, nuklearno oružje... Ali, na svjetskom planu imamo klasičnu borbu za novu podjelu svijeta, u šta se SAD uključila jako dobro, jer nije smjela propustiti tu priču. Evropske zemlje su znale šta će sa socijalističkim zemljama, htele su u njih plasirati kapital. Da je Amerika čekala, to bi se sve bez nje i desilo, ali je Njemačka na svoj način dobila svoj ekonomski prostor, Franscuska svoj itd. Tako imamo vrlo naglašen konflikt između Amerike i Evrope, pa ponovo konflikt između evropsklih zemalja: Njemačka je, recimo, imala svoj interes, pa je htjela da proda oružje koje joj je ostalo iza SSSR-a. Bilo je riječ o oko osam milijardi dolara, Rusija je imala svoj interes itd, itd... Tek u trećem planu je  Jugoslavija, kao prostor stvoren za konflikte, prostor koji je samo u posljednjih lOO gosina imao pet većih ratova – Prvi i Drugi balkanski rat, Prvi i Drugi svjetskli rat, pa ovaj protekli rat. Dakle, Jugoslovenski prostor je idealan za konflikt. U cijeloj toj priči doživjeli smo rat, a da niko nije bio spreman da ga zaustavi. Evropa se demonstrirala kao ekonomski  i politički gigant, ali kao vojna sila bila je nula. Na kraju, poslije krvavih pet godina, Amerika je morala, da jedinim efikasnim sredstvom – silom – zaustavi rat. Ili preciznije iz sebi znanih razloga u Deytonu legalizuje ono što se na terenu desilo...

Jugoslovenskim narodima, ili preciznije jugoslovenskoj radničkoj klasi, kao jedinom legitimnom vlasniku društvene imovine,  se prodaje vrlo jeftina priča o vjersko-nacionalnim, religijskim  sukobima. Poenta je da su nacionalne elite opljačkale sopstvene nacije. Danas ne treba nikoga uvjeravati da je hrvatska elita opljačkala hrvatsku naciju, preciznije hrvatsku radničku klasu, nikoga ne treba uvjeravati da je srpska elita opljačkala srpski narod i imamo prostor Bosne i Hercegovcine, u kojoj su, iz istih pobuda, pljačke društvene imovine i promjene titulara, nametnuti i Bosni podmetnuli  uskošićardžijski i klerikalni slojevi. Tako danas u BiH imamo tri ekonomske cjeline, u kojima su vlasnici kleronacionalne elite,  koje jako dobro sarađuju u pljačci društvene imovine, pretačući je u privatnu. Međutim, narodi su taoci. Još uvijek je moguće u BiH, nakon toliko godina, Srbima, Hrvatima i Bošnjacima prodati jeftinu priču o nemogućnosti zajedničkog života, strahu itd. U međuvremenu je društvena imovina pokradena. 

Nisam htio da Vas prekidam, ali pitanje se odnosilo i na podijeljenost bošnjačkog poliotičkog rukovodstva...?

KADRIĆ: Unutar tog korpusa imamo dvije značajne struje, kao što ih ima i u drugim korpusima, samo što je ovdje najnaglašenije. Riječ je o klerikalnoj struji koja je uspjela da se jako dobro situira i da se institualizira. Recimo, prije rata smo imali jedan teološki fakultet, sada imamo tri, prije rata smo imali jednu, sada šest srednjih vjerskih škola... Proizvode se ljudi, čija je profesija proizvodnje religioznosti kod ljudi. I kasnije taj kadar ubacuju u školu, čak i obdanište, što je bastijalno... Ovdje mislim na ovaj islamistički dio, a ništa drugačija priča nije ni kod katoličkog ni kod pravoslavnog klera.

Imamo ovu drugu – građansku opciju, koja preferira prema socijalnoj demokrfaciji.

Taj jaz kod Bošnjaka je naglašeniji.

Na žaalost,ono što je i jednima, i drugima i trećima zajedničko je pohlepa da se društvena imovina pretoči u privatnu, čitaj svoju. Ni SDP, kada je bila u situaciji, nije se drugačije ponašala. I on je vidjela svoju šansu  da društvenu imovinu pretoči u privatnu ili oligarhijsku. I to je kod Bošnjaka naglašeno, ali ne znači da to nije i kod drugih.

Ako je, po Vama, Bosanac germansklo ime za vlasnika zemelje Bosne, a Bošnjak njegova latinizirana  izvednica, i ako treba naglasiti da u tom  imenovanju religijska pripadnost ne igra ulogu, kako ste kazali u svojoj knjizi „Bošnjašto na vjetrometini“, izlažete li se opasnosti da Vas pripadnici drugih naroda, Srbi i Hrvati, koji za sebe neće kazati da su Bosanci, neće optužiti da Bosnu na taj način „gruntovno“ vezujete samo za Bošnjake muslimane?

