SEVDALINKA NAS JE OČUVALA

 

Sjećanje na jedan razgovor o Bosni i Bosancima sa Safetom Isovićem

Š. K.

 

Safet Isović

 

U petstogodišnjoj okupaciji Bosne, Otomani a kasnije Turci, su imali razrađen sistem pokoravanja naroda i uključivanja u svoju impariju. Najznačajnije sredstvo tog pokoravanja i oduzimanja identiteta bila je vjera i kalifat (vjerska ulema) kao vjerska institucija kojom se ona širila.  Tako su Bosanci, ponosni na svoj jezik i svoju vjeru u kojoj su se tada, jedini u Evropi Bogu molili na svom jeziku, počeli da mu se mole na tuđem, arapskom jeziku koji nikad nisu razumjeli. U tom procjepu između dvije vjere i dva jezika, kao čuvar bosanske kulture ugnijezdila se sevdalinka.

Generacije Bosanaca su sevdalinkom čuvale svoju posebnost i svoj jezik prkoseći tuđinu. Malo ćemo i danas naći nekoga Bosanca da napamet ne zna desetine divnih sevdalinki u kojima je ustoličena ljubav, ponos, žal za prolaznošću, naljepša mudrost i lira. U sevdalinci će mo, htijeli ili ne vidjeti kopču sa istim takvim porukama i istim tim mudrostima koje je isti taj bosanski čovjek nekoliko vijekova ranije mukom, prkosom i snom klesao u bogomilske stećke širom Bosne razasute.

 

Safet Isović je bez sumnje najveće ime u izvođenju i čuvanju upravo sevdalinke. Narod ga je zvao Bosanski Pavaroti neusuđujući se da napravi i obratnu paralelu pa da Pavarotija nazove Italijanskim Safetom. Bilo kako bilo, čudan prst sudbine je na ovaj svijet u istoj godini doveo ovu jedinstvenu dvojicu izvođača pjesme, isti taj prst sudbine ih je sebi uzeo u istoj godini u nekoliko dana.

 

Evo nekoliko opservacija koje mi je Safet izgovorio prije skoro osamnaest godina u Kopenhagenu koje se danas doimaju kao njegove oporuke.

 

Isović: Ovo iskustvo i ovaj susret sa našim ljudima u Danskoj, zapravo, nešto je što se ne može mjeriti sa bilo čim drugim. Ove koncerte ubrajam u sam vrh mog muzičkog nastupanja. Ovdje sam sreo svoje Bilećane, Trebinjce, Banjalučane, Kraišnike. Za ove prve sam posebno vezan, tamo sam rođen a drugima sam bježao daleke 1941. godine. U moj život su stala dva iskustva izbjeglištva i stradanja moje Bosne i mog naroda. Euforija susreta i osjećaj prkosa su u osnovi tog draga doživljaja.

 

Š.K: Imajući u vidu tvoje dvostruko iskustvo izbjeglištva, kako lično doživljavaš susret za izbjeglim Bosancima po svijetu razasutim?

 

Isović: Mnoge zemlje zapada su ponudile i pružile utočište našim ljudima i zato im hvala, ali ako je to i namjera da ti ljudi tu i ostanu onda je to zloupotreba nesreće naroda i države, odnosno učešće u njoj. To je čin kojim se čini zlo našoj zemlji i našem narodu. Sjaj zapada je čudan, sve je to omča iz koje se naši ljudi kasnije neće moći izčupati. Krediti, jezik koji postaje novi ”maternji” jezik našoj djeci, samo ubrzavaju proces integracije u ta društva i trajno zaboravljanje i gubljenje svog.

 

Š.K: Samir nam je ovaj razgovor prekinuo tvojom pjesmom ”Bosno moja poharana” ti imaš potrebu da kažeš nešto upravo uz tu pjesmu?

 

Isović: Ne mogu da ne spomenem mog učitelja Jozu Penavu, Bošnjaka kakvih je malo. On je 1934. godine u svojim pjesmama koje su postale narodne, opjevao Bosnu, njene rijeke, planine, ljude. Ljudi Jozu zaboravljaju jer njegove pjesme smatraju svojima ali mi ne smijemo zaboraviti ko je napisao: “Sarajevo behara ti tvoga”, ”Sjajni mjesec na Trebević sjeo”, ”Kraj Vrbasa sjedi momče, čeka djevojče”. To je čovjek koji je opisao stradanje Bošnjaka u prošlom ratu, čovjek koji je vjenčao svoje ime uz ime Bosne i mi to ne možemo zaboraviti.

 

Š.K: Šta bi poručio onima koji te slušaju?

Isović: Bosanac, Bošnjak danas ima razloga da podigne glavu ponosan na svoju kulturu, tradiciju, sebe što nije prihvatio svoje dušmane za svoje učitelje nikad pa ni u ovom nezapamćenom zločinu, što je opstao najviše zahvaljujući svojoj mudrosti i snazi, što je postao barometar evropske civilizacije.

 


Kommentarer

Kommentera inlägget här:

Namn:
Kom ihåg mig?

E-postadress: (publiceras ej)

URL/Bloggadress:

Kommentar:

Trackback
RSS 2.0