sevko

Š. Kadrić

Nura Bazdulj - Hubijar

Nura Bazdulj-Hubijar jedna je najpopularnijih i najprodavanijih bh. spisateljica. Piše za djecu I odrasle, ali je I prevedena na nekoliko svjetkih jezika, nagrađena više puta. Jedan od njenih kritičara će napisati da su joj romani zasnovani na istinitim, "velikim" pričama o "malim, običnim" ljudima. Evo nas pred još jednim upravo takvim. “Sjećanje na plava brda”, ponovo je u pitanju priča o raspolučenim dušama, otrgnutim svjetovima, novi virtualni svijet im pomaže da se iznova spoje, na trenutak postanu jedno, ono staro. Kad bi ukratko htjela reći o čemu roman govori, kako bi to izgledalo, pitam je o plavim brdima uz zvuk Plave travničke vode.

Nura Bazdulj: O onome što me oduvijek fascinira – istinsko muško prijateljstvo. Dva prijatelja koja je rat razdvojio 93., jedan je ostao u Sarajevu, drugi se našao u Americi, putem facebook-a  se nalaze nakon šesnaest godina pa putem pisama dijele muke i sitne radosti proživljene dok su bili zajeno i one koje su proživljavali i proživljavaju odvojeno, skidaju veo po veo…

B.P: Povod  za razgovor može biti i neobična misao koju si izrekla ovih dana, zašto u tvojim romanima nema negativaca. Kažeš ja i njih ubacim, ali mi se na pola priče sažale i počnem ih popravljati, ispadnu bolji nego sma i htjela, parafraziram ali život ipak nije poput pisca da stalno popravlja?

Nura Bazdulj: Isto pitanje, pa i odgovor naprosto mora biti isti. I sam znaš da mi ispisujemo sami sebe. Ja nisam negativna ni u kojem smislu i naprosto ne znam “ući” u kožu negativca. I živa je istina da sam pokušala sa Suletom u romanu Amanet, pa ga onda prala i umivala dok nije postao sjajan lik.

B.P: Moram priznati da je mnogo teže pisati za djecu i omladinu nego za "odrasle", to sam iskusio kod prevođenja romana Zulmira Bečevića ali i kod mog novog rukopisa "Farbanje neba", ti si vrlo čitana upravo u tom uzrastu, kakva su ti iskustva, u čemu je tajna?

Nura Bazdulj: Ne samo teže nego i odgovornije. Djeca i mladi su također ljudi, manje godina i mase, više intelekta. Pa ti znaš da se testovi inteligencije prave manje zahtjevni što je osoba starija. Naprosto, njima ne možeš prosipati praznu priču, na prvu te “skontaju”. A odgovornije je jer kad si odrastao, zreo, još ako si i sam roditelj, imaš moralnu odgovornost da doprineseš dobrom odgoju i obrazovanju malih i mladih ljudi, da im pomogneš u formiranju njihove ličnosti. Inteligencija sama po sebi ne mora značiti ništa, potreban je odgoj i obrazovanje.

B.P:  Lično me vode teme kod pisanja, hoću velike priče da sklopim među male korice knjige, šta tebe vodi ili šta te nosi?

Nura Bazdulj: Ako nećeš da zalutaš, slijedi svoje srce.

B.P:  Vjerovatno ono po čemu jesi nadrasla prostor i vrijeme, jeste istrajnost da svoje junake, ali i čitaoce ne djeliš po bojama, danas uobičajenim. Je li to uvjerenje, hrabrost, profesionalna ljekarska etika, ili individalna etika jednog pisca označenog imenom Nura Bazdulj?

Nura Bazdulj: Bilo bi užasno porazno kad bi nam za iznošenje istinskog uvjerenja bila potrebna hrabrost. Ja jednako osjećam, mislim, radim i pišem i zato imam savršen mir sa samom sobom. Ako se sukobim sa nekim drugim, to je neuporedivo lakše i zdravije.

B.P:  Bosanci su narod koji ne čita, ovi po svijetu razasuti sa svakom godinom su sve dalji i od Bosne i od jezika kojim bi mogli bosanskog pisca čitati, kakvo je tvoje iskustvo sa čitalačkom publikom po svijetu razasutom, posebno mlađom?


Nura Bazdulj: Što se tiče čitanosti mojih knjiga u Bosni pa i u regionu, ja se zbilja nemam razloga žaliti. Broj konzumenata onog što pišem prevazilazi sva moja očekivanja. Što se tiče Bosanaca u dijaspori, mislim da veliki broj njih u nekim zrelim godinama također voli i čita moje knjige. To kažem zato što prodaja u knjižarama u vrijeme godišnjih odmora kad oni dolaze u Bosnu značajno poraste. Što se tiće mladih u dijaspori, na to pitanje nemam odgovor a ne želim špekulirati…

B.P: Inspiracija, vratimo se njoj?

Nura Bazdulj: Inspiracije su nam pred očima... Ja pišem jednostavne životne priče, iznimno rijetko teške, tako da je život mnogo suroviji od većine knjiga.
U svaku sam knjigu utkala dio sebe – moje radosti i moje tuge, traume, strahove, želje, dileme, snohvatice, ljubavi... Osobito volim pisati za djecu. Tim maladim ljudima pokušavam prenijeti bitne poruke o stvarnim vrijednostima u životu, a priča je samo ambalaža za te poruke. Evo vam primjer. U romanu "Šta te muči, Tamaguči?" ima zapleta, raspleta, nevine djetinje ljubavi, odnosa u porodici, a suština je da nema veće vrline od milosrđa i vlastitog odricenja od nečega u ime dobrote.