ENIZOVA SUDBINA

ENIZOVA SUDBINA

Š. Kadrić

 

Mersad Berber

 

OMERA sam godinama sretao, ali u mimohodu. On hodao svoj krug do mosta i nazad, ja svoj, svako u svom krugu razabirao odjeke svojih koraka otkucaje svojih sudbina. I sad nas hladnoća i bjelina vani izmamili, istu rijeku ušću ispraćali i vraćali se svojim putem svom razabiranju koraka i otkucaja srca. Tu na bijeloj stazi, uz škripu pod nogama,  Omer me zaustavio. Pozdravio se kao i obično ali i upitao:

„Čuo sam da zapisuješ?“, prošapta kao da nas prisluškuju. Nasmijah se na pitanje ne pripremljen.

„Hodža Idriz zapisuje, ja pišem“, pokušah da se našalim kad vidim nije mu do šale. Uvede me u priču sa nekoliko rečenica, svoje šale se postidjeh i pozvah ga na kafu, odredismo i vrijeme.

„Poznaš li moga Eniza?“, pita iz daljine. Klimnuh glavom, ali i počeh po glavi da vrtim lik pod tim imenom, ne nađoh ga.

 

Dođe kad smo se dogovorili, ja već i kafu pristavio ali ga i posmatram, prvi put tako blizu, tako radoznao. Krupan, jake i sijede kose, očiju zgaslih sa dubokom mrgom među njima, glasa poput života na dvoje rasječena. Jedan glas mu na usta izlazi drugi se negdje u njemu, poput žiške u vruću pepelu, zapritao.

„Ćulum Omer iz Bastaha kod Banjaluke“, govori uvodeći me u njegovu priču, njegovu muku. Nešto ga gonilo da je ispriča, mene molio da je i zapišem. Nije ni trebalo, ona zapritana žeravica iz njega sama papir progarala, ostavljajući trag od krvi, goretina i pepela.

Zamislio sam baštu, sa kućom, tek napravljenom štalom, hambar, visoke kukuruze okolo što su čekali na berače. Zamislih i jabuku pokleklu pod crvenim avgustovskim plodovima te 1992 godine i njih šestoro kako čekaju kafu. Sin Šefik tek vojsku odslužio, rođak Nijaz,  Šefikov vršnjak, već stigao i da se oženi, nešto stariji Selim isto Ćulum, 16-godišnji Armin i Omerova supruga Ćama. On, Omer Ćulum, kretao u kuću da se na brzinu obrije pa da se društvu i kafi pridruži.

Čas prije i Eniz bio sa njima, Selimu se nije na vodu išlo, poslao Šefika, Eniz skočio htio starijeg brata da odmjeni.

Omer prišao ogledalu u kupatilu, ali kroz prozor vidio trojicu braće Šugića kako sokakom kući prilaze. Vidio da dvojica prvih imaju uniforme i automatske puške na ramenu a treći bio civil i pod šeširom. Znao im i oca Miću i njih svu trojicu, Milenka, Obrenka i Marinka. Odmakao se od prozora da požuri sa brijanjem i čuo Ćamin glas:

„Hajte unite ja ću donijeti rakiju i kafu“, poslije toga zagrmilo, kao da je grom iz vedra neba pogodio onu jabuku u sred dvorišta. Omer potrčao prozoru, svi njegovi bezživotno ležali po dvorištu... ona trojica Šugića utrčala u kukuruze i nastavila pucati u trku.

 

„Hoćeš mlijeka, šećera?“, pitam zagledan u ruke u kojima je šoljica kafe podrhtavala, osluškujući onaj glas što je papir progarao. Od nepravde i užasa vatra mi u lice udarila, zatezajući damare na slijepočnicama. Omer ne reče ništa, uze mlijeka i dosu u onu šolju što mu je u rukama čekala da prvi gutljaj otpije. U njemu se gomilala sjećanja, slike preticale jedna drugu, riječi se zaglavljivale u grlu u strahu da vani izađu.

 

Komšije se razbježale, on bosonog trčao u pravcu gdje je Eniz po vodu otišao, trčao i do vode, djeteta nigdje nije bilo. Svojim je ušima čuo da su pucali i u pravcu gdje je dijete trenutak ranije nestalo. Oprezno, drhteći cijelim tijelom, zagledao, osluškivao, počeo i dozivati: „Enize, Enizeee“. Ništa.

Otišao komšijama Božu i Marinku, znao da idu na linuju u Hrvatsku, ali se sa njim pazio. Preklinjao ih da mu pomognu da dijete nađe. Oni obukli uniforme, uzeli puške u ruke i krenuli da Eniza traže. Eniz vidio šta se desilo pred kućom i počeo bježati, Šugići i na njega otvorili vatru.

„Kad će Bog i sreća, nisu ga pogodili, uspio se za sijeno i šumu sakriti“, govori Omer objašnjavajući da se tek pred veče pojavio i njemu šapatom javio. Eniz oca iz šume gledao sa onim obučenim i naoružanim komšijama, mislio da su i njega zarobili...

