sevko

Video




Foto

http://www.youtube.com/watch?v=npOuQDVAoLs

Opservacija je izgovorena prije tačno 19 godina na TV Sarajevo u emisiji "Hoću da kažem".
Vjerovatno jednoj od najgledanijih emisija u uzavreloj Jugoslaviji u kojoj je Vukovar već postao simbol epokaliptičnosti, agresije ali simbol herojskog otpora.

_____________

SARAJEVO čeka sudbina Vukovara

Ševko Kadrić

 

(TV Sarajevo, emisija ”Hoću da kažem” novembar 1991.)

 

Situacije u Jugoslaviji, danas, nije ni izdaleka tako tragična kako može da bude, niti besmislena kako se čini. Naime instrumentalizirana mržnja, što u suštini jesu nacionalni programi, neminovno vodi ravnoteži straha koja prije ili poslije uspostavlja ravnotežu zločina. Na temeljima (instrumentalizirane mržnje, straha i zločina) objektivno imamo šansu svi da postanemo žrtve ( u dobroj mjeri to već i jesmo) ali i svi naši gradovi i sela da postanu vukovari, dubrovnici, mirkovci i ravna. Sarajevo, Zagreb ali i Beograd.

 

Ključni problem naše drame, bio je i ostao na relaciji borbe za vlast i očuvanje vlasti, i pored tragičnih neuspjeha i jedne i druge (stare i nove) ali i značajnih ponavljanja istih nosilaca, samo u novom imidžu. Umjesto iskorištenog imidža ”u ime klase” sad koriste ratnički ”u ime nacije”. Otuda možemo tvrditi da su oni koji su počeli ovaj rat vrlo dobro znali šta hoće a šta neće. Znali, zato što se danas to ne može tvrditi, rat bježi iz ruku onih koji ga počinju i okreće se direktno protiv njih. (Tu nam je istorija svjedok i učitelj).

 

U nastojanju sagledavanja uzroka i posljedica iznosimo neke od mogućih pretpostavki transformacije problema, uz ogradu od potpune generalizacije i cjenjenja časnih izuzetaka.

 

Prethodna vlast se održavala na principu ”svetog trojstva” država-patrija-armija. Ovdje svakako treba razlikovati državu državljana i državu kao instrumentarij vlasti, partiju članova partije i partiju kao profesionalni aparat, te armiju kao obavezu prema odbrani domovine i armiju kao profesiju.

 

U NOR-u kao uslovima specifične društvene organizacije ”sveto trojstvo” je bilo garant  uspjeha, međutim taj princip održanja vlasti zadržan je i više od četiri decenije poslije rata. Održanju vlasti i takvog tipa pogodovao je autoritet i ličnost predsjednika Tita, koji je bio predsjednik države, predsjednik partije i vrhovni komandant armije. Za vrijeme svog života, ali dio vremena i poslije, on je ”sveto trojstvo” okruživao viškom prijatelja. Odlazak predsjednika Tita aktuelizira slabosti vlasti pred težinom ekonomsko-političke krize (pad standarda, inflacija, porast nezaposlenosti, pljačka društvene imovine i sl.)

 

Slabost vlasti ovog tipa dolazi do izražaja sa konkretnim pokazateljima: državno-administrativni aparat sa 52% kadra koji po najblažem evropskom standardu predstavlja višak  a sam aparat  je  nefunkcionalan, neefikasan i sa nizom stečenih i uzurpiranih privilegija. Partija (SKJ) nema opozicije koja u demokratskom društvu predstavlja najveći nivo političke kontrole ali i pameti (rijetko kad su organizacija vlasti, pamet i sila na istom mjestu). Armija je ”u ime podruštvljavanja” odbrane i zaštite društva izvršila klasičnu militarizaciju, nudeći kao odgovor na sva odbrambeno-zaštitna pitanja sebe kao struku, čak i personalno.

 

Reforma društva trebalo je neminovno da obuhvati i reformu vlasti (svođenje državno-administrativnog aparata u granice nužna optimuma, uvođenje višepartijskog sistema kao oblika političkog nadmetanja i konkurencije te depolitizaciju i racionalizaciju armije). U strahu pred promjenama, u strahu pred vjerovatnim porazom i prozivkom za ono što su do sada učinili ” u ime” socijalizma, samoupravljanja, komunizma, društvnene imovine i dr. nudeći svaki put sebe (ja jednako država, partija, armija) nosioci vlasti u bjegu  mjenjaju imidž,  umjesto iskorištenog i zloupotrijebljenog ”u ime klase” sad koriste i zloupotrebljavaju novi ”u ime nacije”.

Istina na ”prvim demokratskim” izborima dozvoljavaju da svoju političku promociju, kroz imidž nacionalnih zastava ostvare i drugi (sračunato, budući protivnici). Neki iz kategorije bivših nosilaca vlasti (generali, političari i sl.) ali i oni iz kategorije prognanika te vlasti. Bilo kako bilo na tim izborima pobjedili su nacionalni programi na cijelom području Jugoslavije. Istina ne u isto vrijeme, što je u suštini politički smišljeno da bi se dobilo na ”strahu od druge nacije” kao značajnom promovirajućem faktoru nacionalnog imidža.

