PLANINAROVA LJUBAV

Ševko Kadrić,

jedna od prvim mojih priča, danas bih nešto vještije detalje ispričao ali sa toliko žara, ljubavi, vjerovatno i naivnosti nikad više.


Fotografija planinara na Maglicu (2386 m/NV)

Vesna Krčmar je slici na Facebooku udahnula novu dušu, uvezala ove zadovoljne, bezbrižne, danas uglavnom po svijetu rastjerane ljude. Fotografija traži priču za sebe, do tada ja joj prilažem jedu u kojoj će se mnogi iz grupe prepoznati.


 

DOK se plamen rasplamtjele vatre propinjao put neba noseći sa sobom nagorjelo lišće, pepeo i iskre od iglica kleke, grupa planinara posjedala po prinijetim kamenim pločama i drvenim panjevima pa pričala o pohodima i marševima, o usponima u stijenama i visokom gorju.

 

Govorili o ljetnim školama alpinizma i speleologije, o školama gorske službe spasavanja na Bjelašnici, Prenju i Jahorini, o čvorovima i bivak opremi. Priča se podgrijavala bocom «Vranca” što je od ruke do ruke išao u krug. Pjesma im upredala glasove ali i želje, nosila ih negdje u nebo ali i vraćala poput zakašnjele ljubavi i poljupca dugo čekanog. Ispod Trzivke i Trnovačkog Durmitora, uz Trnovačko jezero i prašumu Perućicu, sastali se da na Bracin rođendan, skoro deset godina poslije pogibije, gore na Magliću polože cvijeće. Trebali su da ga polože na kamenu stijenu u koju je ukucan klin, u njega ukopčan karabiner i ubačen komad crvenog užeta. U stijeni je uklesan i tekst: «Slobodan Kovačević Braco 1945 - 1976 . Volio je planinu, darovao joj najviše».

 

Kad su otpjevali i ono: «Ponekad s tugom u srcu odlazim u planine te da mrtva druga obiđem i nastavim njegove sne...», među ljubiteljima planine i osvajačima beskorisnog, zavladao je tužan trenutak šutnje, sjete i sjećanja. Samo vatra zapucketala a od Vukašinove kolibe se začuo lavež Gara, što je zalajao na šum, miris, Durmitor ili nebo u mrkloj noći.

 

Do spavanja se čulo još mnogo zgoda, utisaka, pjesme. Mišo je ovo tiho veče na Trnovačkom jezeru ipak htio iskoristiti da bude malo sam, u mislima sa svojim prijateljem iz stotinu priča, kojem su gore na Magliću vjetrovi svirali njemu najdražu pjesmu. Ustao je i krenuo prema izvoru, napio se hladne vode i nastavio oko cijelog jezera. Koračao je, zagledao se u nevidljivo navikavajući oči na tamu, osluškujući šum vjetra, lavež Gara i pokoji kreket žaba. Vatra i šator, sad na drugoj strani jezera, uz odsjaj u vodi na crnoj podlozi noći, djelovali su poput usidrenih brodica u tihoj luci koje čekaju da se nešto desi, da ih povezu lađari, ponese voda ili podigne nebo. Kod oborene smrče opet sjećanja. Tu je jedne zime bio sa Bracom pod šatorom. Jezero zaleđeno, na njemu oko dva metra snijega i leda. Umjesto kočića za šatore udarili su velike drvene. Noću je puhao snažan vjetar i padao snijeg.  Šator se oborio. Morali su ustajati, tražiti nove kočiće, vikati razgoneći vukove, ono za svaki slučaj.

 

Trnovačko jezero, pogled sa Suhe Lastve

 

Sjećanja i samo sjećanja. Jesu li ona i optužbe? Braco je htio solo-uspon sjevernom stranom na Maglić, zimi. Je li to nemoguće? Nije, ali ipak nije uspio.

