sevko

 
Ševko Kadrić

Prilog temi: Kako se kulturni sadržaji tretiraju na Internetu?

”Ono što nije zapisano kao da se ni desilo nije”, mudrost je koju su Bosanci davno iskusili, toj mudrosti danas dodajemo još jedno iskustvo: ”Ono što je na internetu pohranjeno traje i dešava se više puta”.

Ovih dana sam tragao za rubrikom duže pohranjivanom na internetu, bloggu ”Luter i Orlović”: ”Subota rezervisana za pisca”. Trebalo je da ponovim jednog u novoj prigodi. I gle čuda ”google” mi je ponudilo 3920 susreta sa istom rubrikom. Rubriku sam duže osmišljavao dajući šansu piscima iz BiH dijaspore da progovore o sebi i svom stvaralaštvu. Riječi sam dodavao sliku, slici video zabilješku, prenosio iz jednog medijskog prostora u drugi iz jedne adrese na drugu, često su to radili i drugi preuzimajući sebe, nekog svog, nekog interesantnog. Ovdje se zaustavljam pričati o spomenutoj rubrici, ali priču dižem na novu mogućnosti kulturne promocije, širenja kulture, činjenja društva boljim.

Kultura u cjelini jeste duša čovječanstva kao bića, ono što ga otkida od bukvalnog biološkog održanja i nužne prolaznosti. Naprosto kultura je slavitelj našeg postojanja i našeg trajanja, ali i duševna hrana, koju još uvijek tako ne zovemo i tako ne prakticiramo.

Da joj ne određujem gabarite, formu ili izraz, ali ću spomenuti muziku kao kulturni sadržaj, vi ovdje dodajte svoje opšte znanje o njoj, ali i svoje iskustvo u i oko tih sadržaja. Zapaziće mo da su agresivni promotori jednog dijela muzičkih sadržaja, upravo zahvaljujući internetu, poprimili kosmičke dimenzije, dok su drugi ostali u manjini, skoro neprimjetni. Vjerovatno je do njihovih slavitelja i načina da ih učine, važnim, poželjnim, dostupnim. Neka nam bude utjeha da je i to od prigode i situacije. Mocarta, Betovena ili Vivaldija ne slušaju oni što imaju vremana, novca ili moći već oni koji su na to navikli. Ovdje se upravo radi o tome, stvarati navike kod ljudi da prioritiraju kulturu i odvoje je od onoga što ona nije.

Kultura pisane riječi, posebno književnosti je osnova prenošenja našeg duhovnog toka i trajanja. Prisjetimo se klinastih pisama, hijeroglifa, bosančice, ali i papirusa, Mojsijevih glinenih ploča, bosanskih kamenih stećaka. Do ovoga što jeste moderna književnost. Gledam skoro divnu ilustraciju filma, neko se dosjetio da filmsku umjetnost predstavi kao santu leda, čijih deset dijelova je pod vodom a samo jedan nad vodom. Ono nad vodom je film, vizuelna predstava nekoga i nečega, sve ostalo pod vodom je pisana riječ, književnost, majka filma. Sjajno. Dodajmo ovdje da je internet postao voda u koju sve više i više uranja (čak i bukvalno) književnost. Digitalna ili e-knjiga je postala trent, papirna knjiga sa njom gubi utrku, strah me je da i ne potone kao kod filma, svih deset dijelova.

Arhitektura kao umjetnost življenja u prostoru i sa prostorom, nekad je bila omeđena prostorom, komunikacijom. Rijetko privilegovani putopisci poput Marka Pola su u tim različitostima riječima govorili drugima, uvjeravajući ih da postoje, kasnije su crtali po sjećanju ili ako su bili vješti radili to na licu mjesta, dok nije pronađen foto aparat, pa video kamera, film i na kraju internet nas je učinio vizuelnim gospodarima cijelog svijeta. Mi uživamo u arhitekturi Kineskog zida, Ajfelova tornja, nebodera u Dubaiju, gledajući ih sa daljine od nesetak hiljad akilometara ali i vrteći kameru negdje ugrađenu u njihovoj blizini. Divimo se ljudskoj visprenosti, istrajnosti, daru na kojima učimo, budemo inspirisani da i sami u svoje djelotvorije ugradimo nešto od toga, prenoseći tok ljudske mašte, ruku, djela.

Da ne nabrajam više ni kulturne sadržaje, ni njihovo bogatstvo, da se zadržim da ideji moći interneta u njihovu plasmanu, prezentaciji (istina i ono drugo zloupotrebi, ali ni o tome sad neću).

Često sam prisustvovao kulturnim sadržajima u malim prostorima, uz prisustvo nekoliko desetina posjetilaca, očevidaca. Bilo da je riječ o izložbi slika, književnoj večeri, koncertu, teatarskoj predstavi… Nekoliko trenutaka kasnijje, isti sadržaj je bio predstavljen milionskoj publici, putem kamere, foto aparata, novine, portala. Ona mala prostorija, umjetnik, mala skupina ljudi su dobili inspirativnu snagu za milione drugih, udaljenih, ostavljeni u more interneta u kom ga mogu loviti i uloviti i oni koji su se upravo te večeri rodili ili neke što tek dolazi. Ovdje ponovo poentiram internet kao sjajan i moćan medijski prostor koji se treba i mora koristiti u plasmanu kulturnih sadržaja u kojima se i sami prepoznajemo i željeli bi da postanu opšte zapažen čin, događaj, živuća kultura, duhovna hrana cijeloj vrsti iz koje nam već dugo duhovno neuhranjeni prstima i puškama prijete.