sevko

 

 

28. Septembar

 

Najdrži Damire, dedino prvo i jedino unuče!

Po nemiru vode, užurbanosti ptica, šarenilu lišća i bolu u kostima osjećam jesen. Jesen je za mene uvijek bila nešto posebno, radost i tuga u isto vrijeme. Boje i mirisi jeseni su me očaravali, pa mamili i davali mi krila potajnim željama. I sad mi u nosnicama miriše tvrdi bosanski krečnjak, što je varničio dok smo u njegove pukotine, baš u jesen, metalne kline ukucavali te se penjali prema smolnatim borovima nad visokim stijenama nadvitim. Ispod nas je ostajala kotlina puna boja kao kantom prosutih, pa onda umješanih. Koliko sam samo puta pokušavao da to naslikam i svaki put bih odustajao postiđen nad savršenošću najboljeg od svih slikara. Što priroda zna umutiti boje i mirise čineći svakog stvora i svaki trenutak posebnim, to niko ne umije. Baš u jesen, penjući se uz kamene litice, tuga bi me spopadala zbog prolaznosti koja bi u tragovima spas tržila. Predamnom su se gasili životi listova, travki, hladnoća je gonila ptice selice tamo gdje im snijeg nije prijetio ostavljajući za sobom trag u gnijezdu, u požutjelu ili otkinutu listu.

Tragove prolaznosti smo zaticali i u onoj metalnoj kutiji, što osvajači beskorisnog, kako alpiniste i visokogorce nazivaju, postave u najtežem dijelu uspona. U njoj smo otvarali svesku u koju su se upisivali penjači biljeaći vrijeme, impresije, kratke poruke, imena svih u navezu. Ona metalna kutija, sveska u njoj ostavljena, poruke i impresije, smjer kojim su penjali, je naprosto i penjače, poput užeta, uvezivala u doživljaj, sudbinu, dajući smisao njihovoj beskorisnosti, moć njihovoj nemoći.

I jutros gledam, a lišće na brezama ispred prozora moje kuće na vodi užutjelo, ono rumenije opalo, a lišće trske po rubu rijeke se nakostriješilo, kao da čeka da breza ogoli a onda i ono u miru led dočeka. Vidim i jednu vodenu lasicu, ovdje ih Mink zovu, kako se stresa na kamenu prskajući svjetlucavim kapljicama na sve strane, poput iznenada upaljene, novogodišnje prskalice. Gleda u mom pravcu i očekuje da joj hljeba bacim, navikao sam ih, i samo se strmoglavi i nestade u vodi vođena instiktima nama nepoznatim. I ova kuća na vodi je kao koliba, baš ona naša na planini gdje te deda vodio, gdje smo puhove lovili i na štapu na vatri paili.

- Sjećaš li se?

Mama ti je bila i uplašena i začuđena kad je vidjela da smo baš puha na ražanj stavili.

- Mi smo Robindoni - rekao si joj prije nego je bilo šta upitala. Sjećaš li se one breze kojoj smo žile sjekli i stavljali u flašu a ujutro vodu natočenu kuhali i pili? Pravili smo i sok od vršika smrče, stavljali smo ih u tegle, onda šećera i vode dodavali i to ostavljali da nas čeka dok ponovo u kolibu ne dođemo za dvije sedmice. Sjećaš li se onih bijelih gljiva? Kupljenci. Odozgo bijele polulopte, ponekad i loptice a odozdo čokoladni listići. Njih smo stavljali na vruću platu od šporeta ili u žar. U onu polulopticu smo stavljali soli pa slanu i toplu vodu iz nje srkali... Sjećaš li se one pastrmke što smo je ulovili ispod drvenog mosta?

Ti si je izvukao i ona se u travi koprcala kad si predložio da je u vodu vratimo prije nego ugine. Ova koliba, liči na onu, samo što nije u planini već je u ravnici, na rijeci, tačnije na ušću rijeke u jezero. Zamisli onu našu sa planine, samo umjesto strmog planinskog krova, ova je pokrivena ravnom terasom sa ogradom.

Iza, deda ima motor, i kad je lijepo vrijeme a i društvo, upalimo motor, potrpamo hranu, piće, štapove za pecanje i krenemo niz rijeku, pa onda uz obalu jezera. Sve krene sa nama, i terasa, i dnevni boravak sa velikim staklenim prozorima, i spavaća soba. Vjeruješ li? Sve, što ti deda kaže.

