sevko

Kad ljepota prestaje to biti

 

 

Trčanje ne pomaže ako je čovjek na pogrešnom putu.

nepoznati autor

 

 

Tekst pišem čitajući jauk Baraka Obame koji kaže da je izljevanje nafte u Meksičkom zaljevu pogodilo Ameriku kao i 11 septembar kad je bombardovan Njujork. Obama mjeri bol svjeta kroz bol Amerike, ne osvrće se na boli koje Amerika svojim nezajažljivim kapitalizmom nanosi drugima. Čvječanstvo je došlo na rub samoodržanja  bol Amerike više ne postoji, već bol prirode u kojoj svi svoj dio treba da odmjeravamo. Svijet je odavno postao malo selo gdje ne postoji naša iu njihova bol, naš i njihov okoliš, samo neuki još to treba da shvate da bi krenuli da okuvanju svijeta, našeg svijeta, da ako još imamo šansi.  Očito Zemlja je bolesna traži se lijek, uzročnik te bolesti je čovjek, ili još preciznije čovjek je bolestan zemlja mu traži lijek.

 

S razlogom možemo istaći da su: demografska eksplozija stanovništva na Zemlji, višak ratova i oružja te ekonomska glad i ekonomske krize uzrokovani nezajažljivom kapitalističkom pohlepom, problemi koji uzrokuju stanje narušavanja prirodnosti na Zemlji, događanja kojih smo dio, žrtve ili vinovnici. U njima ćemo možda naći i sloj odgovora  zašto se desilo nama u bivšoj Jugoslaviji, u Bosni posebno, to što se desilo, zašto su klimatske promjene tako drastične da objektivno prijete nestankom živog svijeta na ovoj planeti.

 

1.  "Proizvodnja djece"

 

Potrebu za reprodukcijom čovjek je podigao na nivo moralnog i humanog čina.

U suštini "proizvodnja djece", da upotrijebimo tehnokratski izraz za taj čin reprodukcije, je egzistencijalno pitanje čovjeka. Kao što bez vazduha čovjek može izdržati samo par minuta, bez vode nekoliko dana ili bez hrane nekoliko sedmica, tako i bez reprodukcije može preživjeti samo generacijski dio (onoliko koliko je reproduktivno sposoban). Priroda se pobrinula da tu potrebu čovjeka podstakne nagonom, ali i da skrene pažnju na potomstvo mirisom, bezazlenošću, ljepotom, umiljatošću... Mali čovjek je podignut na nivo najveće estetske, humanitarne, moralne i svake druge vrijednosti.

"Djeca su budućnost svijeta"; "Djeca su bogatstvo najveće"... Međutim, taj čin reprodukcije čovjeka se pretvara u svoju suprotnost onda kad bježi mimo kontrole realnih reproduktivnih mogućnosti, kad se pretvara u eksploziju (ovdje isključujemo sve političke, vjerske, rasne i sl. kriterije)

U doba Hrista na Zemlji je živjelo 250 miliona ljudi. 1984. na Olimpijadi u Sarajevu predsjednik Olimpijskog komiteta Huan Antonio Samaran je objelodanio vijest da je upravo rođen pet milijarditi čovjek na svijetu, a danas nas je preko 7 milijardi. Proces udvostručenja je oko 33 godine. To znači da bi 2030. godine na Zemlji trebalo živjeti 12 milijardi ljudi a za cc 900 godina 100 ljudi po metru kvadratnom. I dalje mi ne tvrdimo da je "proizvodnja djece" nepoželjan čin, naprotiv. Ali, prenatrpanost stanovništva na Zemlji otvara niz pitanja moralnog, etičkog, političkog, pravnog i drugog karaktera i manifestira se glađu, ratovima i sl.

 

Šematski prikaz demografske eksplozije

 

2.  Pitanje sigurnosti

 

U cilju sopstvene sigurnosti čovjek je izradio najrazličitije predmete, podigao građevine i cijele društvene sisteme. Pravio luk i strijelu, tražio pećine, pravio sojenice, kuće, tvrđave, pa onda puške, topove, rakete, nuklearno, termonuklearno, neutronsko, hemijsko, biološko i svako drugo oružje. Sa aspekta ostvarenja sigurnosti to bi bio poželjan čin, čin koji je pretočen u poruke bogova: "Čuvaj se, robe, i ja ću te čuvati". Međutim, pitanje je granice kad se sigurnost pretvara u svoju suprotnost.

 

- Danas je najmoćnija industrija na svijetu vojna industrija obično kombinovana sa industrijom nafte.

- Za potrebe rata, direktno ili indirektno radi 52% naučnih potencijala na svijetu,

- Poslije Drugog svjetskog rata je vođeno preko 500 ratova, manjih ili većih, mada se čovječanstvo Poveljom UN, poslije tog rata zaklelo da mu se ta glupost nikad više neće desiti.

- Danas svijet raspolaže energijom skoncentrisanom u oružju (klasičnom, nuklearnom, termonuklearnom, biološkom i hemisjkom) da može preko 60 puta uništiti bio-geo sistem u cjelini. Previše bi bilo da to neka budala učini i jednom. Pitanje je kad i kako sigurnost postaje nesigurnost, a ljepota mira postaje strahota rata i nesigurnosti.

