sevko

PUTOVANJE ZAPOČETO OD KRAJA, Zulmir Bečević, Alfabeta förlag, 2006.

Ševko Kadrić

 

Zulmir Bečević

 

Izavačka kuća “Bosanska riječ”, me zamolila da pročitam, ocjenim, ali i prevedem sa švedskog roman “Resan som började med ett slut” mladog bosansko-švedskog pisca Zulmira Bečevića. Rečeno učinjeno. Odem u biblioteku pozajmim knjigu i pročitam. Moram priznati da su me tema i način pisanja, naprosto oduševili.

Zamislio sam školu i grad u kojim se ambijent događao u kojoj se smjenjuju likovi Nino, Issa, Flora, Maria… Jesika, učiteljica Petra, Prostor za slobodne aktivnosti, učitelj Borje. Pisac piše kratkim, uvjerljivim, sugestivnim rečenicama, slika likove kao foto aparatom sa uočljivim karakteristikama crno-bijelog svijeta svojstvenog tom tin-nejdzerskom uzrastu.

 

Nino je piščev alter ego, sa kojim upoznaje novu sredinu, uči novi jezik, upoznaje sebe i ljude oko sebe, sreće Jesiku i otkriva ljubav. Pomoću njega (tog drugog ja) pisac se životu prikrada sa nevjericom a onda strahopoštovanjem i divljenjem, ostavljajući uvijek mogućčnost odstupnbice, bježanja u ono prvo ja, sebe.  Roman je smješten u ambijent Izbjegličkog kampa u kom dvije porodice dijele jedan stan i jednu sudbinu, čekaju dozvolu za ostanak u Švedskoj. I dok roditelji žive između dva osluškivanja, onog o strahotama u Bosni, gdje su im najmiliji i najdraže, i onog iz kancelarija švedskih vlasti koje odlučuju o njihovom ostanku u Švedskoj, Nino živi svoj jedan i jedini život. Tako će u tom stanu upoznati svog idola i učitleja Adisa. Adis je studenti iz Sarajeva, koji je mnogo iskusniji od njega i zna sa ženama. «Najkraći put do ženskog srca je pjesma i gitara», rećiće mu i učiti ga Adis. Tako će i Nino otkriti novu ljubav (gitaru) koja će ga voditi prema još većoj (Jesiki). ”Put do zvijezda vodi kroz trnje”, šaputaće dok je pritiskao gitaru osluškujući joj tananu dušu iz koje je cijedio samopouzdanje i radost susreta sa Jesikom.

 

I sad ovdje, čitanje, ali i trideset dana prevođenja romana, počinje pisati i novu priču, onu koje nema u romanu. Pijući kafu sa prijatljem kažem mu da upravo prevodim roman u kom ima jedan lik koji me jako podsjeća na njega. Momak lijepa izgleda, zna sa djevojkama, svira gitaru i ima svoj orkestar... «Ko je napisao?» pitao me. Kažem mu. On telefonom zove mamu i pita je kako se zove onaj dječak sa čijom su porodicom dijelili stan dok su čekali papire. «Bečevići, su oni a dječak im je dobio ime po roditlejima Zul-mir», odgovara mu mama. Tako na naše veliko čuđenje, sklopismo priču. Roman «Putovanje započeto od kraja» je iskustvom sklopljen u Värnamu a literarno ugniježden u Geteborg, zbog prepoznavanja i većih socijalnih mogućnosti. Nije mi mnogo trebalo da zamislim školu (Proympiju razumije se), Navet, most i junake romana koji između dvije obale rijeke Lagan (dva svijeta onog iz kog dolaze i ovog u kom se nalaze) žive svoj jedan i jedini život.

 

Dakle roman «Putovanje započeto od kraja» je sjajna ispovjest dvanaestogodišnjeg dječaka na prelomu dva svijeta, onog koji je zbog rata morao napustiti i ovog u koji je nepripremljen došao. U dječijoj glavi se, kao u fotoaparatu oslikavaju likovi, odnosi, patnje ali radosti koje život sa sobom nosi. I upravo tako pisac vodi priče koje kasnije upleće, onu koja se odigrava u izbjegličkom kampu u porodicama koje čekaju papire za ostanak, i onu koja se dešava u školi u kojoj on, zajedno sa desetak druge djece izbjeglica uči prve švedske riječi ali i živi život dvanaestogodišnjaka. Taj život ne čeka da papiri dođu, on teče.

 

Za sjajan stil pisanja, briljantno uočavanje osnovnih karakteristika svojih likova i znalačko prepoznavanja onoga dobrog u njima ali i vjere da i novo društvo može biti «naše» društvo, Zulmir Bečević je nagrađen stipendijom Klas de Vilders, koja se dodjeljuje useljenicima piscima u Švedskoj.

Nagrada mu je uručena na Sajmu knjiga u Geteborgu 2008. godine.

Otvarajući poštu, poslije novogodišnjih praznika, otvorih i onu iz Zavoda za kulturu Švedske u kojoj stoji da je romanu ”Putovanje započeto od kraja” i mojoj malenkosti kao prevodiocu dodjeljena premija koja će omogućiti da se roman nađe i pred bosanskim čitaocem sredinom ove godine.

Put romana «Putovanje započeto od kraja» uz radost pisca, prevodioca, idavača i onih kojima je namjenjen, čitaoca, se nastavlja.

Zulmir Bečević je iz Orašja, sa roditeljima došao u Švedsku 1992. godine kad je omao svega 12 godina. Danas živi i radi u Švedskoj poslije završenih studija medđunarodene diplomatije.

MATERNJI JEZIK

Između čuvanja i folk dekora

 Ševko Kadrić

 

Autor i Safeta Obhodjas

 

Prošle sedmice je u cijeloj Švedskoj obilježen dan maternjeg  jezika, oni koji su jeziku vični, promovirali su jezik i njegove čuvare (učenike, nastavnike, pisce, knjigu, novine, radio i TV programe), oni koji su u jezik zalutali skrivali su svoje neznanje iza plastičnih lutki kojima su dimije navlačili ili fes na glavu nabijali.

 

Posebni dani u godini se posvećuju problemu koji se želi naglasiti, afirmisati on ekoji problem žele umanjiti ili riješiti, Dan vode, Dan žena… pa i Dan maternjeg jezika.

 

Šta je Maternji jezik?

 

Maternji jezik (modersmål), kućni jezik (hemspråk) ili prvi jezik (förstaspråk) je jezik sa kojim se osoba prvo sreće u životu kao sredstvom govorne komuniciranja sa svojim okruženjem. Obzirom da je prva osoba sa kojom dijete počinje da jezikom komunicira, majka, prvobitno je jezik i nazivan, a negdje se i danas tako naziva, maternjim jezikom. Vremenom riječ ”maternji” (odvajanjem od matice) dobija i preneseno značenje ”domovinski”.

 

 Matarnji jezik je, (uz prostor sa kog dolazi i kog je vlasnik, ako jeste) osnova ljudskog identiteta. Svakako ta osnova ima svoju socijalnu i psihološku dimenziju. Socijalna je da na njemu komuniciramo sa pripadnicima iste socijalne grupe (naroda), ali i bližim okruženjem (roditeljima, porodicom, drugim narodima slična ili istog jezika…), psihološki to je jezik na kom izražavamo svoja najdublja osjećanja, ljubavi, boli, tuge, radosti…

 

Narodi sa Balkana, kojima je maternji jezik jedan od slavenskih (bosanki, hrvatski, srpski ili crnogorski) imaju mogućnost da komuniciraju i da se razumiju (ako to hoće) sa više od 30 miliona ljudi ali i sa mnogo više ako se potrude (ostali slavenski jezici). Svakako ne moraju ni da razgovaraju, ali mogu da se slušaju ili čitaju. Malo ćete ovamo naći nekoga sa Balkana da u memorisanim TV kanalima nema i srpski i hrvatski i crnogorski ili neki od bosanskih TV kanala. Nešto zbog vijesti, nešto zbog starih emisija a ponajviše zbog jezika koji razumiju.

 

Mi koji smo u Švedskoj, imamo sreću i pogodnost da možemo njegovati svoj jezik, čak i na nivou posebnog predmeta u školi, to je zaista privilegija i pravo. Kad se gleda sa aspekta pisca, onda treba i to naglasiti da Švedska, neuporedivo više kupuje knjige na našim jezicima nego mi sami. Posebno kad su Bosanci u pitanju po kupovini svojih knjiga oni naprosto ne zaslužuju ni jednog pisca, čak ni one najveće za kojima i danas plaču, jer im ih je neko kao preoteo. Nebi ih niko otimao da su ih oni znali čuvati, ali nisu. Švedski sistem ima mjesta i za literaturu useljeničkih grupa, pa i za bosansku. Sreća.

 

Da se vratimo Danu maternjeg jezika i njegovom obilježavanju.