Ovdje nema pastrmki sa crvenim i plavim tačkicama kao na našoj planini, ovdje su štuke, abori, mali somići, braksovi, jegulje i smuđevi. Deda najviše voli da lovi smuđeve ali i štuke. Što se štuka zna boriti? Baš kao pastrmka.

E, da si mi bliže, pa da sa dedom loviš. Da budemo Robinzoni, lovimo, plovimo, spremamo...

Tako, sad sam ubacio nekoliko drva u peć, počinje biti hladnije, jesen. Kad kažem jesen, nije to ona kao kod nas u Bosni, ovdje jesen traje kratko i odmah zima, mrazevi, rijeka i jezero se zalede, inje okuje drveće.

Šta sam ono ranije pisao, ja, e da si bliže pa da zajedno spremimo ovu jegulju što se sinoć na udicu zakačila i nekoliko vrganja što je još u lišću ispod breza preteklo. Voliš li jegulje? Nikad ih nismo zajedno ni lovili ni spremali. Ovdje ih ima. Ne često, ali i njih ulovim. Samo je pravi majstor može uhvatiti a još veći i izvući vani.

Bježi prema žilama, uvrće se oko silka ne bi li se otkinula. Zavolio sam meso od jegulje. Obarim ga i onda pržim kao pastrmku. Ovo gvolimh, rijetko izgovaram. Tu riječ kao da sam i zaboravio, vrijeme mi je otelo ali, eto, i ja je njemu oteh pišući, baš, tebi.

Dedino prvo unuče!

Pišem ti, ne da bih ti pismo poslao, ni adresu ti još ne znam, ali zna deda da ćeš jednog dana tražiti dio priče o sebi, o tvom tati, baki, meni. Zna deda kako je biti sam, otrgnut, napušten, bez traga, bez uspomena. Spremao sam se da formiram porodicu, podižem djecu i podigao jedno, tvog tatu. Onda sam gradio kuću i onu u našoj čaršiji, ali i kolibu na planini da bih imao gdje da se sa unučadima i porodicom družim, ali eto, bilo kako je bilo.

Ovdje, ni doma, ni zavičaja, ni sina, ni unuka, ni one moje sjede, tvoje bake, sam. U ovoj zemlji, tuđoj i dalekoj, dobro da i takva ima, nudili su mi samački dom. Ja odbio. Ja sam svoje domovima dao, u životu su me pratili kao zla sudbina. Kupio sam ovu kućicu da u njoj proživim ovo što još od života imam, skupljajući uspomene, zvijezdama šaljući poruke u tvom pravcu. Već dugo želim da pišem, ali sam se uvijek pitao kome i zašto? A onda sam shvatio da imam tebe i da moram da ti ostavim poruku o tome odakle si i čiji si. Ne toliko da bi znao da smo bili, već ko smo bili i da nas više nema, ali ti postojiš. Nema nas fizički i uz tebe, ali ako budeš vjerovao da postoje i drugi svjetovi, osim ovog po kom hodiš, onda vjeruj da smo mi tamo negdje uz neku kolibu, baš kao onu našu na planini u Bosni, i živimo vječnost.

Otac Halim nam je, kao djeci, govorio ono što su i njemu njegovi prenosili kao amenet, kao poruku, da u životu treba da napravimo kuće, od djece napravimo ljude i napišemo knjige života. To tad i nisam razumio, sad razumijem. Meni je još, kao dug davno ostavljena amaneta, ostala knjiga. I, evo, počeh je pisati, tačnije pisati i slikati. Baš tako, slikati. Bosanske knjige života i jesu i knjige i slikovnice na kamenom stijenju uklesane pa po Bosni razasute baš poput užeta uvezujući kamen, vatru, vodu, oca, sina, kćerku, vrijeme i nevrijeme, sreću i nesreću, sve u jedno, u sudbinu, da vremenu mjera budu. Uvijek sam volio da slikam ono što sam gledao, vrhove planina, stabla visokih jelika ispred naše kolibe, poglede u mene zagledanih Fatiminih goveda. Ali mi je bilo lakše i da uvjeravam sagovornike u ono o čemu sam govorio kad bih skicirao, šarao po tabli, papiru, platnu ponekad i pijesku. Tome sam kasnije dodavao boje, one vodene, ili skicu prenosio na platno pa oslikavao uljem.

