sevko

Živković, Kadrić


BOSANSKI DUH OSLONJEN NA KAMENE STEĆKE

Hercegovačke novine, Milorad Živković

· Bosna je uvijek bila utočište pribjeglicama
· Martin Luter i Hamza Orlović će postaviti isto pitanje:  zašto ja moram svom Bogu da se molim na njihovom jeziku?
· Nacionalne elite su opljačkale sopstveni narod
· Vjersko-nacionalne elite su se uljuljkale u svom nacionalizmu, ali ga i materijalizovale
· Muslimani su vjerska kategorija i njima ne trebaju države, njima trebaju džamije
· Živimo jedan život,  ne smijemo dozvoliti da nam ga otimaju i moramo se izboriti da ga dostojanstveno odživimo


Bosanski planinar, švedski pisac i ekološki pripovjedač – najkraća je moguća odrednica za Ševku Kadrića, Bosanca sa privremenim ili trajnim boravkom u Švedskoj u koju je otišao početkom proteklog rata. Gore smo se i upoznali posljednje ratne godine, kada je i bio već u zrelim spisateljskim godinama. Do sada je Kadrić objavio sedam romana, od kojih je „Zaljubljen u Sunce“ privukao značajnu pažnju ne samo bosanskohercegovačke i švedske čitalačke publike, nego i mnogo šire. Njegov posljednji roman  „Luter i Orlović“ promovisan prije nekoliko dana u Sarajevu, priča je o dva lika – Martinu Luteru, čovjeku koji se nije slagao sa Papinskim kanonima i postupcima i koji je 1517. godine vrisnuo o indulgencijama i uređenju crkve i čiji se vrisak i danas čuje, i o Hamzi Orloviću Bošnjaku, hafizu, kojeg su drugi, zbog njegove učenosti, sultanom nazivali i koji se, 50 godina nakon reformisanja katoličanstva, zapitao moraju li i muslimani da se svom Bogu, Allahu obraćaju na arapskim jezikom i ako ga ne razumiju. Desetine hiljada mislilo je kao i on, krenulo za njim i tako su nazvane hamzevijama.
 

Kadrić, Nura Haver, na književnoj pozornici u Sarajevu

Njegov junak u romanu „Zaljubljen u Sunce“, Lazar Drljača, slikar, boem, savremena lutalica, jednako kao što je, po svemu sudeći, i autor romana. Kadrić nije zaljubljenik samo u slike i pisane riječi, već i veliki poznavalac istorije Bosne i Hercegovine i njenih naroda, posebno patarena (Bogumila) i, opet posebno stećaka, kao simbola života, trajanja, kulture...

Razgovaramo neposredno nakon promocije Vaše posljednje knjige, romana „Luter i Orlović“ (intervju pravljen u petak, 14. avgusta,  op. a.). Narodski rečeno, naš ste čovjek, švedski ste pisac (od 1992. godine boravi u Švedskoj i član je Udruženja pisaca te zemlje – op. a.). Otkuda Martin Luter u bosanskoj i švedskoj literaturi i šta je njegovo zajedničko sa drugim likom romana Hamzom Orlovićem Bošnjakom, hafizom, kojeg su drugi, zbog njegove učenosti, sultanom nazivali?

KADRIĆ: Martin Luter, reformator, ali i prosvjetitelj je jedna od najznačajnijih , rekao bih najsvjetlijih figura evropske civilizacije. To je čovjek koji je u mraku srednjovjekovne  Evrope, u kojoj su inkvizicijske horde uvodile red i branile dogme, upalio svjetlo prosvjetiteljstva koje se zvanično naziva protestantizmom. Podsjećam da je inkvizicija u to vrijeme pobila, odnosno spalila oko pet miliona žena i mnogo više muškaraca,  optužujući ih kao jeretike, dakle one koji ne poštuju vlast i moć pape, a žene, jer su bile najznačajnija snaga socijalnog pokreta. Jer, žena funkcioniše na drugom principu – ona brani sigurnost porodice, i ona je samim tim bila opasna.

Evropska elita koja je stradala u to vrijeme, stradala je zato što je mislila svojom glavom i što je htjela da promijeni svijet. U tom vremenu javlja se Martin Luter koji traži slamku spasenja. Baš kao i danas, kada svijet traži slamku spasenja. Luter je tu slamku vidio u slovu, u pismenosti i Bibliji. To je šesnaesti vijek, tačnije l5l7. godine. Luter je bio teolog, doktorirao je na Bibliji i odlazi u Rim da se suoči sa Papom, kao svetim ocem koji hoda po zemlji, da se divi Rimu. A kada je došao u Rim, kleknuo je i rekao: „Klanjam ti se sveti Rimu“. Već sutradan, slušajući na propovijedi kardinala, rekao je da nikada nije čuo gluplje predavanje. Očekivao je da ga Papa primi, ali Papa nije bio u  Rimu, jer je bio na osvajanju, a kasnije će se ispostaviti da je tada on lično predvodio krvave horde koje su u jednom selu pobile oko 10 hiljada ljudi, spalivši ih i žive i mrtve.

U isto vrijeme, dok su oni po manastirima živjeli u celibatu (neženstvo, bezbračnost, op. a.) u Rimu su kardinale služile gole žene. On je onda naprosto vrisnuo: ovo nije zaštitnik Boga, zaštitnik Hrista, ovo je antihrist. On je rekao da Bibliju, kao svetu knjigu, Hrista, kao čovjeka koji se žrtvovao za  cijelo čovječanstvo, ne samo za kršćane i Boga, treba spasiti. Spas je vidio u prevođenju Biblije sa grčkog na njemački jezik. Onda je, u ime Boga, svaki Nijemac trebalo da nauči čitati, u ime Boga svaki Nijemac je trebao čitati, u ime Boga svaki  Nijemac je trebao da uči!

To je taj najznačajniji pokret toga vremena. Od njega kasnije ide desno kalvinizam (jedna od protestantskih religija – op. a.), lijevo baptizam. Cijela Evropa je tada uzdrmana. Ni Crkva ni Papa više nisu tumači ni gospodari Biblije, jer se ona vraća u srce najobičnijeg čovjeka, koji, da bi je razumio, mora da nauči čitati i da živi po njenim pravilima.



 IZBAVLJENJE ZA EVROPU

U Vašoj knjizi Vi pravite vezu Lutera sa Hamzom Orlovićem. Na šta, zapravo, ciljate?

 

Ševko Kadrić

KADRIĆ: Martin Luter je našao izbavljenje za onu Evropu u Bosni, u Bosanskim patarenima (sekta koja je u 12. vijeku bila raširena i kod nas – op. a.) da se Bogu mole na svom maternjem jeziku. Jedini u cijeloj  Evropi tog vremena su se patareni, odnosno bogumili svom Bogu molili na svom jeziku i to im je bio smrtni grijeh. Podsjećam da je Papa  izvršio desetine krstaških ratova protiv takve Bosne.

Takođe treba reći da je sva evropska elita tog vremena bila u nemilosti, ali je jedino mjesto gdje je mogla da se sakrije bila Bosna i to iz dva razloga: jer je Bosna imala vlastelu koja je bila tih pogleda (poznati ban Kulin) i, drugo, imala je bosanske planine koje su bile štit i branik ljudima koji su bježali. Podsjetiću na stanovništvo  Srebrenice koje je odnekud došlo sa naučenim zanatima, pa podsjećam na Sefarde koji su pobjegli iz Španije itd. Bosna je uvijek bila utočište pribjeglicama i izbjeglicama – i iz Crne Gore, Srbije, Francuske, Španije, Ugarskih zemalja...

U Vašoj literaturi bogumili su nezaobilazna tema. Naravno, i u  romanu „Luter i Orlović“, jer je i sam Martin Luter u papinskim podzemnim podrumima, u naumu koji je htio ostvariti, morao se sresti sa temom bogumila. Nailazeći na grijeh bosanskih bogumila, koji su krivi što su bogumili, da ne priznaju Boga koji ne prizna njihov narod i njihov jezik, Luter, zapravo, otkriva svoje poglede između Boga i Crkve, izloživši ih u 95 teza kojima je, na neki način, izazvao Crkvu da diskutuje osnovni princip religije i mjesto Crkve u njoj. Manje-više, to je poznato, ali šta je to učinio Hamza Orlović Bošnjak?

