ŽIVOTOPIS, I dio na 352 strane

Š. Kadrić

 

 

Pije desetak godina, Edin Dino Mlivić je u očevoj ostavštini pronašao dvadesetak požutjelih stranica očeve nedovršene knjige. Pronašao ih je a mogle su i da nestanu, kao što puno toga što bude i samo nestane, bez traga, bez spomena da je i bilo.

 

Onih dvadesetak stranica očevih zapisa, Edin je izčitavao kao oporuku, ali i obrise cijelog života, iz kog je i njegov iznikao. Putovao sa ocem kroz vrijeme i nevrijeme, kad je i njega bilo, ali i puno prije. Sa onih stranica otkrivao nekog novog oca, nepoznate dijelove sebe. Pred oči mu iskakao Remontni zavod u Travniku, očeve majstorske ruke, koščata figura poratnog proletera. Putovanje trajalo dok se nije na optužujuće pitanje nasukao: Hoće li tvoja djeca Dino imati iza tebe i dvadeset stranica tvog životopisa pročitaju? Imaju li pravo da znaju, ko si? Ko su? Odakle i zašto dolaze? Da ne krče već prokrčene puteve, da ne ponavojaju tvoje greške, ali i uspjehe, već da im pomogneš da odžive svoje živote.

 

Hoće i moraju, bio je odlučan a u glavi pravio planove: Kako? Šta?

 

Mankell Henning mu lično pomogao. Slušao ga kako govori o piscima i tom što pišu. Pisce dijelio na one sa bogatim sopstevnim iskustvom, one što znaju druge da slušaju i one što imaju bujnu maštu. Dino sebe prepoznao u prvima. Prije dvije godine, kad mu je unuče prohodalo i počelo zapitkivati, sjeo je i počeo odmotavati sopstveni život. Cjedio ga na knjige a njih na poglavlja. Dobro ste pročitali, knjige i to ova prva je 352 stranice. Naslovio je „Komandant nema pravo na suzu“ a u podnaslovu sam odredio formu „autobiografski roman“.

 

Kad je rukopis upolovio, izvukao ga na papir i dao sinu i sadašnjoj supruzi da pročitaju. Dao i zatvorio kompjuter, pobjegao negdje. Cjela priča je imala smisla ako je i oni podrže, činilo mu se previše ličnim i privatnim da bi moglo i da se među korice knjige otisne.

 

„Ovo je sjajno tata“, javio se sin i sam jedan od glavnih junaka.

 

Supruga ga suzna grlila, tražeći da nastavi.

 

Nadnoseći se nad odštampanu knjigu, čitalac otkriva lahkoću pisanja, piščevo hodanje utrtim i poznatim stazama, dinamiku i zaplete koje je život stavljao pred mladog i atraktivnog, pomorskog oficira, majstora borilačkih vještina, najmlađeg komandanta podmornice u svijetu.

 

Uz mladost ide i ljubav, izazovi i hazardi, kod Bosanaca i tvrdoglavost, to ne treba naglašavati. Pored glavnog junaka koji nam do tančina otkriva jedan život, zanos i mladost (to je vrijeme koje srećemo u ovoj knjizi), povezujuća nit knjige su ipak žene. Da i njih poput Mankella podjelim na tri tipa: one što love mladog oficira zbog interesa, onu što se zaljubljuje u mladog oficira i on u nju (Marija), one koje mladi oficir poput zabranjena voća grize upadajući u pakao zlobe i osvete. Čitajući knjigu Adolf Dahl, je zapisao „Mlivić bi bio novi Stieg Larsson da piše na švedskom“.

 

Da o knjizi ne govorim više, osim obećanje za čitaoce koji je otvore, da će imati ono što se od knjige i pisca očekuje: autentičnost, vrlo zanimljiv način pripovjedanja, poznavanje materije o kojoj piše (svjedoči), raznovrsnost atmosfera i situacija koje autor vrlo vjerno opisuje. Atmosfere pod vodom, na vodi, u vodama Jadrana ali i Mediterana, Splitu, Puli, Visokoj pomorskoj školi u Libiji...

 

Možda ponajbolja recenzija je ona koju je već izrekao jedan od čitalaca: „Knjiga je vjerno i interesantno napisana, ali ne vjerujem da je ovo mogao doživjeti jedan čovjek.“

 

Dino Mlivić sa svojim prvim romanom kreće put čitalaca, ovih dana dogovara promociju u Norkopingu. Sretno piscu i knjizi o kojima će se još puno čuti.

 


Kommentarer

Kommentera inlägget här:

Namn:
Kom ihåg mig?

E-postadress: (publiceras ej)

URL/Bloggadress:

Kommentar:

Trackback
RSS 2.0