Prvo sam nastojao da stvarnost što vjernije preslikam do prepoznatljivosti lika, motiva, a onda sam vremenom tu moju sliku transformisao u plohe da u njima, uz malo mašte, gledalac može prepoznati svoje. Malo zažmiri, uključi maštu i u onoj, mojom rukom nacrtanoj Fatiminoj ili Rašidinoj kravi, prepozna neku svoju, u mojoj Paleškoj dolini prepozna svoju, u mom dedi, ocu, prepozna svoje.

Sjećaš se da je tvoja baka, lahka joj zemlja bila, stalno tražila da slike ne kačim po zidovima praveći od stana galeriju? Sad me ponovo ta pasija slikanja uzela sebi puštajući slikama da mi želje po prošlosti skupljaju, kačim ih po ovoj kući. Potpuno sam se predao gledanju svijeta kroz crtea, kompoziciju, boju, izvore svjetla, sjene... Kad ovo budeš čitao, a zna deda da hoćeš, zagledaj se u prvu osobu oko sebe, ili pogledaj sebe u ogledalu. Pogledaj crte, reflekse svjetla na licu, pad sjena, boje. Pokušaj ih opisati, uvezati u cjelinu, prenijeti na papir, platno? Obrati pažnju koliko dugo tu ideju, ideju lika i njegovog ovjekovječenja držimo u mislima, i sad, dok o ovom ja pišem a ti čitaš?

Da ne zaboravim, kad sretneš čovjeka na ulici, u autobusu, bilo gdje, zagledaj mu se u lice i podari ga osmjehom, klimni mu glavom, daj mu do znanja da si ga primjetio, da si mu se obradovao. Tome ranije ni sam nisam pažnju pridavao a sad i satima znam uz rijeku, ili pored jezera, hodati da bih čovjeka sreo, makar ništa i ne progovorili, pa makar i ne uzvratio na moja klimanja glavom, mahanje rukom... Kako je divno sresti čovjeka.

Gdje sam ono stao, ja, e možeš misliti koliko tek deda sve svoje slike drži pred očima, dok u mislima i prošlosti bira motiv, priprema boje i platno, onda slika? Slikama otimam od zaborava drage motive, onu našu kolibu sa planine, onu Fatiminu kravu što nas je začuđeno gledala preko ograde dok smo se mi igrali sa tvojim plavim plišanim medom crnih šapica i svjetlih, isto, crnih očiju, pa vrhove Todore na kojoj su se gubili posljednji zraci sunca dok smo na terasi sjedili u nebo zagledani ili u rijeku ispred nas.

Slikao sam i svog dedu, ne znam ga, ubili ga prije nego sam bio izrastao za pamćenje, takva nam sudbina, ali su mi pričali da njegovih crta dosta ja imam i da je bio strastveni lovac. Sjeo sam pred ogledalo i satima slikao prepoznavajući u svojim crtama svog dedu proničući mu u karakter, tražeći odgovore na pitanja na koja mi je samo on mogao odgovoriti ali, eto, njega nema, odgovor još ne stiže. Na glavu sam mu stavio zeleni lovački šešir sa nekoliko šarenih peruški od krehe ili fazana. Sliku sam okačio pored stola gdje čaj ili kafu pijem. Sa dedom se družim i kad mi niko na vrata ne pokuca. Sve slike, koje uspijem naslikati, deda će tebi ostaviti. One su dio knjige, istina ne mogu da ih u nju stavim ali kad je budeš čitao a ti i slike listaj i maštom dodaji i ono što ja, ni u knjigu, ni u slike, nisam stavio.

Do sada sam molio Onoga što nam tijelo sa dušom spaja, da mi pomogne da odem što prije, sad ga molim da mi snage i zdravlja da da ovo i završim. Pišem i slikam prvu knjigu mom unuku da nam uže i put do zvijezda bude.

Ljubi deda.

P.S.

Nadam se, da će vas ovi iz Crvenog krsta negdje i pronaći, u tom dalekom svijetu, i reći da ima jedan deda što unuka traži.

 

Palež, Š. Kadrić 50 X 70 cm, ulje

Ševko Kadrić

 

 

Dan je, poput ribarskih brodica ili zakašnjele ljubavi, žurio smiraju. Crvenilo je prekrivalo Hemletov dvorac u Helsingoru a štapovi nemirno poskakivali u ribarskim rukama mameći bakalara, sila ili rijetkog laksa. Ribama nisam vičan, ali on jeste. Kasnije ću mu i ime saznati, Mahzer, ali i to sa bakalarom, silom i rijetkim laksom.