I tako je Mišo, tražeći odgovore na pitanja koja neodgonetnuta neukrotivo bježe pa mame i izazivaju, stigao do logora u kojem je vatra još gorjela a ostali planinari već odavno spavali. Sjeo je još malo kraj vatre a onda i sam ušao u šator te se uvukao u vreću, u namjeri da zaspi. Sutradan su njegove sumnje trebale biti veće, sutradan se trebao suočiti sa svjedocima, kamenim liticama i planinskim vjetrom.

 

Ustao je prije ostalih, umio se vodom jezerskom, skuhao čaj, napunio čuturicu, napisao poruku ostalima: ”Čekam vas na vrhu Careva dola - Mišo” i krenuo kroz travu, a onda kroz bukovu šumu prema Carevu dolu. Gore na proplanku iznad šumice, tri divokoze poranile i pasle rosnu travu, na vrhu Durmitora sunce crvenom bojom najavljivalo izlazak, a dolje kraj jezera iz logora se dizao plavičast stup dima nedavno naložene vatre.

 

Odlučio je da gore, pri izlazu, pod stijenom doručkuje i sačeka grupu. Ali, znao je da se neće sve na tome završiti, tim prije što nije sam. S njim je u ovim planinama njegov vječiti pratilac, Bracin dnevnik. On ga je lično našao u ruksaku poslije nesreće. Bracini roditelji su mu ga i ostavili.

Listao je mnogo puta listano, čitao pročitano, gledao isječke iz novina, šeme, crteže, male fotografije, ilustracije teksta. Dosta toga poznatog, često je i sam junak napisa, ali ipak bilo nešto nedokučivo. Ko je junakinja priče ”Pipi”? Ko je Pipi? Čitao, prepoznavao motive, ljude, atmosferu, ali ta djevojka je za njega ipak bila tajna. Zašto? Mislio je da jedan o drugom sve znaju, pa ipak!? I opet sumnja: da nije ona stijena, planinski vjetar? Čitao: zapisano 11. decembra 1976. godine:

 

 

”Razmišljajući o onom što pronađoh i pročitah u Vijećnici, krenuh uz Alifakovac, kad ugledah poznat lik koji mi se približavao razvlačeći usne u osmijeh, a kretnjama tijela izražavao neskrivenu radost ovog susreta. Pozdravismo se, onako srdačno, bogami i poljubismo.

- Koliko to ima vremena da se nismo vidjeli? - pitam.

- Skoro dvije godine, čekaj, čekaj, tačno: godina i deset mjeseci.

- O, pa! - izađe iz mene poput čuđenja ovoj tačnosti.

- Ima još nešto - nastavila je - u međuvremenu si bio na Mont Blancu, Matterhornu, pa si imao projekcije dijapozitiva u nekom planinarskom društvu, govorio na radiju...

- Ti mene zaista uhodiš - pobunih se.

- Ne, nego samo čitam i slušam - uvjerljivo će ona.

- Bio bih neiskren kad bih rekao da mi ne godi. Zato predlažem da negdje popijemo kaficu.

- I sok od smreke - podižući dva prsta tražeći riječ dodala je ona, podsjećajući me na moje predavanje o ishrani u prirodi.

- Onda je i izbor pao, ”Behar” - rekoh.

I dok smo pili kafu i sok od smreke, slušao sam jednu naoko uobičajenu studentsku priču, tačnije priču studentice iz provincije koja se našla pred preprekama na studiju, izazovima velegrada, onda taj teret nastoji prenijeti na druge, sve osim sebe... Ali ne, ovo je bila ipak drugačija priča, iz ovog poraza se nastojalo izaći kao pobjednik i ona je pokazala dovoljno uvjerenja i želje da to i učini te meni ne osta ništa drugo već da i sam povjerujem.

S    obzirom da su dolazili novembarski praznici, Pipi je izrazila želju da pođe sa mnom u planinu. Rekao sam da pripremi opremu, da ću je nazvati. Uzevši njen broj telefona, rastali smo se uz ono:

- Onda, vidimo se.

- I čujemo - podsjećajući me na obećanje dobacila je.

