SKENDEROVA TRAJANJA
SKENDEROVA TRAJANJA, Vera Crvenčanin, Bosansak riječ, 2010.
Uz stogodišnjicu, rođenja Skendera Kulenovića
Vera Crvenčanin
Ševko Kadrić
Vera Crvenčanin, je rediteljica koja je izgradila ime i karijeru prije nego je postala Kulenović, tačnije kad je svoj životni put spoila sa Skenderovim i njim koračala naredne 33 godine, koliko su koračali zajedno. 25 januara 1978. Godine, Skender je otišao u vječnost i legendu, ona nastavila svoj put sama. Na tom putu je izatkala i knjigu ”Skenderovo trajanje”, u povodu sto godina Skenderova rođenja, knjigu i objavila Bosanaka riječ iz Tuzle.
Gledam krhku, ali krepku ženu plave kose, gospodarasta izgleda, blaga pogleda i britke misli, ćaskamo o Skenderu, ali se raspitujem i o njoj. Šimo Ešić, njen izdavač, me nenadno u priču uveo, ostavio me da joj na štandu pravim društvo, on imao obaveza. ”Književnici vječno ostaju obavijeni tajnom, sa sasvim malo svoje krivnje”, čitam kraičkom oka listajući knjigu kojoj se priprema promocija.
- Interesantno da niste zadržali Skenderovo prezime, upitah čitajući ime autorice na knjizi, naglašavajući ono Crvenčanin.
- Moram priznati da je to bilo pod Skenderovim nagovorom. ”Ti si već poznata pod tim imenom i prezimenom i što bi ga mijenjala, samo još može i da te glava zaboli”, šalio se.
- I je li vas kad zaboljela?, nastavih u šali.
Zagleda se u mene za pitanje ne pripremljena, klimnu glavom i nasmija.
- Jeste, vrlo često iako su komunisti taj dio priče vješto prikrivali, bilo je teško Veri da bude Skenderova supruga, baš kao i Tiani da bude supruga Ahmeta Šabe, ali nas je vodilo nešto drugo i drugačije, iz čega smo dvoje ljubljene djece izrodili, naše živote oplemenjivali…
Pričala mi je Vera, da je punih šest mjeseci tragala za dokumentima, privatnim pismima, sazivala one koji se još mogu sazvati da joj pojasne neke detalje iz Skenderova života za koje ni ona nije znala. Skender je iz Bosanskog Petrovca, prvo otišao u Sarajevo u gimnaziju onda u prvom razredu prešao u Travnik. Studirao je u Zagrebu a u rat otiša 1941. Godine. To je ono što se o njemu već zna, međutim Verina priča ugniježdena na preko 400 stranica, na tom životnom putu pravi odmore, susreće se sa ljudima, pjeva životu, revoluciji. Izčitavam okolnosti pod kojim je nastala ”Stojanka”, ”Ševa”, ”Pisma Jove Stanivuka”, ”Ponornica”, ”Djelidba”…
- Unuci i praunuci nam žive u svijetu kompjutera, ovo je vrijeme očiju TV-a, ušiju telefona, mi što dugo pamtimo živimo u međuprostoru, pitala sam se gdje smjestiti sjećanja, govori Vera ja je znam slušati i razumijem šta govori. Dalje kaže da je sentimentalno vezana za pozorište i knjigu, davno je napisala scenario za seriju ”Ponornica” koji je ratnim planovima pomjeren u stranu, Vuk Karadžić dobio prednost. Scenario vjerovatno negdje u podrumima i laticama čeka bolja vremena, ona ih nema kad čekati, život poput pješčanog sata ističe. Odlučila se za knjigu.
- Kad se god počne govoriti o Skenderu, uvijek smo na raskrsnicama različitih puteva, jedan je onaj koji je život ispisao, drugi on sam. Jednim dugim komadom tog puta smo išli zajendo, meni najdražim, ovo sam morala prirediti, napisati, dopisati. Potiskivala sam ono što je intima, naš život, čitaocu priredila ono što je kulturno dobro svih nas a Skender to znalački zabilježio, otkinuo od zaborava, dao mu angažiran smisao, govori Vera kao da se za pozornice priprema na kojoj će pred publikom reći ovo, ali i dodati još što-šta.
Gledam je primičući joj veliki buket cvijeća, bilježeći trenutak u kom je knjigama i cvijećem uokvirena a ispred nje crvena, kao ispod vruća čekića ”Skenderova trajanja”.