KADRIĆ:  Oni su htjeli skoro isto.  Luter se jednostavno pita: zašto ja Nijemac, moram svom Bogu da se molim na tuđem jeziku? Ili još preciznije – ima religijski princip po kom smo svi pred Bogom isti – i muški i ženski, i crni i bijeli, i mali i veliki... Onda on kaže: ako smo svi pred Bogom jednaki, zašto bi ja Martin Luter morao svom Bogu da se molim na njihovom jeziku? Isto pitanje će postaviti i Hamza Orlović. On je iz Gornje Tuzle i radnja se dešava 4o godina poslije uspjelih Martinovih reformi, za koje je mogao, ali i nije morao čuti. Hamza Orlović, čiji je deda bio bogumil, odnosno pataren, je odveden u Istambul, i on postavlja  isto pitanje: ako smo svi pred Bogom, odnosno Allahom isti, zašto bi ja, Hamza Orlović, morao svom Bogu da se molim na jeziku kojeg ne razumijem? On je u to vrijeme postao najučeniji čovjek  Otomanske imperije, pa su ga ljudi, ne bez razloga, zvali drugim sultanom, jer je sva znanja tog vremena imao, a imao je i dar govora. Tako je postao simbol i prosvjetiteljstva, ali i novog pokreta za reformu islamske crkve, kalifata. On je mislio da svi muslimani Bogu treba da se mole na svom jeziku.

Dakle, Allah ili Bog nije svetu knjigu, ni Bibliju ni Kuran, poslao sultanima ili papama,  ali ni popovima i hodžama već ih je poslao običnim ljudima, i sva mudrost je da običan čovjek zagospodari svetom knjigom, odnosno da je razumije. Ukoliko, recimo, ja sada vama govorim na švedskom ili engleskom jeziku recept kako se kuha kafa, vi to nećete razumjeti ako ne znate taj jezik, ali ako to govorim na našem maternjem jeziku, odmah poslije toga vi ćete spremiti tu kafu. Šta je Biblija, šta je Kuran?  To su knjige recepata življenja. Kako živjeti po njima ukoliko ne  razumijete jezik. Sva mudrost je naučiti jezik kojim je ta knjiga pisana.


Koliko vidim i koliko razumijem, Lutera i Orlovića Vi stavljate u savremeno doba življenja?

KADRIĆ:  Oni su i to vrijeme bili najsavremeniji. Ali, ono što je najvažnije, ono što su oni tada učinili je važno i danas. Oni su tada izbavili Evropu. Jedan od učitelja Martina Lutera tada kaže:  "Martine, Bog ima velikih problema, ali on treba hrabre i mudre ljude“. Danas u 2l vijeku imamo velikih problema – ekološkog, moralnog karaktera, problem potrošačkog mentaliteta, imamo kapitalistički fundamentalizam. A izbavljenje je opet na strani mudrih i hrabrih, i danas moramo iznaći put kako ići dalje. Inače, mi smo pred apokalipsom.

To što ja ponovo pokušavam etablirati temu Lutera i Hamzu, je zbog toga što oni traže Boga u svom srcu, a to u ovom trenutku smatram ključnom slamkom za izbavljenje. Bog – da, ali u srcu običnog čovjeka.

NARODI KAO TAOCI

Hamza je, kao učen čovjek, po povratku iz Stambola u Bosnu, u narodu doživljen kao čovjek koji, zajedno sa njim želi srušiti stubove imperije, kalifat, ropstvo i bespogovornu poslušnost u osvajanju tuđeg i čuvanju osvojenog. U ovo vrijeme Bošnjaci su, u političkom smislu, najpodijeljeniji narod među političkim vođama i oligarhijama.  Kako Vi to tumačite?

KADRIĆ: Bosancima, Bošnjacima se danas pokušava nabiti klerikalna luđačka košulja, da ih se kao narod svede na vjersku skupinu. Jedan dobar dio odgovornosti leži na njihovim vjerskim ali i političkim liderima. Normalno, i na liderima zemalja u okruženju, koji na tome samo profitiraju, nabacujući Bošnjacima imidž koji danas u Evropi nije na nekoj velikoj cijeni. Riječ je o izmišljenoj islamističkoj priči. Cijela priča o BiH i Jugoslaviji 1992. godine je, na žalost, konstruirana priča. Ni danas ne treba previše mudrosti da dokučimo koje i kakve su se igre igrale oko Jugoslavije. Ona, Jugoslavija, je tek negdje u trećem planu. Prvo imamo pad Berlinskog zida, koji simbolizuje pad jednog sistema, sistema komunizma koji je imao dva i po miliona vojnika, nuklearno oružje... Ali, na svjetskom planu imamo klasičnu borbu za novu podjelu svijeta, u šta se SAD uključila jako dobro, jer nije smjela propustiti tu priču. Evropske zemlje su znale šta će sa socijalističkim zemljama, htjele su u njih plasirati kapital. Da je Amerika čekala, to bi se sve bez nje i desilo, ali je Njemačka na svoj način dobila svoj ekonomski prostor, Francuska svoj itd. Tako imamo vrlo naglašen konflikt između Amerike i Evrope, pa ponovo konflikt između evropskih zemalja: Njemačka je, recimo, imala svoj interes, pa je htjela da proda oružje koje joj je ostalo iza SSSR-a. Bilo je riječ o oko osam milijardi dolara, Rusija je imala svoj interes itd, itd... Tek u trećem planu je  Jugoslavija, kao prostor stvoren za konflikte, prostor koji je samo u posljednjih 100 godina imao pet većih ratova – Prvi i Drugi balkanski rat, Prvi i Drugi svjetski rat, pa ovaj protekli rat. Dakle, Jugoslavenski prostor je idealan za konflikt. U cijeloj toj priči doživjeli smo rat, a da niko nije bio spreman da ga zaustavi. Evropa se demonstrirala kao ekonomski  i politički gigant, ali kao vojna sila bila je nula. Na kraju, poslije krvavih pet godina, Amerika je morala, da jedinim efikasnim sredstvom – silom – zaustavi rat. Ili preciznije iz sebi znanih razloga u Deytonu legalizuje ono što se na terenu desilo...

Jugoslavenskim narodima, ili preciznije jugoslavenskoj radničkoj klasi, kao jedinom legitimnom vlasniku društvene imovine,  se prodaje vrlo jeftina priča o vjersko-nacionalnim, religijskim  sukobima. Poenta je da su nacionalne elite opljačkale sopstvene nacije. Danas ne treba nikoga uvjeravati da je hrvatska elita opljačkala hrvatsku naciju, preciznije hrvatsku radničku klasu, nikoga ne treba uvjeravati da je srpska elita opljačkala srpski narod i imamo prostor Bosne i Hercegovine, u kojoj su, iz istih pobuda, pljačke društvene imovine i promjene titulara, nametnuti i Bosni podmetnuli  uskošićardžijski i klerikalni slojevi. Tako danas u BiH imamo tri ekonomske cjeline, u kojima su vlasnici kleronacionalne elite,  koje jako dobro sarađuju u pljački društvene imovine, pretačući je u privatnu. Međutim, narodi su taoci. Još uvijek je moguće u BiH, nakon toliko godina, Srbima, Hrvatima i Bošnjacima prodati jeftinu priču o nemogućnosti zajedničkog života, strahu itd. U međuvremenu je društvena imovina pokradena. 

Nisam htio da Vas prekidam, ali pitanje se odnosilo i na podijeljenost bošnjačkog političkog rukovodstva...?

KADRIĆ: Unutar tog korpusa imamo dvije značajne struje, kao što ih ima i u drugim korpusima, samo što je ovdje najnaglašenije. Riječ je o klerikalnoj struji koja je uspjela da se jako dobro situira i da se institucionalizira. Recimo, prije rata smo imali jedan teološki fakultet, sada imamo tri, prije rata smo imali jednu, sada šest srednjih vjerskih škola... Proizvode se ljudi, čija je profesija proizvodnje religioznosti kod ljudi. I kasnije taj kadar ubacuju u školu, čak i obdanište, što je bastijalno... Ovdje mislim na ovaj islamistički dio, a ništa drugačija priča nije ni kod katoličkog ni kod pravoslavnog klera.

Imamo ovu drugu – građansku opciju, koja preferira prema socijalnoj demokraciji.
Taj jaz kod Bošnjaka je naglašeniji.

Na žalost,ono što je i jednima, i drugima i trećima zajedničko je pohlepa da se društvena imovina pretoči u privatnu, čitaj svoju. Ni SDP, kada je bila u situaciji, nije se drugačije ponašala. I on je vidjela svoju šansu  da društvenu imovinu pretoči u privatnu ili oligarhijsku. I to je kod Bošnjaka naglašeno, ali ne znači da to nije i kod drugih.

Ako je, po Vama, Bosanac germansko ime za vlasnika zemlje Bosne, a Bošnjak njegova latinizirana  izvedenica, i ako treba naglasiti da u tom  imenovanju religijska pripadnost ne igra ulogu, kako ste kazali u svojoj knjizi „Bošnjaštvo na vjetrometini“, izlažete li se opasnosti da Vas pripadnici drugih naroda, Srbi i Hrvati, koji za sebe neće kazati da su Bosanci, neće optužiti da Bosnu na taj način „gruntovno“ vezujete samo za Bošnjake muslimane?

