DINO

Ševko Kadrić, iz tek objavljene zbirke novela



PISMIMA sam se uvijek radovao, onima koja sam pisao s drhtajem, ali i onima koja sam nervozno otpakivao očekujući susret s nekim u njima sakrivenim. Pismo nastavnice u penziji Ane Ć. iz grupe je najdražih. Ne zato što u njemu lijepo govori o mojoj knjizi, ne, iako moram priznati da mi laska, nego zato što mi je u njemu poslala i svoju, našu priču. Na meni je da je s vama podijelim. Još da mi je znati da to učinim s onoliko radosti koju sam osjećao čitajući Anino pismo, radujući se junaku kojeg ćemo u priči nazvati Dino.

 

Primijetila sam ga u jednoj od škola gdje sam predavala maternji jezik. Nije dolazio na nastavu, ali ga je bilo nemoguće ne primijetiti. U sali za ručavanje stajao bi uz aparat za mlijeko s pune dvije čaše, onako stojeći pio je čas iz jedne, čas iz druge. Stidjela sam se nemoćna da bilo šta učinim. Plašila sam se da ne napravim gore nego je bilo, čekala da neko drugi od nastavnika reaguje. Učenici su se smijali. Pantalone su mu bile na pola stražnjice, mesingani debeli lanci po prsima visili, nokti neodrezan,licei neumiveno. U zbornici kao da nastavnici i nisu imali šta drugo pričati, samo Dino uradio ovo, Dino uradio ono.


Začudilo me kad me rektor zamolio da mu pomognem, upravo oko Dine. Riječ je bila o matematici. Tražio je način kako da ga izbaci iz razreda, i poslao ga meni u izdvojenu učionicu.
Pojavio se gegajući se u hodu, sa slušalicama u ušima, mobitelom u ruci i komadićem papira. Ni olovke, ni udžbenika, ništa. O Bože kazne, pomislila sam vidjevši i u djetetu sve one tužne i teške trenutke kroz koje sam prošla kroz kampove za izbjeglice, slušajući priče o ugroženosti muslimana, koje su uglavnom naglašavane i pričane kad bih se ja odnekud pojavila.


Sama sam otišla nastavniku matematike, uzela udžbenik, teku i olovku, ali i pitala dokle je Dino došao.

- Počnite ispočetka - rekao je nastavnik, a ja mislila da se šali. Tri mjeseca nastave prošla, a on njega nije privolio da uradimakar  jedan  zadatak.

- Pričala sam Dini na našem jeziku, dok je on na stranu odlagao ona čudesa iz ušiju i džepova. Počeli smo baš od početka. Iščitavali zadatke, pravila kako se rješavaju i onda radili, zajedno. Ja se prisjećala matemetike i pravila, želeći ga privoljeti da se skoncentriše. On se navikavao i na mene i na rad. Ispostavilo se da su mu švedski jezik i koncentracija bili najveći problem.

-   Ana, hoće li ponovo biti rata u Bosni? - pitao me odjednom. Zastala sam zatečena, na pitanje nepripremljena. Da li onih osamnaest zadataka koje smo uradili za samo dva sata ili ovo pitanje, ali Dino mi se od tog dana pod kožu uvukao. Gledala sam ga kako prilazi nastavniku i pokazuje teku s urađenim zadacima očekujući pohvalu, a onda je odnio jednoj djevojčici u zadnjoj klupi.

- Vidi koliko sam ja uradio! - čula sam kako joj je rekao.
Rektor mi ga je upisao u šemu, a ja otvorila ovu teku koju ti šaljem i
na njoj napisala njegovo ime.


4. decembar


Najavila sam se Dininoj mami na kafu, kuć,i privatno u želji da mi pomogne da se držim na distanci, plašila sam se da me emocijene savladaju.
Prevarila sam se. U njih sam još više upala.
Pušila je kad sam došla, nije prestajala ni kad sam se požalila da 
ne podnosim cigarete, a ni kasnije, kad su djeca kući došla. Imala ih je dvoje - Dinu iz prvog braka i jedno sa novim mužem.
Saznala sam da je Dinin otac u ratu poginuo, da je ona ovom novom, da bi se inostranstva dočepala, prešutala istinu o Dini.


