ŽIVIMO u vremenu podizanja zidova
Interviju sa Ševkom Kadrićem
Miljö magazin, juni 2009.
Naslovnica
”Porodice novih useljnika u Švedsku, koje nikad nisu bile posebno religiozne ili tradicionalne tvrde da su živjele slobodnije u svojoj zemlji.” To je ključna tvrdnja istraživanja koje je sproveo Fakultet odbrane i zaštite u Švedskoj. Šta se to dešava u sekularnoj Švedskoj, simbolu slobode u svijetu?
Šveđani nemaju tako dugo iskustvo sa islamom i muslimanima. To je pretpostavka da im se probude i podstaknu predrasude o drugom i drugačijem, odnosno islamu i muslimanima. Poslije bombaškog napada na Njujork krenula je planirana hajka i demoniziranje islama u svijetu od strane Amerike. Mada slavni oskarovac, američki režiser Majk Mor tvrdi da je i sam atak na Njujork dio te propagandne priče, ali treba naglasiti da problem islama i muslimana danas u svijetu nije na strani onih koji islam praktiziraju, već onih koji ga zlorabe u svojoj propagandi, povećavanju jaza između različitih socijalnih grupa, ovog puta muslimana i ”ostalih.
To tvrdi pisac i debator Sevko Kadric u jednom od svojih komentara o raportu sa Fakulteta odbrane i zaštite iz Malmea u kom stoji da je radikalizacija islama u Rosengordu u Malmeu prijetnja sigurnosti Švedske. Međutim tačno je da slabosti u švedskoj integracionoj politici koriste kriminalne i klerikalne grupe useljenika koje izolirane strance iskorištavaju ekonomski ali i na drugi način, zato Kadrić zeli podići pitanje u drugi kontekst.
”Zabrinut sam i preplašen da se muslimani žele žrtvovati po treći put, zato što su oni ”opasnost demokratiji i sigurnosti Švedske, kako stoji u raportu”.
Prvi put su žrtvovani u svojoj zemlji gdje nisu bili posebno religiozni. Podsjećam na da je samo u Iraku za vrijeme Bušove agresije na ovu zemlju i progona ”fundamentalista” pobijeno milion nevinih ljudi. Nešto slično imamo i u Afganistanu, Čečeniji. Dok silnici gone vještice, ni sami ne znajući ko su one, običan narod glavnom plaća, zemlja se razara, ljudi razgovne po svijetu.
Ili primjer moje Bosne. Samo 15% stanovništva je prije rata praktisiralo religiju (katoličanstvo, pravoslavlje, islam, judeizam...) prije 1992. godine 42% stanovništva ove zemlje je živjelo u religijski mješanim zajednicama, 85% stanovništva su bili ateisti. I šta je bilo kasnije? Šta je bilo sa multikulturalnom Evropom, multikulturalnom Amerikom? Sve su činile da se to stanje promjeni, više od četiri godine su gledale bjesomučno razaranje gradova, ubijanje nevinih ljudi i kasnije definitivno podjelile zemlju u Deytonu 1995. godine. Danas 85% stanovništva u Bosni i Hercegovini tvrdi da su religiozni i da prakiciraju religiju. Ali treba podsjetiti da su od 1992. godine na vlasti u Bosni vjersko-nacionalne partije, vjerski službenici rade svoj posao, crkva i džamija postaju važne institucije...
Danas oko 100 000 Bosanaca živi u Švedskoj. 1992. godine primajući ih u ovu zemlju Parlament je njima, kao i svim useljenicima obećao integraciju, ali umjesto integracije imamo klasičnu segregaciju. Rosengord u Malmeu je samo jedan od dijelova grada kakvi postoje u svakom gradu ove zemlje. Kao veza sa useljnicima postala su etnička udruženja, u njima su ubrzo preuzeli glavnu ulogu polu kriminalne grupe i klerikali. Šta to znači? U primjeru Bosanaca trideset restorana je pretvoreno u udruženja, predsjednici su svakako ostali vlasnici restorana (picerija, kafića). Umjesto da plaćaju državi porez oni su sad počeli prikazivati članove i aktivnosti i dobijati dotacije države za kulturni rad i okupljanje građana. Svakako da su i dalje radili kao restorani, kafane, samo sad uz legalno prodavanje pića, što klubovi mogu. Cijelu priču su začinili tim što su izabrali hodžu za predsjenika saveza. To je primjer kako su useljenici «u ime religije» po drugi put iskorišteni. Svakako da su se u priču uključili i švedski vlasnici stanova, te brzo popunili prazne stanove, vlasnici tvornica i dobili radnu snagu, političari lobirajući za olitičke partije i sl...
