sevko

BINA

Ševko Kadrić

"Mladosti ne treba ukras", ulje na platnu 100 X 80 cm

 

BINU je rat, kao tek stasalu djevojku, zatekao u Sarajevu. Školske knjige je brzo zamjenila bolničkom torbom a radost života borbom za njega. I tako godina za godinom svih četiri, ratne, teške godine opsade Sarajeva. U tim godinama preplitale su se radost pomoći drugima u održavanju i preživljavanju, vidanju rana, ljubav, smrt. Ljubav u ratu nije u Sarajevu bila nešto novo, njoj jeste, bila joj prva, velika, bila joj ko pancir košulja, čuvala je i grijala. On bio borac, branilac grada, njen vitez na konju, onaj kog djevojke u snove upreću čuvajući ga za mirnih i sretnih dana u kojima djecu podižu što na njega liče. Trajala godinu, dvije, mir i kraj rata se već nazirali kad su joj javili:

- Poginuo...

- Poginuo, šaptala i ona osjećajući gorčinu u ustima kao da je čemeriku liznula ili grudvu pelina pod jezik stavila, vjetar šapat raznosio po gradu u ruševine i pepeo pretvorenom.

U Sarajevu smrt nije bila nova, ali ova je pogodila, dio i njenih snova i duše sa njim otišlo. Najbolji prijatelj od onog što je poginuo  bio joj pri ruci, tješio je, nudio ljubav iznova.

- Ne, ne još, bilo bi i previše i prerano, odbijala ga plašeći se nove ljubavi, uz zvuk smrtonosnih granata koje su još uvijek grad zasipale, ubijajući ljude, kezeći zube svjetskom neljudu.

 

Poslije Deytonskog mirovnog sporazuma ljudi u Sarajevu čekali da nekako i odjednom sve bude drugačije. Kad ono bivalo još gore. Jedino što nije pucalo. Ali tek tad se vidjelo šta su rat i opsada grada učinili od ljudi, od onog što grad čini gradom ”Preživjesmo rat kako sada da mir preživimo”, neko grafitom svu tragiku Sarajlija izrazio na pozidi blizu spaljene Vijećnice. Bina u ratu radila imala pune ruke posla u miru prestala da radi, kao da je niko više nije ni trebao.

Oni što su ulazili ili izlazili iz Sarajeva nisu više morali kroz onaj ”tunel života” ispod piste aerodroma, dolijetali i odlijetali onom pistom. Tako doletio i jedan iz daleke danske zemlje. Ime mu bilo bosansko sve na njemu Dansko. Pitao Binu da izađu na kafu. Gledala ga ona pa se čudom čudila. Ni slika ni prilika, otac bi joj mogao biti a on... Odbila i kafu i izlazak.

Prošlo nekoliko dana on je pitao ponovo. Ona odbila nije. Pila kafu slušala idilične priče o Kopenhagenu, Danskoj, danskim krunama, školama za strance. Dok je slušala onu tuđu priču svoju u glavi napravila.

Pitao je onaj:

- Hoćeš li sa mnom?

- Hoću, odgovorila, ostalo gutala, ćutala.

U Kopenhagenu, u onoj idili, bilo joj namjenjeno mjesto hanume na minderu do papira, do kakve škole, za strance.

- Ima li ovdje kakva posla? - pitala onog svog, onog što je njegova bila.

- Ima, ali nema za tebe, odgovorio on.

- Kako nema za mene? - bunila se ona.

- Ima brati salatu, teško da teže ne može biti. razuvjeravao je onaj.

- Odvedi me sutra da berem salatu, rekla Bina, sebi i onome. I tako dan za danom, punih šest mjeseci, na koljenima sa kesama za pojasom i odrezanim glavicama salate u rukama. One glavice u kese stavljala, pa onda u plastične gajbe po 16 ili 20 komada slagala. Uz njih slagala i svoju muku ratnu, tužke slike sarajevske, bez straha da će neka od granata zazviždati iznad ušiju i pući među onim zelenim glavicama.

Onaj, što je njegova bila, čudom se čudio njenoj upornosti, snazi, izdržljivosti, ona se napokon radovala, u snove iznova radost prizivala.

Tu na njivi i jezik naučila. Na ušima držala slušalice i na stotine puta slušala iznova, ”Kurs danskog jezika, lekcija broj…” Nepoznate riječi u blok zapisivala, kući riječi po knjigama i riječniku tražila.

Pozvali je i u školu jezika za početnike, ona tražila da test piše. Položila i prebacili je u školu za bolničarke. Oni iz Bosne joj se čudili.

- Vidi se da strahote opkoljenog Sarajeva niste osjetili, govorila im ona ostavljajući ih u čudu.

Prošlo dvije godine, stigli papiri. Toliko trebalo čekati po osnovu braka, ona dočekala. Negdje baš u to vrijeme okončala i onu školu za bolničarku, ili kućnju njegu i samo rekla onom što je mislio da je bila njegova.

- Psihički nisam najbolje, ljekari su mi preporučili da probam, sama, to bilo sve. Stvari već bila strpala u nekoliko torbi, i stan u malom gradiću pored pronašla, ovo bilo ono što je još trebalo odraditi. I odradila.

Isto ljeto otišla u Sarajevo i dovela u Dansku onog što mu je u onim ratnig godinama govorila: ”Ne, ne još, bilo bi i previše i prerano.” Sedmicu dana iza u kese za salatu, savijao je ratne uspomene zajedno sa onih 16 ili dvadeset glavica salate. Kući ga nove danske riječi propitkivala.