sevko

-         Moramo do Foče – govorim mu na telefon nagovarajući ga da me vozi. Njega, bar kad je Foča u pitanju ne treba nagovarati, nagovoren od rođenja, rodio se u Foči. Fočaci ga poznaju kao Bucu, oni bliži znaju da se ispod naslaga nadimka krije ime Zoran Pavlović.

-         Sin Vilme i Ivana iz plemićke loze Pavlovića – dodaje ako se priča o imenu zapodjene. Ivan i Vilma sa troje djece poslije onog rata, trbuhom za kruhom, iz Sarajeva došli u Foču. Zoran im bio foöanska prinova, vjerovatno kao djete i nešto punačkiji, prozvali ga Buco, tako i ostalo i ako od viška kilograma odavno ni traga nema.

Foča ga pamti po kajaku. Rano grad napustio, uputio se u Sarajevo na više škole, ali ljeti bi se po Ćehotini i Drini «folirao» sa kajakom. Jedno vrijeme je kajak bio najpopularniji sportski rekvizit u Foči. Eskimontaža, bila riječ i podvig koji se sa divljenjem ponavljao. E tu eskimontažu, hoće reći prevrtanje kroz vodu sa čamcem Buco je među prvima izvodio pred očima začuđenih Fočaka, posebno Fočanki.

Foča je davnih sedamdesetih, tačnije bukovi pod Aladža džamijom, bila poznato mjesto za odmjeravanje snage i vještina kajakaša iz cijele Jugoslavije. Dio te priče je svakako, kasnije profesor fiskulture Zoran Pavlović – Buco.

Poslije završenog fakulteta, dugo radio kao profesor na Umjetničkoj školi u Sarajevu. Zimi je skijao po okolnim planinama, što su rijetki u Foči znali, a ljeti vozio kajak po Ćehotini i Drini što je bilo opšte poznato. I sve tako do pred sami posljednji rat. Rat ga zatekao u Sarajevu, da je bilo vrijeme ljeta, ko zna?

- Čuvaj mi Bucu - šaptala mi Vilma u Foči, negdje pred odlazak tamo gdje nam je svima ići. Meni bilo čudno zašto baš meni naglašava da ga čuvam.

- On je katolik a ovo je Foča - uvjeravala me šapatom. Ja se u čudu našao, ponajbolji smo prijatleji desetak godina a ni toliko o njemu nisam znao. Buco pa katolik, premetao sam po ustima kao da se čudim a nisam, vjerovatno bih tako reagovao i da je bilo šta drugo rekla. Ono katolik mi bilo kao da mu je košulju otkrila i pokazivala nešto što ranije nisam znao. Možda sam se prepao i pomisli da me ne upita, a šta si ti, možda? Ona je to znala, ja sam bio i ostao samo njen i njegov Ševa, vuk sa Tare, Paleža, Jahorine, sve ostalo bi bilo suvišno, ali eto dolazila vremena i to se pitalo.

-         Otkad nismo? – pita dok promičemo kroz kanjon Dobropoljke, podsjećajući na dane kad smo upravo ovim kanjonom žurili u Foču pa odatle jal u kanjon Tare, jal na Zelengoru, Trnovačko jezero i ko zna gdje. Prisjećali smo se ko zna čega sve, prijatelja, tura po brdima, njegove Vilme i moje Rukije, Ivana. Njegovom Ivanu je bilo pet-šest godina (po ocu mu ime dobio), kad smo ga nosili na Trnovačko jezero i to ne jednom, već više puta. Na Trnovačkom smo noćili i jedne zime, vukovi zavijali a mi šatore razapeli na sred jezera, Vukašinovu kolibu nismo ni našli, snijeg je bio zameo.

Od Miljevine skrenusmo starim putem pored Pješčanih piramida. Slikamo se za uspomenu, filozofiramo o fenomenu i stvoritelju sa malim jal velikim «S».

Foto: Š. Kadrić, Pješčane piramide kraj Miljevine

U Foču ulazimo od Željezničke stanice. Sa ove strane se u Foču ulazilo i izlazilo kad je bilo najteže, ko je te sreće imao da iz nje živ izađe. Pred oči mi dođe ona potresna slika generala Koste Nađa o ljudu i neljudi, ratene 1943. godine, pa ona Adila Zulfikarpašića, ona o kojoj sam i sam pisao kroz roman o Aliji Salji, proleteru u srcu. Pred nama se grad i sad između rakita ugnijezdio. Drina mu liže sjeverne strane, Ćehotina ga dijeli na dvoje, u nas se od prizora nemir uvukao ali riječi vani ne izlaze, odćutasmo ulaženje u grad kao počast ko zna kome. U Opštini obavimo što smo trebali, ispozdravljamo koga smo htjeli i odemo da obiđemo zgarište moje porodične kuće...

Dok se vozimo ispod igrališta, potišteni prizorom zgarišta, na Ćehotini ugledamo a šta drugo već kajake i kajakaše. Neki novi klinci, istjerali na vodu gizdave ljepotane da im čovjek pozavidi.

-         Ovdje ćemo stati – govori Buco dublje dišući. Nije trebao ni reći znao sam da neće odoliti. Brzo zapodjenu priču sa mladićima u čamcima a ja brojim koliko će proći da se u onaj kajak i on počne uvlačiti. Neprođe dugo, vadi suvišne stvari iz džepova i pruža ih meni da se može uvaliti u onaj mali otvor na kajaku.

Vesla zamlatiše po vodi, on vrisnu kao da skije niz hangove na Jahorini vozi ili konja uzjahuje. Neće valjda eskimontažu, pomislih u čudu. I nije, vrtio se jeste ali po površini vode, uzdisao, izazivao najviše mene, valjda mu krivo što sam bolji ribar od njega, pa ovako bijes izgonio. Ni ja nisam sjedio skrštenih ruku, snimao sam da bude upamćeno da je Zoran Pavlović – Buco nakon dvadeset godina ponovo kajak vozio na Aladžanskom buku u sred Foče.