sevko

MIRIS BAGREMA

Ševko Kadrić

Zagrljaj, ulje na platnu 100 X 80, Š. Kadrić

Sunce je poput zadocnjele mladosti ili nečiste savjesti pržilo plažu u Helsingborgu, gdje su se sunčali i razgovarali Hadisa i Osman.

Ljudi treba da se žene da bi u starosti imali sa kim da razgovaraju, kroz uši joj odzvanjala nečija mudrost ili iskustvo poput oporuke ostavljeni.

- O Bože koliko smo propustili - govorio joj je Osman ljubeći je na frankfurtskoj željezničkoj stanici 2005. kad je prvi put otišla da ga posjeti. Ona ništa govorila nije na licu joj zasjao zračak na sreću nalik.

Daleke 1970. godine, u zanosu ljubavi Osman joj je nudio brak. Ona brak i ljubav nije odbijala ali odbila vrijeme. Majka joj bila teško bolesna, uskoro i umrla. Osman nije mogao ili nije htio čekati i oženio se. Iz osvete, prkosa, ludosti vojničke. Bio došao na odmor, na njemu bilo bijelo mornaričko odijelo, htio je povesti sa sobom na more. Ona ...

Zabavljali se dugo, još kao srednjoškolci krili se iza gradske gimnazije, ašikovali. U hladu, ali i mraku rascvala bagrema otvarali jedno drugom skrivene odaje svoje duše, pokazivali ono što sup red drugim krili. Kasnije se nisu krili, šetali korzom držeći se za ruke, prvo im stisnute ruke pred drugima podrhtavale a onda prestale, ljubav ih tresla iznutra. Dok su studirali ona u Sarajevu on u Splitu, dopisivali se, slali pregršte najljepših želja za ispite, za skori susret u maloj čeršiji, Sarajevu, možda Splitu.

Hadisa učila, znala da nesmije godinu izgubiti. I nije, bila među najboljim na studiju. Nudili joj mjesto asistenta na fakultetu, ona se bolesnoj majci vratila. Zaposlila se.

- Profesorica Hadisa - zvali je đaci, zvao je Osman.

Osman, stavio činove pomorskog oficira, dobio stan, plaća bila podobra, djevojke lovile oficire. On bio ulovljen, tako mislio.

- Meni treba žena Hadisa - ubjeđivao je, tražio da pođe sa njim držeći ie za ruke ispod bagrema što im je mirisom ljubav pečatio.

- Ne, sad majku me mogu ostaviti - govorila ona moleći Boga da se čudo desi. I nije. Javio joj da se oženio. I to bilo sve.

Prvo u riječi nije vjerovala, trnci joj tijelom kolali bodući je tamo gdje je njemu mjesto u duši namjenila, ona se posvetila poslu. Generaciju za generacijom đaka učila dražima prirodnih nauka, ona svoju prirodu potiskivala, skoro zaboravila. Poslije Osmana imala još jednu neuspjelu vezu i to bilo sve. Vjerovala da sve u prirodi kruži pa i ljubav, Osmanu se nadala kao novoj kiši iz oblaka što je vodu iz nekog od mora pokupio.

2001. godine Osman, daleko i od Splita i Sarajeva, nekim slučajem naišao na jednu od Hadisinih učenica po svijetu razasutih.

- Znam da se nije bila udala i da je negdje u Skandinaviji - rekla mu.

- Oprostite, je li Hadisa? - pitao nekoliko mjeseci kasnije nazivajući je jedne subote, malo iza prve jutarnje kafe.

- Jeste - odgovorila je osjećajući da onaj glas kroz slušalicu i uho, u srce joj ulazi, tražeći svoju tajnu komoru. Iduće sedmice se ljubili na frankfurstkoj željezničkoj stanici, zaklinjući se jedno drugom da ih ništa više osim smrti rastaviti ne može. Za nekoliko mjeseci on napustio Frankfurt i prešao na istočnu obalu Oresunda i tu oboje snili snove da se Neretvi vrate.

- Nigdje tako lijepo i umilno ne miriše bagrem kao u našoj čaršiji sa oštrim planinskim vrhovima u nebo pobodenim - rekla mu pokazujući u pravcu bagrema tek procvjetala.

- Nigdje ne miriše tako gdje tebe nema – odgovorio joj milujući je pogledom pokazujući u prodavnici na stvari koje bi trebalo pokupovati prije nego se konačno Neretvi vrate.