Ako danas tvrdimo da su se useljnici radikalizirali, još naglasimo muslimani, čovjek se mora zapitati, šta je bilo sa nama? Useljenici su bili dobro došli da pune prazne stanove, radna mjesta, kupuju skupe stanove i još skuplje kuće, a dana kad je nastupila ekonomska kriza treba da tvrdimo da je to njihova greška!?
Tvrdiš li da radikalizacije o kojoj piše Fakultet odbrane i zaštite nije problem? Da to nije prijetnja nekome u sredinama gdje ti ljudi žive?
Ne tvrdim da radikalizacija nije opasna (sve radikalizacije su opasne pa i ova) ali ono što tvrdim jeste da je te ljude trebalo integrisati mnogo ranije i da je jedini lijek za sve društvene probleme integracija svih njegovih članova u to društvo. Problem ne treba tražiti kod tih ljudi više puta do sada žrtvovanih, iskorištenih, već kod nas.
Šta smo mi uradili da ih integrišemo, da ih otmemo iz ruku onih koji ih i ovdje koriste, iskorištavaju? Ja putujem Švedskom, srećem moje zemljake, svi imaju istu vrstu problema, integracija sa švedske strane znači da će državni novac za integraciju iz jednog švedskog džepa otići u drugi. Da će njim biti plaćeni prostori okupljanja, projekti koje vode Šveđani i sl. Nigdje nisam čuo ili prisustvovao ozbiljnim raspravama ali dobronamjernim o integraciji. U izoliranim grupama nije teško produbljivati predrasude jednih o drugima, podizati zidove. Ali tvrdim da je integracija neuporedivo jeftinija od segregiranja i to je ono što se mora staviti u prvi plan sa ekonomskog, sociološkog pa i odbrambološkog stanovišta.
Šta misliš kako jedan musliman treba da se ponaša u ovoj zemlji?
Musliman, baš kao i svi drugi građani ove zemlje treba da aceptira prostor na kom živi i pravila ponašanja na njemu. Ali i taj prostor treba da aceptira njega i ono što je samo njegovo, a religija jeste privatnost, i omogući mu da je upražnjava. Svi mi koji živimo u Švedskoj, bez obzira jesmo li vjernici ili ne, kojoj etničkoj grupi pripadamo, imamo nešto zajedničko a to je Švedska u kojoj živimo i u kojoj naša djeca žive. U ime njih mi moramo misliti o tome šta treba da činimo sada, da bi se oni osjećali kući, u svojoj zemlji koja i na njih liči.
Upravo si završio pisanje romana o Martinu Luteru i jednom muslimanskom svešteniku, u njemu se ne govori o konfliktu između religija već sličnostima. Ima li nekih paralela sa vremenom u kom živimo?
Skoro sam siguran da bi Evropa bez hrabrog i mudrog Martina Luter danas izgledala mnog drugačije. On je Boga kao ideju smjestio tamo gdje mu je mjesto, u ljudsko srce. Put do Boga mu je bilo učenje, ali učenje na maternjem jeziku (Nijemca, Engleza, Šveđanina…). Tako da on jeste najveći reformator u ljudskoj (h)istoriji. Ono što ga vezuje sa Hamzom Orlovićem, jeste upravo ta ideja da je Bogu u srcu a put do njega učenje na maternjem jeziku. Na žalost iako je imao oko 20 hiljada pristalica, on nije uspio. Ubijen je u istambolu 1576. godine i tad je počeo progon i pogubljenje svih onih koji su mislili kao on. I jedan i drugi (Martin i Hamza) su bili inspirisani bosanskim bogumilima, koji su tvrdili da je put do mog Boga moj jezik.
Možda je tu odgovor za stanje u kom se čovječanstvo nalazi danas, mi ne moramo biti religiozni ali trebamo Boga u svom srcu u kog vjerujemo.
Bo Alvberger