KADRI: Apsolutno ne. Knjiga je pisana l992. godije i tada je trebalo naučno pokazati da su priče o vjerskom ili građanskom ratu  ovdje iluzorne. Zašto? Mi smo u Centru za međuetnička i religijska istraživanja, imali istraživanje koje je pokazalo da je do l99o. godine samo l5 odsto stanovništva prakticiralo religiju, a 85 odsto su bili ateisti. Drugo što je veoma važno: 42 odsto stanovništva je  direktno ili  indirektno živjelo  u mješovitoj formi  braka, pa je priča o međureligijskom ili međiunacionalnmom, građanskom ratu bila apsurdna. U knjizi koju spominjete, ja kažem da je Bosanac iliti Bošnjak vlasnik ovoga prostora, bez obzirta na religijsku pripadnost. To je bilo prije l8 godina. U međuvremenu se desilo to što se desilo. Vjersko-nacionalne oligarhie su se uljuljkale u svom nacionalizmu, ali ga i materijalizovale. Danas pričati Srbinu da on nije Srbin, nego pravoslavac, ne pije vode, jer ima prostor, ima gruntovnicu, ima zemlju koja je po njemu imenovana i zove se Republika Srpska. Ili, pričati Hrvatu da je on katolik,  prije toga Bosanac, na žalost – ne. Hoću reći, da se tim grubim odnošenjem sprem stvarnosti koji se zove rat, stradanje, legalizacija, mnogo toga dovodi u pitanje, pa i neistina postaje istina. Istina je da je Bosanac, odnosno Hercegovac vlasnik ovoga prostora. Međutim, to danas mnogo drugačije izgleda. I dalje, dakle, ostajem, pri onoj tezi da je Bosanac germansko ime za vlasnika zemlje Bosne, a Bošnjak njegova latiniziorana izvedenica, bez obzira na religijsku pripadnost. I to je naučna činjenica. Niko do l984. godine nije upotrebjavao termim Srbin za bosanskog pravoslavca, niti  Hrvat za bosanskoh katolika, a čak je Kalaj tražio da se Bošnjakom nazove svaki stanovnik Bosne i to nije prošlo, a to je bilo kao juče. 

Zapravo, Vi – kritikujući aktuelnu vlast nacionalnih ili nacionalističkih politiučkih elita – kažete da „Bosna može postati Bosanska, ako je i vlast takva, a to i jeste uslov njenog opstanka, druge mogućnosti kao da prostori krvavog Balkana ne opoznaju. Bosna i Bosanci ili će to naučiti ili će nestati, po onome što su sada bliže su nestanku, nego ponovnom nastanku“. Iz ove Vaše konstatacije moglo bi se izvlačiti više pitanja, ali ću se zadržati na dva. Prvo: ako vlast nije bosanska, a nije, kakvu to Bosnu danas imamo?

KADRIĆ: Vi ste već i sami odgovorili na ovo. Tamo gdje vladaju Šveđani, tamo je Švedska, tamo gdje vladaju Danci, tamo je Danska... Ukoliko se nama ovdje nametne vlast koja je srpska ili vlast koja je hrvatska, ili neka ekskluzivno bošnjačka, onda se odgovor sam nudi: to više nije  Bosna. U Evropi se narodi imenuju po prostoru kog su vlasnici.

Za sve to možemo „zahvaliti“ ili optužiti vlast nacionalnih političkih oligarhija...?

KADRIĆ: To je duga priča. Ona u sebi sadrži ideju velike Srbije, novopečenu ideju velike Hrvatske, ali, na žalost, i ovu treću o kojoj smo govorili. Riječ je o nesazrijevanju o kojem su pisali mnogi bosanski mislioci, kašnjenje Bosanaca da se definiraju kao narod i kao nacija. Da smo imali bosansku elitu, onda bi ovaj prostor bio bosanski, ali na žalost nismo je imali, ili preciznije imali smo je ali su tuđe elite bile jače.

 

KO SU NAJODGOVORNIJI ZA BiH?

Ali, imali smo i imamo bošnjačku. No, ako su Bošnjaci najmnogobrojniji narod u BiH, znači li to da su za sudbinu, za budućnost BiH najodgovorniji i najveću odgovornost treba da nose upravo Bošnjaci muslimani?