KADRI: Apsolutno ne. Knjiga je pisana 1992. godine i tada je trebalo naučno pokazati da su priče o vjerskom ili građanskom ratu  ovdje iluzorne. Zašto? Mi smo u Centru za međuetnička i religijska istraživanja, imali istraživanje koje je pokazalo da je do 1990. godine samo 15 odsto stanovništva prakticiralo religiju, a 85 odsto su bili ateisti. Drugo što je veoma važno: 42 odsto stanovništva je  direktno ili  indirektno živjelo  u mješovitoj formi  braka, pa je priča o međureligijskom ili međunacionalnom, građanskom ratu bila apsurdna. U knjizi koju spominjete, ja kažem da je Bosanac iliti Bošnjak vlasnik ovoga prostora, bez obzira na religijsku pripadnost. To je bilo prije 18 godina. U međuvremenu se desilo to što se desilo. Vjersko-nacionalne oligarhije su se uljuljkale u svom nacionalizmu, ali ga i materijalizirale. Danas pričati Srbinu da on nije Srbin, nego pravoslavac, ne pije vode, jer ima prostor, ima gruntovnicu, ima zemlju koja je po njemu imenovana i zove se Republika Srpska. Ili, pričati Hrvatu da je on katolik,  prije toga Bosanac, na žalost – ne. Hoću reći, da se tim grubim odnošenjem spram stvarnosti koji se zove rat, stradanje, legalizacija, mnogo toga dovodi u pitanje, pa i neistina postaje istina. Istina je da je Bosanac, odnosno Hercegovac vlasnik ovoga prostora. Međutim, to danas mnogo drugačije izgleda. I dalje, dakle, ostajem, pri onoj tezi da je Bosanac germansko ime za vlasnika zemlje Bosne, a Bošnjak njegova latinizirana izvedenica, bez obzira na religijsku pripadnost. I to je naučna činjenica. Niko do 1984. godine nije upotrebljavao termin Srbin za bosanskog pravoslavca, niti  Hrvat za bosanskog katolika, a čak je Kalaj tražio da se Bošnjakom nazove svaki stanovnik Bosne i to nije prošlo, a to je bilo kao juče. 

Zapravo, Vi – kritikujući aktuelnu vlast nacionalnih ili nacionalističkih političkih elita – kažete da „Bosna može postati Bosanska, ako je i vlast takva, a to i jeste uslov njenog opstanka, druge mogućnosti kao da prostori krvavog Balkana ne upoznaju. Bosna i Bosanci ili će to naučiti ili će nestati, po onome što su sada bliže su nestanku, nego ponovnom nastanku“. Iz ove Vaše konstatacije moglo bi se izvlačiti više pitanja, ali ću se zadržati na dva. Prvo: ako vlast nije bosanska, a nije, kakvu to Bosnu danas imamo?

KADRIĆ: Vi ste već i sami odgovorili na ovo. Tamo gdje vladaju Šveđani, tamo je Švedska, tamo gdje vladaju Danci, tamo je Danska... Ukoliko se nama ovdje nametne vlast koja je srpska ili vlast koja je hrvatska, ili neka ekskluzivno bošnjačka, onda se odgovor sam nudi: to više nije  Bosna. U Evropi se narodi imenuju po prostoru kog su vlasnici.

Za sve to možemo „zahvaliti“ ili optužiti vlast nacionalnih političkih oligarhija...?

KADRIĆ: To je duga priča. Ona u sebi sadrži ideju velike Srbije, novopečenu ideju velike Hrvatske, ali, na žalost, i ovu treću o kojoj smo govorili. Riječ je o nesazrijevanju o kojem su pisali mnogi bosanski mislioci, kašnjenje Bosanaca da se definiraju kao narod i kao nacija. Da smo imali bosansku elitu, onda bi ovaj prostor bio bosanski, ali na žalost nismo je imali, ili preciznije imali smo je ali su tuđe elite bile jače.

 
KO SU NAJODGOVORNIJI ZA BiH?

Ali, imali smo i imamo bošnjačku. No, ako su Bošnjaci najmnogobrojniji narod u BiH, znači li to da su za sudbinu, za budućnost BiH najodgovorniji i najveću odgovornost treba da nose upravo Bošnjaci muslimani?

KADRIĆ: Nemojte mi amputirati i povezivati te riječi Bošnjaci i muslimani. To je odrednica danas glavnog među muslimanima. On je rekao da su Bošnjaci dominantno muslimani, a oni koji to nisu to su izuzeci. Ja ne dijelim takvo mišljenje. Ostajem na stanovištu da su Bošnjaci iliti Bosanci vlasnici ovog prostora, bez obzira na religijsku pripadnost. Muslimani su vjerska kategorija i njima ne trebaju države, njima trebaju džamije. Bošnjaci muslimani jesu najbrojniji, ali to se govori u smislu prepadanja. Problem je što oni nemaju rezervne domovine. To je činjenica i to je sada dovedeno pod pitanje: ako čovjek iz Sandžaka ima bosanski pasoš, to znači da je i Bošnjak dobio rezervnu domovinu koja je Srbija. Ta je teza vrlo komplikovana i ukoliko ona bude zavisila od pameti Bosanaca izdijeljenih po vjeri i naciji, onda nećemo daleko stići.

Što se maloprije kazali – na žalost. Je li zato što nemaju rezervnu domovinu, ali su svoji na svome, kao što su i Srbi i Hrvati.

KADRIĆ: Nestaće BiH kao prostorne kategorije. Rastočiće se između Srbije i Hrvatske. Ostaće jedan dekorativni dio Bošnjaka. Zato sam rekao – nažalost. To je pamet bosanska koja vodi prema tim konceptima. Koncept nade je evropski koncept. Ukoliko Evropa smjelije, hrabrije, odvažnije i mudrije zakorači u ovaj prostor, ili ga naprosto priključi onom što se zove Evropska unija, onda će borba za teritorije postati besmislena, onda će srpski kapitalista itekako očekivati da svoj kapital oplodi i mimo ovoga prostora, jer će imati potencijalnih kupaca među nekoliko desetina i stotine miliona ljude u Evropi. Ili: jedan mladi čovjek ne mora biti taoc srpske, bošnjačke ili hrvatske elite, već će svoju šansu potvrđivati na evropskom tržištu. U tom kontekstu, ove luđačke  košulje nametnute od nacionalnih elita, postaju besmislene. Naša djeca ne smiju biti taoci ove politike.

Ako Srpsku pravoslavnu crkvu – kako kažete u jednoj svojoj knjizi – smatrate izvornim idejnim tvorcem velikosrpske ideje, te da tamo gdje je srpska zemlja, tamo je i srpska pravoslavna crkva i ni jedna druga“, odnosno tamo „gdje je Srpska pravoslavna crkva, tu je i srpska zemlja“. Čija je onda zemlja tamo gdje su bosanski stećci?

KADRIĆ: Ne bih tu toliki grijeh stavio Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koliko Otomanskoj imperiji i kasnije turskoj vlasti. Ona, da bi jednostavno vladala prostorima, upotrebljavala je Pravoslavnu crkvu da joj pomogne u vladanju pravoslavcima. To je isto bilo na prostoru Makedonije, Bosne i Hercegovine i kasnije na prostoru Hrvatske. Dakle, Turci su SPC dali vlast i mogućnost da  čak i fizički kažnjava neposlušne kmetove. U trenutku kada se vidjelo da Otomanska imperija pada, SPC se dosjetila, odnosno vidjela da već ima mrežu i da ima vlast nad kmetovima i prva je ponudila program da pravoslavce imenuje Srbima, pa otuda ide ona teza: gdje je Srbin, tu je i srpska zemlja, a prije toga je trebalo Makedonca pravoslavca imenovati Srbinom, Crnogorca pravoslavca imenovati Srbinom, Bosanca pravoslavca imenovati Srbinom itd. Na žalost Garašaninova ideja da svi pravoslavci treba da su i Srbi, a oni da naslijede Otomansku imperiju je, po Stevanu Dedijeru, grobnica srpskog naroda. Neću ja da sudim, niti da upotrebljavam tu vrstu kvalifikacija, ali hoću da kažem da je evidentna uloga SPC u toj ideji velike Srbije.

Kada su u pitanju Bogumili, oni su bili grijeh za katoličku crkvu, ali i za pravoslavnu. Ko je god htio sa strane ići na Bosnu, on se morao suočiti sa jednim specijalnim duhom, kojeg je dr Ivo Komšić nazvao bosanskim duhom. On je svoje idejno uporište imao u bosanskoj crkvi, u vlasteli. Ban Kulin je i sam bio pataren, odnosno Bogumil. Karakteristika ovoga prostora i jeste u velikoj slobodi religioznosti. Drugo je što se ispovijedalo na maternjem jeziku, što je automatski dovodilo do veće mudrosti. Bosna je u to vrijeme bila pametnija od drugih, imala je višak pameti, ali taj višak pameti je iza sebe ostavio tragove: još uvijek  je prisutno 66 hiljada kamenih stećaka, na kojima vidimo način življenja na ovim prostorima. Snaga bosanske crkve je u tome što jer njena gruntovnica u stećku. Zato ja često naglašavam da je bosanski duh oslonjen na kamene stećke. Možda je taj inspirativni dio danas nama, kao što je juče bio Hamzi i Luteru, upravo na tim kamenim stećcima.


