sevko

Š. Kadrić

Albin Ganović

Oni koji su, poučeni životnim iskustvom, pomislili da je greška u naslovu nisu upravu, za mnoge sa Balkana je život postao cirkus ali u sličaju mladog Albina Ganovića desilo se sasvim suprotno, cirkus mu postao san a onda i sam život.

U helsingborškom muzeju za kulturu „Dunkers“ čitam program i oko mi zape na kabare predstavi. U prvom planu muškarac, više dječak odjeven i našminkan kao klovn, oko njega razgolišene djevojke ruku i nogu u pokretu. Malo iza toga naiđoh i na veliku plakatu, onog čovjeka-dječaka kom ne stigoh ime pročitati, ali mi se ureza u sjećanje njegova slika, bezazleni osmjeh klovna što na predstavu poziva. Ne prođe dugo raskrilih HD novine, kad na stranici za kulturu, ponovo on, samo sad razodjenut klovnovske maske, odjenut pravim imenom Albin Ganović. Pročitah osvrt hvale vrijedan, ali i razotkrih godine dječaka, 16 punih. Ko zna zašto, ali u glavi sklopih predstavu za osnovnoškolsku i gimnazijsku omladinu, ponosan na Albina, odnekud iz krajeva od kojih nas podosta ovamo dolazi.

 

Tih dana mi se ponovo Albin ukaza, samo sad sa TV4, uz inserte iz kabare predstave, postidjeh se slika u glavi pravljenih i odoh da Albina potražim.

 

Pijemo čaj u onom muzeju gdje će sutra dan predstavu imati pričamo. Albin pleše i pjeva i u maternjem jeziku, baš kao što će kasnije na sceni zaplesati.

 

„Tata mi je pričao da sam već sa tri godine tražio da me nose u cirkus“, govori sa oduševljenjem pričajući o cikrusu, mađioničarima, životinjama, plesačima, ali mu klovn uvijek bio glavni. Pred očima mu je i prva predstava, prava pravcata koju je on osmislio već sa sedam godina. „Cuko, brat, prijatelj i ja“, govori oduševljeno, to mu bila prva cirkuska klapa. Mama negdje i publiku po dvorištu nafatala, bilo ih je nekoliko puta više nego cirkusanata. Taj prvi aplauz mu i danas u uhu odzvanja kad se za predstave sprema.

 

2008 (hoće reći kao trinaesto godišnji dječak) je uspio da uvjeri komunu Helsingborg da mu ideju podrži sa 5000: kruna. Ideja, već znate, kabare. Najvjerniji član grupe mu je brat Adnan i negdje iza kulisa, roditelji.

 

2009 godine ideja je pogurana sa nešto više novca, dovoljno da se napravi nekoliko turneja i po okolnim mjestima. U međuvremenu Albin vrijedno učio zanat klovna, odlazio u Dansku gdje je igrao nekoliko tačaka u kabare programu, otisnuo se još dalje sve do Njemačke. „Iskustvo zlata vrijedno kao i poznanstvo sa renomiranim klovnom Joke-om“, kaže prisjećajući se učitelja.

 

„Joke mi je otkrivao tajne zanata, uvodio me u priču o klovnu koja se ne vidi iz publike“, to je ono šta klovn treba da radi sa rukama, glasom, gestovima, kostimima, kako da druge uvodi na scenu i opušta publiku, sječe liniju između publike i scene, kad sve postaje scena, svi učesnici glumci. Joke iskočio iz priče, iz kabarea, Albin osta sam, ali mu ostala i cijela scena. Cijeli mu program pao na leđa, tad je imao svega 15 godina, ali leđa izdržala, prekonoći se dječak u njemu u muškarca pretvorio.

 

Danas je 16-godišnji Albin Ganović, upmatimo to ime, režiser, producent i glavni glumac Cabaret Candy Cluba.   Novine pišu da je za svoj san izdvojio sav dječiji dodatak, ali i da su sve predstave (njih 10) davno rasprodane. Za predstavu koju treba da odgledam, napravio je audiciju. Za veliko čudo preko 100 zainteresovanih iz šire regije, čak i više država se prijavilo, takmičilo za ulogu, on odabrao 25. On bio najmlađi među njima.

 

Utorak je 30 novembar

 

 

Već u predvorju nas dočekuju djevojke u nošnjama barskih dama pobjeglih sa plakata Tuluza Lotreka i Mulen ruža. Pred ulazom publiku dočekuje I Albin, našminkan, veseo, I ovdje na ulazu za njega počinje scena, njegova kabare priča. U Sali kamernog teatra predstava počinje bez početka, bez bine, odnekud iz publike jedna od onih golišavih počinje priču, pjesmu, razgovor sa publikom. U mraku na lijevoj strani scene nazirem orkestar, u sredini vrata kabarea, lijevo… mrak. Iz onog mraka iskače klovn, pleše, razgovara sa publikom, pjeva, mješa engleski, njemački, danski, švedski, ali to tako radi da svi razumiju poruku I mimo riječi, kroz pokret, mimiku, gestikulaciju… koja predstava, koja gluma, zabava, koji animator u isto vrijeme.

Djevojka odjenuta u zlatne šljokice,  divnim glasom Lize Mineli u filmu istog imena Cabaret, pjeva uz čarobnu pratnju ostalih djevojaka. Scenom se smjenjuje pjesma, ples, iluzija, fragmenti komedije, fakir lično… a svugdje on magični dječak sa plakate koji poziva na radost i zabavu.

 

Jedna od onih barskih dama se načas I meni o vrat okačila, valjda da me u priču uvede, a nije ni trebala, ja sam već odavno u njoj bio.

 

Čekao sam kraj, razmišljao I brinuo kako će režiser cijelu priču odjaviti a da je publika što efektnije i kući ponese. Ni tu nije bilo mjesta za neplanirano, kroz onaj zastor od kabarea, pojavila se Albinova glava pa nestala, to je i ranije u više navrata činio, šaljući poruke, pripremajući publiku za ono što dolazi. Ponovo je promolio glavu samo sad povijenu naprijed sa karakterističnim pramenom boje kestena. Promolio je glavu i treći put, čuperak boje kestena bio u prvom planu a onda, gle čuda, i glava i čuperak, odvojeni od tijela su se samo stropoštali na podijum pred publiku. ”I glavu za publiku i slavu”, pomislih hamletovski. A onda na scenu režiser poče uz mjuzikl da izvodi sve učesnike programa, u igri, plesu, onom što najbolje znaju, na kraju izvede i sebe sa krilima bijelog anđela. Prolomi se gromoglasno: Bravoooooo.

 

-          Bravo, kažem mu na kraju na samu izlazu, gdje je ispraćao publiku.

-          Publika, kući treba da ponese radost, kaže Albin sa još uvijek okačenim krilima bijelog anđela.