sevko

Reagovanje

Š. Kadrić

Sa dodjele nagrada, očito da je Ključanin ovdje nepotrbno prvonagrađeni

Savez BiH udruženja u Švedskoj se u Bosanskoj pošti pojavio sa interesantnom idejom podsticanja pisane riječi među Bosancima u Skandinaviji. Raspisao je konkurs za najbolje objavljeno književno djelo, doduše nije pisalo ni kad ni kakvo ali, napokon nešto  čim bi se ozbiljan useljenički savez trebao baviti u ovoj zemlji, pomislio sam šaljući jedan od svojih romana, podržavajući ideju njegovanja i čuvanja jezika. Treba li podsjećati da je ovo prvi put da useljenička grupa koja broji više od stotinjak hiljada sunarodnika i nekoliko desetaka pisaca, po prvi put u svom postojanju (dvadeset godina), organizuje napokon nešto knjizi i piscu posvećeno.

U pretprošlom broju Bosanske pošte, izvještač iz Malmea je pisao o završnom dijelu ove manifestacije i podjeli priznanja. Svakako izbor nije sporan, to je stvar organizatora, ideja pogotovo, ono što vrijeđa dostojanstvo bosanskih pisaca u Skandinaviji jeste izbor predsjednika komisije koja je trebala da ocjeni književni rad pisaca u dijaspori. Preciznije, naprosto tu ulogu nije niti je mogao imati kolega  Zilhad Ključanin. Ne zato što mislim da nema književne kompetencije, ali ima nešto drugo što eliminiše i njega ali i svakog drugog pisca u Bosni danas da ocjenjuje književni rad pisaca u dijaspori.

Mi u ime sopstvenog dostojanstva moramo priznati da Bosanci u dijaspori i Bosanci u Bosni i Hercegovini, žive u dva kulturološka svijeta. To važi i za kulturne stvaraoce, posebno pisce. Toga su oni u Bosni svjesni, otuda nas gledaju kroz prizmu ostavljanja, dočekivanja, ispraćanja, kulturološkog i političkog dekora. U ovih sedamnaest godina, naprosto se nije desilo da neki od pisaca iz te dijaspore bude u Bosni ugošćen, da mu bude organizovano književno veče (izuzimajući nekoliko pjesnika i privatnih aranžmana). To važi i za mnoge druge oblasti društvenih aktivnosti, (politici naprimjer što potvrđuje i potreba političkog organizovanja do nivoa Stranke), ovdje pisce i književnost naglašavam. Neka mi ne bude zamjereno što ću navesti da je Centar a kasnije i Društvo BiH pisaca u Skandinaviji, na čijem sam bio čelu, ugostio, primio, dao šansu za promociju 36-rici javnih radnika među kojima i onih iz prvog reda. Na drugoj strani mi smo po Bosni morali iste te da za rukave vučemo da bi nas prepoznali, nekamo li uradili nešto za nas i u našoj Bosni. (Među njima je ovaj što bi trebalo da ocjenjuje našu književnu podobnost)

To stanje je tako trajalo dok se mi, uz pomoć nekoliko osoba u Ministarsvu za raseljena lica BiH, nismo sami pozvali na Sajam knjiga u Sarajevu i to traje već 6 godina. I po pedeset pisaca iz svih krajeva svijeta okupimo, stvorimo uslove da se čuje za njihove književne iskorake, za njih. Ova godina je upravo po tim književnim uspjesima BiH dijaspore karakteristična u svijetu, spomenimo Mirka Kovača i njegovog «Njegoša» i «Stećak», Zulmira Bečevića i njegovu nominaciju za Augustpris, Biseru Boškailo i njenu nagradu «Derota» u Srbiji, Sašu Stanišića i prevođenje njegovog romana na 30 jezika, Aleksandra Hemona...

I evo nas kod književne nagrade piscima u Skandinaviji kojima Ključanin iz Bosne treba da dođe i kaže koja je to izbjeglička tema poželjna i koji književnik je politički podoban, da ne kažem dobro piše. Može čak i to ali po principu ravnopravnih partnera, zvaćemo kad nas zovnu, poštovaćemo kad nas poštuju. Biranjem romana "Koferaši" objavljenog prije desetak godina i simbolično govori kako nas ovaj i slični pisci gledaju.

Bosance, tim i njihove pisce po svijetu razasute, će drugi početi da uvažavaju tek onda kad počnu sami sebe da uvažavaju. Konkurs, Savez BiH udruženja u Švedskoj je svakako jedna od najvećih kulturnih akcija koje je do sada taj Savez imao, ali eto neko mu je htio dati nepotrebno takav kraj udvarajući se ko zna kome i ko zna zašto. Organizator i sva mogući njegovi odbori koji se kite imenom Bosne i Bosanca će ponajviše za pisca i knjigu učiniti ako napokon počnu da je čitaju.