sevko

Razgovarao Ševko Kadrić

Suljo Hajrić, foto Š. K.

 

Sjećate li se afere Fočatrans? One na kojoj su se kalili nacionalizmi i njihovi lideri a radilo se o nečem sasvim drugom, bar tako govori Suljo Hajrić, akter i žrtva. Suljo je bio dijektor jednog od OOUR-a, onog za putnički saobraćaj, najvećeg i ekonomski najbolje stojećeg u radnoj organizaciji „Fočatrans“. Do sada je ćutao, preciznije niko ga nije ništa ni pitao, niti je on koga tražio da kaže, danas mu se čini da je vrijeme, da iz drugog ugla, onog koji ne govori o nama i njima, „Bošnjacima“ i „Srbima“ kaže zašto je došlo do afere i ko su njeni stvarni akteri. Priča datira od 1989. godine, tačnije od prije dvadeset godina a pretvorila se u aferu 1990-te.

 

Glavni akter je direktor Radne organizacije „Fočatrans“ Murid Đuliman, na žalost nije više među živima, ali jeste dosta onih koji su direktno ili indirektno bili uključeni, govori Hajrić i nastavlja. Neposredni povodi za izbijanje afere je bila kupovina novog autobusa, u to vrijeme najmodernijeg za turistički saobraćaj. To je onaj sa toaletom, monitorom, klima uređajem i sl. Direktnor Đuliman ga je, po samo njemu znanom kriteriju, dodjelio šoferu Dušanu Radoviću. Problem je bio da je direktor već ranije bio u privatnim poslovima sa Radovićem. Naime otvorio je firmu za otkup i transport panjeva i to prodavao negdje u Italiji. Radović je već od njega dobio traktor za čupanej i privlačenje panjeva, ali i pomogao otvaranje poslovnih prostorija u Ribarskom (dio grada uz restoran „Ribarski“) Pod čudnim okolnostima je iznajmljen i prostor u SIZ-z stanovanja či je direktor bio Nikola Kućić. Imena naglašavam da se vidi da cijela priča, u početku, nije imala nikakav vjersko-nacionalni prizvuk. Nekim čudom smo već ranije u firmu bili primili na praksu Nikolinog sina. Idejaj je bila dva mejseca, pa je onda produženo za još dva i od mene se tražilo ga primim za stalno, što sam odbio.

 

U cijelu priču se umješaju i neplaćeni računi u restoranu „Mladica“ gdje je direktor vodio svoje društvo, jeo i pio ali nije plaćao. Kad je konobar (T. Mandžo) donio račine za naplatu, ponovo meni, ja sam odbio da potpišem. „I ja svoje račune plaćam, plaćaj i ti, rekao sam mu na telefon“. Opet nekim slučajem dođe inspekcija u firmu i kazni mene zbog onoga Nikolinog sina, što je radio bez regulisanog statusa.

 

Još se jedan problem umješao u priču, naime dužnici su kasnili sa uplatom računa i trebalo im je obračunati zatezne kamate. Direktor je angažovao bivšeg omladinskog funkcionera Dragana Šolaju da obavi taj posao. Problem je bio da smo mi imali i previše neiskorištene administracije koja je to u firmi mogla uraditi bez da se angažuju „stručnjaci“ sa strane. Draganu je za taj posao isplaćena enormna suma novca za posao koji je uradio.

 

Po istom modelu sva HTZ oprema je za firmu kupovana u KTK Visokom, što će kasnije u aferi igrati veliku ulogu, jer su oni iz KTK, bili i aktivisti SDA.

 

Š.K: Kad i zašto počinje štrajk?

Hajrić: U štrajk ulaze prvo šoferi nezadovoljni dodjelom onog novog autobusa Dušanu Radoviću, kasnije se traži ostavka direktora Đulimana zbog niza propusta koji su bili evidentni. Treba naglasiti da je formiran štrajkački odbor sa Rifetom Ožegovićem na čelu. Rad je obustavljen i u putničkom i u transportnom saobraćaju i to traje oko dva mjeseca.

 

Radnički savjet glasa o povjerenju direktoru Đulimanu, ali u zadnjem trenutku Gojko Stojanović i ako je glasanje bilo tajno, javno glasa protiv.

