KNJIGA U RUCI, RUKA NA KNJIZI
Ševko Kadrić
Skoro sam slušao predsjednika jednog od udruženja koja se bosanskim nazivaju, kako se „hvali“ da u životu nije knjige pročitao. Bio sam u gostima kod mojih zemljaka i upitah gdje su im knjige, računajući da u domaćinskoj kući mora biti i polica sa knjigama. „Šta će nam knjige da prašinu skupljaju“, ko iz topa mi odgovori domaćica. „Čitate li šta?“, upitah prijatelja na telefon. „Mi radimo, nemamo vremena za besposlice“, odgovori kao zapeta puška. Ove i slične poruke su mi se kroz glavu prometale dok sam se sa sajma knjige vraćao „kući“ zagledan u dosta Milutina i knjigu u njegovoj ruci, na jednom od kamenih stećaka uklesanom prije oko 900 godina. Gledam iznad Milutina slova, prava pravcata i poruku bosančicom pisanu, knjigu u ruci i mač ili štap o pojasu, te počeh da mu se izvinjavam zbog potomaka, što se toliko godina poslije njega fale onim što nije za falu. Bunt iz mene krenu ko buica, uvezujući davnašnju kamenu poruku i ovdašnje duhovno pustošenje.
Dost Milutin, Humsko kraj Foče oko XIII-og vijeka
Davno sam uočio neobičnost indijanskog pozdrava. Vinetu je podizao poluispruženu i otvorenu ruku na pozdrav, Old Šeterhendu a ovaj mu bratski odgovarao, mahanjem ili istim pozdravom. Gutajući Karla Maja, uz lulu mira, očekivao sam i poluispruženu otvorenu ruku, koja je ponekad značila krhki mir između ljutih neprijatelja ali i nadu da su u sebi pronašli i prepoznali ono ljudsko, na mir oslonjeno.
Negdje prije dvadesetak godina, kad je u Bosni krenulo kuda ne treba, ponovo sam se nasukao na poluispruženu otvorenu ruku priželjkujući mir, ovog puta na stećcima bosanskih patarena (bogumila). Rovio sam po sjećanjima, ali i knjigama tražeći odgovor, otkud sličnost želje i poruke dalekih Indijanaca i bliskih patarena? Čak sam na jednoj od knjiga kao naslovnicu stavio dva lika polu ispruženih otvorenih ruku: kamenog spavača sa jaednog od bosanskih stećaka i nekog od indijanskih poglavica, sa dalekog Zapada. Mislite da se razlikuju? Da budem zloban, da, jedan je u kamenu uklesan drugi je na papiru, ali njihove poruke su identične, njihove želje vjerovatno iste, mir u odživljavanju ljudskih života u svoj njihovoj ljepoti ali i prolaznosti.
Često, vrlo često sam pokušao ući sa onu stranu kamena, patarenskog stećka, čitajući misli, odgonetajući poruke, razmišljajući o životu, njegovom smislu ali i (ne)prolaznosti. Tako sam na svoj način i pročitao:
„Oni što su spoznali istinu, mjere rijetči ili ćute
Oni što nemaju šta da kažu, govore, govore
Tčovjekov sine, dok čitaš moje riječi,
I mjeriš moju ruku
Odćuti i zamisli se nad svojim riječima
Ali i svojim rukama
Ležim, ćutim i čekam
1422 godine po Gospodu“
Pita te se da li sam odgonetnuo poruku, ulazeći u dušu i ruku Indijanca ili patarena?
I da jesam ne bih vam rekao, čarolija i vašeg traganja za porukom bi tim prestala, ali ima nešto što mi je postalo jasnije. Ljudski strahovi, frustracije, mržnje i konflikti izlaze iz njihovih ne zananja o sebi i drugima.
Posmatrajte neplivača pred dubokom vodom. Koliko straha, koliko želje da vodu presuši ili što dalje od nje pobjegne? Ruku na srce, da se nauči plivati ne treba mnogo, koji sat uz dobrog učutelja i jaku volju. Posmatrajte istu osobu naučenu da pliva, pred istom vodom. Nema straha, nema želje da se pobjegne, strah je zamjenjen užitkom, ne znanje, znanjem.