PISAC EKOLOGIJE

 Kazali ste maloprije da u BiH ima oko 66.500 stećaka. Krleža je jednom davno otprilike kazao i ovo: „Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme  Inka ima spomenike kulture. U Evropi jedino Bosanci imaju spomenike kulture. Imaju stećke. Vi ste to dosta istraživali, pisali ste o tome. Šta je za Vas stećak danas?

KADRIĆ:  To što je Krleža rekao, to je trag Bosanca gorštaka koji je vlasnik ovoga prostora i koji je znao da čuva i sebe i prostor i znao je da živi sa tim prostorom.
 

Roman, Odisej sa planine

Ako mene hoćemo determinirati kao pisca, onda sam ja ipak pisac ekologije, pisac prirodnog življenja. Bogumili su toliko inspirativni, da ja danas ne znam ni jedan evropski pokret koji bi mogao potpunije i decidnije da odredi naš odnos prema prostoru, kao što su to patareni (Bogumili) uradili. Dakle, stećak je nešto nad čim se svakodnevno treba zapitati. Stećke danas ni najsavremenija tehnika ne može napraviti, pa se onda moramo zapitati  kada, kako, zašto i čime je neko modelirao te stijene. Oni su nam ostavljali poruku, recimo otvorene ruke, poruku neratništva, ravnopravnosti muškarca i žene... Evropa počinje sa Klarom Cetkin učiti o ravnopravnost žene s početka 20 vijeka. Na stećcima imate muškarca i ženu koji se drže za ruke. Oni nisu imali iluzije da je čovjek jednako muškarac plus žena. To je prirodno određenje naše biološke egzistencije. Dakle, kod njih je bilo sve prirodno. Prirodno je da čovjek ne ratuje, pa su sve strijele na stećcima opuštene, a ne razapete. Na njima između dva ratnika stoji žena, ona ih miri. Dakle, na njima je hiljade i hiljade poruka. Ono što je najvažnije jeste da na stećku imamo pravo pravcato slovo i pravu pravcatu poruku. Ja sam napisao osam romana, ali ni danas ne mogu biti mudriji nego što su njihove poruke. To je naprosto nevjerovatno, fascinantno – da u 12, 13 vijeku ljudi pišu, tako razmišljaju o životu...

Danas smo mi u svijetu mobitela, interneta, brzih i skupih automobila i demonstriramo svoje slabosti, ali gubimo svoju suštinu – gdje smo mi u toj priči. Mudar čovjek ne može biti mudar samim tim što kupi mobilni telefon ili skupo auto. Iluzija kapitalizma je: nisam mlad, nisam lijep, nisam pametan, ali imam novac i hoću da kupim mobitel, skupo auto...

Dugo se bavite pitanjima ekologije. Objavili ste četiri knjige o tome. Član ste ekoloških pokreta. Javno ste žalili zbog činjenice što jedan veliki stručnjak o ovoj oblasti Osman Pirija nikada u Bosni i Hercegovini nije imao značajnijeg razumijevanja za svoje poduhvate, pa ni projekat Hepok u Hercegovini. Možete li, pogotovo za ove mlađe čitaoce, podsjetiti, zapravo, o čemu se radilo?

KADRIĆ: To je suštinsko pitanje i drago mi je da ste ga postavili. Življenje na ovoj planeti je ključno pitanje čovjeka i čovjekovog opstanka. A ljudi koji su se u toj oblasti, ne oprobali, nego koji su dali svoj doprinos, skrećući pažnju na njega, jesu i ti prijatelji kojih više nema među živima, kao što su spomenuti Osman Pirija, Nijaz Abadžić, doktor Mustafa Omanović i drugi. Ja sam 1988. godine napisao knjigu „Planinarenjem do zdravlja“, nudeći recept življenja ne samo ovom gradu – Sarajevu, a tada sam bio profesor na Sarajevskom univerzitetu. Imao sam sjajno životno iskustvo u tom pogledu: bio sam, bolestan, pa sam se vratio na poziciju zdravog življenja, a onda sam imao i pedagoško iskustvo kroz Školu planinarenja i Školu skijanja. Desetak godina sam držao te škole, pa sam i studentima i planinarima ponudio knjigu koju sam spomenuo. Imao sam privilegiju da sam je feljtonski mogao plasirati u Oslobođenju. Takođe sam u Oslobođenju objavio i prvu ekološku knjigu sa prostora bivše Jugoslavije 1988. godine i ona se zove “Pred ekološkim izazovom“. U knjizi sam vrlo oštro u prvi plan stavio pitanje opstanka na ovoj planeti. Tada sam nagovještavao ovo što će se desiti sa glečerima, tada sam govorio o enormnosti porasta stanovništva na zemlji itd. Tada nas je na Zemlji bilo pet milijardi, danas nas je, za tako malo vremena, dvije milijarde više.

  Bio sam jedan od  osnivača pokreta Zelenih. On je bio nestranački, ali nas je kasnije rat preduhitrio. Poslije rata, u Večernjim novinama sam objavio cijelu knjigu iz ekologije „Milje i mi“. Kasnije sam napisao knjigu „Ekologija“ sa velikim upitnikom u kome je podnaslov knjige i zove se „Neodrživi razvoj“. I danas kada govorimo o političkim pitanjima, kao što je pitanje kleronacionalizam ili pitanje ograničavanja plata, u isto vrijeme imamo neuporedivo veći problem i ono je zaista sadržan u naslovu Ekologija – neodrživi razvoj.
Vidjeli smo šta znači ta iluzija obećavanja narodu da može bolje živjeti. Američki su političari, na čelu sa Džordžom Bušom mlađim obećali da svako ima pravo na veliku vilu i na auto. Međutim, ispostavilo se da je to iluzija. Evropski, pa i bosanski političari naprosto trebaju prestati da se dodvoravaju sopstvenim narodima. Mi enormno mnogo imamo u smislu materijalnog. Trebamo neka druga pravila življenja, primjerenija u svakom slučaju. Trebamo mjeru. Amerikanci su, ispostavilo se, dali mjenica bez pokriće svojim građanima četiri puta više nego što se  objektivno moglo, tako da je Džordž Buš, da bi skrenuo pažnju sa tog problema, otišao u agresivni rat u Iraku. Pobio milion nevinih ljudi, ali ni to nije pomoglo, Obama je morao da sanira dugove sa jednim trilionom i 300 milijardi dolara.
Samo u Evropi, u ovoj godini će zbog recesije ostati 50 miliona ljudi bez posla. To su neki problemi kada se ide mimo optimuma realnog življenja. Priroda to kažnjava. Izdušni gasovi su  doveli do narušavanja ozonskog omotača, a ono se refleksira kroz povećanje temperature vazdušnog omotača, a to danas svako – ne mora biti obrazovan –  vidi. Svako može da vidi da je došlo do poremećaja življenja u cijeloj Evropi, u BiH, u Sarajevu, u Mostaru. To je višeelementarna katastrofa. Ja ne želim prepadati, samo želim reći da su ekološka pitanja stvarna, a u tom kontekstu su i moji romani – ekološki romani, pa je i roman „Zaljubljen o sunce“ o Lazaru Drljači upravo ta tema. Drljača je prije skoro stotinjak godina pokazao da su veliki gradovi tamnice i on se pozdravio sa velikim gradovima, vratio se u planine i tamo živio svoj život, a kada su ga pitali što se vratio, rekao im je: „Ovo je moj život i došao sam da ga odživim ovdje gdje ja hoću i kako hoću“.

  Literatura je, pa i ova o ekologiji, neodoljivo povezana sa politikom, ne samo onom aktuelnom. Ona je, zapravo, velikom kopčom za nju i vezana. Roman „Zaljubljen u sunce“ s glavnim likom Lazara Drljače, slikara, boema, pustolova, na kojeg ste mi u više navrata skretali pažnju da ga pročitam, osvojio je simpatije čitalaca ne samo u Švedskoj i BiH, nego i mnogo šire. Poznajući Vas dugo godina, poznajući vas kao planinara, izviđača, ferijalca, ekologa, slikara, pisca, lutalicu u tom savremenom izrazu, hoću da kažem da sam u Drljači prepoznao Kadrića. Zapravo, šta je Kadrić u Drljači i Drljača u Kadriću?

