BHMagazin.com
BHMagazin.com
O ŠEVKI KADRIĆU
Prije mnogo godina, otprilike da se njihov broj poklapa s brojem naslova ovog autora, razgovarao sam s mojim prijateljem Hajrom Lerićem, na lijepoj terasi ugodnog kafića ''Liyweg'' u Den Hagu.
- Znaš... - rekao mi je tad moj gorostasni prijatelj - volio bih upoznati tog pisca Ševku Kadrića.
Tad sam prvi put čuo Ševkino ime, koje će u međuvremenu opravdati, potvrditi, i sebe i Bosnu...
Dalja rasprava nastavljena je na moju i Lerićevu radost, u težini, boji, mistici... bogumilske tajne.
U koju je, prije Kadrića, Mak Dizdar najdublje uronuo, ostavljajući na svojim prohodištima znakove kojima vrijeme ne može ništa. Mora biti da je Mak znao za neke stećke na kojima su putokazi koje će Kadrić (uz Topalovića, Arnautovića, Lukića...) rasčivijati i/ili pokušati da rasčivija do najsitnijih detalja, kako bi sklopio sliku dostupnu nama koji smo umislili da smo mudrost, već, odavno ispili. (A mudrost je katkad teška i neprobavljiva. Sva mudrost je u tom da se klonimo sebe, ovakvih kakvi jesmo). Što mu je do sad u priči ''Brodolom'' i pošlo za tastaturom a bogami i nogama i mudrošću kojom se kod familije dovija kako bi putovao skupljajući pisane tragove o sebi bivšem i sebi budućem a samim tim i o nama koji Bosnu i Hercegovinu vidimo, ne kao tri tora, već kao duhovno stanje stvarnosti.
Nisam tada ni sanjao, mada sam se već računao u polupismene, da ću jedne studene amsterdamske noći kuckati po mrkoj tastaturi kao po crnoj mermernoj ploči na kojoj su neki prije vremena uklesali ime Bosne i Hercegovine. Ne shvatajući da crvi iako razore jabuku, oglođu je... ostaju sjemenke, ostaju vjetrovi, ostaje rodnica, crna, duboka i navležena svim i svačim... Evo me, dakle, probam da umjesto autora otipkam nešto što bi moglo da liči na biografsko-bibliografske podatke o autoru. Neće me? Nosi na drugu stranu. Slab sam u nabrajanju... To sam rekao i mom prijatelju Enesu Topaloviću, kog, vidim, rado čitate. Za njega sam počeo pisati nešto drugo, pa kad uzrije, javit ću za gozbu.
Vraćamo se kod gospodina Ševka Kadrića zaljubljenika u planine, ekologiju, slikarstvo, umjetnost upšte, umjetnost kojom se inspiriše na putevima negdje duboko iza naših snova i daleko od naših poimanja da su nam preci ispred ali i iza nas. To Kadrić vrlo dobro zna kao što je svjestan olujnih talasa u kojim je njegova barka krenula da spriječi potop kamenih gromada na kojima piše da smo još uvjek daleko od tajanstvenih poruka. Poruka ispisanih na nadgrobnim spomenicima koje nas plaše, dok se to za pretke ne može tvrditi, jer su ih ispsivali poput sanjara i pustolova koji su se otisnuli k boljem svijetu.
Dakle, Ševko Kadrić je: Pedagog, bivši, sadašnji i budući. Planinar, ekolog, slikar i pisac vječiti...( I što se tiče moje malenkosti, moj novi prijatelj. )
Do sad kroz štamparsko rešeto prosijani su sledeći naslovi: Sara, Bosanski protestant, Zagubljene slike, Odisej sa planine, Proleter u srcu, Rođen za doktora, Zaljubljen u sunce, Luter i Orlović, Pelin i makovi ( Romani )
Pripovjetke: Poslednji bosanski bogumil i druge priče, Galeb i druge priče
Teme:Ekologija-neodrživ razvoj, Bošnjaštvo na vjetrometini, Bogumili kao inspiracija
Nema traganja, do po ličnim ambisima, po paučini predaka, po mirisu crnice, po crnom svijetlu, po bijeloj smrti, i po snu, iz kog nema potpunog buđenja. Jer život je: kombinacija fantazije i bola!
Život je eho predaka i ličnih iskustava, bez mogućnosti da počinje ili se završi bez našeg potpunog, ljudskog, učešća u njegovoj Veličanstvenosti. Kako nam, uostalom, pjesnici, pisci, tragači... poručuju.