Hoćete li još sličnih primjera? Vjernicima ne treba objašnajvati da je Gospod (Bog, Allah) poruku čovjeku poslao u obliku knjige. Stajati nijem pred svetom knjigom koju ne znate čitati, znači biti u strahu pred samim Bogom i njegovom porukom. To nije smisao ni poruke ali ni sama Gospoda, On je tu da pripomogne, da bude naš u našem srcu. Put da to i postane je jednostavan, ali treba znati čitati, čitati, razumjeti. Ili još preciznije treba se čuvati tri velika grijeha: ne znati čitati, ne čitati i čitati a ne razumjeti.
Poslije učenja čitanja, čitanja i razumjevanja, jaz između Stvoritelja i stvorenog, prestaje, ideja Stvoritelja ulazi u dušu stvorenog. Hoćemo li još? Nećemo, ostale primjere tražite sami, ali vratimo se rukama, one su naša najneposrednija, najočitija veza sa svijetom, ali i sa našom dušom. Rukama hranimo tijelo, pojimo dušu, ali i duše drugih u vremenu i prostoru. Zahvaljujući toj magiji, Hrist, Muhamed, Platon, bosanaki patareni, Leonardo da Vinči, Van Gog, Meša Selimović, Mak Dizdar i mnogi drugi postaju i naši savremenici, a mi njihovi ili onih koji tek dolaze.
Vratimo se ruci, oslobodimo je grča, neznanja, dajmo joj misiju izvršitelja naših kreativnih želja i nastojanja. Sjetite se trenutka kad ste sa oduševljenjem gledali gitaristu Ivana Kalcinu, Ibricu Jusića ili nekog drugog kako sviraju. Muzika vas ponese, želje se množe, uzimate gitaru nesigurno a prsti ne slušaju. Nemate znanje ni iskustvo, držanja, udaranja žica, dobijanja željene harmonije. Sat za satom učenja i opet smo pred čudom, ruke počinju da nas slušaju, gitara u našim rukama počinje proizvoditi željenu harmoniju, glas je prati... Evo nas pred istim izazovom, gledamo predmet i želimo linijom na papiru ili platnu da ga ovjekovječimo, uhvatimo u trenutku. Povlačimo olovku, kredu, četkicu, ali trag koji ostavljaju skoro da i ne liči na ono što gledamo i ponovo proces, učenja, gledanja, treniranja do nivoa da uspjevamo rukom predmet, ali i ruku nacrtati, oslikati, naslikati poput Mersada Berbera ili Safeta Zeca.
Sjećate se kad ste prvi put stajali pred knjigom a u njoj poruke koje ne znate čitati, ne znate razumjeti. Ona je za vas bila strano tijelo, puno nerazumljivog sadržaja. Jeste li zaboravili mukotrpni put preko „kosa tanka uspravna debela“ ili ono iz Bukvara „osa sisa so“... niste, ali tako je sve počelo dok niste došli do prve pročitane knjige (ako ste je pročitali?). Koliko strahova pred nepoznatim je nestalo, koliko radosti i novih znanja pred pročitanim se otvorilo? Svaka knjiga je svijet i iskustvo za sebe, zamislite koliko su bogati oni koji mjesečno čitaju po jednu knjigu, godišnje dvanaest... Koliko im je život osmišljeniji, koliko su im sigurniji koraci kojim kroz život hode?
Nije u pitanju samo puko ocrtavanje predmeta, iščitanje knjiga, u pitanju je proces oslobođenja ruke od neznanja, sviranja, slikanja, pisanja, ili oslobađanja ne znanja o svijetu u kom živimo pa i Gospodu (Bogu, Allahu), njegovim porukama i nama u Svetoj knjizi ostavljenoj.
I gle čuda oslobađajući ruku i dušu, grča ne znanja, oslobodili smo i sebe ali i Gospoda. Gospod prestaje biti taoc tumača vjere ili političara, postaje i naš a mi njegovi. Nesigurnost pred nepoznatim i stranim, pretvoramo u sigurnost, ne znanje u znanje. O hvala knjigo, hvala ruko, hvala oslobodioče, nositelju mog evoluiranja, evolucije cijele vrste, koju čovjek nazivamo. „Čovjek, kako to gordo zvuči“, rekao bi Gorki, „Knjiga u ruci, kako to gordo zvuči?“ rekao bi dost Milutin.