 

To zavisi prije svega od onih koji se jezikom bave, kao i svugdje, stručnjaci za jezik, stave jezik u prvi plan (jezik kao sredstvo komunikacije, novinu, knjigu, radio, TV) jezik kao sredstvo edukacije (pokazivanje šta i kako su učenici naučili iz maternjeg jezika, dijele se nagrade najboljim na takmičenjima, konkursima), pokazuju se sredstva jezika i njegovatelji (promocija knjiga, časopisa, novina, predstavljanje pisaca i njihovih djela, organizovanje izlozbi knjiga)… i mnogo toga što je uz jezik i njegovatelje vezano a sretno je uvezano maštom i multikulturnim sadržajima koje svijet danas pruža. Lično sam prisustvovao mnogim upravo ovako organizovanim Danima maternjeg jezika i iza svih su stajali oni koji to znaju da rade. O jednom od takvih smo skoro izvještavali iz Jonkopinga, gdje smo okupili na jedno mjesto osam pisaca, njihova djela, njihove čitaoce i novinare.

 

Oni drugi, koji jeziku nisu vični, koji su u jezik zalutali nekim drugim načinima (političkim, religijskim i ko zna kojim još?) oni od ovog dana prave komediju i paradu kiča i neznanja. Demonstriraju folklornu nošnju i muziku, na plastične lutke kače vjersku ili nacionalnu nošnju i sl. Dovode djecu iz klubova da igraju kola i sviraju. I to bi bilo dobro, ali za neku drugu priliku, prezentiranja tradicije, demonstriranja patriotizma i sl. Ali ama baš niakakve veze nema sa jezikom. Naprosto neznalice rade ono što jedino znaju prikrivaju neznanje ovdje kao i bilo gdje drugdje, nesvatajući da je najsvetiji patriotski čin upravo čuvanje jezika.

 

Na žalost Bosanci danas plaćaju ogromnu cijenu sabijanja u izolirane skupine u koje su ih sabile male šićardžije i vjerski službenici. Naime organizovanom dijelu bh. dijaspore su nametnuti neki drugi pragmatični sadržaji bavljenja gdje naprosto nema bosanskog jezika i kulturnih sadržaja koji ga promoviraju. Koristeći slabost švedskog sistema pomoći udruženjima građana, dvije bosanske interesne grupe (vjerski službenici i vlasnici restorana) su se ponajbolje snašle. Restorandžije su ponudili i podmetnuli restorane i kafane pod bh. udruženja a teferiče kao sadržaj, vjerski službenici svoje vjerske sadržaje i ikonografiju. Problem je što islam kao religija pa i onaj kod bosanskih muslimana ne stimuliše maternji jezik (u slučaju Bosanaca bosanski) već arapski, ne stimuliše evropsku kulturu gdje su sami Bosanci vrlo značajni, već tuđu. Ako se bolje pogleda evropska kultura onda ona stoji na tri stuba, stubu književnosti, muzike i slikarstva odnosno upotrebljene slike i jezika. Oni su opet izašli ili odnjegovani do današnjeg nivoa u crkvi. Velika imena i književnosti i slikarstva i muzike su upravo otamo izašla da bi kasnije mogli da se osamostale i nadrastu svoje mecene (crkvu). Ono što može biti ponos Bosancima to je činjenica da su upravo oni inspirisali potiskivanje tuđih jezika iz crkvi a vraćenje maternjeg. ”Bosanski bogumili su inspirisali protestantizam”, napisaće švedski historičar Hans Furuhagen. To implicira i neka druga pitanja bh. književnosti i njenih pisaca ali ne samo njih (Andrića, Selimovića, Maka Dizdara, Hamze Hume…) Ovi drugi njih ne bi uzeli da smo ih mi znali čuvati…

 

I evo nas ponovo kod Dana maternjeg jezika, on ima smisla ako se osmisli i stavi u funkciju promocije jezika i njegovih čuvara (knjige, učitelja, učenika, pisca, novine…) Ovo je bio povod da se svi bosanski pisci koji žive na ovom prostoru, ugnijezde među knjigu i publiku, da se dovedu i neki pisci iz Bosne. Dobro osmišljenim radom na jeziku, saradnjom sa bibliotekama i udruženjima građana je to moguće izorganizirati upravo ovim povodom. Na žalost, to se ni ove godine, kao i mnogih godina ranije nije desilo, izuzmu li se rijetki i časni primjeri koje sam spominjao. Dan koji naglašavaju problem, pa i Dan maternjeg jezika ima razloga da se obilježava ako mu se da pravi smisao, ali ako se pod tim danom podmeću neki drugi sadržaji koji sa jezikom nemaju nikakve veze, onda ga oni obesmišljavaju i pitanje je trenutka kad će domaći postaviti upravo to pitanje, pitanje smisla a Bosanci izgubiti još jednu mogućnost da se ojeziče?

 

ĐUKA

Ševko Kadrić

 

                  

 

                 - JES Đuka, nije Đuka? - govorim i pitam se gledajući brkata čovjeka kom žuti brkovi padaju preko gornje usne. On se vrti iza šanka u udruženju na čijim ulaznim vratima stoji da je bosansko. U sali, u onom zavučenom lijevom dijelu, čujem žamor, razgovor, rutinirano lupkanje karti po stolu. Čujem a ne vidim dobro, šank zaklanja taj dio sale a oni što se čuju i htjeli da budu zaklonjeni.

                 Umor od duge vožnje, miris ćevapa i jezik maternji i mene raznježili. Vidim zidne novine okačene pored šanka sa nekoliko rečenica i dosta slika u boji. Bilo bajramsko sijelo, svijet se iskupio, fotograf zabilježio i nešto rukom ispod slika dopisao. E to nešto me podiglo sa stolice i približim se onim novinama da pročitam. Vidim jednu fotografiju na kojoj onaj za šankom nešto na mikrofon govori i ispod piše, ”Predsjednik pozdravlja prisutne i čestita praznik”. Ne stoji kako se predsjednik zove ali shvatih i da je predsjenik.

                 Vratim se onom stolu za kojim sam čekao naručenu porciju ćevapa i prisjećam se tog mog Đuke, na kog me ovaj neodoljivo podsjetio. Ljeti, a kad sam se zamomčio i zimi, sam iz grada odlazio amidži na selo. Tu sam doživljavao ono o čemu su gradska djeca mogla samo da sanjaju, idilu seosku. Kuće pod šindrom, bez struje, sa ognjištem. Čuvanje ovaca, branje trešanja, koševina, pita ispod sača, amidžine priče o prošlom ratu, vojevanju po Rusiji... Kad sam se zamomčio na selo sam nosio harmoniku i svirao. Djevojke pjevale, igrale, momci me ganjali da im društvo budem. Tako na nekom od sijela upoznam i njega, Đuku. Nije bio mnogo stariji ali neobičan pričom, ponašanjem, izgledom. Zubi mu već bili poispadali pa prazninu brkovima prikrivao. Pušio je šta je stizao a najviše škiju pa mu ona brkove užutila. Šale mu nisu bile Bog zna šta ali one seoske provale da se čovjek za stomak uhvati. Školu je pohađao dok je bilo četvorogodišnje u Papratnu. Kad je trebalo da pješači do Godjevna, Đuka krenuo a onda usput negdje ostajao. Otac išao na roditeljski da pita kako Đuka uči, tamo Đuku nastavnici čestito ni poznavali nisu.

                 - Bolje da meni ovce čuvaš nego svijetu trešnje i krastavice da kradeš - rekao mu otac i ostavio ga u Papratnu.

                 Kad bi u grad dolazio, Đuka je mene tražio da mu pomognem da obavi što je u gradu trebalo obaviti ali i da prenoći, daleko bilo da se isti dan u Papratno vraća. I tako došlo vrijeme da i posla traži. Kod nas ga nije bilo, ali Đuka otišao negdje u inostranstvo. Gdje tačno nisam znao ili sam smetnuo, znam da je došao po mene autom, pravim autom sa stranim registracijama da me u selo poveze. Stavimo harmoniku u gepek i pravo na Godjevno. Jes ali cijela priča je imala značaja samo ako Đuka autom i do Papratna dođe. Ispod Retinja je i bio neki makadamski put ali od Lokvi do Papratna samo šuma, potoci, polja. Đuka je ono auto kroz šumu gonio. Kamenje, mlade grane ali i plotove sa autom smo lomili. Svijet, gdje je kuća u blizini bilo, čudom čudio ali i pozdravljao Đuku, pozdravljao prvo auto koje je ikad dovde stiglo. U jednom od onih većih potoka se zaglavimo. Đuka je pritiskao pedalu, trzao nazad - naprijed ali zastali.

- Moram do Murata on ima motorku - rekao mi je Đuka ostavljajući me da auto čuvam. Ubrzo je i Murat stigao, okolo mlada stabla rezao, pravio lege da auto isčupamo. Đuka dodavao i popuštao gas, Murat i ja gurali i auto iščupali. U Papratnu nije više potoka bilo, oranice bile pod žitom. Đuka je do ćaćine kuće morao auto protjerati baš kroz žito. Ja u autu nisam smio ostati, gledao sam iza kako se žito dijeli u dvoje a ono Đukino auto po njemu plovi. Đuka je i sirenu pritiskuo pa je sad i zujanje motora i sirena slici davalo mističnost ko zna odkud otkinutu. Mojsije me pred oči došao, žito bilo ko valovi mora božijom voljom na dvoje rasječeno, a Đuka mi bio kao Mojsije lično, sa onim autom kao sa kočijom što svoj narod ka spasu vodi.  Iz očeve kuće djeca su već bila izašla, vidio sam i ženu kako drži ruku iznad očiju gledajući čudo nad čudima. Pored nje se obreo i muškarac sa puškom u ruci, čekajući jal dobro jal zlo. Kad je Đuka auto napokon pred kućom zaustavio i izašo vani da ga vide, majka samo vrisnula i čuo sam da je rekla:

- Ono je moj Đuka ...