-   Rekla sam mu da nemam djece! - govorila je plačući, govoreći o Dini i onom što ima na savjesti. Plašila se da joj sa djetetom ne bi brak ponudio; a ona u glavi planirala da kasnije, kad papire dobije, i Dinu ovamo dovede. I tako godinu za godinom, pune dvije. Dijete u poratnoj Bosni uz njenu majku ostalo. Živjeli su od onog što bi im ona krijući poslala. Kasnije sam se prisjećala jedne šetnje kroz gradski park u kojem me Dino podučavao koja je biljka  jestiva, od kojeg korijenja se može čorba praviti. Shvatila sam da ga je to nana naučila dok su po livadama korijenje brali da prežive. Jednom sam ga slučajno upitala čega se plaši.


-   Da nana ne umre! - izletjelo je iz njega.

Shvatila sam da je to bio jedan od strahova koje je iz Bosne donio.


12. decembar

Rekla sam rektoru da ćemo uskoro biti gotovi s plavim
poglavljem i da prelazimo na crveno.

- Ne morate, dovoljno je plavo! – izletjelo mu je . Učinilo mi se da crveno poglavlje i nije Dini namijenjeno, nije namijenjeno učenicima poput njega. To me zaboljelo. Srela sam Dinine roditelje ponovo, sad je i očuh bio kod kuće. U glavi sam imala sve, sliku strahova i bolova u dječijoj duši, sliku porodice u kojoj živi, ideju šta bi trebalo učiniti odmah.

- Veliki problem je razumijevanje onoga što nastavnici od njega traže -  govorila sam im, objašnjavajući ono što sa njim radim i kako napredujemo.

- Dino mora, pod hitno, početi trenirati neki sport. Tako će
vratiti samopouzdanje i kreativno upotrijebiti energiju koju
prosipa po hodnicima i dvorištu škole, u tuči sa djecom. Predložila sam tekvando, valjda zato što mi je to prvo na um palo a i trenera sam poznavala. Jedan naš.

- Ni govora, proderao se očuh, još treba da nauči kako djecu bolje da tuče i ovako nikako da izađemo na kraj s njim.
- Omekšaj ga, pred tobom je noć! - rekla sam Dininoj mami dok sam izlazila, šaleći se. I stvarno, omekšala ga je. Za nekoliko mjeseci Dino je polagao za žuti pojas. Išla sam to da gledam svojim očima. Pobjegla sam kući u strahu da se ne rasplačem.

Matematiku smo davno prošli. I onaj plavi, ali i crveni dio knjige.
Dino je položio test, dobio VG iz matematike, a onda postao pravi lovac na dobre ocjene. Svaku od njih sam bilježila u ovu teku,  možeš ih pokupiti ako hoćeš.  Ona nesigurnost što je nadomirivao visokim glasom i snažnim pesnicama iz njega je iz dana u dan nestajala.  
-   Sad sam potaman! - rekao mi je jednog dana, a ni pitala ga nisam. Samo tako, izletjelo iz njega kao da je očekivao da to želim čuti. Tad je već nosio crveni pojas u tekvandou i spremao se za trenera.


Ana mi je uz pismo i onu teku  poslala fotografiju i tekst iz novina.
Na fotografiji Dino u grupi gimnazijalaca pod bijelim kapama.  Na njoj piše:

”Mojoj Ani, nastavnici, koja će slici dodati i ono što drugi ne znaju.

Hvala, Dino, na jesen student!”

U tekstu iz novina piše da je u komuni otvoren novi tekvando klub, sa slike se smiješi trener okružen djecom u bijelim kimonima. Pročitah i trenerovo ime - Dino.


Kommentarer

Kommentera inlägget här:

Namn:
Kom ihåg mig?

E-postadress: (publiceras ej)

URL/Bloggadress:

Kommentar:

Trackback
RSS 2.0