KADRIĆ: Nemojte mi amputirati i povezivati te riječi Bošnjaci i muslimani. To je odrednica ganas glavnog među muslimanima. On je rekao da su Bošnjaci dominantno muslimani, a oni koji to nisu to su izuzeci. Ja ne dijelim takvo mišljenje. Ostajem na stanovištu da su Bošnjaci iliti Bosanci vlasnici ovog prostora, bez obztira na religijsku pripadnost. Muslimani su vjerska kategorija i njima ne trebaju države, njima trebaju džamije. Bošnjaci muslimani jesu najbrojniji, ali to se govori u smislu prepadanja. Problem je što oni nemaju rezervne domovine. To je činjenica i to je sada dovedeno pod pitanje: ako čovjek iz Sandžaka ima bosanski pasoš, to znači da je i Bošnjak dobio rezervnu domovinu koja je Srbija. Ta je teza vrlo komplikovana i ukoliko ona bude zavisila od pameti Bosanaca izdijeljenih po vjeri i naciji, onda nećemo daleko stići.

Što se maloprije kazali – na žalost. Je li zato što nemaju rezervnu domovinu, ali su svoji na svome, kao što su i Srbi i Hrvati.

KADRIĆ: Nestaće BiH kao prostorne kategorije. Rastočiće se između Srbije i Hrvatske. Ostaće jedan dekorativni dio Bošnjaka. Zato sam rekao – nažalost. To je pamet bosanska koja vodi prema tim konceptima. Koncept nade je evropski koncept. Ukoliko Evropa smjelije, hrabrije, odvažnije i mudrije zakorači u ovaj prostor, ili ga naprosto priključi onom što se zove Evropska unija, onda će borba za terotorije postati besmislena, onda će srpski kapitalista itetako očekivati da svoj kapital oplodi i mimo ovoga prostora, jer će imati potencijalnih kupaca među nekoliko desitina i stotine miliona ljude u Evropi. Ili: jedan mladi čovjek ne mora biti taoc srpske, bošnjake ili hrvatske elite, već će svoju šansu potvrđivati na evropskom tržištu. U tom kontekstu, ove luđačke  košulje nametnute od nacionalnih elita, postaju besmislene. Naša djeca ne smiju biti taoci ove politike.

Ako Srpsku pravoslavnu crkvu – kako kažete u jednoj svojoj knjizi – smatrate izvornim idejnim tvorcem velikosrpske ideje, te da tamo gdje je srpska zemlja, tamo je i srpska pravoslavna crkva i ni jedna druga“, odnosno tamo „gdje je Srpska pravoslavna crkva, tu je i srpska zemlja“. Čija je onda zemlja tamo gdje su bosanski stećci?

KADRIĆ: Ne bih tu toliki grijeh stavio Srposkoj pravoslavnoj crkvi, koliko Otomanskoj imperiji i kasnije turskoj vlasti. Ona, da bi jednostavno vladala prostorima, upotrebljavala je Pravoslavnu crkvu da joj pomogne u vladanju pravoslavcima. To je isto bilo na prostoru Makedonije, Bosne i Hercegovine i kasnije na prostoru Hrvatske. Dakle, Turci su SPC dali vlast i mogućnost da  čak i fizički kažnjava neposlušne kmetove. U trenutku kada se vidjelo da Otomanska imperija pada, SPC se dosjetila, odnosno vidjela da već ima mrežu i da ima vlast nad kmetovima i prva je ponudila program da pravoslavce imenuje Srbima, pa otuda ide ona teza: gdje je Srbin, tu je i srpska zemlja, a prije toga je trebalo Makedonca pravoslavca imenovati Srbinom, Crnogorca pravoslavca imenovati Srbinom, Bosanca poravoslavca imenovati Srbinom itd. Na žalost Garašaninova ideja da svi pravoslavci treba da su i Srbi, a oni da naslijede Otomansku impoeriju je, po Stevanu Dedijeru, grobnica srpskog naroda. Neću ja da sudim, niti da upotrebljavam tu vrstu kvalifikacija, ali hoću da kažer da je evidentna uloga SPC u toj ideji velike Srbije.

Kada su u pitanju Bogumili, oni su bili grijeh za katoličku crkvu, ali i za pravoslavnu. Ko je god htio sa strane ići na Bosnu, on se morao suočiti sa jednim specijalnim duhom, kojeg je dr Ivo Komšić nazvao bosanskim duhom. On je svoje idejno uporište imao u bosanskoj crkvi, u vlasteli. Ban Kulin je i sam bio pataren, odnosno Bogumil. Karakteristika ovoga prostora i jeste u velikoj slobodi religioznlosti. Drugo je što se ispovjedalo na maternjem jeziku, što je automatski dovodilo do veće mudrosti. Bosna je u to vrijeme bila pametnija od drugih, imala je višak pameti, ali taj višak pameti je iza sebe ostavio tragove: još uvijek  je prisutno 66 hiljhada kamenih stećeka, na kojima vidimo način življenja na ovim proistorima. Snaga bosanske crkve je u tome što jer njena gruntovnica u stećku. Zato ja často naglašavam da je bosanski duh oslonjen na kamene stećke. Možda je taj inspirativni dio danas nama, kao što je juče bio Hamzi i Luteru, upravo na tim kamenim stećcima.