 

 

***

 

Za praznik sam namjeravao na Treskavicu, te zamolih sekretara da mi osigura još jedno mjesto. Kad sam je nazvao, reče mi da poziv čeka cijelu vječnost, da je od prijatelja pozajmila cipele i ruksak a od mame dobila paket. Dogovorili smo se o polasku,  spuštajući slušalicu nasmijah se i za sebe velim: ”Odlučna, nepokolebljiva”.

Pred muzejima, odakle kreće autobus za Trnovo, bila je prije mene i iz daljine pokazivala rukom svoj planinarski izgled - cipele, gležnjake, planinarske hlače, pleteni vuneni džemper, te ruksak na leđima.

U autobusu je Jare, taj lukavi planinski vuk, oduševljavao i nasmijavao planinarskim pričama, koje sam ja već slušao, u nekima i ulogu imao, ali ovaj mudrac to tako iskarikirao i uobličio da čovjek samog sebe jedva prepozna.

Tamo negdje pri usponu uz strmi Skok počela je da gubi tempo, češće se odmarala i napokon priznala da je jako umorna. Pojeli smo jabuku i stojeći sam joj skrenuo pažnju na vodopad Skakavac koji je u jesenjem ambijentu, uz šum padajuće vode, zaista veličanstveno djelovao.

Pipi me pitala kako doživljavam sklad boje i oblika, ovu igru prirode i muziku koju neprekidno svira voda što u isto vrijeme znači snagu i radost, život i prolaznost. Pitala me volim li djecu, kakvo bi im ime dao. Kad sam rekao dječaku Goran a djevojčici Jasna rekla je da sam nepopravljiv, da sam lud.

Od Zagrizala smo išli uz svjetlost baterije. Pitala me ima li vukova, kako se ponašati pri susretu sa medvjedom, zaustavljala se pred većim grmljem i pitala ”šta je ono”, a onda ugledavši svjetla doma na Kozjoj Luci skakala u mjestu ne vjerujući svojim očima vičući: ”Dom, majke mi dom!”

U domu su planinari sjedili, pričali, igrali remija, neki pjevali. Nešto, od znoja mokrih, košulja sušilo se oko naložene peći, a Jare je primjećujući nas kako ulazimo preko sale dobacio novoj planinarki: ”Hej, ljudi, majke mi i ono haustorče stiglo!” Začulo se ono planinarsko ”Op, op, op” što u ovoj situaciji znači i čestitku i pozdrav i ohrabrenje. Jare nam je, tačnije njoj, napravio mjesta kraj peći, a onda donio dva čaja.

Pošto se okrijepila, popila čaj i zagrijala leđa, pitala me gdje može da se presvuče. Uzeo sam ključ od dežurnog i krenuli smo u sobu broj 9 da se presvučemo i ostavimo stvari. Dok sam ostavljao ruksak na stolicu pored vrata i rovio po njemu tražeći suhu košulju, Pipi je prokomentarisala:

- Jao, što je toplo.

- Ovo je najtoplija soba, kroz nju prolazi dimnjak iz sale - rekao sam okrećući se prema njoj. Zastao sam u kretnji, vidio sam je ispred sebe okrenutu leđima i do pasa golu. Osjetio sam nemir, zatečenost ovom, možda priželjkivanom situacijom od koje sam ipak poželio pobjeći.

- Presvuci se ti, ja ću biti u sali - rekao sam hvatajući rukom za vrata. Osjetila je moj pogled na sebi, nervozu u riječima, osmjehnula se i okrenula glavu a onda i tijelo prema meni.

- Samo nemoj reći da se vi planinari plašite žena i golih grudi - rekla je obavijajući ruke oko mog vrata. Gledao sam je u oči, usne su joj podrhtavale, zjenice se širile a niz lice se otisla jedna pa još jedna suza.

- Pipi, ti plačeš - rekao sam tek toliko da nešto kažem.

- Da te podsjetim, ti si me nazvao Pipi, toliko sam željela da me još neko zovne tako ali i plašila da ne ubije ljepotu tom imenu koje si ti dao.

Prešao sam joj prstom preko usana, rukom kroz kosu, poljubio pirgavi nos, pa suzu na obrazu...”