 

Problem nacionalnih programa nije u njima samima, kao formi, ideji ili želji, već u njihovij instrumentalizaciji i nastojanju da se realizuju u konkretnoj stvarnosti. Nacionalni politički programi imaju ograničen domet (samo svoja nacija) ograničenu mogućnost (jedna nacija - jedna država) ali i tu nesreću da svoje instrumentaliziranje zasnivaju na dezinstitucionalizaciji internacionalnih institucija.

 

Praktično pobjedom nacionalnih programa  suspendovano je sve što je internacionalno i Jugoslavija ali i Bosna i Hercegovina. Tu je razlog agonije saveznih institucija (predsjedništva, SIV-a, Skupštine, JNA i dr.) i nastojanja da se ostvari pravno naslijeđe nad njima odnosno uticaj. Tu je razlog agonije bosansko-hercegovačkih institucija i republike sa tri glavna grada (Beogra, Zagreb, Sarajevo).

 

Tu je najbolja ilustracija raskoraka između politike i konkretna života. Život na prostprima Jugolsavije odavno  ima internacionalni karakter (ekonomija, kompletna infra struktura, genetsko-socijalna izmješanost ljudi i dr.) a u Bosni i Hercgovini jedino moguća forma života jeste internacionalna.

 

Kad je to tako postavlja se pitanje kako je moguće instrumentalizirati građanine Jugoslavije do nivoa da on puca na svog sunarodnika kao mrskog neprijatelja i da već na najzvjerskiji način ubije desetine hiljada, da protjera sa svojih ognjišta njih na stotine hiljada, da razori do sada toliko sela i gradova...?

 

Problem je u tome što je paralelno sa borbom za vlast tekla i transformacija politike u teorije o ratu. U metodološkom smislu to podrazumjeva blokadu informativnih prostora za ”druge” istine a uspostavljanje monopola za svoje. Kompletno političko polazište locirano je između dvije krajnosti: ugroženosti nacije i njene superiornosti nad drugima. Transformacije političkog sljedbenika (čak i protivnkika na svom prostoru vladanja) u kategoriju političkog vjernika i na kraju političkog vojnika sa puškom o ramenu koji ”ima opravdanje pred savješću” za zlo koje čini drugoj strani, jer su oni ”veće zlo” (oni su četnici odnosno ustaše).

 

Posljedica ovih i ovakvih političkih transformacija su više nego vidne i katastrofalne. I ako su polazne političke pretpostavke svih nacionalnih programa iste, ne može se praviti greška sa njihovim izjednačavanjem za zlo koje se dešava, kao podjednako odgovornih. Onaj politički program koji akumulira veću silu za svoje instrumentaliziranje i koji počini konkretno zlo kroz rušenje, ubijanje i progon svakako da po zlu prednjači.

 

Postavlja se pitanje, šta da učini običan čovjek, građanin da snagom konkretne akcije razdvoji interes ”boraca” za vlast koji su izgubili vlast nad sobom i sopstveni interes da egzistencijalno opstane? Upravo na toj činjenici, činjenici egzistencijalne ugroženosti svih, uočljivo je strategijsko polazište koje je integrirajuće, to je strah od posljedica ovog za nas besmislenog rata a za njih jako osmišljenog.

 

. Naš cilj je ostvariti mir, mir je naš najveći saveznik, njihov najveći neprijatelj, stoga ga ne poštuju ni kad se dogovore.

. Mi moramo dobiti na vremenu. Oni svaku nesreću druge strane žele u što kražem vremenu pretvoriti u sopstvenu pobjedu. Vrijeme nama pomaže da se oporavimo od nacionalne ostrašćenosti a njih razobličimo.

. Nama odgovaraju sličnosti među ljudima (bol i radost, rođenje i smrt, strah i nada, jezik i kultura i sl.) njima odgovaraju razlike i zato ih podstiču do nivoa predrasuda, mrženje i kompleksa.

. Dobijemo li na tome (miru, vremenu i sličnosti) shvati ćemo i zašto nesrbin neće i ne može pod srpsku zastavu ”u ime” Jugoslavije, zašto Srbin neće i ne može pod šahovnicu ”u ime” demokratije ili pak nemusliman pod zelenu zastavu ”u ime” Bosne i Hercegovine.

Shvati će mo da treba razviti zastave pod koje će mo moći svi da stanemo.

 

--------------------

Opservacija je izgovorena za TV Sarajevo početkom u novembru 1991 god. kad je već Vukovar postao simbol agresije i epokaliptičnog stradanja. Emisija ”Hoću da kažem” u sklopu prvog TV dnevnika, dala je šansu  umjetnicima, naučnim radnicima, intelektualcima, po izboru redakcije, da kažu o nastupajućem vremenu, šta imaju reći u trajanju od 5-7 minuta. U emisiji su učestvovali između ostalih: Goran Bregović, Abdulah Sidran, akademik Alojz Benac, Mile Stojić, Zoran Pajic i dr.