 

PISAC EKOLOGIJE

 

 

 Kazali ste maloprije da u BiH ima oko 66.5oo stećaka. Krleža je jednom davno otprilike kazao i ovo: „Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme  Inka ima spoomenike kulture. U Evropi jedino Bosanci imaju spomenike kulture. Imaju stećke. Vi ste to dosta istraživali, pisali ste o tome. Šta je za Vas stećak danas?

KADRIĆ:  To što je Krleža rekao, to je trag Bosanca gorštaka koji je vlasnik ovoga prostora i koji je znao da čuva i sebe i prostor i znao je da živi sa tim prostorom.

Ako mene hoćemo determinirati kao pisca, onda sam ja ipak pisac ekoloigije, pisac prirodnog življenja. Bogumili su toliko inspirativni, da ja danas ne znam ni jedan evropski pokret koji bi mogao potpunije i decidnije da odredi naš odnos prema prostoru, kao što su to patareni (Bogu-mili) uradili. Dakle, stećak je nešto nad čim se svakodnevno treba zapitati. Stećke danas ni najsavremenija tehnika ne može napraviti, pa se onda moramo zapitati  kada, kako, zašto i čime je neko modelirao te stijene. Oni su nam ostavljali poruku, recimo otvorene ruke, poruku neratništva, ravnopravnosti muškarca i žene... Evropa počinje sa Klarom Cetkin učiti o ravnopravnost žene s početka 2O vijeka. Na stećcima imate muškarca i ženu koji se drže za ruke. Oni nisu imali iluzije da je čovjek jednako muškarac plus žena. To je prirodno određenje naše biološke egzistencije. Dakle, kod njih je bilo sve priorodno. Prirodno je da čovjek ne ratuje, pa su sve strijele na stećcima opuštene, a ne razapate. Na njima između dva ratnika stoji žena, ona ih miri. Dakle, na njima je hiljade i hiljhade poruka. Ono što je najvažnije jeste da na stećku imamo pravo pravcato slovo i pravu pravcatu poruku. Ja sam napisao osam romana, ali ni danas ne mogu biti mudriji nego što su njihove poruke. To je naprosto nevjerovatno, fascinantno – da u l2, l3 vijeku ljudi pišu, tako razmišljaju o životu...

Danas smo mi u svijetu mobitela, interneta, brzih i skupih automobila i demonstriramo svoje slabosti, ali gubimo svoju suštinu – gdje smo mi u toj priči. Mudar čovjek ne može biti mudar samim tim što kupi mobilni telefon ili skupo auto. Iluzija kapitalizma je: nisam mlad, nisam lijep, nisam pametan, ali imam novac i hoću da kupim mobitel, skupo auto...

 

   Dugo se bavite pitanjima ekologije. Objavili ste četiri knjige o tome. Član ste ekoloških pokreta. Javno ste žalili zbog činjenice što jedan veliki stručnjak o ovoj oblasti Osman Pirija nikada u Bosni i Hercegovini nije imao značajnijeg razumijevanja za svoje poduhvate, pa ni projekat Hepok u Hercegovini. Možete li, pogotovo za ove mlađe čitaoce, podsjetiti, zapravo, o čemu se radilo?

  KADRIĆ: To je suštinsko pitanje i drago mi je da ste ga postavili. Življenje na ovoj planeti je ključno pitanje čovjeka i čovjekovog opstanka. A ljudi koji su se u toj oblasti, ne oprobali, nego koji su dali svoj doprinos, skrećući pažnju na njega, jesu i ti prijatelji kojih više nema među živimam, kao što su spomenuti Osman Pirima, Nijaz Abadžić, doktor Mustafa Omanović i drugi. Ja sam l988. godine napisao knjigu „Planinarenjem do zdravlja“, nudeći recept življenja ne samo ovom gradu – Sarajevu, a tada sam bio profesir na Sarajevskom univerzitetu. Imao sam sjajno životno iskustvo u tom pogledu: bio sam, bolestan, pa sam se vratio na poziciju zdravog življenja, a onda sam imao i pedagoško iskustvo kroz Školu planinarenja i Školu skijanja. Desetak godina sam držao te škole, pa sam i studentima i planinarima ponudio knjigu koju sam spomenuo. Imao sam privilegiju da sam je feljtonski mogao plasirati u Oslobođenju. Takođe sam u Oslobođenju objavio i prvu ekološku knjigu sa prostora bivše Jugoslavije l988. godine i ona se zove “Pred ekološkim izazovom“. U knjizi sam vrlo oštro u prvi plan stavio pitanje opstanka na ovoj planeti. Tada sam nagovještavao ovo što će se desiti sa glečerima, tada sam govorio o enormnosti porasta stanovništva na zemlji itd. Tada nas je na Zemlji bilo pet milijardi, danas nas je, za tako malo vremena, dvije milijarde više.