 

Atomsko oružje, samo jedno od sredstava za uništavanje čovjeka

 

Nije problem u tome što su narodi bivše Jugoslavije imali svoju Armiju koja je trebalo da ih "čuva od nekog ko bi ih napao", ali je problem što je nisu držali pod kontrolom i u granicama realna optimuma, ali i što nas niko nije napao. Tad je ona, bivπa JNA, umjeto da bude sila naroda postala sila nad narodima, u borbi za očuvanje nerealnih privilegija profesionalni njen dio se stavio u funkciju ostvarenja veliko nacionalne državne ideje. Ostalo znamo. Ili, smisao NATO pakta je postojao dok je postojala opasnost od Varšavskog ugovora. A onda vidimo tu agoniju traženja opravdanja opstanka jake vojne sile NATO pakta po cijenu da direktno ili indirektno podstiče formiranje kontra pakta u liku grupe evropskih zemalja. (Njemačka - Rusija; KEBS; u liku saveza Rusije i Kine, naprimjer, ili raspirivanje straha od bauka islama i sl.)

Nije problem u tome što je NATO pakt bombardovao Sadama ili Miloševića iz ”moralnih” razloga (april-juni 1999), ali je bar toliko moralno pitanje to zašto ga nije bombardovao i zaustavio 1991 ili 1992 (poslije Vukovarta ili Dubrovinika) godine i spriječio umorstvo pola miliona ljudi i progon nekoliko miliona te epokaliptična razaranja po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kosovu te Srbiji i Crnoj Gori.

 

3. Materijalno bogatstvo kao "uslov" sreće.

 

Potreba čovjeka da živi boljim standardom, u većem materijalnom bogatstvu, dovela je do pojave snažne industrijalizacije, industrijalizacija do pojave mase proizvoda koji traže svoje kupce. Posebna grana ekonomije "marketing" je uspjela da potrebu čovjeka "da konzumira robu" pretvori u "potrebu robe da konzumira" čovjeka.

Takav ekonomski trend je vodio do viška roba, višak roba prema ekonomskim krizama. Loši političari su ekonomske krize "razriješavali" ratovima koji su vatrom i oružjem pravili "ekonomske rupe", koje su oporavljale loše ekonomije i loše politike i tako ciklično svakih pedesetak godina. Takav primjer je kriza koja je dovela do prvog svijetskog rata 1914. godine a on razorio privrede mnogih zemalja i ubio 6 milona ljudi. Slijedi oporavak do nove krize 1933. koja dovodi na vlast fašiste (Hitler, Musolini ali potpomognuti Engleskom i Francuskom da zaustave Rusiju) a oni počinju drugi svjetski rat 1939. Taj rat ponovo razara ekonomije i ubija 60 miliona ljudi.

Devedesetih godina ovog vijeka imamo snažnu krizu u svijetu koja prijeti novim svjetskim sukobom sa nesagledivim posljedicama. Svjetski moćnici taj veći sukog razbijaju u niz manjih a jedan od njih je balkanska kriza i rat u bivšoj Jugoslaviji, te agresija i genocid u Bosni. Danas (20-tak) godina kasnije ta ekonomska kriza i dalje divlja svijetom, obarajući na koljena mnoge vlade i nacionalne ekonomije, kraj joj se još ne nazire, tek poslije kraja krize može se govoriti o ekonomskom oporavku. Već sad se zna da će u Evropi ostati bez posla oko 50 miliona ljudi. Ko i koliku li će cijenu platiti?

Pitanja koja smo istakli (demografska eksplozija stanovništva na Zemlji, višak sigurnosti ilustriran viškom ratova i oružja te ekonomska glad i ekonomske krize..) loši političari, po pravilu muškarci, nastoje razriješiti tradicionalnim sredstvima sile i rata. Problem je što nije sigurno da je to sredstvo moguće više držati pod kontrolom i što su posljedice ne samo nehumane već prijete realnom opasnošću kraja, totalnog kraja ne samo čovjeka već i živog svijeta na Zemlji uopše.

 

Šta znači nesklad u realnim potrebama i realnoj raspodjeli matreijalnih dobara na Zemlji vidimo na primjeru Indije i SAD-a.

Standard u Americi je danas takav da troπi jednu trećinu svjetskih mineralnih sirovina (minerali, nafta i sl.) Problem je što u Americi živi samo 6% svjetske populacije. Dalje, to znači da bi tim i takvim životom moglo živjeti samo 18% stanovnistva na Zemlji i to narenih pedesetak godina, kolike su zalihe nafte. Na drugoj strani, samo u Indiji godiπnje od gladi umire 5 miliona ljudi.

 

Drastičan primjer kako roba konzumira čojeka je automobil. Primjera radi, 1970. godine na Zemlji je bilo 245 miliona automobila, 15 godina kasnije 520 miliona a danas cijela milijarda. O posljedicama zagađenja vode, vazduha, zemlje i dr. možemo nagađati. O fenomenu staklene bašte, pojavi ozonskih rupa te posljedicama na zdralje živih bića, takođe. I nije problem u brizi za potomstvo, o brizi za sigurnost čovjeka, o želji za većim standardom i blagostanjem, već je problem kako i gdje staviti granicu da se jedno i drugo i treće ne pretvore u svoju suprotnost.

Ipak, ostaje pitanje: Šta da čini običan ČOVJEK da otkloni uslove koji dovode do pojava koje smo istakli i realno prijete opštom kataklizmom svijeta, čije epokaliptične posljedice već odavno osjeća? Svijetiljke koje su razumni ljudi, bar na sat isključili, nerazumni su davno pogasili. Narod kaže što budala može uništiti ni hiljade pametnih ne mogu popraviti, ili pamet ljudska je ograničena, gluposti granica nema. Hoćemo li sad biti toliko pametni da još spasimo što se spasiti može? Ti što čitaš ne gledaj na druge, pometi u svom dvorištu.