Farbanje neba

 

Ševko Kadrić je književnik, sa iskustvom nastavnika slobodnih aktivnosti, profesora gimnazije, univerzitetskog profesora, slikara,  poslije devet romana za odrasle, u priči „Farbanje neba“ se pretvara u vjernu sjenu Merhunise Kantardžić i njene generacije.


Roman ti je super.  Nakon čitanja ostao je okus gorčine u duši. Nesretan smo mi narod, bili u Bosni ili u bijelom svijetu.  Svaka čast što si kao muškarac u zrelim godinama tako sjajno, tako vjerno "ušao" u dušu tinejdžerke.  Nije to nimalo lako.  Bravo.

Nura Bazdulj Hubijar



Izvod iz romana. Ista priča u dva jezika (švedskom i bosanskom).

U prodaji od 20 septembra

Narudžbe (info@sevko.se)



VI

Ne znam se ljubiti


Da vidite mame, to više nije ona žena. Nabacila maca frizuru, sredila i našminkala lice, osvježila garderobu. Na frižideru magnetom zalijepila poruku „Od danas ne pušim!“. Majke mi.

„Ovo od danas, znači neki dan?“, pitam je izazovno.

„Dušo, od danas, je od danas. Tačka“.

Da čovjek ne povjeruje. Zagledam je i mirišem da nije krijući vina pila. Sve djeluje normalno, zapravo nenormalno normalno.

„Računala sam da bi mi i ti mogla pomoći,“ rekla je mjerkajući me.

„Kako?“, pitala sam je sumnjičavo.

„Da uvečer sa mnom hodaš, kad ne mogne Berit?“

„Ko ti je sad Berit?“

„Ona sa trećeg sprata, mlađa, a penzionerka. Kad si ti u školi ona mi dođe na kafu, ponekad i ruča“, objasnila mi je namjeru o šetnji ali i predstavila novu kafedrugaricu.

Dogovor smo ovjerile zagrljajem. Stegla me čvrsto, kao kad plače a ne da da joj suze vidim. Znala sam da je ozbiljno, skroz ozbiljno.

 

Zvali su je i sa Zavoda za zapošljavanje. Pitali je hoće li da radi nekoliko mjeseci u robnoj kući „Moda“. Radiće na prodaji. Zapravo radiće sve, ali kad su gužve vrtiće se oko mušterija, posebno ovih iz bivše Jugoslavije.

„Yes, yes... ja volim moju mamu“, napisala sam poruku  i poslala na bloggu.

 

„Mogla bi i mene naučiti kako se to radi“, šalila se Anna kad sam joj rekla da je mama super i da je volim. Sa Annom sam išla do prodavnice gdje mama radi. Krijući smo je posmatrale kako se vrti oko mušterija, kako slaže ono što oni probaju pa ostave.

Anna. Moram vam pričati o djevojčici sa moje desne strane u razredu. Anna joj je ime, sad je toliko dovoljno, kad bih i prezime rekla opet ništa o njoj novo ne bi saznali. Sa istim imenom i prezimenom samo u ovom gradu ima 235 Anna. Razumijete li? Provjerila sam u imeniku. Merhunisa Kantardžić, pardon Mimmi, je jedna jedina na cijeloj planeti. Ukucajte na google pa pogledajte, jedna i jedina....

 

_______________________________________________

 

ROMAN DOSTOJAN SUVREMENE SVJETSKE LEKTIRE

Fadila Nura Haver


 

Bosanska književnost je, napokon, dobila roman dostojan suvremene svjetske lektire. Pod naslovom Farbanje neba, napisao ga je etablirani romanopisac Ševko Kadrić koji se, evo, odvažio dati glavnu riječ jednoj tinejdžerici, s povjerenjem da nam je kadra ispričati priču koja se podjednako tiče i mladih i roditelja, u Bosni ili bilo gdje drugo na svijetu. Centralni motiv koji generira dinamiku ispovijesti, neke vrste nedatiranog dnevnika, zapravo je danas toliko čest osjećaj nepripadanja, neuklapanja u sredinu, odnosno ono što Dževad Karahasan naziva socijalnom nelagodom, a koja je sveprisutna karakteristika urbane egzistencije.

