sevko

HEDININA MISIJA

Hedina Tahirović Sijerčić

Ševko Kadrić

Priča o neželjeno rođenoj djevojčici sa sarajevske Gorice, počinje razočarenjem oca što nije dobio sina. Amidžinica Anđa joj i ime nadjenula, Hedina. Očevo razočarenje nije dugo trajalo, kad ga je počela svojim krupnim očima izdaljine milovati i gugutanjem prizivati, prigrlio je kao princezu i taj zagrljaj do danas traje i ako oca više nema među živima, Hedina ga na koricu jedne od svojih knjiga stavila.

Uz svoju biografiju Hedina vezuje ljude koji su joj bili duhovni mentori i uticali na ono što je do danas vodi, nosi. Dr. Milan Šipka, dr. Rajko Đurić, pjesnik Šimo Ešić, one što su joj ukazivali na put njene misije. Kad pripadate narodu koji nema standardizovanu osnovu svog postojanja a to je jezik, kad taj jezik nema svoj riječnik, kad tvoj narod nema naviku da čita već je stalno u pokretu bježeći o drugih i sebe sama, onda je pred piscem velika misija o izbavljenju, sebe ali svog naroda, ovog puta Roma. „Ko hoće neka se naziva Ciganinom ali ja sam Romkinja“, govori Hedina smireno, tiho, iskustvom i životom poučena.

1992. godine je osjetivši rat u zraku prije od drugih stigla do njemačkih izbjegličkih kontejnera i tu počela bilježiti svoje prve pjesme, priče izbjegličke. Treba istaći da joj je i do tada bilježenje već postalo navika, radila je na RTV Sarajevo gdje je uređivala emisije, tačnije cijeli program o Romima, vršeći onu svoju misiju, opismenjavanja, umivanja, kultivisanja naroda u pokretu ali i dijela za zemlju i kuću prirasla.

Iz Njemačke se, sa porodicom otisnula u Kanadu, iz njemaćkog jezika u engleski, ali ostala u svom romskom i bosanskom. Tu u Torontu je napisala prvu knjigu „Učimo romski jezik“ učeći romsku djecu njihovom jeziku, pripremajući ih za svijet knjige i jezika. Uz djecu i posao učiteljice, počela je sakupljati poeziju Romkinja po Kanadi razasutih i napravila rukopis a kasnije i prvu antologiju romske pjesme, romskih pjesnikinja.  Malo iza toga je iz nje progovorila i „Bol“ prva zbirka pjesama koju je potpisala svojim imenom. Na promociji u Sarajevu 2009. godine sam moderirao baš tu promociju i baš tu zbirku pjesama. Tad mi je skrenula pažnju i na bosanske Rome što u Švedskoj žive, pozdravila i pjesnika Šemsu Avdića iz Banjaluke koji je na dalekom Sjeveru našao utočište a u pjesmi utjehu.

Pričala mi je Hedina i o teškim danima svog pečalbarskog života u Kanadi. „Ja sam Bosanka i mislila sam da mi je mjesto u bošnjačkoj zajednici. Sve je bilo u redu dok nisam počela da se ponašam kao među svojima, onda je neko rekao da nisam „čiste vjere“... govori sa gorčinom uvjerena da je upravo kao Romkinja za Bošnju udata mogla mnogo više učiniti za svoju Bosnu, ali eto nisu joj dali, tražila svoje puteve.

„Nikad ne znaš koliko si izgubivši dobio“ šali se citirajući jedan od zapisa davno u kamenu patarenskom utisnut vraćajući priču prema Ministarstvu obrazovanja i nauke BiH zahvaljujući kom je objavila prvi Riječnik bosansko-romski.

Šta sad, pitam zagledan u njene krupne oči boje kestena.

„Idem za riječnikom, svojim pjesmama i onom knjigom „Kako naučiti romski jezik“, narod određuje prostor kog je vlasnik, Romi su pokretni i jezik kojim govore i kojim oživljavaju i one kojih više nema. Bog je ljudima poruku kroz knjigu poslao i veliki je grijeh ne znati čitati, ne čitati ali i čitati a ne razuzmjeti, kaže podsjećajući me na moje Hamzu i Lutera, odlazeći iz moje priče u svoju bajkovitu misiju. Sretno Hedina.