NESIMOV HRAM UMJETNOSTI
ŠEVKO Kadrić
Nesim Tahirović, FOTO Š.K.
Umjetnine Nesima Tahirovića sretao sam na naslovnicama Bosanske riječi, po listovima i časopisima i ko zna zašto u glavi stvorio sliku i o slikaru i o njihovom nastajanju. „Stojim pred grandioznim djelom zatečen i postiđen“ upisaću u katalog izložbe u Kolegijumu artistikumu, prije nego počne moje druženje sa umjetnikom i izložbom koju neda da tako nazivam a koju bi poželjele i najveće svjetske galerije.
Kasnije će mi Nesim reći da četerdeset godina već traži svoj put u umjetnosti, počeo je crtanjem linija a onda ozbiljnom studijom primitivne umjetnosti Azije i Afrike, posebno maski ratnika i vračeva. Boje, forme pravljene da prikriju lice i dio tijela i danas vrište čudnom zagonetnošću nagoneći nas na odgonetanje, ko, kako, zašto, objašnjava skrećući pažnju na umjetnost koja ga nosi i inspiriše. U toj umjetnosti sam vidio ono što je bilo ali i ono što dolazi, nastavlja izazvan, izazivajući mene. Umjetnik govori da čovjek danas živi brzo, usko specijalizovan za nešto malo iz čega se ne vidi cjelina, otuda on u svojim radovima sintetizira grafiku, skulpturu i sliku, iskustvo enformela, optičke umjetnosti i instalacija, praveći ne izložbu već hram.
Pojavljivanjem u Kolegijumu artistikumu sam čulima osjetio miris tamjana, indijskog drveta, svijeća raznih aroma, u programu primjetio Veče molitve za Srebrenicu, Veče duhovne indijske muzike. „Ništa nije slučajno, govori umjetnik, ovo i jeste hram u kom treba doživjeti moj rad i poruku u ambijentu u kom stvaram i o kom promišljam, slaveći čovjeka i njegovo stvaranje, ali i sama Stvoritelja.“
Zagledam se u radove, na kojima su skladom boje i oblika, uz sretan spoj različitih materijala, stvorena Nesimovo nova živa bića koja vape za spasom svojih ali naših duša. „Ja sam svoju spasio“, govori umjetnik podsjećajući na vrijeme kroz koje upravo protičemo lišeno visokog morala, koje uništava sve u nama ljudsko, ali i u stvarima oko nas nekad oljuđenim.
Originalnim umjetničkim izrazom, Tahitović kao da i ne nudi već viđenu umjetnost, već otkriva novu, umjetnost satkanu od metalnih limova, drvenih ploha i čavala koji materiju skladno i svojski uvezuju u cjelinu. Boje materijala, ali ponegdje i nadodate, naglašavaju formu, svjetlo i sjene, silazeći sa zida, šetajući prostorom govoreći nam o nama i sebi, pozivajući na ono najljepše u oboma.
Hram umjetnosti, Nesima Tahirovića, neponovljivim umjetničkim izrazom, porukom humanosti i sklada, ljubavlju i pomirenjem kao da nudi upravo to, ono jaljepše u nama i bićima pravljenim Nesimovom dušom.