KADRIĆ: Oni su pripadnici jednog naroda, naroda zdrava življenja, naroda zasićenog potrošačkim mentalitetom, nerealnih vrijednosti. Ali, kada je u pitanju Kadrić, on kroz Drljaču, kao idealni lik za tu namjenu, pokušava da skrene pažnju za položaj umjetnika i umjetnosti u bosanskim prilikama. Naš Lazo je bio sjajan drugar i dobar slikar, ako ne  bolji i od Modiljanija, Pikasa i cijele jedne slikarske elite tog vremena. Da podsjetim vaše čitaoce da je on završio srednju školu u Sarajevu, visoke i najviše škole u Beču i onda je otišao u Rim da izlaže svoje slike. Tamo je sreo Modiljanija, čije se slike danas prodaju i po 250 miliona dolara. Onda su zajedno otišli u Pariz i, rekao bih neskromno, da je Lazar Drljača dosta uticao da jedan skulptor Modiljani postane slikar Modiljani. To je vrlo važno, jer se to u istorijskom kontekstu i ne zna, kao što smo, uostalom, i skloni da svoje vrijednosti ne cijenimo, bagatelišemo i bacamo negdje tamo. To vrijedi i za Teslu, kojeg ćete vrlo rijetko sresti u svjetskim enciklopedijama, iako je gigant, čovjek koji je  stvarao, koji je pravi intelektualac, koji je promišljao o onome što je kasnije došlo. Tako je i sa Lazarom Drljačom, koji je kasnije došao u Bosnu, na Prenj i odživio svojih 40 godina boemski, skromno, jednostavno, prirodno, odbijajući druženje sa nekima sa kojima nije htio da se druži, makar oni bili kraljevi ili predsjednici država. Odbio je, recimo, druženje sa kraljem Aleksandrom, pa sa Đurom Pucarem. Odbio je kafe sa njima, jednostavno kazavši: „Lovim ribu, čovječe, pusti me...“

  Kroz Lazara sam htio ispričati još nešto, recimo o ljudskoj kreativnosti, o alternativi življenja koju imamo na prostoru BiH, kako imamo privilegiju da još uvijek baštinimo ovaj prostor, koji je sa ekološkog stanovišta i lijep i bogat.

  Na drugoj strani, mislim da sam se romanima situirao i zainteresovao ljude da se bave i slikarstvom.

 

OKVIR I

TRČANJE ĆE NAM DOĆI GLAVE

Kada je Drljača tridesetih godina prošlog vijeka, zajedno sa svojim konjem Zekanom, došao u Sarajevo i tu otvorio svoju prvu izložbu, novinarima je kazao da slikarstvo nije „samo oslikavanje, zanat crtanja i miješanja boja, već smisao koju slikar svodi na poruku...“ Šta su poruke sa Vaših slika?
KADRIĆ: To ste dobro uočili u romanu. Dakle, svaki umjetnik, pored toga što svijet želi predočiti sopstvenom vizijom, želi nešto i poručiti. Ja sam vam rekao da sam pedagog, da sam bio učitelj, profesor na srednjoj školi, profesor na Univerzitetu, pedagog koji želi nešto poručiti. Trenutno nemam publiku koja se zove moji studenti ili moji učenici, ali imam drugu publiku – moji čitaoci. Uvijek nešto poručujem: u romanu o Lazaru, govorim kako svi mi živimo jedan život i zato ne smijemo dozvoliti da nam ga otimaju iz bilo kojih pobuda ili bilo kojih namjera, pa se moramo izboriti da  odživimo svoj jedan jedini život.

U mojih sedam romana imamo sedam tema. Svaki moj roman je veliki istraživački projekat, koji krunišem romanom ili knjigom sa određenim porukama, što znači da je to privilegija. Prvo, terapeutski, jer izbacim temu iz sebe, a onda konstantno učim, učim...Problem danas ovdje i svijeta u cjelini je u neznanju. Danas nas tehnologija odvodi  od osnovnog izvora znanja: sve manje čitamo, razmišljamo, a sve više trčimo, trčanje će nam  doći glave


OKVIR II

MJEŠOVITI BRAKOVI 

U knjizi „Bošnjaštvo na vjetrometini“, između ostalog, ukazujete i na loše, pogubne strane bošnjačke političke elite, kritikujete  politiku SDA, spominjete neke kreatore te politike, ali  tamo gdje govorite o pogubnosti hajke nad  mješovitim brakovima, zaobilazite imena onih koji su to činili. Zašto, recimo, ne spominjete Džemaludina Latića ili, uzmimo, Mustafu ef. Spahića, profesora na Gazi Husret–begovoj medresi u Sarajevu i hatibu džamije Čobanija u ovom gradu.  Zašto ste ta imena izostavili?


KADRIĆ: Inače, nikada ne želim „udarati“ po imenima, pa neću ni sada, ali priroda je svoje rekla, ona jedina i poznaje mješovite brakove, sviđalo se to kome ili ne. Ovdje mislim na prirodu miješanja muškarca i žene. Priroda nije ostavila, u reproduktivnom smislu, mogućnost miješanja žene i žene ili muškarca i muškarca . Ovo što u dnevno-političkim svrhama pokušavaju upotrebljavati ljudi koje ste vi spomenuli, ali ne samo oni, to je blud, elementarno neznanje.

Ova zemlja, Bosna, jako dobro zna šta znači miješanje, mješoviti brakovi. Spomenuo sam podatak od 42 odsto mješovitih brakova koji su predstavljali genetsko-socijalno miješanje direktno ili indirektno. To su bili izleti i nije što ja nisam reagovao. Krivo mi je što neki drugi, koji su zaduženi da na ovom prostoru udaraju ćuške nisu tako reagovali, a ne reaguju ni sada.

Napasti mješovite brakove na takav način, to je vulgarnost, klasičan rasizam. Posebno pozivati se na religiju, na autoritet Boga, to je sramno.

 

OKVIR III

BOŠNJAČKI SABOR

U ratu je održan Prvi bošnjački sabor. Bio je  neka vrsta odrednice, putokaza kuda Bosna i Bošnjaci treba da idu. Ovih dana aktuelna je rasprava o tome da li je potreban novi bošnjački sabor, čiji su inicijatori prof. dr Muhamed Filipović i dr Džemaludin Latić. Jedni osporavaju takvu ideju, drugi je zdušno podržavaju. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

KADRIĆ: U ratnoj devedeset i nekoj je imalo smisla održavati takav skup, jer se tada tražio maksimum saglasnosti o minimumu pitanja  kako opstati na ovom prostoru, onda svebošnjački sabor, koji ne isključuje učešće Bošnjaka pravoslavaca, Bošnjaka katolika, ima smisla. Ali, danas, u 2009. godini sazivati vaninstitucionalni sabor mislim da ne bi imalo smisla najmanje iz dva razloga. Prvo, ne bi imalo smisla iz razloga samog naroda, drugo, ne bi imalo smisla jer bi se otvorio proces vaninstitucionalnog organizovanja i drugih. Ja sam legitimista. Imamo BiH takvu kakva je i unutar njenih institucija treba rješavati  i ovo, hajdemo reći, svebošnjačko pitanje.

 

OKVIR IV

OLIGARHIJSKE AMBASADE 

Hrabrila je činjenica da ste još prije sedamnaest  godina u knjizi „Bošnjaštvo na vjetrometini“ javno istupili protiv podjele BiH, što je činjeno  i u inostranstvu, skrećući pažnju, recimo, na ambasadu u Štokholmu, u kojoj je tadašnji ambasador Izet Serdarević, blizak Izetbegovićev prijatelj, još 1992. godine formirao „ambasadu SDA stranke“ i u kojoj je – kako je to primjetio Stjepan Kljujić, tada član Predsjedništva BiH – uposlio „13 ljudi, 13 muslimana“. Takvih privatnih ili poluprivatnih ambasada još je bilo po inostranstvu?

KADRIĆ: To što se, na žalost, dešavalo ovdje, reflektovalo se tamo. Jedna od najvećih pobjeda Slobodana Miloševića na prostoru BiH bila je instaliranje mladomuslimana kao političkog pokreta, jer je on sa političke scene eliminisao sve ono što su i Bošnjaci bili institucionalno integrisani, recimo u JNA, u politici itd. Mladomuslimani, su svojevremeno sankcionisani kao ljudi koji su se borili za više vjerskih sloboda i ništa više. Neću reći da je taj proces njihova progona bio pravedan ali kada su oni došli na političku scenu, oni su otkrivali vruću vodu, učili su ono što se odavno znalo, pa i ova priča oko ambasada.

Vjersko-nacionalne elite iz BiH su se etablirale u dijaspori, pa prema tome i u ambasadama. Kada je u pitanju Skandinavija, treba reći da Šveđani stimulišu organizovanje socijalnih grupa,  useljenika. Tu su se naši useljenici ponajbolje snašli. Više od 30 vlasnika restorana u Švedskoj je svoje restorane pretvorilo u bosanska udruženja. Da bi ti Bosanci dobili i politički okvir, onda oni čine jedan apsurd – za svog predsjednika biraju, nikog drugog nego hodžu i tako dobivaju politički obol. Na žalost, u cijeloj toj priči, ambasada u Štokholmu ne samo da se nije suprotstavila, nego je i kumovala. Čovjek kojeg ste vi spomenuli, a ja nisam htio da mu spominjem ime,  njemu taj imidž, taj vjerski milje odgovara. Još 1992. godine ambasada u Štokholmu je simulirala podijeljenu BiH. To je BiH u kojoj se ja nisam mogao prepoznati. Otuda i to moje protestiranje, da upotrebim taj termin u protestantskoj zemlji. To nisu bile ni partijske, već oligarhijske ambasade u kojima se uvezuju rod i pomoz Bog. Gdje god sam išao tamo u te ambasade, onda sam morao da sretnem nekog od poznatih bošnjačkih prezimena – ili Serdarević ili Izetbegović ili Silajdžić...To nisu bile ni vjerske, ni religijske, nego oligarhijske ambasade. Takvo prezentiranje Bosne tada, ali danas je tragično.

