sevko

 

Š. Kadrić

 

 

ŠTO JE LJUBAV?

 

je l' ljubav ptica u letu

il' zlatna pčela na cvijetu

posljednja sunčeva zraka

il' prva zvijezda iz mraka?...

 

je l' ljubav majka bez brige

posveta iz davne knjige

vjetar što jablan njiše

orošen kapima kiše?...

 

je l' ljubav pružena ruka

od vala skrivena luka

ognjeno srce na dlanu

zora što upravo svanu?...

 

što jest, znaš li ti - reci

gdje su joj izvori, preci?...

 

silno bih željela znati -

i da mi u srce svrati!

 

 Sandra Tolic

Ovih sam dana dobio pregršt pjesama sa pitalicama o ljubavi, uz šum lista jablana ili onog iz požutjela starog albuma. Prolazeći kroz pjesme, zavirio sam u pjesnikinjine snove, sjećanja na slike starog. Svaka nova pjesma novu priču o nama načinjalo. Kao u igri ili kolu uhvaćene ređale se: Astronaut Aron, Bakina Snjeguljica, Čarobna zemlja, Dijete sa druge planete, Đak prvak, Duga, Ive indijanac, Ljubav prava, Jutarnje sunce...  pregršt prava ili buket mirisni, dječinih snova vješto u pjesmu umotanih perom odgoiteljice, druga i učiteljice.

 

Sad je vrijeme da vam otkrijem ko je ona što pjeva, što sanja i na san poziva.

Pjesnikinja, kako sama kaže je iz Bosne, iz malog – na karti skoro nevidljivog grada Odžaka. Put i ljubav je vodili preko Zagreba do Sarajeva. Tu završila Akademiju za učiteljicu i 1992. godine sa malim djetetom u naručju krenula u svijet, kao i mnogi drugi tražeši svoju luku da se usidri. I našla baš pravu luku i u imenu grada ugniježdenu, Kopenhagen.

 

 Da bi svoje nesnalaženje i nesigurnost u stranu potiskivala, Kopenhagenu počela određivati kulturno mjesto pod suncem. Za lijepa vremena na Andersenov grob crvenu ružu lično nosila, u kišnim danima gitarom svoje i tuđu djecu uspavljivala ali i pjesme pisala. Tako naslovila i biografiju koja samo što nije dansko nebo, na danskom jeziku ugledala, pod simboličnim naslovom 'Crvene ruze na Andersenovom grobu'. Djeci duge na novom nebu crtala i maternjim jezikom ih oljuđivala da se na pučinama dalekim ne izgube. «Tri godine sam radila kao dobrovoljni nastavnik maternjeg jezika», kaže, naglašavajući ono dobrovoljni upredajući ga sa onim maternjeg.

 

 «Premostila nebo duga, raznobojna žarka pruga i dok kiša zemlju kvasi

ona njene boji vlasi. U kapima suncem crta, poljsko cvijeće rajskog vrta,

svoje slike do sumraka, stere platnom od oblaka», zapisala je u jednoj pjesmi o djeci i dugama, opisujući tu radost druženja sa djecom i školom u Kopenhagenu.

 

I ne samo da je dugu na nebu crtala već i morskom kamenju, pravom pravcatom uz motive iz pjesmi vađene. Uz Bosnu joj Indija za umjetničku dušu pristala, kaže da svira gitaru i 'bongo' bubnjeve u jednom kopenhaškom bendu, gdje pjeva na snaskritu-najstarijem jeziku u Indiji. Uz Indiju mamila je i astrologija te završila školu u kući "Astrologihuset" u Kopenhagenu.

 

Možda baš neka astrološka zvijezda je uhljebila u komuni Kopenhagen iz koje gleda u zvijezde osluškujući ono što tek treba da se desi, pretačući ljubav i srahove u pjesmu:

Jutros rano kad je tata

otvorio kućna vrata

očekujuć' starog djeda

nabas'o je na – medvjeda.

 

Teško dišuć, prepun straha

prošapta nam blijeda lica:

ja sam medo izbjeglica!

 

Nestala je santa moja

uokolo posvud voda

a polarno krzno bijelo

pregrijalo moje tijelo...

 

Možda je najbolje da ovdje i stanemo, dok se pjesme ili neka knjiga na papiru ne pojavi a onda nastavljamo priču o Sandri Tolić iz Odžaka, Sarajeva ili Kopenhagena.