Slovo o Krleži - trideset godina od odlaska

Šta je nama Kreža

 



 

Miroslav Krleza (1893  - 1981.)


Ševko Kadrić

 

Slovo o Miroslavu Krlezi (1893 - 1981)

Dok su svirale ratne trube Balkan je ćutao o Krleži. Duhovna elita posebno Bosne razasuta po svijetu mu se vraćala iz dana u dan. Početak ove godine Sarajevo i Zagreb kao da su i počeli upravo sa Krležom. Nacin na koji to rade govori da nije riječ samo o kurtoaziji u povodu tridesetogodišnjice smrti.

Iako sam se sa Krležom sreo kao teškom i obaveznom srednjoskolskom literaturom, bliskim mi ga je učinio Enes Čengić sad već daleke 1983. godine.

Poslije odbrane magistarkog rada u Zagrebu, Gordana Bosanac, Jovan Mirić, Joco Marijanović i ja smo zavrsili u stanu kod Enesa Čengića. Čengićev radni kabinet i stan u sred Zagreba su svakim svojim kvadratom odisali Bosnom. Po zidovima bosanski slikari, u vitrinama bosanski pisci. E tu i tada kao dar za uspješno odbranjuen magistarski rad dobio sam Čengićevo "Sa Krležom iz dana u dan". Tako je druženje sa Enesom dobilo jednu novu dimenziju posrednog druženja sa samim sobom, Bosnom, bogumilima, Krležom.

Zahvaljujuci Enesu Čengiću, kasnije se ispoistavilo ne samo njemu, Miroslav Krleža je postao prisupačan i običnom bosanskom čitaocu. Čitajuci " .. iz dana u dan" shvatao sam zašto je upravo Krleža dva puta nominovan za Nobelovu nagradu, ali i zašto je nije dobio, shvatio sam zasto su upravo bogumili i bogumilska kultura temelj bosannske kulturne, duhovne i narodnosne posebnosti i zašto su baš oni " inspirisali protestantizam na zapadu".

Malo kasnije sam shvatio i zašto je tadašnje bosansko rukovodstvo, (prije svega Pozderac i Mikulić ) prigrlilo Krležu kao dar sa neba poslat. I na kraju zašto je Sarajevo jedino istrajalo na objaljivanju svih 50 sabranih Krležinih dijela.

Tad sam u samom gradu Sarajevu upoznao cijelu plejadu ljudi koji su se sa ponosom smatrali "krležijancima". Tada a i kasnije u više navrata Krleža mi je bio tema razgovora sa ljudima sa kojima sam upravo njega imao kao zajedničku dodirnu tačku. Tako će mi Rade Šerbedžija u Kopenhagenu sa ponosom reći da je iz Zagreba iznio najdražu relikviju koju je mislio iznositi to je crni šesir njemu ostavljen lično od Krleže. U jednom razgovoru književnik Mirko Kovač će mi za Krležu reći: "Na žalost mi takvih ljudi više nemamo i zaista bi sada bio jako potreban čovjek sa velikim književnim autoritetom. ... Bilo bi dobro imati čovjeka kalibra Krleže. Prisjetimo se njegovih "Deset krvavih godina" mi tamo sve vidimo ovog današnjeg što se zbiva nama i snama. Sve je to išlo nekim drugim haoticnim tokom mimo dobrih ideja u literaturi, nekom drugom stazom istorije. Lično se mnogo puta vraćam Krleži i čitam ga sasvim drugim očima jer nam otkriva da je sve znao gdje živimo i predvidio sve što će nam se dogoditi. "

Ovim povodom, prisjetimo se Krleže i ovako:

"Čovjek je tako izmislio boga, a sad kleči pred njim stoljećima. Čovjek je isčeprkao iz blata zlato, a sad ta bespredmetna kovina vlada njegovim nazorima i uvjerenjima. Čovjek je izmislio strojeve, a danas strojevi vladaju čovjekom, umjesto da je obratno.

Bog je čudestvena i strašna riječ, nastala od strave pred smrću.

Borba za slobodu čovjeka i nije drugo nego borba za oslobodjenje od predrasuda.

Svaka laž, koja se može dokazati kao juridička istina, pretvara se u juridicku istinu.

Riječi... spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme izmedju čovjeka i čovjeka nepromostivosti vrlo često dublje od najmračnijega ponora.

I mjesečina može biti pogled na svijet.

Ljudi se medjusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često posteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu.

Da nema u nama ljudske svijesti o smrti, ne bi bilo ni umjetnosti, a zašto se čovjek boji smrti, to je pitanje isto tako ljudsko kao i to, zašto čovjek zapravo živi.

Govoriti o starim sramotama uvijek je poučno...

Sumrak i najružniju ženu pretvara u zagonetnu lutku.

Boriti se perom spada među najveća junaštva."

 

Postavljajući izložbu "Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas", prvo u Parizu kasnije je obišla svijet, Krleža je kao centralnu figu postavio bosanski bogumilski stećak. Na pitanje srpskog lobija zašto ne Bijeli anđeo iz manastira Mileševo odgovorio je da je freska do nas došla iz drugih krajeva i da se njom ti treba da hvale a ne mi. Slično je odgovorio i hrvatskim lobistima da na to mjesto postavi tragove katolicke kulture na tlu Hrvatske. "Bosanki stećak niko nema osim nas" odgovorio je. Kasnije je napisao i ovo upravo o bosnaskom stećku:

"Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospodja Evropa samo Bosna ima spomenike. Stećke.

Šta je stećak?

Oličenje gorštaka Bosnaca!

Šta radi Bosanac na stećku?

Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj."

O srpsko-hrvatskom sukobu Krleža će napisati i ovo: "Sačuvaj me bože srpskoga junaštva i hrvatske kulture". Mozda je upravo tim svojim uvjerenjima tražio utjehu u Bosni a Bosna u njemu.


Kommentarer

Kommentera inlägget här:

Namn:
Kom ihåg mig?

E-postadress: (publiceras ej)

URL/Bloggadress:

Kommentar:

Trackback
RSS 2.0