 

OKVIR V

JEDNOOKI INTELEKTUALCI

Ove godine akademik Muhamed Filipović obilježava 80 godina svog života. U Avazu je to na nekoliko strana pompezno najavljivano. On na ovim prostorima slovi kao vodeći bošnjački intelektualac i on to sam za sebe kaže. Šta je za Vas intelektualac danas uopšte u BiH?

KADRIĆ: Intelektualci imaju veliko breme i odgovornost, ali ne da budu poklopac za sve, ne da čitaju ono što je bilo, već da odgovore na ono što tek dolazi. Na žalost, vrijeme od 1992. godine je puno salonskih intelektualaca, onih koji su jednokratno ili na kraće upotrebljivi, pa i ovaj kojeg sada spominjemo. Ono što je možda najznačajnije ili jedino što je intelektualno uradio jeste promišljanje o bosanskom jeziku, što je bosanski duh u književnosti. Tada je on bio hrabar i mudar, jer je skrenuo pažnju na problem. Poslije toga, on se hvali da je bio Alijin diplomata, a i danas se slika u crvenim salonima... To nije moj tip intelektualca. Intelektualci imaju veliku odgovornost za stanje u kome se nalazimo danas i za stanje u kome ćemo se naći sutra, zato što se ne nametnu, zato što ne projiciraju bolje što tek treba da dođe, nego dozvole da u kraljevstvu slijepih, jednooki ljudi postaju kraljevi. BiH je danas oslijepljena zemlja u kojoj ljudi sa jednim okom hoće da budu pametni, hoće da vladaju, hoće da su kraljevi. Otiđite u Parlament, pa pitajte hoće li neko od njih biti predsjednik ove države. Niko neće odbiti, a to je neskromnost, to nije vrlina, to je velika mana, i to je problem onih koji ih biraju.
Evo da za primjer uzmemo Nijemce. Oni su u ratu, kad im je bilo najteže, imali singltona, koji se zvao Elzet, koji je ličnim primjerom htio da pokaže da njemački narod ide u strašnu provaliju, a simbol te provalije je bio Hitler. On je danima spremao atentat na Hitlera i u pivnici je pripremio atentat. Bomba je, međutim, eksplodirala 15 minuta kasnije kada je Hitler već otišao iz pivnice.  Danas svoju savjest Nijemci čiste i peru sa herojstvom jednog Elzeta. Danas Bosanci trebaju svoje Elzete, mudre i hrabre ljude, koji treba da kažu ne, ne, ne...


OKVIR VI

EKOLOŠKI PISAC

Spomenuli ste u ovom razgovoru neko Vaše bolesno i zdravo iskustvo kao planinara, kao ekologa, putnika. Šta mladom čovjeku možete preporučiti za zdrav život, za mladalački duh...?

KADRIĆ: Kao srednjoškolac, u prvom razredu, zbog gluposti u koje srednjoškolci upadaju zbog alkohola, razbijanja stakla rukama, i ja sam završio u bolnici u kojoj sam proveo tri do četiri mjeseca. Radilo se o život ili smrti i ljekari su tražili da se uozbiljim i  da odgovorim hoću li živjeti kvalitetno i zdravo ili ću morati da se pozdravim sa životom. Odlučio sam ovo drugo. Spasenje i mladalačko izbavljenje ja sam našao među izviđačima, ferijalcima, planinarima, ljudima koji su volili i vole prirodu... Kada imam priliku, onda kažem da sam se ja oljudio – i fizički, i psihički i socijalno kroz planinu i planinarstvo, da su planinari moj najbliži rod. Sve ove titule, od prof. mr i ostalo, za mene su periferne, a najvažnije je da sam ljepotu življenja upoznao kroz kvalitetno planinarenje i zdravo življenje. Zahvaljujući planinarstvu, ja imam kvalitetno zdravlje, postao sam slikar, pisac, skijaš, plesač, muzičar itd. Sve sam to mogao protračiti u nekoj zadimljenoj prostoriji, i to sa alkoholom, ali nisam i možda je to poruka. Zato sam ja ekološki pisac. 




05.09.2009.

 

LOVE STORY,

ODISEJ S PLANINE, Ševko Kadrić, Hamlet forlag, 2007. (na švedskom 2013)

Esad Bajtal

                        Jedna ljubavna priča dramatizirana na dva narativna plana (personalnom i  društvenom), izvrće odisejsku logiku zbivanja utoliko što Penelopa prepoznaje Odiseja odmah, ali on sam sebe (Erol) mora, ne prepoznati, nego s-poznati i kao Odiseja i kao oca vlastitog djeteta koje je Penelopin (Melli) dvostruki: i moralni i materinski – teret.

 To samospoznavanje je ovdje psihološki adekvatum Itake: mjesto vraćanja glavnog junaka sebi samom. Na sceni je jedna psihogeografija Kadrićevog glavnog lika koji u sferi potisnutog i samo nehajem produciranog samozaborava, i ne htijući to, atakuje na dostojanstvo Drugog, koji se, kako priča ide ka svom srećnom kraju, pokazuje, zapravo, kao onaj Jedini s kojim je još moguć izvorno smislen život.

 Riječ je o ljubavi koju ni vrijeme ni događaji, puni obrata i moralnih izazova, ne samo da nisu ugasili, nego su, čini se (gustativno-metaforički govoreći), postali so života bez koje bi ovaj izgubio svoj prepoznatljivi okus, ostavši blistavo sterilan i čist, ali, upravo zato – bljutav i nedorečen.

 I to je ono što realističkom deskriptu Kadrićevih junaka (dat kroz priču kao omanji niz sporednih, ovlaš ocrtanih avanturističkih epizoda), daje životnu uvjerljivost koja se potvrđuje u izbjegavanju uobičajene zamke sentimentalnog idealiziranja jedne i crno-bijelog odslikavanja druge strane.

 Kadrićevi junaci su naprosto živi ljudi koje život nemilosrdno valja između personalnih nesporazuma i ratne bosanske kaljuže u kojoj, za njih, nema drugog mjesta, izuzev onog u radijskim i TV vijestima o kolonama ognjem i mačem nasilno obeskućenih nesretnika.

 Baš kao i antičkom junaku Odiseju, ni Kadrićevim junacima bogovi sudbine nisu naklonjeni. Pušteni iz Eolove mješine, svi opaki vjetrovi, izuzev spasonosnog i željno očekivanog Zefira, su tu. Klimavi splav života se opasno ljulja nemirnom pučinom fatumske udesnosti i potresa, da bi konačno uplovio u luku spasa, gdje metaforom bračnog prstenja kojim romantičarski dosljedno zaokružuje svoju skasku, nakon svih potresa, krug sudbinski preodređenih lutanja Kadrićevih junaka, biva konačno, i idilično zatvoren.

 To je najkraća priča o Kadrićevoj priči Odisej s planine, ostalo o njoj treba da kaže književna kritika sredine kojoj je namijenjena.

 Tek, ono što nije za izostaviti u ovom kroki prikazu, je onaj nostalgičarski naboj koji prati Kadrićevo kazivanje od početka do kraja, prepoznatljiv ne samo toponimski, nego i u onim verbalizacijama gdje pojam Bosne još uvijek, i uprkos svemu što se zbilo, figurira kao topos htijenja da se nastavi ljudski. A to znači na način koji autor sugerira tradicionalnom bosanskom sentencom po kojoj je «komšija kao rod», a koja drugima (zet Oskar, Šveđanin), još uvijek zagovarana i nakon svega što se dogodilo, ostaje potpuno nejasna i neshvatljiva. «Ja Balkan neću nikada razumjeti», kaže on, «odmahujući rukom i vrteći glavom».

 Upravo zato, nama ostaje samo to da sami sebe (iznutra, i bez vanjske pomoći) razumijemo i da vraćajući život u kolotečinu iskustveno provjerenih vrijednosti, pokušamo iznova naći njegov izgubljeni smisao.

 Samokritičko promišljanje sebe, onako kako je plodonosno ocrtano kod Kadrićevih junaka, možda bi moglo biti taj putokaz spasa za kojim tragamo. Kritika Drugih je rekla svoje i zatvorivši puteve dijaloga donijela je ono što je donijela. Niko u tom nanosu poricanja i blaćenja Drugog nije našao svoje zrnce sreće.