                 Otac je onu pušku u vis okrenuo i ispalio dva puta. Tim je i slavlje u Papratnu moglo početi. Đuka je do detalja pričao o dalekoj zemlji o blagostanju zapada, o autu. Meni je rekao koliko će mi novca dati za svirku ali da će me pred seljanima samo kititi novčanicama koje mu kasnije trebam vratiti.

                 - Da ih zapalimo, neće li i oni kese otvoriti - govorio je nastavljajući - ako Bog da ovo će biti i moja svadba.

                 Iz Papratna sam ja produžio do amidže uz obećanje da ću se vratiti za nekoliko dana da mu oko prosidbe i svadbe pomognem. Tako je i bilo, ja svirao, Đuka kitio, djevojke igrale a među njema i Ziba. Ziba mu ranije ni na prozor izaći nije htjela sad mu se osmjehivala, Đuka joj namigivao.

                 Dan prije nego ćemo ići u prosidbu, umalo se nije zlo desilo u kući kod Đukinih. Muškinje do kasno noću pilo rakiju. Đukin otac, stariji mu brat koji je negdje miner bio i Đuka. Ja nisam noćna ptica, ali ni rakija mi nije draga te sam već uveliko spavao kad su po kući zakukali.

                 - I ti ćeš meni reći da sam fukara! - čuo sam kao kroza san, vrisku, psovku...

                 - Jadi moji šta je moglo biti - šaptala mi je Đukina majka sutra dan dok je muškinje spavalo, napokon spavalo.

                 - Rakija i krv bratska iz njih progovorili zamalo se isklali nisu - govorila je dok smo kafu pili nagovarajući me da mu pomognem da Zibu prosi neće li se smiriti.

                 Zibu nije trebalo mnogo nagovarati, nagovorena bila. Iskrala se iz kuće, sjela u ono Đukino auto koje je on potoku bio pritjerao i pravo prema Godjevnu.

                 - Da svadbu kući pravimo ko ljudi - govorio mu otac.

                 - Vidiš li ti one kišne oblake, ako kiša udari i voda nadođe, ni pet Murata me iz onog potoka isčupati neće - odgovorio mu Đuka dok je palio motor.

 

                 - Evo ih deset u kajmaku - kaže onaj brkati prilazeći stolu sa porcijom ćevapa.

                 - Odakle si ljudino? - nemogodoh a da ne upitam.

                 - Iz Bosne, što?

                 - Odakle iz Bosne?

                 - Iz Istočne Bosne?

                 - Odakle iz Istočne Bosne?

                 - Ne znaš ti i da ti ja kažem - nastavio on.

                 - Iz Papratna? - kažem mu prepoznavajući ga po brkovima što su nevješto pravljenu protezu prikrivali.

                 - Ma vidim ja ti mi odnekud poznat - kaže Đuka sjedajući pored mene odgonetajući koji li sam.

 

 

 

                 SATANIZACIJA ISLAMA ILI  !?

 

 

Novinar Miljo magazine (Bo Alvberger) me pitao da prokomentarišem rezultate istraživanja Fakulteta za odbranu I zaštitu u Švedskoj o “Opasnosti po demokratiju i sigurnost Švedske”.

O čemu je riječ govori naslovnica istraživanja na kojoj je slika muslimana na molitvi u džamiji u Malmeu. Prije nego odem u temu, evo još jednog sjećanja sa sličnom porukom. Svojevremeno sam bio gost na Svetozarevim susretima u Svetozarevu (Srbija). Tema je bila: Položaj žene u društvu, ja imao referat. Tema je otišla u drugom pravcu, jedan o referenata srpski akademik, govorio je o ”Ugroženosti Jugoslavije od albanskog iredentizma i seperatizma”, svi su imali potrebu da govore o onoj nametnutoj temi, tema o položaju žene u društvu je izbačena iz priče.

 Da se vratim pitanju novinara Milje magazina, odgovorio sam da bi istraživanje moglo biti ozbiljno da nije napadnih asocijacija koje slikom govore na koga se cilja kad je u pitanju ta opasnost po demokratiju i sigurnost. Na žalost pitanje je kud i kamo komplikovanije, muslimani u Švedskoj su već do sada dva puta “žrtvovani” i iskorišteni, jednom u svojim zemljama gdje im je grijeh bio prostor kog su bili vlasnici (Irak, Afganistan, Palestina, Čečenija, Bosna…) Skorašnje priznanje predsjednika USA Baraka Obame da je u Iraku ubijen milion nevinih ljudi, govori sam po sebi. Pobijeni ne mogu biti frustrirani ali zar njihova rodbina i sunarodnici nemaju pravo na tu frustraciju?

 Ili Bosanci, zar oni nemaju pravo na frustraciju poslije svega što se Bosni desilo i dešava uz dvoličan stav Evrope, pa i svijeta? Film Denisa Tanovića ”Ničija zemlja” taj stav (ostavljanja bosanskog vojnika na ekslodiranoj mini) ponajbolje ilustrira. Drugo što je važno uočiti da su ti ljudi ovdje naprosto predati u ruke klerikalnim i polukriminalnim useljeničkim grupama koje su ih po drugi put žrtvovale “u ime malih i sitnih interesa”. Bosanci su dio te priče, njih su ovdje organizovali vlasnici 32 restorana, pretvarajući restorane u klubove (restoran plaća porez klub ne) a onda im izabrali za predsjenika efendiju. Da bude tuga veća i tadašnja Ambasada BiH je funkcionisla na sličnom principu. Personal je kupljen po takvim klubovima i džematima i pravljen džemat umejsto ambasade (Kad sam ulazio u ambasadu sa tadašnjim članom Predsjedništva BiH Stjepanom Kljuićem on je pohvalio serdarevića "Dobra ti ova  bosanska ambasada Izete, 13 uposlenih 13 muslimana".

 I to bi bio samo dio priče, onda su na scenu došli i mali švedski interesi gdje su vlasnici praznih stanova i praznih radnih mjesta, mamili useljenike da dođu u izolirana naselja, dodatno ih izolirajući. U tom mraku izoliranisti niko od švedskih vlasti nije nudio integracju, socijalni kontakt sa čovjekom, oni “domaći” jesu klubove za druženje i vjeru domaću. Ljudi dobijali poslove i kupovali, cijene stanova i kuća se udeseterostručile. Ljudi imali iluziju o bogatstvu u glavi, sad se i ona raspršila, ni stan ni kuću ne možeš prodati, ljudi ostaju bez posla.

 Sad kad je kriza ušla na velika vrata i u Švedsku eto istraživanja o ugroženosti!?

 Umjesto odgovora evo teksta koji sam poodavno napisao, danas aktuelniji nego ranije, ranije tekli med I mlijeko, danas kriza, strašna ekonomska kriza.

 

 Satanizacija islama izbliza, pisano 2002. godine

 Neposredno poslije tragičnog bombaškog atentata u Njujorku i Vašingtonu, ali i poslije onog u Londonu, odapete su sve ovosvjetske strijele zapada protiv ”bauka islamskog fundamentalizma”.  Nikad Amerika i Engleska nisu tako prijetile ”protivnicima” i ”teroristima” ali i nikad nisu  tako malo znala ko su i gdje su.

Samoubilački sinhronizovani napadi na Ameriku septembra 2001. godine imaju dosta sličnog sa slijetanjem malog aviona ”Cesne” na Crveni trg u Moskvi prije dvadesetak godina. Bezazleno i avanturističko slijetanje mladog Nijemca na Crveni trg  je razbilo sve fame o sigurnosnom  kišobranu SSSR-a kao nuklearne velesile. Mladi Nijemac je uzdrmao kompletnu piramidu vojnog i političkog vrha SSSR-a koja je bila samo jedan od završnih udaraca ”Perestrojke” i konačnog loma i Varšavskog bloka i Sovjetskog Saveza.

                 Mala ”Cesna” je slijetanjem na Crveni trg načela i drugi vojno politički blok NATO pakt iako se održava i održao do dana današnjeg. Raspadom  ”komunistiČkog bloga kao bauka i opasnosti demokratiji zapada”, apsolutno je prestao razlog postojanja NATO pakta. Me�utim, to bi bila logika, ali sila i logika ne idu zajedno, bar to mi iz Bosne dobro znamo.

                 Margaret Thatcher 7 juna 1990. godine na sastanku NATO -a na pitanje: ”Ima li NATO budućnost?” odgovora glasno ”Da”,  a na pitanje zašto i kako, u istom govoru kaze: ”Potrebno je da identifikujemo prijetnje sa kojima ćemo se suočiti u budućnosti, te sile i strategije, sa kojima treba da se susrtnemo..”