Polazna perspektiva je, rekla bih, vrlo vješto i mudro odabrana. Kadrić, naime, koristi poznati psihološki paradoks po kojemu nam se najlakše dešavaju upravo one stvari koje ne želimo, od kojih bježimo, koje ne volimo. Tako će četrnaestogodišnja Merhunisa Kantardžić ovaj roman otvoriti slijedećim rečenicama: «Kako god da počnem, izgledaće glupo. Da znate da nisam htjela pisati ovu knjigu. Ni ovu niti bilo koju drugu. Kad sam počinjala s pisanjem, najmanje sam mislila na knjigu, mrzila sam knjigu, dođavola. Imala sam ja i važnijih stvari od knjige. Oni koji kreću u sedmi razred, znaju već kojih. Htjela sam pisati dnevnik, htjela sam zapisati ono što nisam smjela nikome reći».

Mudrost odabira ovakve perspektive prvenstveno se ogleda u gotovoj činjenici da je sve manje mladih ljudi koji vole čitati knjige, a kad je već tako, logično je pitanje koje stoji pred piscem: zašto uopće pisati knjigu za mlade, u kojoj su baš oni glavni junaci? Stoga, najprirodnije je narativnu perspektivu izjednačiti sa čitalačkom. Ako se već jednoj tinejdžerki omaklo da nehotično ispiše knjigu, zašto se njenim vršnjacima ne bi omaklo da je pročitaju? Barem na startu znaju da imaju štošta zajedničko s glavnom junakinjom, a prije svega, imaju onih «važnijih stvari od knjige», onih koje se ne smiju nikome reći. Zapravo se baš tu krije suptilan nagovještaj teme, što je više nego dovoljno da zaintrigira i one koji knjigu ne vole da se u ovom slučaju upuste u čitanje. Ne treba smetnuti s uma da i roditelje kopka koje su to važne stvari koje zaokupljaju njihovu djecu, posebno u adolescentskoj dobi.

Na samom početku, otvara se nekoliko problema sa zajedničkim imeniteljem – kako se uklopiti u grupu u kojoj si po mnogo čemu drugačiji. Djevojčica Merhunisa Kantardžić, premda je rođena u Švedskoj, svojim porijeklom i imenom koje nastavnici i učenici ne znaju izgovoriti, osjeća nelagodu koja prati useljenike, a da stvar bude gora, upravo je s majkom doselila iz grada u kojem su ranije živjele. Nema oca niti jasnu predstavu identiteta – kulturološkog, nacionalnog, religijskog, bilo kojeg, a pritom, budući da je ranije krenula u školu, pati što, kao ostale djevojčice u razredu, još nije dobila menstruaciju i toliko željene sise. Njena mlada mama, prispjela u Švedsku s njom u stomaku sa sarajevskog ratišta, posljednje ratne godine, traumatična iskustva i depresiju pokušava odagnati alkoholom, cigaretama i ponižavajućom vezom sa oženjenim muškarcem. Dakle, mnoštvo je razloga da Merhunisa krene pogrešnim putem. Ali…

«Samo čudo me navratilo da na internetu otvorim svoj blogg», reći će nam glavna junakinja. I tu zapravo uistinu počinje vrlo vješto vođena fabula. Tu se ličnost glavne junakinje raslojava na virtualnu Mimmi, djevojku koja zna šta hoće, i smušenu, uplašenu Merhunisu koja će tek formirati seksualni, a potom i ostale identitete kroz imaginarna ogledala. Kadrić poseže za kombinacijom vanjske i unutarnje raslojenosti, koja prirodno subjekt drži u intimnoj i socijalnoj nelagodi, iz čega proističe imaginarni rascjep na dvostruku perspektivu, zasnovanu na sukobu ja i ona, mi i oni. Zadivljujuće je Kadrićevo poznavanje psihe mladog bića u fazama razvoja i formiranja ličnosti, pa i začuđujuće, budući da je vrlo istančano i vjerodostojno ušao u intimnu sferu mlade žene, ali i manjinske grupe s kojom se junakinja zbližava. U toj grupi je i dječak paraplegičar, što je posebna priča, ali i metafora za sve stigmatizirane, drugačije, manjinske. To je, zapravo, univerzalno iskustvo i patnja današnjeg svijeta, nevažno gdje i kome se dešava. Stoga ovaj roman i formom i sadržajem zaslužuje oznaku suvremene svjetske lektire.

