sevko

Ševko Kadrić

 

Stećci, trag vremena, svjedok i sudija

Ovih dana je stranice Oslobođenja punila polemika o bogumilima. Priča se uglavnom svela na ono famozno čiji li su, više katolički, pravoslavni ili muslimanski? Odgovor je jednostavan ni jednih ni drugih ali ni trećih, oni su autentično obilježje jednog duha i jednog prostora, po mnogo čemu ipak omeđenog granicama ove ili one Bosne. Dakle pravo na svojatanje ostavštine bogumila (patarana) ima Bosna i Bosnci, pošto njih danas nema (rastočili se među vjerama i ”konstitutivnim narodima”, onda niko nema pravo da ih svojata. Pustimo bogumile neka snuju svoj vjekovni san i o našem izbavljenju čekajući i svoje spasitelje.

 

Bosanska vila, Jurkic

Danas čovječanstvo u cjelini, traga za slamkom spasa i izbavljenja i traži ideje koje su vijekove preživjele stojički. Kad su bogumili i njihovi stećci u pitanju, onda su oni svakako najpozvanije nijeme sudije koje imaju pravo da govore (i kad ćute), da sude i kad samo prkose vremenu. Švedski historičar Hans Furuhagen će naglasiti da su upravo oni inspirisali protestantizam u Evropi. Podsjetimo da je protestantizam kog simbolizuje Martin Luther (Luter) spasio Evropu od srednjovjekovnog mraka, krvave inkvizicije i indolgencije (otkupa duša zlatom i novcem).

 

Krenimo redom.

Katolička crkva nebi smjela svojatati Bogumile i njihovu ostavštinu najmanje iz nekoliko razloga. Prvo je optužba prezvitera Kozme koja se vijekovima ponavljala kad se kretalo na heretike, jeretike, kettare, u kojoj između ostalog stoji: ”Neće da se klanjaju krstu kao oruđu smrti. Ne klanjaju se ikonama. Grde sve crkvene činove, tvrdeći da su sveštenici slijepi feriseji koji žive u lijenosti… Odbacuju krštenje vode a sebe nazivaju ”kristjanima” i ako se ne pokrštavaju i ne krste….” Poslije ovih optužbi (ima ih 15) slijedila je osuda: ”Ko ne vjeruje u svetu i nevidljivu trojicu – budi proklet. Ko ne misli da je sveto pričešće – sveto tijelo i krv Hristova, budi proklet. Ko ne ljubi sa strahom i ljubavlju ikone Gospoda, Bogorodice i svih svetih, budi proklet. Ko ne misli da su crkveni činovi ustanovljeni od Gospoda i njegovih apostola, budi proklet…” Ovo, budi proklet, znači smrtnu osudu na najtežim mukama, spaljivanja.

 

Šta ona praktično znači evo primjera (Internet, traži inkvizicija):  Inkvizicija: Katolička crkva je 1209. - 1229. godine pokrenula krvavi rat protiv katara ili patarena u Langdoku na jugu Francuske. Taj rat je u (h)istoriji poznat kao Katarski krstaški rat ili Albižanski pohod, ali to je rat kojim su Rim i papa uspostavili krvavu inkviziciju koja je Evropom sijala strah, pljačkala i posebno surovo se obračunavala s elitom tog vremena i ženama. Elitom jer je rušila i ismijavala njene dogme o Zemlji kao ravnoj plohi i centru svemira ili papi kao božijem sudiji na njoj, a ženama jer su one bile najznačajnija socijalna snaga koja je prioritirala porodicu ispred crkve. Katarsko (u Bosni patarensko) vjerovanje je katolička crkva smatrala jeresom. O surovosti tih krstaških pohoda govori upravo ovaj u Langdoku. Na samom početku rata krstaši su pobili cijeli jedan grad Bezijer od 10.000 stanovnika, a kasnije su spaljivali i žive i mrtve katare… U tekstu stoji i ovo što u ovom kontkstu nije najvažnije: Poslije genocida, crkva je ponudila to područje sjevernofrancuskim plemićima i kralju Francuske koji su bili katolički plaćenici. Teritorija Francuske je tim ratom gotovo duplo uvećana. Francuska je dobila područja koja su imala bliže kulturne i jezičke veze s Katalonijom nego s Francuskom. Da nije bilo hrabrih ljudi poput Martina Luthera, svijet bi i danas bio zatočenik ovog duha, duha inkvizicije. Papa Ivan Pavao II, je prije svog odlaska u vječni mir, smogao snage da konstatuje da je progon jeretika bila velika greška katoličke crkve.