  Bio sam jedan od  osnivača pokreta Zelenih. On je bio nestranački, ali nas je kasnije rat preduhitrio. Poslije rata, u Večernjim novinama sam objavio cijelu knjigu iz ekoligije „Milje i mi“. Kasnije sam napisao knjigu „Ekologija“ sa velikim upitnikom u kome je podnaslov knjige i zove se „Neodrživi razvoj“. I danas kada govorimo o političkim pitanjima, kao što je pitanje kleronacionalizam ili pitanje ograničavanja plata, u isto vrijeme imamo neuporedivo veći problem i ono je zaista sadržan u naslovu Ekologija – neodrživi razvoj.

    Vidjeli smo šta znači ta iluzija obećavanja narodu da može bolje živjeti. Američki su političari, na čelu sa Džordžom Bušom mlađim obećali da svako ima pravo na veliku vilu i na auto. Međutim, ispostavilo se da je to iluzija. Evropski, pa i bosanski političarti naprosto trebaju prestati da se dodvoravaju sopstvenim narodima. Mi enormno mnogo imamo u smislu materijalnog. Trebamo neka druga pravila življenja, primjerenija u svakom slučaju. Trebamo mjeru. Amerikanci su, ispostavilo se, dali mjenica bez pokriće svojim građanima četiri puta više nego što se  objektivno moglo, tako da je Džordž Buš, da bi skrenuo pažnju sa tog problema, otišao u agresivni rat u Iraku. Pobio milion nevinih ljudi, ali ni to nije pomoglo, Obama je morao da sanira dugove sa jednim trilionom i 3OO milijardi dolara.

    Samo u Evropi, u ovoj godini će zbog recesuije ostati 5O miliona ljudi bez posla. To su neki problemi kada se ide mimo optimuma realnog življenja. Priroda to kažnjava. Izduvni gasovi su  doveli do narušavanja ozonskog omotača, a ono se refleksira kroz povećanje temperature vazdušnog omotača, a to danas svako – ne mora biti obrazovan –  vidi. Svako može da vidi da je došlo do poremećaja življenja u cijeloj Evropi, u BiH, u Sarajevu, u Mostaru. To je višeelementarna katastrofa. Ja ne želim prepadati, samo želim reći da su ekološka pitanja stvarna, a u tom kontekstu su i moji romani – ekološki romani, pa je i roman „Zaljubljen o sunce“ o Lazaru Drljači upravgo ta tema. Drljača je prije skoro stotinjak godina pokazao da su veliki gradovi tamnice i on se pozdravio sa velikim gradovima, vratio se u planine i tamo živio svoj život, a kada su ga pitali što se vratio, rekao im je: „Ovo je moj život i došao sam da ga odživim ovdje gdje ja hoću i kako hoću“.

  Literatura je, pa i ova o ekologiji, neodoljivo povezana sa politikom, ne samo onom aktuelnom. Ona je, zapravo, velikom kopčom za nju i vezana. Roman „Zaljubljen u sunce“ s glavnim likom Lazara Drljače, slikara, boema, pustolovnika, na kojeg ste mi u više navrata skretali pažnju da ga pročitam, osvojio je simpatije čitalaca ne samo u Švedskoj i BiH, nego i mnogo šire. Poznajući Vas dugo godina, poznajući vas kao polaninara, izviđača, ferijalca, ekologa, slikara, pisca, lutalicu u tom savremenom izrazu, hoću da kažem da sam u Drljači prepoznao Kadrića. Zapravo,šta je Kadrić u Drljači i Drljača u Kadriću?