 

Obojicu ih komšije odvele rodbini u Banjaluku. Tek sutradan u selo stigla policija, doktori i vojska da obezbjeđuje ukop...

 

Nakon tri dana pozvala ga policija da ide sa njima u kasarnu da prepoznaje Šugiće. Kapetan postroijo desetak vojnika pred zgradom, Omer ih sa prvog sprata gledao.

„Imaš jednu šansu da pogodiš koji su?“, rekao mu kapetan.

„Drugi, treći i četvrti“, poznao ih Omer.

Kapetan klimao glavom, Omer se zabrinuo, nešto pokajnički i u strahu progovorilo iz njega.

„Da nisam pogriješio?“, pitao zagledan u kapetana.

„Nisi, to su oni“, rekao mu onaj, ostavljajući ga nasamo a on počeo kucati po mašini. Omer vidio da su se oni vojnici vratili u kasarnu.

„Mogu li ja ići?“ pitao kapetana nakon dobrih sat vremena.

„A, možeš“, rekao kapetan kao da je bio i zaboravio na njega.

Nakon desetak dana njega ali i rodbinu ostalih pobijenih pozvali u sud. U hodniku bile ubice, svjedoci i porodice ubijenih. Svi čekali svoja vremena na istom postupku.

„Ako me budu teretili, ja ću reći ko mi je naredio“, svi su čuli kako je najstariji Šugić rekao u hodniku.

Šugiće sudija ispitivao kao da su, na seoskom putu u nehatu autom kokoš pogazili, a ne pobili tolike ljude. Omer se snebivao da govori o onom što je bilo i kako je bilo, vidio da više nije riječ o pobijenima već živima, plašio se za Eniza.

Pozvali ga na isti sud i poslije nekoliko mjeseci, bila zakazana nekakva nova rasprava, Omer rasprodao ono mala što je još bilo preteklo i počeo vaditi papire za malodobnog sina i ostarjelog sebe. Baš tako mu u opštini i rekli, da je Eniz malodoban a da se on zbog godina oslobađa mobilizacije. Na nove rasprave nije išao, znao da je već ranije sve bilo raspravljeno, kadija tužio, kadija sudio, ali i davao naredbe Šugićima.

Tri autobusa ljude, sličnih sudbina, povezla iz Banjaluke do Srbije i dalje prema Mađarskoj. Tek kad su prešli granicu Mađarske, Omeru nešto govorilo da može da bude miran, da više u kukuruzima nema Šugića i onih koji im naređuju.

 

Vidim da mu na pomen Mađarske nestade one mrge među očima, ispravi se u fotelji i srknu hladnu kafu po prvi put.

„Kako se snalaziš sam?“, potakoh ga na misao o ljepšem zapritanju sjećanja i odživljavanju starosti među četiri zida.

Nešto zasja u njemu, krenu pogledom prema mojoj kuhinji, slikama po zidovima, knjigama u polici, zagleda mi se u oči kao da me tek sad vidi, obradova mi se kao da sam ja njemu u goste došao. Presta da se lomi u mislima, trza u pokretima, lice mu se razvuče u blag osmjeh.

„Davno u vojsci sam ti ja bio kuhar, sve znam ko kakva dobra domaćica i ništa mi nije mrsko. Perem, peglam, unučad dočekujem ali hodam, samo kad ne pada, vrtim se u krug, niz rijeku uz rijeku.

Nisam ga više pričom htio kući u Bastahe vraćati, ali sam ranije zabilježio da je poslije rata svoje iz bašte eshumirao i ukopao u mezarju u Sani. Da još nikad na svoje nije išao. Komšije mu rekle da su onu šupu prenijele sebi, kace i još neke sitnice koje je upamti a da je ostalo nestalo. Kuća, štala, hambar, ograda... samo nestalo.

„Sve je tvoje Omere, kad god dođeš, sve ću ti vratiti“, rekao mu komšija Gojko kad su se na telefon čuli a do tada Gojko i brat mu obrađuju i Omerovo kao da je njihovo.

 

„Rekoh li ti da je Selim poslao Eniza da vode donese a on ostao da kafu popije?“, pita me kad je već na vrata izlazio.

„Rekao si“, klimnuh glavom ispraćajući ga.

„Što ti je ljudska sudbina i Božiji emar, da on u smrti mog Eniza odmjeni“, čuh kako prošapta odlazeći.

 

 

·        Uvidom u dokumentaciju o procesuiranju braće Šugića na prostoru Banjaluke, vidno je da je jedan od njih poslije rata osuđen na 15 godina zatvora, jedan je u bjekstvu, treći oslobođen zbog nedostatka dokaza.

 


Kommentarer

Kommentera inlägget här:

Namn:
Kom ihåg mig?

E-postadress: (publiceras ej)

URL/Bloggadress:

Kommentar:

Trackback
RSS 2.0