                 Još prije Mrgaret Thacher, bivši sekretar SAD-a Henri Kissinger je uz pojam terorizma u svjetu vezao i odrednicu ”islamski” čim je zapravo i locirao i opasnost i novog svjetskog ”bauka”. Malo iza toga Willy Clark je ”te sile, strategije i bauka i definirao”: ”Militantni islam je danas isto tako važan kao strateška prijetnja kao što je bio Sovjetski Savez u komunističkom vremenu.”

                 Tako je ”bauk komunizma” u propagandnom zastrašivanju građana svijeta demokratije zamjenjen novim baukom ”baukom islamskog fundamentalizma”. Zašto se to desilo  istaknimo samo neke razloge:

                 * Objektivno više nema komunizma u svijetu ni kao sile ni kao opasnosti pred kojom je neophodno graditi strah i odbrambene sisteme. A problem je da ti sistemi postoje i to u gigantskom obliku. (52% naučnog potencijala svijeta direktno ili indirektno rade za potrebe rata, najznačajnija industrija je još uvjek vojna, vojne institucije NATO pakta i lokalne na nivou država su velike i one znače privilegiju za stotine hiljada profesionalaca...)

                 * U traženju tog novog ”bauka” kao zamjene onom komunističkom, profilirana je društvena grupa koja sticajem historijskih i demografskih okolnosti živi na prostorima na kojima i pod kojima se nalaze najznačajnija nalazišta nafte na koju je oslonjen sav industrijski razvoj svijeta danas. Logično se i postavlja pitanje šta je njena kob: prostor na kom živi ili vjerska obilježenost islamom ?

                 * U svojim neoimperijalističkim ambicijama  da zagospodare tim prostorima, prije svega SAD su posegle za historijski provjerenim saveznikom vlasti: crkvom i religijom. Zato će Kisindžer i upotrijebiti imenitelj ”islamski” uz terorizam !? Tako je mozaik sklopljen i on je definiran u rečenici  Willya Clarka po kojoj je: ”Militantni islam danas isto tako važan kao strateška prijetnja kao što je bio Sovjetski Savez u komunističkom vremenu.” Sva apsurdnost ove tvrdnje sadržana je u činjenici da je Varšavski ugovor bio vojno politički blok, da je SSSR bio savez država, što znači protuteža NATO paktu  dok se uz militantni islam vezuje ”skupina od nekoliko desetina terorističkih grupa”.

 Vandalsko bombardovanje Vašingtona i Njujorka, kao i serija slicnih teroristickih napada u Rusiji, Londonu, pored enormnog broja poginulih nevinih ljudi, ima i drugu pouku. Za SAD kao vodeću vojnu velesilu na svijetu ono je šamar od kog će teško moći da se oporavi. U nemoći da američka administracija preispituje svoju spoljnju neoimperijalističku politiku ona će tororističke napade iskoristiti da opravda svoju politiku uvođenja reda u svijetu i da se upusti u novu vojnu avanturu vjerovatno sličnu onoj vijetnamskoj.

                Nekim slučajem ovih dana je švedska televizija prikazala film o Bin Ladinu, čovjeku kom se pripisuju teroristički napadi na SAD na dušu. Film nedvosmisleno govori da je upravo američka obavještajna služba u cilju borbe protiv komunističkog SSSR-a, ”stvorila” i Bin Ladina ali i talibane.

                 Nama sa prostora Balkana ne treba mnogo uvjeravanja da je Slobodan Milošević bio najznačajniji američki čovjek na Balkanu u zadnjih 15 godina. Zahvaljujući njemu je Amerika i vojnički došla u Evropu, na Balkan i podigla svoju najveću vojnu bazu na Kosovu. Svakako Miloševiću dodajmo prolivenu krvi po Bosni, Hrvatskoj, Srbiji, Kosovu ali i Makedoniji. U cijelu priču ubacimo i priču o Izetbegoviću, o njegovom ”mladomuslimanskom” političkom imidžu ali i čudno dovođenje jedinice mudžahedina i njeno stacioniranje u Travniku. U okolnostima totalnog okruženja Bosne, ”neko” dovodi grupu ljudi prepoznatljiva imidža (vjerskih islamskih ratnika) i stacioniraju ih, ne u Srebrenici, Bihaću.. gdje se vodi rat , već u Travniku gdje je trebalo tek da počne.

                 Pripremajuci prvu verziju ovog teksta prije 7 godine autor je ustvrdio da je  više nego sigurno da će američka gnjev i odmazda krenuti prema ”protivnicima”, ”teroristima”, to što niko ne zna sa sigurnošću ko su oni, ni gdje su, to je najmanje bitno. Sad za sad se jedino zna gdje nisu.Na žalost poslije su se desili i Avganistan, Irak, Gaza.

                 Jedno je sigurno da Amerika svoj gnjev usmjerava prema ”islamskom terorizmu” ali i ostali svijet  koji se sa njom solidariše koristi priliku da satanizira sve što u bilo kojem obliku sadrži riječ ”islam”. Istini za volju islamski svijet davno propustenom reformim sama islama, po principu obracanja Bogu na maternjem jeziku vijernika, (Poput Luterovih reformi ukrscanstvu inspirisanih bosanskim bogumilstvom) i sam je doprinio izgubljenosti u kojoj se danas nalazi.

                 Prije četiri godine sam pisao ”Analitičari govore da je Amerika u nazavidnoj ekonomskoj situaciji, rat i bombe su najbolji način da se ona i prikrije”, sad ni tu dileme nema Amerika ali i cijeli svijet je u najvećoj ekonomskoj krizi odkada se krize pamte (većoj i od onih što su dovele do I i II svjetskog rata!?). Tako su mislili i oni koji su vodili ratove na Balkanu ”u ime naroda” ali je problem da je isti taj rat iste te narode vratio nekoliko vijekova unazad. Da li je iskustvo Balkana i dovoljno!?

DOKTORICA AMRA

Ševko Kadrić

 

 

 20 febroara na Univerzitetu u Geteborgu, doktorsku disertaciju je uspješno odbranila Amra Osmančević. Ovdje treba naglasiti da je i ranije bila ljekar (doktor) a sad je doktoratom naglasila onu naučnu dimenziju svog bavljenja. Čestitamo Amri.

 

Evo onog što uz slavlje ide. Amra  je rođena u Ahmićima u Bratuncu  od majke Magbule i oca Aziza. Otac, inženjer, djecu uveo u svijet prirodnih nauka, kroz prizmu hemije, fizike i biologije i Drinu u djetinstvu gledali. ”Vidite ovu vodu, više od 70% naših tijela je voda, čuvamo li vodu čuvamo nas”, govorio im otac dok ih je Drini vodio da ribu love ili se u njoj kupaju. Majki djeca duguju ljubav za knjigom, tako se dva svijeta sretno srela u dječijoj mašti, kasnije cijelom životu. ”Ovu knjigu ćete djeco dva puta pročitati”, govorila bi im majka kad joj dobr aknjig au ruke pala. Tako dobijali teme za ugodno i korisni druženje, sklapali svoj novi osmišljen svijet.

 

Amra Medicinu studirala u Banja Luci, privela je kraju upamtljive 1992 . godine a promocija joj bila, gle čuda baš u aprilu, kad je Bosna već gorila. Započela i staž na Internoj medicini, bolnice u Srebrenici i ratnim vihorom uz prisilni odlazak zatekla se u Beogradu. Tu nekim čudom našla utočište u bolnici ali joj Onaj što puteve ljudskih sudbina ukršta, njenu ukrstio sa ljubavlju iz studentskih dana  Edinom Osmančevićem.  Ubrzo uspjeli da nađu put do Švedske. 1993 . godine u svoju biografiju uknjižili i izbjegličke kampove u Malungu, Mariestadu i napokon stalni smještaj u Göreborgu. Dalje priča teče dosta poznatim stazama, uči jezik, sa bratom i snahom (takođe ljekarima) radi u projeku  "Bosanci pomažu Bosancima".  Tu ulazi i u priču razmjene iskustava i znanja bosanskih ljekara nastanjenih u Švedskoj a onda razmjena tih iskustava sa Šveđanima.   Dalje je stručna priča odvodi u oblast Ginekologije, porodiljstva i rane dječije njege.  Novembra 1997. godine Amra dobija i stalni posao kao ljekar na Sahlgrenskoj bolnici u Geteborgu gdje i specializira kožne i polne bolesti 2005. Dugo godina radi kao asistent i predavač studentima medicine na Institutu za kožne i polne bolesti Universiteta.

 

Tu zagriza i jabuku, naučnih izazova i počinje da kroz onu prizmu prirodnih nauka, koju je davno otac u nju usadio, posmatra i ljudski život. Vidjela u ljudskom tijelu vodu, vazduh, sunce, minerale… sretno spojene u jedno u život. Pogled joj zastao na koži i oblasti psoriaze i primjena vitamina D i efekta UVB terapije te klimatskog liječenja...