Naravno, od presudne je važnosti za ovako dobro napisan roman za mlade i o mladima, činjenica da književnik Kadrić raspolaže bogatim odgojnim iskustvom. Kadrić je, naime, iskusni nastavnik slobodnih aktivnosti te gimnazijski i univerzitetski profesor, ali i otac dvoje djece – različitog spola. Ipak, sve to ne bi bilo dovoljno da nije osobna iskustva uspio prelomiti u kodu univerzalnog iskustva svijeta. Time je štivo dobilo objektivizaciju intimnog, subjektivnog iskaza, a to je već spisateljska vještina. Time su izbjegnuta mjesta koja kod loših pisaca kliznu u patetiku, kao i tako često moraliziranje, sudovi i pametovanja.

Za razliku od potonjih, pisac Kadrić je našao način da preko lika nastavnika Gabrijela (ne slučajno porijeklom iz Irana) ponudi jedan vrijednosni sistem koji će poslužiti kao temeljna podloga na kojoj se, da se poslužim naslovom, farba dječije nebo. Gabrijel je piščev alter ego, ali i kodno ime za anđela, posrednika između Boga (svijeta ideja) i čovjekove kreativnosti. Doskora je Gabrijel (Džibril) posredovao u transferu Božijih objava čovjeku. U ovoj priči, pak, on posreduje između pisca i naratorice, a svrha i smisao toga je veza između roditelja i djeteta, pedagoga i učenika, između univerzalnih vrijednosti svijeta i bezvazdušnog prostora u kojemu se uspostavljaju individualni sistemi vrijednosti u svakoj pojedinačnoj mladoj osobi.

U samoj priči, koja se uglavnom odvija u školi, Gabrijel će omogućiti djeci da dosegnu svoje kreativne potencijale. To bi bila u neku ruku i latentna pouka svima koji se upuštaju u odgoj mladih. Na početku knjige, kao moto, stoji jedna fina mudrost koju je izrekao Gabrijel: «Ne vrijedi trčati ako je čovjek na pogrešnom putu». Kasnije će ovaj filozofski zaključak dobiti briljantnu konkretizaciju. Gabrijel je, naime, od direktora škole zamoljen da na velikom odmoru pripazi djecu, na što on odgovori jednom rečenicom iz koje se na prvi pogled ne vidi sva dubina pogrešnih odgojnih metoda. «Djecu treba dobro organizovati i ona će se sama paziti», reći će Gabrijel. Teško je ovako jednostavnu, a po svoj prilici tačnu dijagnozu suprotstaviti današnjem svijetu naviknutom da živi po pravilima Velikog Brata, koji sve nadzire, prati, kontrolira i manipulira. No, ono što će Gabrijel postići s djecom, potvrđuje da vrijedi barem razmisliti o vraćanju povjerenja u sposobnost i kreativnost mladih.

Ostaje mi još da roman Farbanje neba, sa svim spisateljskim, ljudskim i roditeljskim žarom koji je u meni pobudio, preporučim svima kao obaveznu lektiru. I da zahvalim piscu Ševki Kadriću za čitalački užitak.



13.10.2011.

 

____________________________

 

Razgovor o romanu u TV emisijama:

 

 

 

 

 

 


Kommentarer

Kommentera inlägget här:

Namn:
Kom ihåg mig?

E-postadress: (publiceras ej)

URL/Bloggadress:

Kommentar:

Trackback
RSS 2.0