 

***

Ovdje je u dnevniku nalijepljena novogodišnja čestitka, rađena drvenom olovkom u boji, na kojoj je lik pirgave djevojke sa cvjetovima runolista u kosu upletenim. U ruci je držala pticu, a na drugoj strani je bio tekst: ”Samo ona nikad ne ostavlja”.

Poslije čestitke u dnevniku je ostavljena jedna strana prazna, slijedi zapis o Prenju - pisan 25. decembra, u kojem se Pipi nigdje ne spominje.

 

***

Vidjevši da će grupa iz šatora ubrzo stići do njega, Mišo se samo javio: ”Helop!” i krenuo prema vrhu. Koračajući tražio je odgovore na pitanja: ”Što je nema u zapisu o Prenju? Šta je trebalo stajati na praznoj stranici, njih između ostalih stranica nema? Možda je... nije... vjerovatno... nije, znam njega. Vidjevši nedokučivost odgovora prekorio je sebe: ”Mučiš se, a možda je samo jedna od prolaznih avantura.  Usporio je korak i sa više pažnje počeo zagledati cvjetove tražeći encijan i ostavljajući mogućnost ostalima da ga stignu.

Izlazeći na greben na kojem se spajaju putevi, onaj s jezera i onaj s Lokva Dernečišta što vodi preko Klekova Pleća do vrha, vidio je siluetu žene planinarke i dječačića koji je u crvenoj vjetrovci sa žutim ruksakom na leđima trčkarao iza nje. Pomislio da se vjerovatno vraćaju s vrha. Obuzelo ga je divljenje prema ženi koja je sa dječačićem imala hrabrosti i volje da porani i popne  se na najviši vrh Bosne. Gledao je još trenutak kako se drma kleka u kojoj su nestali, a onda je, skinuvši ruksak s leđa, sjeo na busen meke suhe trave i pričekao grupu iza sebe.

Kako se put do ploče smanjivao, tako je sjeta pa i bol u njegovim prsima rasla. Planinari su brali encijan i zabadali u vijenac kleke, što su ga putem spleli. Mišo je zaostajao iza grupe ni sam ne znajući zašto. Vidio je stijenu, crveni komad užeta se već iz daljine prepoznavao. Planinari su okružili stijenu, zakopčavali se pripremajući  se za svečanu tišinu posvećenu životu uime života.

Iznenada se grupa uskomešala, začuo se žamor, čuđenje. Okrenuvši se prema Miši jedan iz grupe je rekao:

- Ovdje je već neko bio.

- Da, maloprije dolje u kleku je zamakla jedna planinarka i dječak - rekao je Mišo dok mu je pred očima zaigrala maloprijašnja slika planinarke, dječaka i drhtaja klekovine u koju su zamakli.

- Evo svježeg cvijeća i slušaj šta piše: ”Braci s ljubavlju, Goran i Pipi”.

Mišo je zastao u kretnji, disanju, osjećajući da je čuo nešto nevjerovatno. Osjećao je da će zaplakati, da će potrčati, zovnuti. Ipak je samo sjeo zaleđena pogleda u vrh Volujaka na drugoj strani, a preko usana mu je izlazilo u šapatu: ”Goran i Pipi”.

 

 

P.S.

Ovo je jedna od prvih priča koje je autor napisao i objavio. Bio je zagubio, kao i još nekoliko prvih objavljenih. Na jednoj od planinarskih internet stranica poslao je poruku planinarima, ako je imaju da mu je nekako i dostave. U proljeće 2004. Edin Durmo planinar, pisac, naprosto avanturistički duh svim svojim bićem, u časopisu ”Izazov” objavio je priču prenoseći je iz časopisa ”Naše planine”. Durmo je uz priču i ime autora toliko toga lijepog napisao da bi bilo neskromno to sad i prenositi. Hvala mu.


Kommentarer

Kommentera inlägget här:

Namn:
Kom ihåg mig?

E-postadress: (publiceras ej)

URL/Bloggadress:

Kommentar:

Trackback
RSS 2.0