sevko

Ševko Kadrić

 

 

Jasenko Selimović je upravo izabran za zamjenika ministra za integracije i državnog sekretara u kabinetu Erika Ullenhaga.

 

Integracija je ples u kom pleše najmanje dvoje.

Dobijanje novog identiteta ne znači i gubljenje prethodnih.

Velika uloga u stvaranju slike o useljenicaima je na sredstvima javnog informisanja.

 

Neposredno prije izbora u organizaciji Projekta za multikulturalnost, sreo sam ali i kasnije pred publikom slušao Jasenka Selimovića. ”Skoro da nikad u životu nisam gledao i slušao nekoga ko ovako fantastično drži koncentraciju slušalaca, zna šta hoće da kaže i fascinira odgovorima, kao što je Jasenko” reći će mi Dan Osberg novinar Aftonbladeta poslije Selimovicevog predavanja.

 

Govoreći o multikulturalnoj Švedskoj i tome kako je on doživio, ali i vidi Selimović  je govorio o razlozima koji su ”upravo njega izabrali” za šefa Gradskog teatra u Geteborgu prije 11 godina. Potrefilo se da je biran u političkoj predizbornoj kampanji. Pošto je kultura važno političko pitanje to su političari pitali građane koga bi željeli vidjeti na čelu teatra u Geteborgu. Na toj listi svakako da nije bilo imena dvadeset osmogodišnjeg Sarajlije Jasenka Selimovića. Obzirom da je teatar bio u gotovo bezizlaznoj situaciji sa lošim repertoarom, velikim dugovima, izabran je Selimović kao jedno od najbezbolnijih riješenja. Pored izvanredne i obećavajuće biografije, Selimovića je ipak izabrala činjenica da je mlad i da je stranac koji je u Švedskoj boravio samo 5 godina. Pragmatični političari su računali da će takvog šefa teatra malo koji novinar ozbiljno shvatiti i napadati kroz novine ili TV.

 

Na drugoj strani 130 zaposlenih u teatru su očekivali publiku a to im je trebalo da obezbjedi upravo novi šef teatra. To dolaze do izražaja Selimovićeva inventivnost, poznavanje teatra ali i nepoznavanje funkcionisanja samih Šveđana kroz tzv. švedski kod. Razgovarajući sa kolegom iz Pariza na temu komunikacije sa zaposlenima on mu je rekao svoj princip da nikad ne pije kafu sa njima ”Nije svačije da sjedi u degolovoj stolici” objašnjavao mu onaj. Selimovićeva supruga, Šveđanka, ga je pitala ”Zar je to cilj demokratije?” čim je iznijela logikom švedskog koda suštinu problema i odnosa šefa i ansambla.

U drugoj situaciji je vodeći sinčića u obdanište dobio novu lekciju o socijalizaciji mališana i značaju ravnopravnosti kao principa. Shvatio je šta za jednog Šveđanina znači ”bule” ili ”korv” kao simbol zajedništva, ravnopravnosti.

 

Uz sjajan repertoar ovo smatra jednim od najvažnijih svojih direktorskih uspjeha, to prihvaćanje od kolektiva (ansambla).

Podsjetimo da je Selimović uspio gradski teatar osloboditi bremena milionskih dugova, da je vratio publiku u teatar, zaradio novac i renovirao kuću gradskog pozorišta, od geteborškog ansambla napravio uzorit kolektiv. Da je proglašen građaninom godine i bio prvi čovjek koji je čestitao sretan milenium stanovnicima ovog grada.

 

Značaj signala

 

Dalje je govorio o značaju signala koje društvo ima ili daje. Naprimjer u Šveđana, kod najavljene predstave ili predavanja u 7,30 prisutni koji minut kasnije se umire dajući do znanja najavljenom pojedincu ili sadržaju da mogu početi. Kod nas u Bosni je to obično drugačije, predavač moli za tišinu da bi počeo.

 

Jezik, odnosno njegovo poznavanje je uvijek dobra isprika, ali ne i pravi razlog za zapošljavanje ili diskriminaciju.

 

Mediji i novinari imaju veliku ulogu o stvaranju slike o useljenicima u Švedskoj. Kod analize tekstova koji govore o useljenicima vidno je da 6 od deset u prvi plan ističe pomoć koju šveđani pružaju useljenicima (pojedninačni slučajevi, uzorna djela), 3 govore o sportu i uspjesima u njemu a samo jedan govori o svemu ostalom.

 

Interesantno je da statistika govori da Švedska ima najobrazovanije useljenike ali i najslabije plasirane u društvu.

 

Procjene o potrebama Evrope za useljenicima u narednih 25 godina govore da će ih nedostajati oko 160 miliona. Na drugoj strani isključive partije ili programi konstantno prepadaju građane evropskih zemalja strancima.

 

Svi politički programi bi morali uvažiti kulturne razlike građana ove zemlje.

Homogenizacija useljeničkih grupa nije nužna za integraciju u švedsko društvo.

Pravo da se bude švedski državljanin ne prodrazumjeva automatski da se treba i biti Šveđanin identitetom, taj identitet, kao i svi ostali se stvara u dužem vremenskom periodu.

 

Ono što jeste opasnost da se multikulturalnost pretvori u novu ideologiju.

Ova zemlja treba jačati identitet kod svojih građana ali to ne podrazumjeva da oni koji u nju dolaze sa drugim identitetima taj identitet treba da izgube.

 

Fenomen Zlatana Ibrahimovića

 

Interesantno je da je Ilva Bron vršila istraživanje o fenomenu Zlatana Ibrahimovića u javnom ali i integrativnom životu Švedske. Istraživanje je pokazalo da se pomoć useljenicima od običnih građana ove zemlje udvostručila upravo pravljenjem imidža ”Zlatan”. Naprosto mnogi se u ovoj zemlji griju na slici stvorenog idola Zlatana Ibrahimovića. Istina to može biti i štetno, da sa padom popularnosti idola padne i popularnost useljenika.

 

Princip integracije ne može biti da svi trče istom brzinom već da se iz svakog građanina izvuče maksimum, da svi rade ono što najbolje mogu.

 

Integracija je ples a on traži najmanje dvoje.