 

O progonu bogumila s pravoslavne strane svjedoči ovaj podatak o prvom okrunisanom kralju Srbije, Raške, Duklje i Dalmacije Stevanu (Stefanu) Prvovjenčanom (1196.-1228. godine) "... a on (Stefan)... nimalo ne zadocnev posla na njih vojsku naoružanu. Jedne popali, druge raznim kaznama kazni, a treće progna iz države svoje, a domove njihove i sve imanje njihovo sakupiv razda... Učitelju i načelniku njihovu jezik ureza u grlu njegovu. Knjige njihove nečastive spali i sasvim iskoreni tu veru..." ("Stefan Prvovenčani - sabrani spisi - Stara srpska književnost", Prosveta, Srpska književna zadruga 1988. godine.) I političari Trebinja su se u posljednjem progonu komšija pozivali na ovo kazivanje, valjda smatrajući komšije muslimane bogumilima.

 

Ono što je bio ponajveći grijeh bogomila, patarena… to je pored nepriznavanja vlasti crkve, bilo i nepriznavanje jezika ropstva kom su se svom bogu trebali obraćati na tuđem jeziku. Tako da su Nijemci, Francuzi, Italijani, Španjolci, Englezi… pored svojih divnih maternjih jezika trebali da se svom Bogu mole na latinskom jeziku, (ortodoksi na staroslavenskom), jeziku koji nisu razumjeli a malo koji i od sveštenih lica. Taj, tudji jezik, je  bio idealan da se podanici drže u mraku neznanja, da se odvoje od Svete knjige (Biblije) i njima ostavljene. Martin Luther bježeći od progona pape i inkvizicije 1520. godine u dvorcu Wartburg prvo što radi, prevodi Bibliju na njemački jezik. Kad je preveo za tri mjeseca i kad je odštampana u 5000 primjeraka, mirno je rekao: ”E sad mogu i da me spale, Bog i Hrist su spašeni od antikrista iz Rima”. I zaista ne samo da su tim činom spašeni Biblija, Hrist i Gospod već i njemački narod. Biblija postaje pravopis, pismenost obaveza vjernika, Biblija poruka Gospoda, ostalo je historija koju su slijedili i ostali evropski narodi krećući svojim putevima kalvinizma, baptizma… ali poštujući bogumilski princip ”Put do mog Boga je moj jezik”.

 

Ovo povezujem sa muslimanima i njihovim vjerskim poglavarima koji bi danas svojatali bogumile i njihovu tradiciju. Onaj koji je pokušao da sve promjeni, da i u islamu učini ono što je Martin učinio u kršćanstvu, zove se Hamza Orlović, imao je preko dvadeset hiljada sljedbenika ali je pogubljen 6 juna 1573. godine u Stambolu (Istambolu). Čudna koicidencija osuđen je kao heretik i krivovjerac (mulhida), samo zato što je htio da se svom Bogu moli na svom jeziku. Poslije njegova pogubljenja krenula je hajka (inkvizicija, presuda bez suda) na njegove sljedbenike hamzevije. Pretpostavlja se da je nekoliko desetina hiljada pobijeno ili potopljeno u Bosforu. (Tuzlaci u svom pamćenju još uvjek drže pobune hamzevija nekoliko godina poslije Hamzinog pogubljenja koje su u krvi ugušene.)

 

Moja majka, lahka joj bosanska zemlja bila, se 70 godina svom bogu molila (učila) na tuđem jeziku. Sa tom energijom koju je ”učenju” posvetila mogla je nekoliko fakulteta završiti ali nije, otišla je sa ovog svijeta nepismena. Bosanski muslimani bar zbog toga nemaju pravo svojatati bogumile a ponajmanje oni koji ih i danas u arapski jezik ugone, pored njihovog maternjeg, bosanskog.

 

Aktuelne religisjske oligarhije ali i ideologije koje im se dodvoruju nemaju pravo svojatati tradiciju bosanskih bogumila, ona je davno prešla granice ovih prostora i oplemenila cijeli svijet. Miroslav Krleža će to sjajno primjetiti prije pedesetak godina:

 

"Neka oprosti gospodja Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospodja Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stećke.

Šta je stećak?

Oličenje gorštaka Bosanca!

Šta radi Bosanac na stećku?

Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku!

Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronasao stećak na kome Bosanac kleči i moli.
Na kom je prikazan kao suzanj."

 

Stećak, trag gorštaka Bosanca, mudra, pismena, ponosna, što se svom Bogu moli na svom jeziku.