 

Vjerovatno ga ne bih ni primjetio da iz njega nešto, poput sočne psovke nije izašlo, kad mu je riba sa savijena štapa spala. „Ebem ti stare stvari“, čuo sam ga kako psuje zagledajući štap i olabavljeni silk. Zagledam se i ja u njega i počnem razaznavati u pokretima, crtama lica i čudnoj smirenosti, našeg čovjeka. Prikradam mu se da ga ne pometem, da provjerim otkriće, da je među onih desetak ribara u helsingorskoj luci i jedan naš.

 

Priđoh, uplašen da na mene ne istrese bijes zbog one ribe što mu se sa udice otkinula, pozdravim se nesigurno, kao da u mutnu vodu hoću zagaziti. Pogleda i on mene, odmjeri pogledom i klimnu glavom a onda nastavi blagim trzajima mamiti neku od riba koje će mi kasnije riječima, ali i u mreži približiti.

 

Neću vam pričati kako sam otišao da nam donesem šest malih flaša, jakog piva Carlsberg, malo sira sličnog našem trapistu, vrući dugački francuski hljeb i tri suhe, tanke sudžukice, ni to kako smo pili, mezili i razgovarali na travnjaku ispod Hamletova dvorca, zagledani u ribare i njihovo neprestano povlačenje mamaca ispred riba koje se više Mahzera nisu morale plašiti, ali ću vam reći kako me kupio da se raznježim i u uho pretvorim.

 

„Nikad ne znaš koliko si izgubivši dobio“, rekao mi je kad sam ga pitao šta bi te ona riba spade.  Znao sam da ovu mudrost preko usana može prevaliti samo neko ko ima šta reći, neko ko je već u životu gubio pa se podizao. Možda tek sad tako mislim poučen iskustvom i pričom izašlom iz Mahzerove duše, meni ostalo da je papirom uhvatim, kao on onih nekoliko riba što je, još uvijek živih, u mreži držao a onda, kao u čast nenadna susreta, pustio u vodu. Gledao je za njima dok su u nevjerici zaronile u dubinu, u slobodu.

 

Neću vam pričati ni o Mahzerovom boravku u logoru, logor ko logor, pune tri godine dana „na pravdi Boga“, što bi on rekao. Došli u selo muškinje pokupili i potjerali povezano, kuće popalili a žene i djeca preko brda danima bježali prema Sarajevu, ali ću vam reći broj koji je Godinama, svaki dan na desetine puta ponavljao, da ne zaboravi. Nije smio da ga zapiše a on mu bio jedina veza sa slobodom, sa najmilijima za koje nije znao ni da su živi. 004522114977 (Ibro). Uveče, dok bi se vrtio po dekama po betonu prostrtim, broj je ponavljao kao da ovce broji na desetine puta dok nebi zaspao koji trenutak. Čim bi se probudio iznova bi počinjao 0045...

 

Dugo je čiste pameti hvatao logiku upamćivanja, sa nulama i sedmicama nije imao problema, one mu bile na kraju i zajedno, 45 upamtio po godini kad su mu odmetnici oca ubili, 22-ge mu majka rođena, bar tako joj je u ličnoj karti pisalo, 11 pamtio po jedinicama iz škole, kao da nikad nije ni jednu drugu ocjenu ni dobijao osim 1 pa 1. 49 godina je imao kad su ga u logor doveli. U glavi je samo trebalo poredati, 00, ubili baba, majka se rodila, ocjene u školi, mene zatvorili sa..., dodati 77 i kasnije to zamjeniti brojevima i na kraju reći, Ibro.

 

U Logoru je pored onog Ibrinog broja, koji nije smio zaboraviti, često i molitve u sebi ponavljao. Nije ih znao mnogo, tek toliko da je mogao petkom sa ljudima iz sela otići na džumu, nije im znao ni značenje, prisjećao ih se sa radošću, kao utopljenik slamke, ali se i plašio da mu nekad u snu preko usana ne izađu.