 

Doktorskom disertacijom je dokazala da UVB tretman liječi psoriazu, pozitivno utiče na vitamin D produkciju u koži te ima pozitivan efekat na metabolizam kostiju, masnoća i šećera. Oni koji sa kožnim bolestima imaju roblema, dobro znaju šta to znači, kod nas ova bolest i nije bila toliko rasprostranjena, u Skandinaviji jeste, ili se to meni laiku u ovoj oblasti samo čiti. Ovo je dio te Amrine naučne priče ostalo je prezentirala na različitim naučnim kongresima u Londonu, Parizu, San Franciscu, Beču, Istanbulu ali i u Švedskoj i Skandinaviji. 

 

Šta sada, pitali smo dijeleći radost naučnih izazova?

Dalje planiram nastaviti sa naučnim radom i pomoći obrazovanju novih doktora nauka - rado sa nekim zainteresovanim i nadarenim kolegom iz Bosne kome bih pomogla sa naučnim radom ovdje ili u Bosni. Rado bih sarađivala i sa kolegama na  Institutima za kožne i polne bolesti u BiH, kaže ambiciozno, nudeći iskustvo drugima.

 

 Amra ima potrebu da nam naglasi da njen rad nije samo njen, pa ni uspjeh, veliku zaslugu u njemu, pored roditelja i porodice, svakako, ima i mentor. 

 

Amru gledam u zagrljaju porodice, supruga i djece, Amara 15, Adina 12 i mezimčeta u porodici Selme od jednog ljeta. Prijatelji i porodica je prelili cvijećem, cvjijeće uz cvijeće ide, pomislih u sliku zagledan.

 

LJUBAV SA SJEVERA

 

 

U utorak, 24 febroara, i zvanično je objelodanjena vjeridba Victorie prestolonaslednice Švedske i Daniela Westlinga. Godinama je njihova veza punila stranice domaćih i stranih ženskih novina i paleći maštu čitateljki koje su u Vitorinoj sreći prizivale svoju. Upravo gledam kralja Carla Gustafa kako objelodanjuje vijest da je Daniel Viktorin zaručnik, kraljica Silvija bira riječi o budućem zetu, zet po prvi put govori u ovom društvu javnosti, a onda princeza Victoria zahvlajuje roditlejima, švedskom narodu na toplinu kojom ih okružuju, a onda se okreće Danielu i kaže a sad mi idemo dalje, praviti porodicu.

 

Baš sve po protokolu i sve na švedski način, pred svakim od učesnika u najavi svečanog čina, komadić papira na kom stoji šta treba reći, za zlu netrebalo.

Iskreno govoreći, pravno zaručba nema nikakav značaj, ali psihološki priprema naciju za čin koji slijedi a to je legalizacija njihvoe veze i vjenčanje. Vjenčanjem će Danijel dobiti titulu takođe princa.

 

Na žalost ništa od brzog slavlja, vijenčanje će se održati tek u proljeće 2010. godini. Jedan od razloga je taj što se dio dvorca Norrbro renovira, drugi je važnost slavlja i potreba da se planiraju i pozovu kraljevske porodice sa kojima švedska kraljevska porodica održava dobre odnose.

 

Viktorija i Danijel su se sreli 2002. godine on joj bio učitelj u nekom od sportova i kao u mnogim ljubavnim pričama, ljubav planula, samo ovdje bio problem što je riječ o prestolonaslednici koja je davno izgubila pravo na privatnost, sve bilo važno. Paparaci tračkarali za djevojkom po bijelom svijetu snimajući njene studije, sretanje sa drugim muškarcima, pratili Danijela. Desetak puta su ih razvodili pa ponovo sastavljali. Pojavljivanje kralja na televiziji i objelodanjivanje da se zaručuju, kao da je stavilo tačku na taj dio njihove priče. Ali, ne lezi đavole, sad počinje nova, hoće li izdržati da budu vjerni jedno drugom i šta znači vjernost danas, posebno u Švedskoj? Da li je Victoria trudna i hoće li biti beba prije vjenčanja? Hoće li biti vjenčanja ili vjenčanja neće biti? Valja i fotografi i novinari od nečeg da žive, ali i običan svijet potonuo u sopstvenu bezsadržajnost mora nečim osmišljavati život. Mlađana princeza, uz to prestolonasljednica, kao da je stvorena upravo za to.

 

Istina nepravedno je zapostavljena mlađa princeza Madeleine, bez sumnje jedna od najljepših žena svijeta danas. Stasita Šveđanka, smaragdno zelenih očiju, naglašeno seksipilna, je svojim kraljevskim porijeklom sputana da pokaže sve ono što bi mlade žene danas voljele i da pokažu i da naglase, protokol je neumoljiv. Tu je i princ Filip koji se uz ostale članove kraljevske porodice često smijuri sa naslovnica švedskih listova i o njemu javnost zna skoro sve. Koliko mu je godina, gdje je vojsku služio, ko mu je porva djevojka, koju je djevojku predstavio roditlejima, gdje je napravio glupost po kafićima…

 

Prije 7-8 godina zimovao sam gore, što bi Bosanci rekli na šarafu, mjestu gdje šaraf prolazi kroz globus. Mjesto se zove Sturlingen, na granici sa Norveškom. Tu i kraljevska porodica ima drvenu kuću, idiličnu, u neposrednoj blizini hotela gdje smo mi bili smješteni. Temperatura je bila  oko -30 stepeni, ali sve jedno išli smo na žicu i skijali. Dok smo prilazili žici, moja kćerkica, koja je tad imala oko 12 godina, se samo zaletila raširila ruke i zagrlila djevoju koja nam je prilazila u susret na skijama. ”Hej Victoria”, rekla je šireći ruke. To je običaj i znak srdačnosti, posebno u ovim situacijama rekreacije i zabave. Ostala je u onom zagrljaju podugo, smijurile su se i meni mahale. Mahnuo sam i ja njima, ali kasnije i upitao Jasnu, šta je bilo smiješno. ”Pitala sam je ima li momka i je li tačno da je kralj nevjeran kraljici, kao što pišu novine?”, kaže Jasna mirno ne ostavljajući mi vremena ni da se ljutim, ali ni da je naružim zbog nepristojnosti. Dijete čiota novine i pita otovreno kako je to djeci svojstveno.

Bilo je to baš vriejem kad je kralj sebi ”dvozvolio” nekoliko izleta mimo protokola. Jedan je taj sa izletom van braka, drugi posjeta klubu sa golišavim damama i trći da je vozio novo auto kroz Dansku većom brzinom od dozvoljene. Kad ga je policija zaustavila, bio je prisiljen da se javno izvini Danskoj i svom narodu što nije poštovao propise. Kod ostalih izleta se valjda izvinjavao kraljici Silviji.

Kraljica je inače moj favorit, njen podosta loši švedski jezik prija mom uhu i ona je, uz Zlatana Ibrahimovića, najpopularniji useljenik u ovoj zemlji. Njih dvoje snažnije ruše švedske predrasude o stracima nego mi drugi svi zajedno. Silvija je Nijemica.

 

Švedska je udomila stotinjak hiljada Bosanaca onda kadi m je pomoć najviše trebala, to mi ne zaboravljamo. Kraljevska porodica i ako nema nekadašnju vlast i ulogu, ona je dekor i dio protokola, ali je lijepo vidjeti. Valjda zato što su nekad i Bosanci imali svoje kraljeve i kraljice u kraljici Silviji priželjkuju svoju Katarinu a u Carl Gustafu, Stjepana Tomaševića ili Tvrtka lično.

 

Nešto mislim, bolje je što nisam bio ni princ i kralj, više mi život na mene liči sve nešto bez protokola, a vidi kod njih? Ostaje nam da Victoriji i Danielu od srca zaželimo sretno i što više privatnosti, braku svojstvene.

SRĐO

Ševko Kadrić

 

 

Srđan Aleksić

 

                 Nebo bilo plavo i mirno, sunce odskočilo od Leotara i ugonilo ljude u tople kafane na obali Trebišnjice. Rijeka trčkarala nemirno koritom, ližući kamenje i vrbove žile, pretvarajući se u žurbi u bijelu pjenu što je u bukovima pastrmku skrivala.

               - Biti ili ne biti, pitanje je sad - govorio je mladić dječačkog lica izgovarajući naglas reprike iz Hamleta, prikrivajući gorčinu što ga je iznutra načinjala, nadglasavajući žubor Trebišnjice. Glas mu je bio odsječen, uvjerljiv, ali rasječen kao da se na samom izlazu iz grla dijeli na dvoje, jedan glas mu bio jači i otresitiji, drugi ga poput šapata i žubora pratio. 

        - Ima li smisla - pitao ga je sabesjednik dok  im je razgovor prekidala tutnjava topovskih pucnjeva što su slali smrtonosne granate u pravcu Dubrovnika.

