sevko

Ferid Šabanović

 

Š. Kadrić

 

„To Ibrišime“, čujem kako govori vraćajući lopticu preko mreže na stolu za stolni tenis. Onaj što sa njim igra nije Ibrišim, nisu ni oni što prepiru oko šanka u bosanskom udruženju.

 

Zagledam se u njega, sto za tenis mu skoro do koljena, za malo bi mogao preko stola protivnika rukom dohvatiti. Koščat, visok, prosjed, kratko ošišan, na igru skoncentrisan, ali ponekad baci pogled prema onima što se oko šanka otimaju i ponavlja ono „to Ibrišime“ a u njega umotao priču samo njemu znanu. E ta priča mi se učini zavodljivom, krenuh za njom i iščupah više, dva života Ferida Šabanovića.

 

Radio je u sarajevkoj Hidrogradnji, održavao Termoelektranu u Gacku a porodica mu bila na domak Višegrada. Volio posao, zavolio i Gacko, navikao se na radničke barake, Gatačko polje, vjetrove i padine Volujaka. Radovao se životu, porodici, maloj djeci, ženi voljenoj, o ratu ni mislio nije, ali drugi jesu.

 

Krenuo kući autobusom, kao obično, radovao se danima u kojima je mogao biti otac, muž, poraditi šta muški oko kuće, kad na Čemernu pred njih iskočili četnici, pravi pravcati kao iz filma „Klopka za generala“, jedan mu baš na nevjernog Rasa ličio. Prvo pomislio da se film snima, brade im zagledao pitajući se da li su prave a onda se čudio kad im prije velike narastoše.

 

„Ti Šabanoviću ostaješ, vi produžite!“, naredio  jedan što je kapetanske činove na ramenima nosio. Gledali ga oni bradati, sašaptavajući se lupkajući po kamama o kaišu vojničkom, zveckajući oružjem. Tek tad shvatio da nije dobro imati poznata rođaka, Murat Šabanović se već proslavio bacajući bistu nobelovca Andrića u Drinu, bradati na njegovu imenu mržnju, kao kosu pred kosidbu, otkivali.

 

Kad je pomislio da će na Čemernu kosti ostaviti čuo glas poslovođe Milovana Đuraškovića: „Ne dirajte čovjeka“. Poslovođu jedva da je primjetio u autobusu, sad mu život od njega zavisio. Milovan izašao i nešto pričao sa onim kepetanom, autobus čekao, sve u Feridu čekalo, dok onaj što je odlučivao o putu i životima nije mahnuo rukom da ulazi u autobus.

 

U autobusu spustio ruku na Milovanovo rame umjesto „hvala“, riječi nisu htjele na usta, slika bradonja ga daleko u prošlost vratila, u priče uz koje je rastao, krvavu Drinu iz onog rata. Čemerno nije bilo Drina, ali znao da će mutna i krvava voda ponovo sa brda doći, kao što je uvijek do Višegrada i Drine dolazila.

 

Kući ništa nije pričao, počeo Višegrad osluškivati kao nikad ranije, iz pretjerane radoznalosti, straha i tišine što su se u ljude bili uvukli izčitavao i ono što tek treba da se desi, prepoznavao ono što mu se roditeljima već desilo u onom ratu. Shvatio da onih sa Čemerna ima i u samom gradu.

Direkciji u Sarajevo javio da se ne može u Gacko vratiti, govorio i o razlozima koje je mogao i smio na telefon izgovoriti. Dumao, zagledao brda kuda bi trebalo bježati, pogledom milovao kuću koju je za dušu i porodicu pravio, vrtio se u krug kao divlja zvjer u zamku ulovljena. U tom vrćenju ga ponovo uniformisani zatekli, ovog puta mlađi, na silu mobilisani, obrijani, za zlo ne pripremljeni.

„Žalosnu im majku, umjesto da kući jagode berem i prodajem ja treba u tuđoj zemlji da za njihove interese ratujem“, žalio se jedan od onih obrijanih u uniformi kod njega kući. Rekao mu da je iz Užičke Požege, da su jagode rodile što nikad nisu, da ih nema ko obrati ako on što prije svojoj kući ne pobjegne.

„Ako sam ja dobro čuo i vidio, Šabanoviću, da hiljadu glava na ramenu imaš ni jedna ti neće ostati, bježi“, šapnuo mu kad je kuću napuštao umjesto zahvalnosti na dobroj gozbi i ljubaznosti domaćina. Ferid bio ljut na sebe, što već i ranije nije pobjegao, što je morao čekati dobrog anđela u tuđoj uniformi da mu to kaže.

„Ja odlazim prema Međeđi da se Kemalu nađem pri ruci, ti ovo dvoje maksumčadi i sebe čuvaj“, rekao supruzi u jednoj rečenici, sa panja uzeo sjekiricu za granje  i krenuo.

„Ostani, ako treba da ginemo, ginućemo zajedno“, govorila za njim uplakana, zatečena.