 

Kad su ga, krajem 1995 godine, po potpisivanju sporazuma o miru, predali UN-u, ovi ga rano jutrom transporterom odvezli do Zenice i samo ostavili Crvenom Krstu. Čim je došao do telefona nazvao je broj, znate koji i koga je tražio. Ibro mu rekao da mu je žena živa, da je dvoje djece uz nju, najstarijeg sina nije spominjao. Rekao mu da će oni čim prije budu mogli obezbjediti da i on dođe u Dansku.

 

Tad je prvi put saznao da je onaj broj u Danskoj, ali i da su mu žena i dvoje djece živi, da su i oni u toj dalekoj zemlji. Za Kemala mu Ibro nije ništa rekao, niti ga je on u strahu htio zapitkivati.

 

Čekajući papire, odlazio je u džamiju da napokon molitvu Svevišnjem šapatom preko usana izgovori. U džamiji stao u drugi red, kako je na selu navikao, kad su počeli da mu rukom mašu pokazujući da ide nazad. Nije mu bilo jasno šta hoće onim mahanjem pa ih i pitao. „Tri prva reda nisu za tebe“, rekli mu šapatom. Ubrzo vidio i za koga su. Neki važni ih popunjavali, oni iza im se klanjali i sklanjali. Mahzer se čudio, htio logor potisnuti iz sjećanja, svaki red mu bio dobar.

 

„Čestitam ti šehida Mahzere“, rekao mu hodža iz onog njegovog sela, kad su se pred džamijom sreli.

 

„Kakvog šehida, efendija?“, upitao ga Mahzer u nevjerici a bol ga preko prsa presjekla... Tad je i čuo da mu je Kemal poginuo. Okrenuo se okamenjen, i krenuo ulicom bez cilja, pogođen vješću ko puščanim zrnom. Dao bi dukat za suzu, ali ga oči izdale, nije ni jednu mogao na njih iscijediti, od bola mu presahle. Nekoliko je dana hodao Zenicom kao bez duše, uz rijeku niz rijeku, presabirao život slikama kroz glavu, podvlačio neku svoju crtu, tražeći slamku da se za nju uhvati.

 

U onom podrumskom stanu, gdje su ga smjestili, u kutiji bilo puno knjiga. Jedno veče ih, ni sam ne zna zašto, počeo preslagati, skidati prašinu sa njih, listati, dok nije naišao na jednu o zeljastom bilju. Kasnije će joj i autora, Čedu Šilića, upamtiti, korice, slike, ono što je uz njih pisalo. U početku slova naglas sricao kao da je tek u školu pošao, i prestao, misli se u njemu gnijezdile, ono zeljasto bilje počeo po glavi prebirati i tražiti po šumama zavičaja.

 

„Zahvaljujući onoj knjizi, ja se kući i selu vratio, predamnom se množile slike, ali i trave od kojih sam ranije samo poneku poznavao, sad sam ih po rukama prometao, praveći od njih salate, čajeve, obloge za uboje. Ona knjiga me i u život vratila. U njoj značenje bilo zatvoreno u slova, kad sam njega počeo otključavati riječima, dobio sam na stotine koristi, za koje ni znao nisam“, govorio je prisjećajući se prve knjige koju je cijelu pročitao, pa još po nekoliko puta, udarajući svojom flašom od moju kao da probava jesu li ljekovite.

 

Ubrzo je Mahzer, našao negdje i teku neispisanu, zašiljio olovku i počeo bilježiti, ime knjige, autora, ono najvažnije u njoj. U onoj kutiji sa knjigama bilo još knjiga poput one o zeljastom bilju, ljekovito bilje, pa uzgoj glisti, uzgoj puževa. Kroz knjige počeo i nekud pobjeglog gazdu upoznavati, sve ga ko njega interesovalo, samo malo drugačije. On gliste, kad bi ih u njivi našao, kokoškama bacao, sad pročitao da je sva zemlja prošla kroz utrobu gliste. Puževe bi nekad, poslije kiše brao i nosio u otkupnu stanicu, sad pročitao i zašto ih, tamo neko u dalekom svijetu otkupljuje.

 

U Zenici je u onu bilježnicu upisao devet naslova koje je pročitao, ko ih je napisao, o čemu govore. Bilježnica mu bila i jedino što je sa sobom u Dansku ponio. I da je htio šta drugo, nije imao šta, sve njegovo u selu spaljeno, u logoru ništa ni imao nije, iz tuđe kuće nije htio stvari uzimati, zahvalan bio na onom pročitanom.