 Zato, baš kao i u bračnoj, valja u pretince prošlosti potisnu povijesnu avanturu nedavnog ratnog dogoda i, naučivši ono bitno iz njega, vratiti se neizbježnom zajedništvu Bosne koje pamtimo po – dobrom i lijepom. Vrati se prepoznatljivoj etici i estetici Bosne s kojom smo svi bili, i bićemo, na dobitku. Potražiti smisao u ljubavi i dostojanstvu, bez malodušnog naklapanja i kopanja po vlastitim ranama, kojih, nažalost, ima u izobilju. Na sve strane i u različitoj mjeri. O tome, u ime zdravog, poučnog nezaborava, neka stručno i znanstveno fundirana povijest, sasvim objektivno kaže sve što ima. Samo takva (istini okrenuta) historija povijesti, biće od koristi svima.

 To je, iako ne jedina, najvažnija poruka Odiseja koji je, nakon samokritičkog sagledavanja već napuštenog zajedništva,  vlastitim primjerom vraćanja  «domu i akrebi» (A. Šantić), praktički-uzorno svjedoči kao samorazumljiv modus vivendi bolje sutrašnjice.

 Sociološki čitana Kadrićeva priča poručuje nam kratko i jasno: tek kad svako «dođe sam sebi», kad se «dozove» iz letargije i ponora ideološke pomrčine u koju je nasilno bačen, ili dobrovoljno dospio, doći će i Drugima, iznutra katarzički pročišćen i moralno sasvim čist za jedan potpuno novi početak.

 A taj novi Odisejev početak, počinje pričom o kafi i pruženim usnama kojima stara priča – završava.

Sjećanje na Nisveta

 

 

Cvijet na proplanku od snova



Nisvet Džanko zaklopio oči,
Piše jedan iz iste ulice
Odćutivši umjesto jecaja
Pozivajući u povorku tihu.

Vrijeme nas je poratno skupilo
kod Ajdina u hladu trešanja,
Kadrići, Ahmići, Babići, Rizvanovići pa Džanke,
Tu nam kuće očevi dizali, nižući ih u nisku šarenu.

Hašlame, katmeri i ruže crvene
Avlijama miris prosipale
Majke djecu u cvijeću rađale
Sto mirisa majkama najdražih.

Dina, Kike, Samra, Ćina, Mirsa,
Sosa, Reva, Sida, Nisko, Hari...
Punila imena novi papir bijeli
Rodile su majke, jedan razred cijeli

Košulje im od snova isplele
Igla bila od srca bašlija
Predivo im ljubav u njedrima
Bojile ih ružinom rumeni

Nisvet svoju košulju od ruža
Od avlije daleko odnio
Nosio je kao amajliju
Nosio je da ga upamtimo

Po ljepoti i osmjehu blagu
Po košulji od snova pletenoj
Odnio je u cvijetnu livadu
Na proplanak od snova do snova.

Ševko Kadrić, 31 maj 2012
www.sevko.se

Ševko Kadrić,

jedna od prvim mojih priča, danas bih nešto vještije detalje ispričao ali sa toliko žara, ljubavi, vjerovatno i naivnosti nikad više.

Fotografija planinara na Maglicu (2386 m/NV)

Vesna Krčmar je slici na Facebooku udahnula novu dušu, uvezala ove zadovoljne, bezbrižne, danas uglavnom po svijetu rastjerane ljude. Fotografija traži priču za sebe, do tada ja joj prilažem jedu u kojoj će se mnogi iz grupe prepoznati.

Govorili o ljetnim školama alpinizma i speleologije, o školama gorske službe spasavanja na Bjelašnici, Prenju i Jahorini, o čvorovima i bivak opremi. Priča se podgrijavala bocom «Vranca” što je od ruke do ruke išao u krug. Pjesma im upredala glasove ali i želje, nosila ih negdje u nebo ali i vraćala poput zakašnjele ljubavi i poljupca dugo čekanog. Ispod Trzivke i Trnovačkog Durmitora, uz Trnovačko jezero i prašumu Perućicu, sastali se da na Bracin rođendan, skoro deset godina poslije pogibije, gore na Magliću polože cvijeće. Trebali su da ga polože na kamenu stijenu u koju je ukucan klin, u njega ukopčan karabiner i ubačen komad crvenog užeta. U stijeni je uklesan i tekst: «Slobodan Kovačević Braco 1945 - 1976 . Volio je planinu, darovao joj najviše».

Kad su otpjevali i ono: «Ponekad s tugom u srcu odlazim u planine te da mrtva druga obiđem i nastavim njegove sne...», među ljubiteljima planine i osvajačima beskorisnog, zavladao je tužan trenutak šutnje, sjete i sjećanja. Samo vatra zapucketala a od Vukašinove kolibe se začuo lavež Gara, što je zalajao na šum, miris, Durmitor ili nebo u mrkloj noći.

Do spavanja se čulo još mnogo zgoda, utisaka, pjesme. Mišo je ovo tiho veče na Trnovačkom jezeru ipak htio iskoristiti da bude malo sam, u mislima sa svojim prijateljem iz stotinu priča, kojem su gore na Magliću vjetrovi svirali njemu najdražu pjesmu. Ustao je i krenuo prema izvoru, napio se hladne vode i nastavio oko cijelog jezera. Koračao je, zagledao se u nevidljivo navikavajući oči na tamu, osluškujući šum vjetra, lavež Gara i pokoji kreket žaba. Vatra i šator, sad na drugoj strani jezera, uz odsjaj u vodi na crnoj podlozi noći, djelovali su poput usidrenih brodica u tihoj luci koje čekaju da se nešto desi, da ih povezu lađari, ponese voda ili podigne nebo. Kod oborene smrče opet sjećanja. Tu je jedne zime bio sa Bracom pod šatorom. Jezero zaleđeno, na njemu oko dva metra snijega i leda. Umjesto kočića za šatore udarili su velike drvene. Noću je puhao snažan vjetar i padao snijeg.  Šator se oborio. Morali su ustajati, tražiti nove kočiće, vikati razgoneći vukove, ono za svaki slučaj.

Trnovačko jezero, pogled sa Suhe Lastve

Sjećanja i samo sjećanja. Jesu li ona i optužbe? Braco je htio solo-uspon sjevernom stranom na Maglić, zimi. Je li to nemoguće? Nije, ali ipak nije uspio.

I tako je Mišo, tražeći odgovore na pitanja koja neodgonetnuta neukrotivo bježe pa mame i izazivaju, stigao do logora u kojem je vatra još gorjela a ostali planinari već odavno spavali. Sjeo je još malo kraj vatre a onda i sam ušao u šator te se uvukao u vreću, u namjeri da zaspi. Sutradan su njegove sumnje trebale biti veće, sutradan se trebao suočiti sa svjedocima, kamenim liticama i planinskim vjetrom.

Ustao je prije ostalih, umio se vodom jezerskom, skuhao čaj, napunio čuturicu, napisao poruku ostalima: ”Čekam vas na vrhu Careva dola - Mišo” i krenuo kroz travu, a onda kroz bukovu šumu prema Carevu dolu. Gore na proplanku iznad šumice, tri divokoze poranile i pasle rosnu travu, na vrhu Durmitora sunce crvenom bojom najavljivalo izlazak, a dolje kraj jezera iz logora se dizao plavičast stup dima nedavno naložene vatre.

Odlučio je da gore, pri izlazu, pod stijenom doručkuje i sačeka grupu. Ali, znao je da se neće sve na tome završiti, tim prije što nije sam. S njim je u ovim planinama njegov vječiti pratilac, Bracin dnevnik. On ga je lično našao u ruksaku poslije nesreće. Bracini roditelji su mu ga i ostavili.

Listao je mnogo puta listano, čitao pročitano, gledao isječke iz novina, šeme, crteže, male fotografije, ilustracije teksta. Dosta toga poznatog, često je i sam junak napisa, ali ipak bilo nešto nedokučivo. Ko je junakinja priče ”Pipi”? Ko je Pipi? Čitao, prepoznavao motive, ljude, atmosferu, ali ta djevojka je za njega ipak bila tajna. Zašto? Mislio je da jedan o drugom sve znaju, pa ipak!? I opet sumnja: da nije ona stijena, planinski vjetar? Čitao: zapisano 11. decembra 1976. godine:

”Razmišljajući o onom što pronađoh i pročitah u Vijećnici, krenuh uz Alifakovac, kad ugledah poznat lik koji mi se približavao razvlačeći usne u osmijeh, a kretnjama tijela izražavao neskrivenu radost ovog susreta. Pozdravismo se, onako srdačno, bogami i poljubismo.

- Koliko to ima vremena da se nismo vidjeli? - pitam.

- Skoro dvije godine, čekaj, čekaj, tačno: godina i deset mjeseci.

- O, pa! - izađe iz mene poput čuđenja ovoj tačnosti.

- Ima još nešto - nastavila je - u međuvremenu si bio na Mont Blancu, Matterhornu, pa si imao projekcije dijapozitiva u nekom planinarskom društvu, govorio na radiju...

- Ti mene zaista uhodiš - pobunih se.

- Ne, nego samo čitam i slušam - uvjerljivo će ona.