   KADRIĆ: Oni su pripadnioci jednog naroda, naroda zdrava življenja, naroda zasićenog potrošačkim mentalitetom, nerealnih vrijednosti. Ali, kada je u pitanju Kadrić, on kroz Drljač, kao idealnom lik za tu namjenu,  pokušava da skrene pažnju za položaj umjetnika i umjetnosti u bosanskim prilikama. Naš Lazo je bio sjajan drugar i dobar slikar, ako ne  bolji i od Modiljanija, Pikasa i cijele jedne slikarske elite tog vremena. Da podsjetim vaše čitaoce da je on završio srednju školu u Sarajevu, visoke i najviše škole u Beču i onda je otišao u Rim da izlaže svoje slike. Tamo je sreo Modiljanija, čije se slike danas prodaju i po 25O miliona dolara. Onda su zajedno otišli u Pariz i, rekao bih neskromno, da je Lazar Drljača dosta uticao da jedan skulptor Modiljani postane slikar Modiljani. To je vrlo važno, jer se to u istorijskom kontekstu i ne zna, kao što smo, uostalom, i skloni da svoje vrijednosti ne cijenimo, bagatelišemo i bacamo negdje tamo. To vrijedi i za Teslu, kojeg ćete vrlo rijetko sresti u svjetskim enciklopedijama, iako je gigant, čovjek koji je  stvarao, koji je pravi intelekualac, koji je promišljao o onome što je kasnije došlo. Tako je i sa Lazarom Drljačom, koji je kasnije došao u Bosnu, na Prenj i odživio svojih 4O godina boemski, skromno, jednostavno, prirodno, odbijajući druženje sa nekima sa kojima nije htio da se druži, makar oni bili kraljevi ili predsjednici država. Odbio je, recimo, druženje sa kraljom Aleksandrom, pa sa Đurom Pucarem. Odbio je kafe sa njima, jednostavno kazavši: „Lovim ribu, čovječe, pusti me...“

  Kroz Lazara sam htio ispričati još nešto, recimo o ljudskoj kreativnosti, o alternatovi življenja koju imamo na prostoru BiH, kako imamo privilegiju da još uvijek baštinimo ovaj prostor, koji je sa ekološkog stanovišta i lijep i bogat.

  Na drugoj strani, mislim da sam se romanima situirao i zainteresovao ljude da se bave i slikarstvom.

 

OKVIR I

TRČANJE ĆE NAM DOĆI GLAVE

 

   Kada je Drljača tridesetih godina prošlog vijeka, zajedno sa svojim konjem Zekanom, došao u Sarajevo i tu otvorio svoju prvu izložbu, novinarima je kazao da slikarstvo nije „samo oslikavanje, zanat crtanja i mješanja boja, već smisao koju slikar svodi na poruku...“ Šta su poruke sa Vaših slika?

    KADRIĆ: To ste dobro uočili u romanu. Dakle, svaki umjetnik, pored toga što svijet želi predočiti sopstvenom vizijom, želi nešto i poručiti. Ja sam vam rekao da sam pedagog, da sam bio učitelj, profesor na srednjoj školi, profesor na Univerzitetu, pedagog koji želi nešto poručiti. Trenutno nemam publiku koja se zove moji studenti ili moji učenici, ali imam drugu publiku – moji čitaoci. Uvijek nešto poručujem: u romanu o Lazaru, govorim kako svi mi živimo jedan život i zato ne smijemo dozvoliti da nam ga otimaju iz bilo kojih pobuda ili bilo kojih namjera, pa se moramo izboriti da  odživimo svoj jedan jedini život.

   U mojih sedam romana imamo sedam tema. Svaki moj roiman je veliki istraživački projerkat, koji krunišem romanom ili knjigom sa određenim porukama, što znači da je to privilegija. Prvo, terapeutski, jer izbacim temu iz sebe, a onda konstantno učim, učim...Problem danas ovdje i svijeta u cjelini je u neznanju. Danas nas tehnologija odvodi  od osnovnog izvora znanja: sve manje čitamo, razmišljamo, a sve više trčimo, trčanje će nam  doći glave

.    

OKVIR II

                               MJEŠOVITI BRAKOVI       

     U knjizi „Bošnjaštvo na vjetrometini“, između ostalog, ukazujete i na loše, pogubne strane bošnjačke političke elite, kritikujete  politiku SDA, spominjete neke kreatore te politike, ali  tamo gdje govorite o pogubnosti hajke nad  mješovitim brakovima, zaobilazite imena onih koji su to činili. Zašto, recimo, ne spominjete Džemaludina Latića ili, uzmimo, Mustafu ef. Spahića, profesora na Gazi Husret–begovoj medresi u Sarajevu i hatibu džamije Čobanija u ovom gradu.  Zašto ste ta imena izostavili?

     KADRIĆ: Inače, nikada ne želim „udarati“ po imenima, pa neću ni sada, ali priroda je svoje rekla, ona jedina i poznaje mješovite brakove, sviđalo se to kome ili ne. Ovdje mislim na prirodu mješanja muškarca i žene. Priroda nije ostavila, u reproduktivnom smislu, mogućnost miješanja žene i žene ili muškarca i muškarca . Ovo što u dnevno-političkim svrhama pokušavaju upotrebljavati ljudi koje ste vi spomenuli, ali ne samo oni, to je blud, elementarno neznanje.