 

Susret sa porodicom je odbolovao, sreća i tuga se u njemu sudarali, tukli ga u prsa, htjeli mu sve unutra polomiti. Djeci se obradovao, izrasla, tuđi jezik naučila, u tuđe škole rano zorom odlazila, on ih na vratima čekao da se vrate. Žena mu se zaposlila u nekoj fabrici i ona na posao rano odlazila, on sam kući do kasno ostajao. Ponovo se presabirao, vrtio u krug kao u onoj logorskoj ćeliji. I žena mu se bila promjenila, nije to mogao objasniti, kako i zašto, samo ništa više nije bilo kao ranije, Kemo ih progonio kao noćna mora, svako bježao u svoju muku, u svoju samoću.

 

„Moje sreće kad su mi pokazali put do gradske biblioteke i police sa našim knjigama“, govorio mi je opisujući trenutak susreta sa knjigom, novim prijateljem kog je u Zenici sreo.

 

„Da me kojim slučajem mogao babo vidjeti kako knjizi trčim, u grobu bi se prevrtao“, šalio se na račun one 11-ske  koju je u zatvoru godinama pamtio a ona ga na jedinice iz škole podsjećala. U onu bilježnicu nije više upisivao knjige o zeljastom bilju, glistama i puževima, počeo čitati o avionima a onda kući ponio Mešinu Tvrđavu. Kaže da mu je ona otvorila novi svijet u kom nikad nije bio, ali sve mu bilo tako poznato, muka, bol, sitne radosti po tragu života kupljene.

 

„Meša se od tad uselio u moju dušu i ne izlazi“, govorio mi je ispraćajući pogledom trajekt što je odlazio prema Švedskoj, ploveći crvenim morem, pod crvenim nebom nad Oresund i Hemletov dvorac nadnešenim. Kasnije mi je, kao da zakašnjelo lektiru polaže, govorio o Sušićevim pobunama, Andrićevoj prokletoj avliji, spominjao Kronjina, Dostojevskog, Puškina, Singera, pa opet se vraćao na  Lalića, Sijerića, prepričavao Njegoša, podsjećao gdje ko živi i šta piše od naših  pisaca u Skandinaviji.

 

„Prve godine sam pročitao dvanaest knjiga, druge, duplo i do danas držim tu kondiciju stim što sam uveo i novu sportsku disciplinu u moj život, kupujem po deset knjiga godišnje. Ženi sam rekao da mi od hrane odbija, knjiga mi hrana postala, kaže uz smijeh i nastavi, za deset godina, ako računamo i one u Zenici, pročitao sam 213 knjiga. Uz njih sam bio dobar otac, koliko sam poslije svega u tuđoj zemlji to mogao biti, poslušan muž, ali i naučio pecati morksu ribu“, pretakao je knjige u statistiku, praveći lični inventar pročitanih knjiga u prvih deset godina boravka u tuđini.

 

„Tako je i danas“, nastavio je da ne pomislim da je prestao čitati.

 

„Kad nešto bolje razmislim, Bog je bio upravu kad je čovjeku poruku kao knjigu poslao, ali knjigu koju treba razumjeti, a kako da razumije ako ne čita, ili čita a ne razumije?“, govorio mi je Mahzer ispijajući svoj dio flaša jake danske pive nudeći mi da se i sutra sretnemo na istom mjestu, on će onu bilježnicu, pive i meze donijeti, ja samo volju da mu pravim društvo.

 

„Raj i pakao, dženet i džehenem su u nama“, prošaptao je nečije ili svoje na rastanku, uvjeren da ćemo se ponovo u luci i na knjizi sresti.

 

www.sevko.se

Knjige, slike, video, komentari, kontakt...

Ševko Kadrić, video, romani i pripovjetke, teme i junaci o kojima sam pisao u formi romana i pripovjetke.

Razgovor o knjizi

 

Rosengord biblioteka, autor sa Karin

 

Kad pisca, Bosnom i Balkanom imenovanog, u jednoj sedmici pozivaju na četiri mjesta da o knjizi govori, skoro da je čudo. Brisel, gdje se knjiga promovirala i više pisaca okupljalo, sam teška srca morao preskočiti, pomislih tamo ih je 14 dobrih a ja se sam pojavio na prvoj godišnjici od osnivanja Stranke dijaspore BiH u Geteborgu. Lijepo, da ljepše ne može biti. Sloj priče, sloj muzike pa opet... Hvala Edine, Smaile... hvala SDBiH.