- Bio bih neiskren kad bih rekao da mi ne godi. Zato predlažem da negdje popijemo kaficu.

- I sok od smreke - podižući dva prsta tražeći riječ dodala je ona, podsjećajući me na moje predavanje o ishrani u prirodi.

- Onda je i izbor pao, ”Behar” - rekoh.

I dok smo pili kafu i sok od smreke, slušao sam jednu naoko uobičajenu studentsku priču, tačnije priču studentice iz provincije koja se našla pred preprekama na studiju, izazovima velegrada, onda taj teret nastoji prenijeti na druge, sve osim sebe... Ali ne, ovo je bila ipak drugačija priča, iz ovog poraza se nastojalo izaći kao pobjednik i ona je pokazala dovoljno uvjerenja i želje da to i učini te meni ne osta ništa drugo već da i sam povjerujem.

S    obzirom da su dolazili novembarski praznici, Pipi je izrazila želju da pođe sa mnom u planinu. Rekao sam da pripremi opremu, da ću je nazvati. Uzevši njen broj telefona, rastali smo se uz ono:

- Onda, vidimo se.

- I čujemo - podsjećajući me na obećanje dobacila je.

***

Za praznik sam namjeravao na Treskavicu, te zamolih sekretara da mi osigura još jedno mjesto. Kad sam je nazvao, reče mi da poziv čeka cijelu vječnost, da je od prijatelja pozajmila cipele i ruksak a od mame dobila paket. Dogovorili smo se o polasku,  spuštajući slušalicu nasmijah se i za sebe velim: ”Odlučna, nepokolebljiva”.

Pred muzejima, odakle kreće autobus za Trnovo, bila je prije mene i iz daljine pokazivala rukom svoj planinarski izgled - cipele, gležnjake, planinarske hlače, pleteni vuneni džemper, te ruksak na leđima.

U autobusu je Jare, taj lukavi planinski vuk, oduševljavao i nasmijavao planinarskim pričama, koje sam ja već slušao, u nekima i ulogu imao, ali ovaj mudrac to tako iskarikirao i uobličio da čovjek samog sebe jedva prepozna.

Tamo negdje pri usponu uz strmi Skok počela je da gubi tempo, češće se odmarala i napokon priznala da je jako umorna. Pojeli smo jabuku i stojeći sam joj skrenuo pažnju na vodopad Skakavac koji je u jesenjem ambijentu, uz šum padajuće vode, zaista veličanstveno djelovao.

Pipi me pitala kako doživljavam sklad boje i oblika, ovu igru prirode i muziku koju neprekidno svira voda što u isto vrijeme znači snagu i radost, život i prolaznost. Pitala me volim li djecu, kakvo bi im ime dao. Kad sam rekao dječaku Goran a djevojčici Jasna rekla je da sam nepopravljiv, da sam lud.

Od Zagrizala smo išli uz svjetlost baterije. Pitala me ima li vukova, kako se ponašati pri susretu sa medvjedom, zaustavljala se pred većim grmljem i pitala ”šta je ono”, a onda ugledavši svjetla doma na Kozjoj Luci skakala u mjestu ne vjerujući svojim očima vičući: ”Dom, majke mi dom!”

U domu su planinari sjedili, pričali, igrali remija, neki pjevali. Nešto, od znoja mokrih, košulja sušilo se oko naložene peći, a Jare je primjećujući nas kako ulazimo preko sale dobacio novoj planinarki: ”Hej, ljudi, majke mi i ono haustorče stiglo!” Začulo se ono planinarsko ”Op, op, op” što u ovoj situaciji znači i čestitku i pozdrav i ohrabrenje. Jare nam je, tačnije njoj, napravio mjesta kraj peći, a onda donio dva čaja.

Pošto se okrijepila, popila čaj i zagrijala leđa, pitala me gdje može da se presvuče. Uzeo sam ključ od dežurnog i krenuli smo u sobu broj 9 da se presvučemo i ostavimo stvari. Dok sam ostavljao ruksak na stolicu pored vrata i rovio po njemu tražeći suhu košulju, Pipi je prokomentarisala:

- Jao, što je toplo.

- Ovo je najtoplija soba, kroz nju prolazi dimnjak iz sale - rekao sam okrećući se prema njoj. Zastao sam u kretnji, vidio sam je ispred sebe okrenutu leđima i do pasa golu. Osjetio sam nemir, zatečenost ovom, možda priželjkivanom situacijom od koje sam ipak poželio pobjeći.

- Presvuci se ti, ja ću biti u sali - rekao sam hvatajući rukom za vrata. Osjetila je moj pogled na sebi, nervozu u riječima, osmjehnula se i okrenula glavu a onda i tijelo prema meni.

- Samo nemoj reći da se vi planinari plašite žena i golih grudi - rekla je obavijajući ruke oko mog vrata. Gledao sam je u oči, usne su joj podrhtavale, zjenice se širile a niz lice se otisla jedna pa još jedna suza.

- Pipi, ti plačeš - rekao sam tek toliko da nešto kažem.

- Da te podsjetim, ti si me nazvao Pipi, toliko sam željela da me još neko zovne tako ali i plašila da ne ubije ljepotu tom imenu koje si ti dao.

Prešao sam joj prstom preko usana, rukom kroz kosu, poljubio pirgavi nos, pa suzu na obrazu...”

***

Ovdje je u dnevniku nalijepljena novogodišnja čestitka, rađena drvenom olovkom u boji, na kojoj je lik pirgave djevojke sa cvjetovima runolista u kosu upletenim. U ruci je držala pticu, a na drugoj strani je bio tekst: ”Samo ona nikad ne ostavlja”.

Poslije čestitke u dnevniku je ostavljena jedna strana prazna, slijedi zapis o Prenju - pisan 25. decembra, u kojem se Pipi nigdje ne spominje.

***

Vidjevši da će grupa iz šatora ubrzo stići do njega, Mišo se samo javio: ”Helop!” i krenuo prema vrhu. Koračajući tražio je odgovore na pitanja: ”Što je nema u zapisu o Prenju? Šta je trebalo stajati na praznoj stranici, njih između ostalih stranica nema? Možda je... nije... vjerovatno... nije, znam njega. Vidjevši nedokučivost odgovora prekorio je sebe: ”Mučiš se, a možda je samo jedna od prolaznih avantura.  Usporio je korak i sa više pažnje počeo zagledati cvjetove tražeći encijan i ostavljajući mogućnost ostalima da ga stignu.

Izlazeći na greben na kojem se spajaju putevi, onaj s jezera i onaj s Lokva Dernečišta što vodi preko Klekova Pleća do vrha, vidio je siluetu žene planinarke i dječačića koji je u crvenoj vjetrovci sa žutim ruksakom na leđima trčkarao iza nje. Pomislio da se vjerovatno vraćaju s vrha. Obuzelo ga je divljenje prema ženi koja je sa dječačićem imala hrabrosti i volje da porani i popne  se na najviši vrh Bosne. Gledao je još trenutak kako se drma kleka u kojoj su nestali, a onda je, skinuvši ruksak s leđa, sjeo na busen meke suhe trave i pričekao grupu iza sebe.

Kako se put do ploče smanjivao, tako je sjeta pa i bol u njegovim prsima rasla. Planinari su brali encijan i zabadali u vijenac kleke, što su ga putem spleli. Mišo je zaostajao iza grupe ni sam ne znajući zašto. Vidio je stijenu, crveni komad užeta se već iz daljine prepoznavao. Planinari su okružili stijenu, zakopčavali se pripremajući  se za svečanu tišinu posvećenu životu uime života.

Iznenada se grupa uskomešala, začuo se žamor, čuđenje. Okrenuvši se prema Miši jedan iz grupe je rekao:

- Ovdje je već neko bio.

- Da, maloprije dolje u kleku je zamakla jedna planinarka i dječak - rekao je Mišo dok mu je pred očima zaigrala maloprijašnja slika planinarke, dječaka i drhtaja klekovine u koju su zamakli.

- Evo svježeg cvijeća i slušaj šta piše: ”Braci s ljubavlju, Goran i Pipi”.

Mišo je zastao u kretnji, disanju, osjećajući da je čuo nešto nevjerovatno. Osjećao je da će zaplakati, da će potrčati, zovnuti. Ipak je samo sjeo zaleđena pogleda u vrh Volujaka na drugoj strani, a preko usana mu je izlazilo u šapatu: ”Goran i Pipi”.

P.S.

Ovo je jedna od prvih priča koje je autor napisao i objavio. Bio je zagubio, kao i još nekoliko prvih objavljenih. Na jednoj od planinarskih internet stranica poslao je poruku planinarima, ako je imaju da mu je nekako i dostave. U proljeće 2004. Edin Durmo planinar, pisac, naprosto avanturistički duh svim svojim bićem, u časopisu ”Izazov” objavio je priču prenoseći je iz časopisa ”Naše planine”. Durmo je uz priču i ime autora toliko toga lijepog napisao da bi bilo neskromno to sad i prenositi. Hvala mu.