        - Ima li smisla, ima li smisla - ponavljao je onaj dječijeg lica uz dubok uzdisaj, kao da se davi u svojoj nemoći prizivajući Šekspira u pomoć i nastavio - šta ako im pustimo da topovima pišu svoje drame po našim gradovima i našim životima? Čudili smo se razorenom Vukovaru, jaucima iz Sarajeva, danas mi idemo na dubrovačko ratište i razaramo Stari grad. Mi hoćemo grad da srušimo oni nam nedaju, mi heroji oni kukavice, shvataš li? – pitao je u hladnu Trebišnjicu zagledan, brza rijeka istrajno korito lizala ne obazirući se ni na Šekspira ni topovsku jeku. 

        - Jaki su Srđo - čulo se kako je sagovornik imenom oslovio onoga sa dječijim licem što je uigravao ulogu Hamleta za predstavu baš te večeri, pogledajući na plakatu što je visila na vratima kafića. Sa plakate Hamlet prijetio visoko držeći u rukama mrtvačku glavu. Vidio se i datum crvenim flomasterom upisan: 27 januar, ali i mjesto, Dom kulture (mala sala).

        - Nisu oni jaki, već smo mi nemoćni. Mi smo im dozvolili da ovu čaršiju pretvore u selo, da naše komšije otjeraju iz grada. Čak i one koje su sa nama mobilisali i slali u njihove ratove. Otkud nama pravo da protjeramo druge i drugačije i razaramo tuđe gradove, otkud?

        - I to znam, ali šta će mo mi pozorištem i Hamletom promjeniti Srđo? – nastavio je onaj sa čuđenjem šapćući, gledajući po gostima u kafiću koji su radoznalo gledali prema njihovom stolu klimajući glavom pozdravljajući ili čuđeći se. Uobičajeni pozdravi u gradu zamirali, seljaci i ratnici svoje sa sobom u grad donosili. Čola, Kemo, Azra, Bijelo dugme, Merlin... utihli, po kafićima se orila pjesma zlokobnih đenerala. 

        - Oni i hoće da nas prestraše, da nas slome i zagospodare našim gradom, našim životima. Naš strah je njihov saveznik a topovi, naši čuvari. Čega se plašiš, u smrt i onako nosimo samo ishodište naših života, rezultate naših djelovanja u ovom svijetu i ništa više Nenade - govorio je Srđo izgovarajući glasno repriku iz nekog svog Hamleta uz sagovornikovo ime kao da strah razgoni i topove ućutkuje.

        - U redu, znači igramo, pa ko dođe da dođe, a šta ako nam u sali struju isključe i prije policijskog sata?

        - Čim su došli oni su struju isključili, mrak je njihov pratilac, mi smo navikli na svijeće, pa i bez njih će mo govoriti, vrištati... – govorio je Srđo i zastao zagledan kroz prozor.

        - Vidiš li ti što ja vidim? - pitao je kao da mu se priviđa.

        Ulicom između pijace, pune ljudi i policijske stanice, četvorica bradatih vojnika sa oružjem u rukama vodila mladića vezana.

               - Uhvatili Alena... – čulo se od onih što su uz prozor sjedili.

               Srđo je, slušajući naredbu srca ustao i krenuo. Na stolu ostavio čašu neispijenu, pozorišnu probu nedovršenu. Hodao je ulicom pružena koraka, čudeći se kako niko ne zaustavlja nasilnike, bradate i pijane. Mislio je da će Alena policiji u stanici predati, čekao je da se nešto desi, a odstojanje između njega i siledžija se smanjivalo. Narod se bradonjama sklanjao sa puta, bježao u stranu, dvojica policajaca izašla pred stanicu i gledala jedan drugoga, ali ništa nisu činili da mladića spase. Oni bradati, Alena doveli blizu stanice, jedan iza pojasa nož izvadio, drugi puškom okolo prijetio, dvojica onome sa nožem pomagala da nemoćnog mladića obori.

       - Ovako ćemo sve balije... - čulo se kako onaj sa nožem vrišti.

       E nećeš, u Trebinju nećeš ljude klati seljačino, pomislio je Srđo prije nego je prema njima pojurio. Onaj što je puškom prijetio bio je okrenut na drugu stranu, ona trojica Alenu noge i glavu umirivali da mu nož pod grlo prinesu. Srđo svom silinom na njih udario. Udario jednog pa drugog.. i prije nego se bacio na onoga sa puškom u rukama vrisnuo, «Bježi Alene».

       Alen se podigao i trčao zavezanih ruku na leđima, prema maloj ulici pored pijace dok u njoj nije i nestao.

       - Udri ga majku mu izdajničku - čulo se urlikanje jednog od bradatih, prije nego su kundacima i vojničkim cokolama počeli udarati Hamleta iz neodigrane a zakazane predstave u Trebinju, 27 januara 1993. godine. Srđo igrao svoju ulogu, koju mu je život iznenada režirao a on je besmrtno odigrao, sam.

       Niko se pomjerio nije, narod se po pijaci posakrivao, policajci pred stanicom gledali jedan drugoga. Srđo ostao nepomičan na asvaltu. Samo Trebišnica trčkarala nemirno koritom, ližući kamenje i vrbove žile, pretvarajući se u žurbi u bijelu pjenu što je u bukovima istinu skrivala.

       Srđo je umro sedam dana kasnije. Ono Trebinjaca što je smjelo, pratilo ga do posljednjeg počivališta. Neko se prisjetio da je bio juniorski rekorder Bosne u plivanju, glumac amater, da još nije bio navršio 26 godina...

       Srđin otac Rade, opraštajući se od sina, okupljenima ponosno poručio: «Moj Srđo je umro vršeći svoju ljudsku dužnost». Okupljeni utihli pred ponosom oca i junaštvom sina, Nenad je šaptao zadnje Srđinu repriku: «U smrt nosimo samo ishodište naših života, rezultate naših djelovanja u ovom svijetu». Trebišnjica i danas žuborom ponavlja Radine riječi uz Srđinu repriku: «... vršeći svoju ljudsku dužnost... U smrt nosimo... rezultate naših djelovanja u ovom svijetu.»

___________________

Epilog:

Pojašnjenje za čitaoce koji problem Bosne ne poznaju, Srđan je Bosanac pravoslavac (Srbin), Alen isto Bosanac ali musliman (Bošnjak). Alen je ovaj zločin preživio zahvaljujući Srđi, preživio i Trebinje 1993. zahvaljujući nekim drugim dobrim ljudima.

Ubice Srđana Aleksića su izvedene pred sud i osuđene na male kazne. Oslikavajući vrijeme neljuda, advokat optuženih je tada rekao: «Tako mu i treba kada je branio balije». Obilježavajući četrnaest godina od pogibije Srđana Aleksića, beogradska televizija je snimila film SRĐO, koji je emitovan u Bosni ali i u Srbiji.

Na petnaestogodišnjicu ljudskog i herojskog čina Srđa je dobio svoju ulicu, ali ne u svom Trebinju ili Beogradu, već Sarajevu. U obrazloženju dodjeljivanja ulice izmedju ostalog stoji: «Bez ljudi kao što je Srđan Aleksić i njihovih herojskih djela, čovjek bi izgubio nadu u ljudskost a bez nje naš život nebi imao smisla».

Ni danas, petnaest godina poslije progona nesrba iz Trebinja, oni su još po svijetu razasuti.

 

BRODOLOM

   Ševko Kadrić

 

 

 

Narudžba knjige preko interneta danas nije novost, ali ova iz Sjeverne Karoline je postala neobičnost, dovoljna za novu knjigu ili više njih. David Winstone je u prvom javljanju tražio knjigu «Bogumils as inspiration», u drugom kontakt sa autorom. Tako je otpočela priča i druženje koji su u početku trebali da odgovore na jedno jedino pitanje: Koliko ima istine u legendi o velikom bosanskom brodolomu u blizini Sjeverne Karoline daleke 1540. godine? S` vremenom je priča postajala sve zavodljivija a mi sve radoznaliji i istraživanjem ponešeni istraživači.  Da odmah kažem, nismo došli do odgovora na ono pitanje, ali smo zato otvorili na desetine novih. Ako vam je to utjeha, nastavite čitati, ako nije ovdje je kraj.

 

David me je ukratko upoznao sa legendom, ona se od izvora do izvora razlikuje, ali nekoliko detalja se ponavlja, jedan od njih je godina, baš 1540. drugi da su bila dva broda sa izbjeglicama iz Bosne i ono što ga je dovelo u vezu sa knjigom o bogumilima i autorom, jeste podatak da su izbjeglice bili upravo bosanski bogumili. U jednoj od svojih poruka mi je poslao nekoliko verzija legende. Iščitavajući nevoljnu izbjegličku priču uočio sam da se u jednoj od njenih verzija spominje da su brodovi bili dubrovački i da se brodolom desio u blizini nekog ostrva.

Za rekonstrukciju događaja, pod uslovom da se stvarno i desio, trebalo nam je najmanje još nekoliko «sitnih» detalja, naprimjer tačka ukrcavanja i tačka brodoloma, razlozi izbjeglištva i svakako materijalni dokazi kojima bi priču mogli podkrijepiti. Upravo to sam Davidu i napisao, bacajući ideju u internet mrežu, kao kap vode u nepregledno more u blizini Sjevene Karoline u kom je trebalo pronaći i tragove brodova i brodolomnika.

