JA SAM GLUMICA, Vera Veljović

Ševko Kadrić, Štokholm mart 2010


Vera Veljović, glumica

 

Ćaskanje sa glumicom Verom Veljović, jednim od tri glumca u švedskim pozorištima, koji su u svojoj glumačkoj biografiji uknjižili ime Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Jasenka Selimovića i Isu Porovića smo prestavili Veru smo, kao šlag na tortu, čuvali za kraj.  Vera je stalno zaposleni glumac u teatru  „Smålands Dramatiskaod uloga izdvajamo onu uVrtlaru i Don Qihotuili onu u filmuEkosa mojom je osvoila prvu nagradu za najbolju žensku ulogu na filmskom festivalu kratkometražnog filma   „Montecatinis”.

Vera s ponosom ističe da je 1991. Godine završila Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu u klasi profesora Bore Stjepanovića, ali i da su to najljepše godine njenog života. A evo i zašto: Bilo je intenzivno, radilo se mnogo, istraživalo, upoznavalo, plakalo i radovalo. Sa Akademje scenskih umjetnosti u Sarajevu sam pokupila temelje, osnove glumačkog zanata”.

Govoreći o uzorima u glumačkom pozivu, odvela nas je dalje od samih glumaca, režisera i pisaca scenarija. Moji glumački uzori su mnogi, a često se i mjenjaju. Inspirišu me i ljudi koji djeluju na ne-glumačkim poljima. Na primjer, James Thieree, glumac, plesač, iluzionista, (unuk Charli Chaplin-a) je velika moja inspiracija, engleska glumica Emma Thopmson takođe”.

Kad je Balkan u pitanju, tačnije bivša nam domovina Jugoslavija, Verina generacija je ona koja nije uspjela da bude čuvar prvih aplauza u mirnoj i jednoj jedinoj domovini. Ratni plotuni i povici su pokosili, rastjerali ili odredili uloge svima pa i glumcima. Ipak Vera je uspjela da odigra ulogu u televizijskoj seriji „Ranjenik“ i da sve bude u skladu sa velikim ratnim scenarijem, postala je rijetka glumica koja je seriju odigrala, ali je nikad nije odgledala.


Roveći po glavi slike i sjećanja prisjeti se da je na trećoj godini studija igrala ulogu u Šekspirovoj drami "San ljetnje noći". „Još jedno drago sjećanje na Sarajevo” kaže otkidajući grad na MIljacki ali i Šekspira od zaborava kao u snu jedne ljetnje noći. Verina priča me načas vrati jednom od zapisa u kamenu uklesanom u koji je gorkim iskustvom drevni bosanski pataren 1343 godine uklesao: „Po zemlji sam hodio tražeći pravi put i nisam ga našao. Sad znam ono što tad neznadoh. Puta nema, put je ono kuda hodiš i dokle hodiš“.



Vidim je kako te ratne 1992. Godine stoji na raskrsnici mnogih puteva a svi oni odvode  a ni na jednom nema putokaza, da kaže gdje i šta nas čeka. Odlučila je da krene, a mogla je i da ostane, izabrala Švedsku a mogla i mnoge druge zemlje, to je sad lična (h)istorija i (h)istorija porodice, ona je mogla biti druga i drugačija, oni što vjeruju u sudbine to sudbinom zovu. Glumica ga naziva režiserom naših životnih puteva koji sami po sebi liče na drame i pozorišta, ali pod vedrim nebom i bez repriza.


Kako se osjećaš u svojoj koži Vere Veljović, glumice u Švedskoj, pitam za kraj.

”U Švedskoj je kao i svugdje (pretpostavljam), mnogo glumaca se  bori za mali broj uloga. Ja radim sve ove godine, imam stalni posao u pozorištu, a ponekad zaigram i u nekom filmu. Ovdje me pitaju da li  ja sebe smatram švedskom glumicom ili glumicom u Švedskoj? Moj odgovor je: Ja sam glumica. To je dovoljno”.


Reci nešto što misliš da je interesantno, poučno, ohrabrujuće, inspirativno, našalih se na kraju?

”Ne ljuti se čovječe!”, izleće iz nje kao da nas u igru uvodi, igru koja se zove život u kom smo svi glumci svojih života. Veru eto zapalo da igra svoj, ali i mnogo tuđih života. Igra, čarolija, utrostručena obaveza, ko zna šta sve, pomislih gledajući glumicu pitajući se da li je osmjeh njen ili nekog od njenih dragih likova. Sretno Vera u svim ulogama, ali prije svega u onoj kojom igraš sebe, Veru Veljović, glumicu iz Bosne vjetrovima boga Marsa na švedske daske raspoređenu.


Kommentarer

Kommentera inlägget här:

Namn:
Kom ihåg mig?

E-postadress: (publiceras ej)

URL/Bloggadress:

Kommentar:

Trackback
RSS 2.0