„Drži se Dobrile“, rekao joj ubacujući u priču ženu što je kod njih bila podstanar, nemoćan, ljut odlazeći od kuće u neizvjesnost, ne znajući da li bježi od smrti ili joj ide u zagrljaj. Najstariji dvanaestogodišnji Kemal bio u Međeđi kod njena oca, to mu došlo kao razlog da se pokrene, bježi, čuo da Goražde još nije palo.

Uz put svratio do komšije i rođaka Ibrišima, zvao ga da bježe, rekao mu ono što je njemu obrijani srbijanski mladić rekao.

„Nisam ja Šabanović“, nasmijao se Ibrišim oblačeći kombinezon za posla, objašnjavajući mu da on mora čuvati posao a da njega čuva kum...

„Vidiš šta život učini od čovjeka, ne mogu da se sjetim imena onog njegovog kuma, što je kasnije došao sa trojicom uniformisanih zlikovaca po njega da ga vode tapajući mu: „Ko se to sakrio od mene, ko?“

„Ko sad ga se sjećam u onom čistom kombinezonu, kako mi se osmjehuje i odlazi. To je bio zadnji put da sam ga vidio, ostao je i bez posla i bez glave...“ šapće Ferih negdje u mislima ispraćajući Ibrišima na stratište a onda vrisnu: „Joviša, tako je ime onome njegovom kumu što ga je u smrt odveo izrugujući se njegovoj naivnosti i nemoći“, kaže odhukujući kao da je jednu moru u stranu bacio, uzimajući šoljicu sa kafom pozvajući me vani da zapali.

 

„Bio je početak maja 1992. Godine kad smo Muzafer, Rašid, Mujo, Muradif i ja krenuli sa dvije sijekirice preko Mirlovića i Drinskog prema Dolovima gdje je živio Rašidov šurak“, kaže zamotavajući i paleći cigaretu. Zagledah mu se u ruke, ne zna šta će sa njima, bi da smota i pripali cigaretu, nema gdje da kafu ostavi a treba i upaljač u nekom od džepova naći. Pripomogoh, niti pušim niti pijem, niti me Ibrišimova nesreća progoni.

 

Krenuli su u po bijela dana, hodali cijelu noć, kiša udarila kao da se nebo otvorilo, iz srpskih sela se orila pjesma i rafalna paljba, neko puškaranjem razgonio strah ili mahmurluk.

 

Pred zoru stigli do Strumice, kucali na prozor kod prijatelja da se zgriju i okrijepe ali i raspitaju ko drži most na Limu prema Međeđi. Prije mosta na Strugačini umalo ih policijsko auto nije zateklo na čistini, sakrili se dok nije auto prošlo, onda požurili preko mosta, tamo bila straža sa dvije puške, kasnije će im reći da su Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine. Kasnije će saznati i ime komandanta Sejdića, ali i izbrojiti svo oružje, pet pušaka i njihove dvije sjekirice u strahu sa panja pokupljene, to tad bilo sve.

 

Ferid onu sjekiricu još dugo nosao dok se nije puške dokopao onda je nije popuštao do kraja rata.

 

„Žena i djeca?“, podsjetih ga na dio priče koji nedostaje. Odpuhnu dim, zagleda se u daljinu i poče odmotavati i taj dio kao onaj papir za cigaretu. Dobrila mu ženi pomogla da dođe do stadiona u Višegradu odakle ih je UMPROFOR prebacio do Zenice. U Zenici nije uho odvajala od radija, osluškivala vijesti sa goraždanskog ratišta, listu pobijenih. Jednu noć radio javio da je Ferid Šabanović, ubijen u Vilinoj Vlasi. Znala da skorog povratka kući nema a u Zenici nije htjela djecu držati u izbjegličkom kampu sama. Francuska organizacija „Ekolibri“ pravila spiskove za Francusku, prijavila se. Uskoro bila jedna među stotinjak žena i djece koji su odlazil u Francusku a karte bile u jednom pravcu. Nije dugo prošlo zagledao se jedan naš slične sudbine u nju i...

 

Ferid u rat ušao sa sto dvadeset kilograma i porodicom, iz rata izašao upola lakši, tačnije pedeset devet i ostavljen. Pred kraj našao načina da i Kemala majci preko nekakvih međunarodnih organizacija pošalje, on ostao sam, ako se puška ne računa.

 

Kad je supruga čula da je neki drugi Ferid Šabanović poginuo a da je njen živ, dosta toga bilo da se nije moglo mijenjati. Porodica zauvjek bila raskinuta, ali svi pretekli, bar što se broja tiče.

 

Pred kraj rata i Ferida u Goraždu srela jedna slične sudbine, sama sa malom djecom. Njenu djecu prigrlio kao svoju, ali i zajedno krenuli u pečalbu na daleki Sjever.

 

„To Ibrišime“, dobaci u pravcu šanka gdje su se oni još za šank borili, odpuhujući dim dogorjele cigarete, ispijajući gutljaj hladne kafe.

 

„Džemo mi je prošlo ljeto dolazio sa ženom i djecom. Te sreće i te radosti...“, govori kao da se iznova sa sinom grli i unučadi u naramak podiže.