Prošlo je nekoliko dana, u novim porukama sam ugledao jednu «reveal !!!» sa tri uskličnika. Šta li je otkrio, pomislio sam ugledavši poruku i pročitao da je došao do one druge nemile tačke, tačke brodoloma, ostrvo Roanoak. Pisao je dalje da se sprema da ode na istraživački pohod upravo na ostrvo Roanoak. U Google Earth, sam upisao riječ ostrva, globus se zavrtio ali je pokazao neku oblast u Africi. Tražio sam Sjevernu Karolinu i onda se vrtio oko otočja dok nisam pronašao i Roanoak. Izoštravao sam satalitski snimak koliko mi je to dozvoljavano a onda sliku položio na reljef. Ostrvo mi se učinilo kao ajkulin zub duboko u vodenu mehkotu zaboden. Nekad ugriz, nekad spas, pomislo sam radostan uvjeren da je upravo taj zub krije misteriju o brodolomu daleke 1540. godine.

U međuvremenu strast traganja me sve više uzimala sebi, mjesto njihova ukrcavanja smo uzeli sa velikom vjerovatnoćom Dubrovnik, ali smo morali uvezati još nekoliko razloga: Prvi od koga i zašto su bježali? Drugi zašto baš Amerika, ako su uopšte znali da postoji?

David mi je uskoro poslao poruku u kojoj stoji da su već od 1494. dubrovački trgovački brodovi plovili u Ameriku, prvo u izviđanje i osvajanje a onda i naseljavanje Novog Svijeta, kako se Americi tada tepalo. Istina stoji da je riječ o Latinskoj Americi, što ne mijenja suštinu. Vjerovatnoća postaje veća, pomislio sam čitajući i podatke o 35 brodova i 5000 dubrovačkih mornara koji su služili u španjolskoj pomorskoj floti.  Tako smo popunili još jednu od praznina, onu o mogućem mjestu ukrcavanja i brodovlasniku.

Listajući knjige podsjećao sam se onoga o čemu sam pisao i u onoj knjizi koju sam Davidu već poslao. Poslije podjele kršćanstva 1050. godine oba njegova krila, i zapadno, i istočno, su već do tada (1540. godine) vodili 400-godišnji rat do istrebljenja protiv bogumilske gnostičke crkve. To istrijebljenje im je pošlo za rukom u Bugarskoj, Srbiji, Italiji, Francuskoj... samo su bili još opstali u Bosni. Razlozi poznati, neprohodne bosanske planine ih štitile od neprijatelja, ali i bosasnko plemstvo koje je u dužem vremenu i samo bilo tih bogumilskih uvjerenja. Iščitavao sam događaj na Bilinu polju u Zenici 1203. godine kada bosanski ban Kulin, da bi izbjegao krstaški rat, potpisuje abjuraciju, kojom se javno odriče bogumilske vjere.

Ali, zašto baš 1540. godine?, nastavio sam samopropitivanje roveći po knjigama? Dalje slažem činjenice o turskom osvajanju Bosne i grčevitu borbu bosanske vlastele da pridobiju zapadne sile da im pomognu. Čitam vapaj bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koji 1461. godine piše pismo papi Piju II u kom stoji: «Ako doznaju Bošnjaci, da neću sam samcat biti u ratu, hrabrije će vojevati, a niti će se Turci osmjeliti na ove zemlje napasti.»

Na žalost vapaj je već bio prekasan, jer je bosanska pamet, upravo dodvorujući se papi, bila protjerana na prostor kasnije nazvan Hercegovinom, pomislio sam prisjećajući se kobne odluke kralja Tomaševića da, on primi katoličanstvo a da bogumile protjera iz Bosne. Približio ih je Dubrovniku, proletilo mi je kroz glavu slažući se sa legendom brodoloma.

«Legenda kaže da su ovi ljudi krenuli preko Atlantika uvjereni da će pod novim nebom u novoj zemlji moći zasnovati svoju slobodnu koloniju i početi novi život», po ko zna koji put sam čitao Davidovu poruku. Trebalo mi je vremena da odgonetnem zadnji dio poruke. Prvobitno sam mislio da su svi putnici i mornari naprosto nestali i traži se materijalni trag tog nestanka. Vjerovatno onaj dio poruke koji govori o tajnama gnostičkog jevanđelja u kom se spomilju «blažena ostrva» i «Merica daleko na zapadu u velikom okenanu» su me odvratile od čitanja kraja teksta..

Nekoliko sedmica kasnije, idući kroz tekst sa manje sanjarenja i čuđenja, otkrio sam i onaj dio u kom legenda kaže «da su one koji su preživjeli brodolom prihvatili i zbrinuli lokalni stanovnici iz plemena Hatteras.»

U maju mjesecu, prošle godine, David mi je poslao poruku u kojoj me obavještava da početkom Jula stiže u Evropu (Njemačka), ali bi želio da posjeti Dubrovnik. Pitao me kakav sam sa vremenom i da li bi koji dan mogli zajedno provesti baš u Dubrovniku. Meni nije trebalo dva puta reći, ali supruzi i djeci sam morao upotrebljavati desetine novih trikova, jer desetine starih nije palilo. Petog Jula smo se sreli u hotelu «Komodor» u Dubrovniku, obradovani i zaokupljeni istom strašću traganjem. «Ne priznam Boga koji ne prizna moj narod i moj jezik», rekao mi je umjesto pozdrava citirajući jedan od principa u knjizi o bogumilima naglašen. Pokazao mi je fotografije sa svog istraživanja na otoku Roanoak.

- Fotografije interesantne za turističko putovanje, ali malo korisne za istraživanje, prokomentarisao sam fotografije držeći još dvije u ruci.

- Indijanski pozdrav sličan onom kod bosanskih bogumila – rekao mi je pokazujući prstom u onu posljednju fotografiju u mojoj ruci. Na njoj on ispred stijene na kojoj je uklesan muškarac sa podignutom poluispruženom rukom. Zagledao sam se sa čuđenjem premotavajući u glavi sva znanja i o indijancima, i o bogumilima.

 

- Mjesto gdje stojiš je grob – rekao sam mu skoro uvjeren.

- Nije, to je samo velika stijena na kojoj je uklesan indijanac – rekao je nezainteresovan, vjerovatno računajući da ga pitam da li je slikan u groblju.

- Ovo je pretpostavka, koju samo ti možeš i provjeriti. Indijanci se tako jesu pozdravjali, ali nigdje nisu takav spomenik podigli, to nije njihova tradicija. Bogumili su se tako i pozdravljali, ali i sahranjivali i podizali spomenike – govorio sam pobuđujući u njemu radoznalost. On me prvo gledao u čudu a onda u svoj radni dnevnik pisao skoro cijelu stranicu, mašući glavom. U Pomorskom muzeju smo naišli na vrlo interesantan podatak Žana Delimo (Jean Delumau) u kom piše da je Španija zaista imala specijalne trgovačke i pomorske veze sa Dubrovnikom. "Velika otkrivalačka putovanja označila su, u kontekstu zapadne civilizacije, trajnu pobjedu mora. Od 1504. do 1650. godine više od 18.000 brodova plovilo je između Španije i Amerike." Cijeloj priči smo dodali i raniji podatak o 35 dubrovačkih brodova i 5000 mornara što je priču o brodolomu i »naše 1540. godine« činilo mogućom, ali ne i dokazanom. Jedan dan smo iskoristili za posjetu Radimlju i velikoj nekropoli stećaka u kojoj je David poput raznježena i postiđena dječaka dugo ćutao, na kameru kao da je bio i zaboravio.

 

Prije mjesec dana javio mi je da je napokon dobio dozvolu od lokalnih vlasti na otoku Roanoak da može izvršiti otkopavanje u prostoru ispred one stijene na kojoj je uklesana figura muškarca sa podignutom desnom rukom. Slijedili su dugi dani iščekivanja. Na trenutke sam počeo sumnjati pa i ljutiti se da sam mu dao lažnu nadu i otvorio neplanirane poslove, ali je u isto vrijeme u meni kvasala sumnja u iščekivanju da se ispod one stijene bogumil pomoli.

»Bio si u pravu, na dubini od dva metra smo pronašli kosti muškarca!!!«, pisao mi je prije dvadesetak dana, ali i na kraju poruke u kurzivu dopisao: »Uzeli smo uzorak i poslali na DNK analizu«.  

Šta će mu DNK analiza, mislio sam u čudu. Počeo sam da tragam za primjenom DNK i došao do podatka koji mi je priču samo još više komplikovao. »Genetska identifikacija, genetsko testiranje i genetski profil su tehnike kojim se vrši identifikacija između individua iste vrste koristeći pritom samo uzorke njihovih dezoksiribonukleinskih kiselina (DNK), odnosno genetskog materijala«.

