sevko

Ševko Kadrić

NA KRAJU DANA
(Vid dagens slut)


Zima je, moju kuću na vodi mraz je okovao velikim ledenim slikama po prozorima. Sjedim pored tek naložene peći koju ja kraljicom zovem. Toplo je. Na stolu ispred mene je mali pokretni kompjuter, malo meze u tanjiru i čaša vina. Na ogradu od terase sam stavio hljeba čekam da ptice dođu. Na ptice i ribe sam navikao i neobično mi je kad ih nema. Gledam u pravcu jezera i dalje prema mjestu gdje se zaleđeno jezero sastavlja sa nebom. U toj tačci, gdje se sastavljaju dvije vode, ona zaleđena jezerska i ona iz tamnih oblaka vidim ostrvo, moje ostrvo na koje mislima putujem otkrivajući nepoznato.

Ulla sa švedskog radija je tražila da napravim prilog za rubriku? Na kraju dana, obećao sam i da ću preslušati nekoliko priloga u toj emisiji ali ću to uraditi kasnije, kad svoj prilog završim. Nadam se da će baterija u kompjuteru izdržati ovih nekoliko slika koje želim složiti u jednu, ovu moju, na kraju dana.

Slika prva

Bolest, nešto mi je više od deset godina. Ležim na kolicima kojim me ljudi obučeni u bijelo vuku kroz duge bolničke hodnike. Pored njih skoro trči otac držeći me za ruku. Plače. Nikad nije plakao, "djeca i žene plaču" govorio nam je, sad plače. Plašim se. "Učinićemo sve što je do nas", tješi ga ljekar prije nego mi je pustio ruku, prije nego sam zaspao. Za tri mjeseca sam ponovo kući, "Izvukao si se" govore mi donoseći poklone. Upisao sam se u skaute, kasnije planinare, alpiniste, počeo disati punim plućima, oslobađati tijelo neznanja, skijanja, slikanja, pisanja. "Život je lijep, hrani se životom", zapisao sam u svoj dnevnik.

Jedna ptica je doletjela na terasu, plašljivo prilazi hljebu, kljuca, gleda u mom pravcu i ponovo kljuca, ja? Telefon, nisam ga isključio, zvoni, Zvala je novinarka iz ICA ?. Ako sam dobro razumio Ica kvantum novina hoće svojim čitaocima da predstavi neobičnog čovjeka, alpinistu koji živi u kući na vodi, piše i slika. Nastavili smo dugo ćaskati. Kaže zvaće me El  njen fotograf da napravi fotografiju uz priču. Odavde do ICA kvantuma nema daleko, može doći svaki čas.

Slika druga.

Dvadeset mi je godina, stojim na MonBlanu, najvećem planinskom vrhu u Evropi. 4810 m. U na vezi smo Mira, Braco i ja. Sreći nigdje kraja. Dok gledamo kotlinu Italije, Francuske i Švicarske sanjamo da mijenjamo cijeli svijet. Studenti smo, puni želja, snova ali i iskustva. Svoje živote smo dosta izmijenili i ispunili srećom koja na nas liči. Ostalo nam je još da ostali dio svijeta promijenimo. Tako smo tad mislili, tako zeljeli. Hranili smo se svojim željama.

Slika treća

Trideset mi je godina, formirali smo ekološki pokret u Sarajevu. Moji prijatelji ljubitelji prirode, bivši studenti, uticajni su ljudi, porodični, sve činimo da Sarajevo i Bosnu učinimo prostorima zdrava i lijepa življenja. Odustali smo od mijenjanja svijeta, sad mijenjamo Bosnu i Sarajevo. Lijep grad, olimpijski, nama najdraži.

Ona ptica što je bila prva kod hljeba je odletjela, doletjela je druga, pa još jedna, trenutno su tri, otimaju se oko hljeba, na mene su navikle, skoro da me i ne gledaju.

Slika četvrta

"Četrdeset mi je godina, djeca su me radošću okružila, ali naši snovi o sretnom Sarajevu, multikulturalnoj Bosni se ruše, granate padaju po gradu, najbliža je pala na moju terasu gdje mi se obično djeca igraju. Prespavali smo u podrumu. Ovo više nije mjesto za dječiju igru. Djeca moraju na sigurno. Formirali smo Dječiju ambasadu, ja sam jedan od sekretara. Danima izvozimo žene i djecu van ratnih područja, stotine hiljade. Trojica prijatelja ginu spasavajući djecu, djeca su živa i zdrava, hvala Bogu i dobrim ljudima.

8 septembra 1992 sam sa tri autobusa sam stigao u Švedsku. 12 septembra dajem intervju za Jankopings posten o Bosni, ratu, malom dječijem narodu. Odustao sam od borbe za mijenjanje Bosne, svu sam energiju usmjerio na porodicu. "Hranim se ljubavi prema porodici!"

- Ptice se mijenjaju, sad su dvije, moram izaći da još hljeba stavim.

Onoga fotografa još nema?

Slika peta

"Vernamo niheter pravi razgovor sa mnom na ovoj kućici u povodu mog pedesetog rođendana. Pitaju kakav je osjećaj puniti pedeset. Zamislio sam se, o tome nikad nisam razmišljao. Živio sam brzo, možda sam te godine i prestigao. Mi ljudi svijet doživljavamo kroz oči, slike, pa i kad hoćemo o njemu da govorimo, govorimo slikama. Mnogo, mogo slika predamnom promiče, velikih i malih planina, dobrih i loših ljudi, sitnih i neprolaznih ljudskih radosti. ?Radostan sam i tužan u isto vrijeme", kažem. "Radostan što vidim kako je ljudska pamet povećana, istina ograničeno. Tužan sam da je ljudska glupost bezgranična, da ja, kao i hiljade sličnih meni, moram svoje zagubljene slike sjećanjima otkidati od prošlosti ispunjavajući sadašnjost".

"Djeca su mi porasla, imaju svoje živote, prestao sam da se bavim njima skoncentrisao sam se na svoj sopstveni život, još mi je on ostao. Je li kasno da mijenjam svoj život u tuđoj zemlji tuđem jeziku!"

Sad kao da sam siguran da ljudi mogu promjeniti svijet ali prvo moraju izmijeniti sebe, vratiti se sebi.

Onaj fotograf je nazvao, nije odavde niti iz ICA kvantuma, iz Štokholma je iz ICA kuriren, doći će idućeg četvrtka. Čudim se, čuo sam ono ICA i sam svoju sliku i značenje sklopio.

Ptice su pojele i ono hljeba što sam im maloprije odnio. Ja nisam, ni vino ni hranu dohvatio, hranim se svojim mislima.