 

Tada već u firmu ulazi inspekcija SDK da provjeri poslovanje firme. SDK, konstatuje nepravilnosti u radu RO i direktora. Tad je formiran i privremeni Upravni odbor koji je trebao da izabere privremenog urpavnika. U tom odboru su bili Nedim Musić, Suljo, Ranko Vladičić... Ni Upravni odbor ni pivremeni upravnik nikad nisu profukcionisali, tad počinju neke druge igre, govori Hajrić.

Kaže da tad počinje njegovo javno šikaniranje, završava u bolnici. Na njegovo mjesto direktora dolazi Mićo Lečić, do tada njegov zamjenik. Paralelno direktor, preko SDA, stranke odvraća Bošnjake od štrajka tako da firma ipak počinje sa radom, ali sad bez Srba. Gradom je kružila priča da je Muhamed Čengić (podpredsjednik Vlade BiH)  noćevao u firmi. Istina od Bošnjaka na posao se nisu vratili osim Sulje, Munib Muratović, Mira Hadžimusić, Nedžad Dreca, kao što je istina da su se od Srba vratili Dušan Radović, Gojko Stojanović i još neki...

 

Š.K: Srbi se još ne vraćaju na posao?

Hajrić: Ne. Taj novi Ranički savjet donisi odluku da svim radnicima koji su još uvjek u štrajku prestaje radni odnos. A u štrajku su uglavnom Srbi, uz nas nekoliko ali i zatečeni vozni park autobusa i kamiona koji nije u krugu preduzeća. U ime Radničkog savjeta, Kašmo Hasib i Ševko Ćurević. Sud Udruženog rada BiH, poništava te odluke. Ali „Fočatrans“ je definitivno podjeljen. Srbi zadržavaju autobuse i kamione van voznog parka i proglašavaju svoje preduzeće „Viner“, sa formalnim direktorom Jovanom Vukovićem, stvarni je vjerovatno bio neko iz politike. Nas Bošnjake koji se nismo odazivali da dođemo na posao proglašavaju izdajnicima.

 

SDK, blokira žiro račun u Foči ali direktor otvara novi mimo grada, vjerovatno u Zenici.

 

Š.K: Tebe neće ni jedni ni drugi?

Hajrić: Ne, cijelo vrijeme traje nezapamćena, rekao bih i neljudska kampanja protiv mene. Mojoj supruzi nude veliku sumu novca da me ostavi, željeli su mi uništiti, brak, porodicu. Prijatelji su prelazili na drugu stranu ulice da me nebi sreli...Sarajevske večernje novine donose vijest da smo Ljubo Njeguš i ja položili cijeli dnevni pazar na privatni žiro račun, što je bilo van svake pameti... Nikad neću zaboraviti, da mi tad umire tetka i niko ne smije doći na sprovod.

 

Š.K: I baš su te svi bili ostavili?

Hajrić: Osim porodice, skoro svi, ali moram istaći dvojicu divnih ljudi i neka mi ne zamjere što to činim, to su doktori Zijo Ajanović i Fadil Kučuk. Bez njih dvojice bi ta priča o fočatransu tog vremena bila još sumornija, ovako o njima razmišljam kao svjetiljkama ljudskosti.

 

Š.K: Bio si u logoru?
Hajrić: Brat Voje Maksimovića, kad je pala Foča, je sve nas sa Cvilina pozvao da se iz Goražda vratimo na Cvilin. Problem je bio da je moja supruga sa djecom bila u Foči. Sa još nekoliko stotina ljudi sam se iz Goražda prvo vratio u Cvilin, kasnije i u Foču. Tamo sam završio u zatvoru iz kog su me pustili i omogućili da sa porodicom napustim Foču 8 jula 1992. godine i dalje u svijet.

 

Š.K: Nisi se više sretao sa direktorom Đulimanom?

Hajrić: Nisam, čuo sam da je dio voznog parka i mašina pred rat izbacio u Austriju, pravio biznis on i neki ljudi oko njega... ali se nismo sreli. Otišao je, tamo gdje nam svima valja ići, tamo ništa sa sobom ne nosimo.