Identifikacija između kojih individua, pitao sam se u čudu premećući kroz glavu hiljade razloga ne nalazeći ni jednom smisao. Tri dana prije nego ću sjesti da sve u riječi okujem, David mi je dilemu razriješio porukom kojom ovog puta i priču završavam:

»Pod stijenom je ležao moj daleki predak. To ti pišem sa ponosom, samo da znaš da smo bar jednu kariku sklopili u lancu nepoznanica o onom brodolomu, meni najvažniju. Sad znam korjene mojih nesanica i želje da se Bogu lično obratim na svom jeziku. Hvala ti, David sa bosanskim bogumilskim korjenima«.

GALEB, Oslobođenje, 1 mart

Ševko Kadrić

Zora je skidala mrak sa neba nad Bokom, iz onog mraka su kao iz djevojačkih snova izranjale sjenke a iz njih bijela jedra. Tišinu praskozorja je prekinuo pisak brodske sirene, dubok i udaljen. Tamo gdje se sastaju nebo i pučina, praveći lelujavu plavičastu zavjesu, plovio je brod sa snježno bijelim razapetim jedrima. Starac je, na štap oslonjen, stavio ruku iznad očiju napinjući ih nebi li ime pročitao ali su se slova stapala u dugačku plohu koja je mogla bilo šta da znači.

- Galeb, to mora biti Galeb - izgovorio je zagledan u ljepotana što je nečujno jedrio linijom susreta vode i neba ušivajući ih u jedno. Pred njegovim očima je zaigrala slika mladog i lijepog mornara u bijeloj paradnoj uniformi sa ispruženom rukom u njegovom pravcu.

            

 
Poslije onog rata je, kao iskusni borac i provjereni komunista zadržan u vojsci kao radio-telegrafista a kasnije i instruktor telegrafije. Najbolje radio-operatore su pozvali jedan dan na prijem u Dom armije. Muzika, oficiri i njihove neukusno nagizdane žene, hrana i piće kakvo se po kraljevskim dvorovima služi, sve oko njih ili pred njima bilo. Vojska se opustila, mnogi se iznapijali, on u uobičajeno vrijeme krenuo na spavanje.

- Kuda? - pitao ga dežurni oficir.

- Zasvirati i za pojas zadjenuti - odgovorio mu on.

Poslije nekoliko dana ga komandant pozvao na raport i saopštio mu da će biti jedan od telegrafista na Titovom brodu ”Galeb”, da treba da pokupi svoje stvari i javi se komandiru čete za daljnja uputstva. ”Razumem!”, rekao on tražeći dozvolu da napusti prostoriju.

Ubrzo na Galebu počele pripreme za Titovo putovanje Sredozemljem. O disciplini na Galebu, urednosti, kontrolama i susretima vojnika sa Titom se mogu knjige i knjige napisati. Ali posjeta jednoj od džamija u Istambulu, ostala mu u neizbrisivu sjećanju. Prolazeći kroz prostorije medrese, ko zna čim izazvan, svoje ime je na tabli arapskim slovima napisao. On to i zaboravio ali sutra na jutarnjoj smotri lično general Gošnjak njega imenom prozvao.

-         Jakup!

- Izvolite druže generale - proderao se on što je više mogao.

- Pođi sa mnom - rekao mu vodeći ga sebi u podpalublje.

- Znaš li ti pisati arapski? - pitao ga general.

- Znam, druže generale.

- Otkud znaš?

- Učio u mejtefu, druže generale.

- Zašto nam to ranije nisi rekao?

- Niste me ni pitali, druže generale-

- Je li to on? - pitao general civila što je u njegovoj sobi sjedio, kog Jakup čestito ni vidio nije.

- Jeste, to je on - odgovorio onaj klimajući glavom.

- Dođite za sat vremena po njega - rekao general onom civilu ispraćajući ga na vrata.

- Jakupe, sam si se u ovo uvalio, ti znaš kako... - govorio mu general podsjećajući ga na posjetu medresi u Istambulu.

- Znam, druže generale.

- Ovi hoće da sa tobom razgovaraju, Tito im je dozvolio. Ideš za sat vremena, pamet u glavu. Pištolje nećeš nositi ali futrole i poklone hoćeš.

Jedan od oficira bezbjednosti mu izvadio pištolje iz futrola ispod pazuha, koje su uvjek nosili i u njih nešto stavio, on nije znao šta. U ruke mu stavili veliku torbu sa bombonama, čokoladom i kafom. Onaj civil, sa šoferom i velikom limuzinom, došao po njega. Do detalja je, kasnije, opisivao to putovanje kroz Istambul velikim crnim autom, vožnju prema Safri i na kraju posjetu džamiji prepunoj ljudi koji su na njega čekali.

- Eselamu alejkum i merhaba - pozdravio ih je prije nego je počeo govoriti.

- Eselamu alejkum - čulo se iz stotine glasova.

Pričao im je ko je, odakle je, šta je bilo sa njegovim za vrijeme rata, šta je bilo sa njim. ”Sve koje su mogli stići u mom selu četnici su pobili. Majka mi je umrla od uboda bajoneta nekoliko dana poslije. Mi smo pobjegli prema Drini ona ostala, nije mogla bježati a život iz nje polahko izlazio. Bježali smo do Sarajeva, kasnije mene smjestili u dom ratne siročadi u Doboju, veče prije nego su Nijemci Doboj bombardovali i onaj dom spalili, mene rođak Hasan izveo iz doma u partizane. U partizanima sam ostao do kraja rata”.

- Je li u partizanima bilo muslimana? - pitali ga.

- Tito je dao svima šansu da se bore protiv fašista, da prežive pa i muslimanima.

- Zar nije muslimana bilo i kod Pavelića? - pitali ga ponovo.

- Bilo je i kod Pavelića i kod Nijemaca, ali oni su ih samo koristili da čine zlo Srbima, Jevrejima, partizanima... Činjenje zla nikad i nikom nije donijelo sreću pa ni muslimanima. Mog brata Zahira su Nijemci u Sarajevu uhapsili i odveli na Staljingrad da se bori protiv Rusa. Sami Bog mu je glavu spasio.

- Ima li danas musliman u tom tvom selu?

- Ima, ono što je preživjelo, vratilo se, kuće ponovo podigli, nova vlast im u selo učitelja dovela, prodavnicu i dom napravila.

- Imate li hodžu u selu?

- Nemamo baš u selu, ali džamija i hodža ima u susjednom pa ljudi idu petkom na džumu, ili djecu šalju subotom u mejtef.

- Tjera li vas ta nova vlast da se vjere Muhamedove odričete i krmetinu jedete?

- Ne, ko vam je to rekao? Ko hoće u džamiju slobodno mu, svinjetinu niti jedem niti me ko tjera...

Kad su ga na brod vratili, oficir za bezbjednost mu uzeo ono što mu je i stavio u futrole ispod pazuha i rekao da ide da se pripremi za raport. Malo iza toga ga pozvali u salon ispod palube a u njemu bio Tito, Jovanka, general Gošnjak i nekoliko oficira.

- U prostoriju druže maršale - salutirao on.

- Sjedi vojniče, sjedi - rekao Tito.

- Sad ćemo da čujemo kako ti je bilo među tim tvojima - rekao general pokazujući jednom od oficira rukom da pokrene kasetofon. Iz kasetofona se začuo njegov glas ”Eselamu alejkum i merhaba”. Jakupu se noge oduzele, po stomaku ga prekinulo. Shvatio da je sve snimljeno, baš sve, od paljenja auta, priče u njemu, onog što se u džamiji izdogađalo.

- Koliko ja čuh Jakupe pet godina zatvora ti ne gine - rekao general smijureći se, gledajući prema Titu.

- Nemoj se tako šaliti sa mojim vojnikom - rekao Tito pitajući ga je li za čašu viskija. On klimnuo glavom u nedoumici.

Sutra pred postrojenim vojnicima pročitana naredba da se Jakup Čaušević... zbog pravilnog predstavljanja svoje domovine pred stranim državljanima, nagrađuje sa hiljadu dolara novčane nagrade i deset dana nagradnog odsustva po povratku u Jugoslaviju. U potpisu je stajalo maršal Tito.

 Poslije godinu i nešto, Jakup je dobio pismo iz generalštaba kojim ga pitaju da li bi on bio voljan ići na službu u Etiopiju na nekoliko godina. Stajalo je i to da bi radio na radiouređajima na kojima je i u vojsci, tačnije na Galebu radio. On nekoliko dana nosao pismo u džepu, pričao o njemu ali se i zahvalio na pozivu objašnjavajući da se oženio i dobio posao koji najradije nebi napuštao, ako ne mora.

 Od Galeba je još mala mrvica na pučini ostala kad se, u misli udubljen starac napokon pokrenuo. Tvrdo i bez milosti, poput mornara u strojevom koraku, udarao je štapom po pijesku povremeno dižući ruku i štap uvis da mahne brodu i mornarima koji su nestali u daljini.

 

* Uspomena na Jakupa Čauševića, iz sela Vukovine (Slatina, razvučena između Foče i Čajniča). Posljednji rat ga je zatekao na nekoj od cesti u Crnoj Gori. Nit je mogao kući i porodici, niti u zemlju propasti, ostao i čekao misleći na svoje, ispraćajući brodove na dalekoj pučini, tu je i dušu pustio. Lahka mu zemlja bila da ako mu se duša Bosni i porodici približila.