SANJAR sa Tjentišta



Ševko Kadrić


  Sjećate li se Tjentišta i Dana borca? Povorke boraca, izviđača, planinara, akcijaša, običnih i neobičnih ljudi su se sa svih strana slivale u Dolinu heroja da bi brusile patriotizam, odavale počast poginulima u Bici za ranjenike, uživale u jednoj od najljepših dolina pod nebom nebeskim. E u toj dolini je rastao i junak ove priče, rastao između planinskih litica Vučeva, Maglića, Volujaka, Ozrena, Treskaća i Maluše, ali i dva rata, kao što je već sudbina svih generacija u Bosni.

Enes Hajdarević je rođen desetak godina po okončanju onoga rata u kom su se pobjednici znali a gubitnici se još uvijek krili po šumama. Iz Šadića, malog seoceta na mjestu gdje se Sutjeska u Drinu ulijeva, kad je za škole prispio, dva kilometra pješačio do osnovne škole ”Sava Kovačević” na Popovom mostu. Kad je trebalo školu nastaviti došao u Foču. I upravo tada između dvije škole, htio se pokazati na velikoj proslavi Dana borca na Tjentištu ali nije mogao u dotrajalim tenama i zakrpljenoj košulji, otac nije imao novca, uzajmljivati bilo sramota. I Enes u šume otišao. Ispod Vučevskih stijena nije tražio odmetnike već vrganje. Dječije oko izoštrio, noge vižlave i bile, našao ih dovoljno za cipela i bijele košulje. Sretan i zadovoljan, cipelama, košuljom i prvim zarađenim dinarom, u dječijoj mašti tad gradio kuću u Šadićima u obliku jednog od najljepših vrganja koje je tad našao. Upamtio mu debelu stabljiku, rumenu kapu, bjelinu oštrim nožem rasijecanu.


Foto. Š. K. Enes Hajdarević

 

U Foči je stanovao kao podstanar, učio i završiti školu za električara. Učeći fazu i nulu, zakone dvosmjerne struje, Nikola Tesla mu uzor i ponos bio. U jednom od tih srednjoškolskih raspusta, kad se ocu sa dugom kosom u Šadiće pojavio, otac ga mjesnom bricu lično odveo. ”Šišaj po njemački”, naredio otac bricu, seoskoj djeci ništa nije naređivao, ona sama onu naredbu u njemačko ime pretvorila, ”Hans”. Enesu, ono Hans, postalo novo ime od kog više nije mogao pobjeći i danas ga uz osmjeh s ponosom nosi. Po završenoj školi uhljebio se između žica i kablova, porodicu formirao, o ratu, ni mislio nije, a on stigao. Enesa je ratni vihor donio do Austrije, ono novo ime,  pristajalo mu uz novu domovinu. Radio je na elektronici, održavao kablovsku televiziju. Sanjao o miru i povratku u Bosnu. Shvatio je, da koliko god bio dobar električar u Austriji je samo Bosanac. Tu je već znao šta bi on u porušenoj Bosni mogao raditi. Podizati je svakako, ali trebalo je od nečeg i živjeti. Prvim poratnim autobusom je ušao u Sarajevo, noseći u glavi ideju, u torbi planove, ali nešto i alata. Uporan i brz, kao da traži gljive ispod Vučevskih litica, kroz Sarajevo je razvukao kablove, ali za kablovsku televiziju i nazvao je HS.

HS, kao Sarajevo ili Hans?, pitam a on se smijuri, neće da odgovori, ostavljajući nas u nedoumici.

Kad je razvio posao po Sarajevu, počeo se širiti po Kaknju, Zenici, Foči… tu je bilo vrijeme i da se ode do Tjentišta. U Šadićima je na očevom imanju, podno stijena Vučeva, podigao kuću, ali ne bilo kakvu, već onu što je godinama u dječijoj mašti nosio. Prostorije u obliku debele stabljike u bijelo okrečene, a krov kao veliki rumeni klobuk od vrganja prve klase.

Kad su djeca počela otvarati vrata škole na Popovu Mostu, Enes je pritekao u pomoć da prozore i učionice dovede u red. Imao i uslov, tražio da škola zadrži ime ”Sava Kovačević” legendarnog Titovog komandanta, i zadržala. U školi svake godine stipendira po nekoliko učenika, različitih nacionalnosti. ”Djeca su djeca, ako kasnije po zlu krene, nisu djeca kriva već mi odrasli”, govori Enes ohrabrujući povratke i pomoć djeci u Bosni da nam se oljude.

U Šadićima je ove godine obnovio i džamiju do tada četiri puta rušenu. Od salijevanja temelja do prve teravije trideset dana prošlo. Otvaranje ali i svečanost ovom činu primjerena, desiće se 19 jula, Enes goste poziva da budu na mjestu istinske ljepote i prisustvuju činu posebnom.

Džamiju, pitam.

- I džamije treba sa mjerom podizati kad se već ljudi vrate. Šta će nam džamije bez ljudi?, pita se i čudi Enes ili Hans, teško je dokučiti iza poslovnog osmjeha koji od njih dvojice progovara.


Tjentište je još uvijek tamo gdje je i bilo, još uvijek najljepša dolina od svih dolina po svijetu razasutih. Ko još nije čuo za Perućicu, jedinu prašumu u Evropi, Maglić najveći vrh Bosne, Sutjesku rijeku koja se još uvijek može piti onako dok protiče… e to Tjentište čeka ljude da mu se oljuđeni vrate. Enes nesebično, primjerom ohrabruje taj povratak.

Kommentarer

Kommentera inlägget här:

Namn:
Kom ihåg mig?

E-postadress: (publiceras ej)

URL/Bloggadress:

Kommentar:

Trackback
RSS 2.0