Ova zemlja, Bosna, jako dobro zna šta znači miješanje, mješoviti brakovi. Spomenuo sam podatak od 42 odsto mješovitih brakova koji su predstavljali genetsko-socijalno miješanje direktno ili indirektno. To su bili izleti i nije što ja nisam reagovao. Krivo mi je što neki drugi, koji su zaduženi da na ovom prostoru udaraju ćuške nisu tako reagovali, a ne reaguju ni sada.

   Napasti mješovite brakove na takav nači, to je vulgarnost, klasičan rasizam. Posebno pozivati se na religiju, na autoritet Boga, to je sramno.

 

OKVIR III

                      BOŠNJAČKI SABOR

     U ratu je održan Prvi bošnjački sabor. Bio je  neka vrsta odrednice, putokaza kuda Bosna i Bošnjaci treba da idu. Ovih dana aktuelna je rasprava o tome da li je potreban novi bošnjački sabor, čiji su inicijatori prof. dr Muhamed Filipović i dr Džemaludin Latić. Jedni osporavaju takvu ideju, drugi je zdušno podržavajiu. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

   KADRIĆ: U ratnoj devedeset i nekoj je imalo smisla održavati takav skup, jer se tada tražio maksimum saglasnosti o minimumu pitanja  kako opstati na ovom prostoru, onda svebošnjački sabor, koji ne isključuje učešće bošnjaka pravoslavaca, bošnjaka katolika, ima smisla. Ali, danas, u 2oo9. godini sazivati vaniistitucionalni sabor mislim da ne bi imalo smisla najmanje iz dva razloga. Prvo, ne bi imalo smisla iz razloga samog naroda, drugo, ne bi imalo smisla jer bi se otvorio proces vaninstitucionalnog organizovanja i drugih. Ja sam legitimista. Imamo BiH takvu kakva je i unutar njenih institucija treba rješavati  i ovo, hajademo reći, svebošnjačko pitanje.

 

OKVIR IV    

                                OLIGARHIJSKE AMBASADE   

      Hrabrila je činjenica da ste još prije sedamnaest  godina u knjizi „Bošnjaštvo na vjetrometini“ javno istupili protiv podjele BiH, što je činjeno  i u inostranstvu, skrećući pažnju, recimo, na ambasadu u Štokholmu, u kojoj je tadašnji ambasador Izet Serdarević, blizak Izetebegovićev prijatelj, još l992. godine formirao „ambasadu SDA stranke“ i u kojoj je – kako je to primjetio Stjepan Kljuić, tada član Predsjedništva BiH – uposlio „l3 ljudi, l3 muslimana“. Takvih privatnih ili poluprivatnih ambasdada još je bilo po inostranstvu?

     KADRIĆ: To što se, na žalost, dešavalo ovdje, reflektovalo se tamo. Jedna od najvećih pobjeda Slobodana Miloševića na prostoru BiH bila je instaliranje mladomuslimana kao političkog pokreta, jer je on sa političke scene eliminisao sve ono što su i Bošnjaci bili institucionalno integrisani, recimo u JNA, u politici itd. Mladomuslimani, su svojevremeno sankcionisani kao ljudi koji su se borili za više vjerskih slonoda i ništa više. Neću reći da je taj proces njihova progona bio pravedan ali kada su oni došli na političku scenu, oni su otkrivali vruću vodu, učili su ono što se odavno znalo, pa i ova priča oko ambasada.

   Vjersko-nacionalne elite iz BiH su se etablirale u dijaspori, pa prema tome i u ambasadama. Kada je u pitanju Skandinavija, treba reći da Šveđani stimulišu organizovanje socijalnih grupa,  useljenika. Tu su se naši useljenici ponajbolje snašli. Više od 3o vlasnika restorana u Švedskoj je svoje restorane pretvoreilo u bosanska udruženja. Da bi ti Bosanci dobili i politički okvir, onda oni čine jedan apsurd – za svog predsjednika biraju, nikog drugog nego hodžu i taklo dobijaju politički obol. Na žalost, u cijeloj toj priči, ambasada u Štokholmu ne samo da se nije suprotstavila, nego je i kumovala. Čovjek kojeg ste vi spomenuli, a ja nisam htio da mu spominjem ime,  njemu taj imdž, taj vjerski milje odgovara. Još l992. godine ambasada u Štokholmu je simulirala podijeljenu BiH. To je BiH u kojoj se ja nisam mogao prepoznati. Otuda i to moje protestitranje, da upotrebim taj termin u protestanskoj zemlji. To nisu bile ni partijske, već oligarhijsje ambasade u kojima se uvezuju rod i pomoz Bog. Gdje god sam išao tamo u te ambasade, onda sam morao da sretnem nekog od poznatih bošnjačkih prezimena – ili Serdarević ili Izetebegoivić ili Silajdžić...To nisu bile ni vjerske, ni religijske, nego oligarhijske ambasade. Takvo prezentiranje Bosne tada, ali danas je tragično.

