sevko

Šta je nama Djed Mraz?

Ševko Kadrić

---

Vijest da je vjeronauka iz sarajevskih obdaništa izbacila Djeda Mraza doima se kao prvoaprilska šala, ali je decembar i đavo je odnio šalu. Ovaj vandalizam ili nasilništvo nad najbezazlenijim stvorenjem na ovoj planeti, je dugo pripremano a egzekucija učinjena u nevrijeme. Naime, svaki atak i svugdje, na debeljuškastog dobrog starca bijele brade u crvenoj odori, sa ruksakom i poklonima koje dijeli samo onoj djeci koja su bila dobra, slušala roditelje te učila u školi, je u nevrijeme, u Bosni danas posebno. Međutim ipak poznavaocima Bosne i zloupotrebe, pa i zločina u ime vjere, u političke i ekonomske svrhe ili prikrivanje kriminala i nesposobnosti, nije iznenađenje. Progon Djeda Mraza iz sarajevskih obdaništa jeste upravo to, zločin, sitan šićar i prikrivanje kriminala.


Djed Mraz (Father Christmas (anglo-saksonski), Joulupukki (finski), Ded Moroz (ruski), Weihnachtsmann (njemački), Djed Božićnjak/Djed Mraz (hrvatski), Jul Tomte (švedski)… je dobri lik, izvađen iz bajki da donosi poklone djeci za Novu godinu, ali i katolički, protestantski ili pravoslavni Božić.

Nema sumnje da je on u svojim počecima imao religijsku ulogu, ali kao i svaki lik iz mašte, posebno dobi lik, on je dobro došao u svim kulturama i tradicijama, stim što je poprimio i obilježja tih kultura. Čak ga je i komunizam prihvatio kao drag lik (obučen u crvenu odoru), ali i Coca Cola, privlačeći mališane i njihove roditelje na svoje hamburgere.

U tom periodu, dobrodošlice Djeda Mraza i u socijalističkim zemljama, on je u cijelom svijetu poistovjećivan sa ”Svetim Nikolom”. Po padu komunizma primjećujemo agresivnost katoličke crkve u namjeri da ”zabrani” Djeda Mraza kao novogodišnji i međunarodni simbol a iznova ustoliči Svetog Nikolu kao svoj brend, ali eto i islamske crkve da ga vjeronaukom protjera iz obdaništa.

Priča o Djeda Mrazu je najuniverzalnija priča i bajka uz koju su uzrastale generacije onih koji danas nose i formiraju ovaj svijet. Priča koja im je danima pročišćavala osjećaj dobra i onoga što nije dobro (jer Djed Mraz daruje samo onu dobru i poslušnu djecu), priča koja ih je uspavljivala lijepim snom u kom su očekivala zvonce i saone koje voze jeleni, starca koji će debelim i promuklim glasom pitati: ”Ima li ovdje djece što slušaju?”

Nikad neću zaboraviti taj osjećaj isčekivanja i miris torbe i masnih bojica koje mi je poklonio kad se kasno noću na vrata pomolio, rumenih obraza i bijele brade… i zar je važno ko se iza one brade krio, otac, stariji brat, komšija ili nastavnica Biba?

Neću zaboraviti ni osjećaj obaveze pred mojom djecom i djecom mojih prijatelja, kad nam se Nova godina približavala u izbjeglištvu gdje je Djeda Mraza zamjenio Jul Tomte. Svakako da nisam htio da mi dijeta budu izuzetak, sjeo sam i napisao bajku ”Zeko štucko i medo Mucko”, a iduće godine ”Čarobnice i čarobnjake” i sve tako dok djeca nisu poodrasla. Našli smo glumce (Novu godinu, Staru godinu, Lovca, Djeda Mraza…) igrali predstave, zajedno dozivali Djeda Mraze…, Djeda Mraze… sve dok se nije pomolio, pravo iz bajke, kako to on već zna.

I evo nas u decembru 2008. godine iz sred multietničke Bosne i Hercegovine, iz Sarajeva neko progoni Djeda Mraza u izbjeglištvo. Progoni najbezazlenije stvorenje planete, koje su ljudi izmislili da daju nadu i utjehu najmlađima, ali i sami sebi prodaju iluziju bezazlenosti. Tužno da tužnije ne može biti.

Ali kao što sam već napomenuo, poznavaocima prilika u Bosni i onog što se u ime nje već dvije decenije dešava, to nije novina. Ne može se od jedne medrese praviti osam ili od jednog Islamskog teološkog fakulteta praviti 3 a da im se hodžama i teolozima ne obeća posao i privilegija prodavanja svojih iluzija, a da se druge iluzije ne potiskuju pa i progone. Prvo u osnovnoj školi i vojsci, srednjoj školi i u novim vjerskim objektima, pa kad je sve popunjeno, onda i agresivno i na obdanište.

Zločin je da se djeca u toj dobi, nepripremljenoj za dijeljenje i odvajanje po podjelama odraslih, razdvajaju. Tad stiču rutine i vježbaju motoriku, treniraju maternji jezik, postaju dio grupe (socijalna)… 

I evo nas kod bosanske stvarnosti ili ti stvarnosti Sarajeva danas. Ta vjerska agresija iznutra dostiže svoju kulminaciju, progonom Djeda Mraza i to je ono što se vidi. Ne smijem da naglas razmišljam šta se tim zapravo prikriva. (Nečiji spoj sa kriminalom, nastojanje da se pažnja odvrati od nečeg drugog, želja da se religijske dogme institucionalizuju, želja da se Bosna i tačnije Bošnjaci - muslimani u njoj okruže viškom neprijatelja, …)

Progon Djeda Mraza iz obdaništa u sred Sarajeva jeste upravo to, okruživanje, malog naroda (Bošnjaka), koji treba prijatelje, sa novim neprijateljima, a to su svi oni koji naprosto ne razumiju one koji u sred zime, iz središta Evrope progone tog dobrog čovjeka dječijih snova, Djeda Mraza.