 

OKVIR V

                    JEDNOOKI INTELEKTUALCI

 

   Ove godine akademik Muhamed Filipović obilježava 8o godina svog života. U Avazu je to na nekoliko strana pompezno najavljivano. On na ovim prostoruima slovi kao vodeći bošnjački intelektualac i on to sam za sebe kaže. Šta je za Vas intelektualac danas uopšte u BiH?

   KADRIĆ: Intelektualci imaju veliko breme i odgovornost, ali ne da budu poklopac za sve, ne da čitaju ono što je bilo, već da odgovore na ono što tek dolazi. Na žalost, vrijeme od l992. godine je puno salonskih intelektualaca, onih koji su jednokratno ili na kraće upotrebljivi, pa i ovaj kojeg sada spominjemo. Ono što je možda najznačlajnije ili jedino što je intelektualno uradio jeste promišljanje o bosanskom jeziku, što je bosanski duh u književnosti. Tada je on bio hrabar i mudar, jer je skrenuo pažnju na problem. Poslije toga, on se hvali da je bio Alijin diplomata, a i danas se slika u crvemnim salonima... To nije moj tip intelektualca. Intelektualci imaju veliku odgovornost za stanje u kome se nalazimo danas i za stanje u kome ćemo se naći sutra, zato što se ne nametnu, zato što ne projiciraju bolje što tek treba da dođe, nego dozvole da u kraljevstvu slijepih, jednooki ljudi postaju kraljevi. BiH je danas oslijepljena zemlja u kojoj ljudi sa jednim okom hoće da budu pametni, hoće da vladaju, hoće da su kraljevi. Otiđite u Parlament, pa pitajte hoće li neko od njih biti predsjednik ove države. Niko neće odbiti, a to je neskromnost, to nije vrlina, to je velika mana, i to je problem onih koji ih biraju.

    Evo da za primjer uzmemo Nijemce. Oni su u ratu, kad im je bilo najteže, imali singltona, koji se zvao Elzet, koji je ličnim primjerom htio da pokaže da njemački narod ide u strašnu provaliju, a simbol te provalije je bio Hitler. On je danima spremao atentat na Hitlera i u pivnici je pripremio atentat. Bomba je, međutim, eksplodurala l5 minuta kasnije kada je Hitler već otišao iz pivnice.  Danas svoju savjest Nijemci čiste i peru sa herojstvom jednog Elzeta. Danas Bosanci trebaju svoje Elzete, mudre i hrabre ljude, koji treba da kažu ne, ne, ne...

 

 

OKVIR VI

EKOLOIŠKI PISAC

     Spomenuli ste u ovom razgovoru neko Vaše bolesno i zdravo iskustvo kao planinara, kao ekologa, putnika. Šta mladom čovjeku možete preporučiti za zdrav život, za mladalački duh...?

     KADRIĆ: Kao srednjoškolasc, u prvom razaredu, zbog gluposti u koje srednjopškolci upadaju zbog alkohola, razbijanja stakla ruklama, i ja sam završio u bolinici u kojoj sam proveo tri do četiri mjeseca. Radilo se o život ili smrti i ljekari su tražili da se uozbiljim i  da odgovorim hoću li živjeti kvalitetno i zdravo ili ću morati da se pozdravim sa životom. Odlučio sam ovo drugo. Spasenje i mladalačko izbavaljenje ja sam našao među izviđačima, ferijalcima,.planinarima, ljudima koji su volili i vole prirodu... Kada imam priliku, onda kažem da sam se ja oljudio – i fizički, i psihički i socijalno kroz planinu i planinarstvo, da su planinari moj najbliži rod. Sve ove titule, od prof. mr i ostalo, za mene su periferne, a najvažnije je da sam ljepotu življenja upoznao kroz kvalaitetno planinarenje i zdravo življenje. Zahvaljujući planiunarstvu, ja imam kvalitetno zdravje, postao sam slikar, pisac, skijaš, plesač, muzičar itd. Sve sam to mogao protračiti u nekoj zadimljenoj prostorioji, i to sa alkoholom, ali nisam i možda je to poruka. Zato sam ja ekolpški pisac.              


Kommentarer

Kommentera inlägget här:

Namn:
Kom ihåg mig?

E-postadress: (publiceras ej)

URL/Bloggadress:

Kommentar:

Trackback
RSS 2.0