 

Rosengord biblioteka u Helsingborgu me, nekoliko dana kasnije ugostila. Planirali da govorim o mom životu, knjigama i neuspjeloj integraciji. Kako smo se dogovorili tako i bilo. Hvala Karin, hvala publici na pokazanom interesovanju za teme i dileme koricama mojih knjiga i života uokvirenih.

 

Sutra dan, rano, krenem za Vasteros, svake godine u ovo doba idem da se družimo i o novoj knjizi govorimo. Voz skup, da skuplji ne može biti, na stanici me čeka Aida Zaćiragić, Nizama i Hajrudin Čaušević. Penjemo se na neboder liftom nad grad nadnešenim. Pogled, razgovor i salata uz vino crno za pamćenje.

Oko knjige se u klubu okupljamo, Nizama Čaušević govori o svojim romanima, Hajrudin Čaušević o profesoru Fahri Baščeliji a ja o romanu „Pelin i makovi“. Kako je divno razgovarati sa publikom koja pisca i knjige mu poznaje, tu se lahko govor pretvara u razgovor, pisac iz knjige načas u salu izlazi. Hvala, puno hvala domaćinu i piscima po priči sapatnicima.

 

Hajrudin, Nizama, Ševko

Prateći nove junake u mojim romanima, ovih dana će F. Tufek za Bosansku poštu zabilježiti:

 

"Dževad Osmančević, predsjednik Vijeća naroda u Banjaluci, uz jutarnju kafu, poslije Susreta Bnjalučana, me zamolio da prenesem srdačne pozdrave Ševki Kadriću i čestitam za divan roman o Lazaru Drljači. Kitio mi je Osmančević puno toga uz priznanje da nije ni spavao čitajući divnu priču, čudeći se starom slikaru, radujući se piscu i knjizi.

Nekoliko dana kasnije, pijem kafu i sa pisce i prijateljem Kadrićem i prenosim mu Osmančevićevu poruku. Smije se i umjesto odgovora stavlja mi dvije knjige na sto. Koja je ta o Lazaru, pitam gledajući knjige.

-          Ni jedna, govori mi, objašnjavajući da su to dva nova romana o kojoma nismo pisali. Dade mi da pročitam i pročitah.

-          Dobro si uvezao onu dvojicu, Lutera i Hamzu Orlovića, kažem mu kasnije ponovo na kafi.

-          Uvezao ih je život i ideja izbavljenja, govori i nastavi, priču o dvojici reformatora, jednom, koji je preporodio Evropu i drugom kom to nije pošlo za rukom sa Otomanskom imperijom i islamom. „Bez sumnje najznačajnija ličnost moderne Evrope, njen izbavitelj, spasitelj „Boga, Biblije i Isusa Hrista“ je Martin Luter. Kad je Evropa u mraku srednjeg vijeka i bezvlasti crkve i pape u Rimu tražila svoje spasenje onda se pojavio mladi Martin Luter i rekao. Knjiga!!

Podigao je visoko knjigu, kao dost Milutin, na jednom od bogumilskih stećaka i rekao: „U knjizi je spas!“  (H)istorija je zabilježila i da je napisao svojih 95 teza i zakucao klinima na crkvu u Witenbergu ali i da je ponovio ono što su vijekovima ranije govorili i pisali bosanski patareni, bogumili: Bog je ljudima poslao knjigu, da je čitaju i razumiju. Prevodeći Bibliju na njemački jezik dodao je i ono da Bog nije poslao svetu knjigu ni papi ni caru ni nekom posebnom narodu već svakom čovjeku. Ostalo je (h)istorija, danas se svi evropski narodi svom Bogu mole na svom jeziku, njegujući sam jezik, čitajući i razumjevajući poruke, prvo one u svetoj knjizi zapisne kasnije u svim knjigama koje čovjek ostavlja i piše čovjeku.

Kad bi htio ukratko predstaviti „Pelin i makovi“ šta bi rekao?

Kadrić: To je roman o našoj generaciji o vremenu tehnološkog razvoja u kom se desilo više toga nego u svim generacijama ranije. Vrijeme elektrifikacije, elektromotorizacije, automobilizacije, kompjuterizacije... naše vrijeme je počelo sa 3 milijarde ljudi na ovoj planeti danas ih je duplo... svakako roman o tome priča kroz prizmu junaka, koje sam odjenuo našim strahovima, ljubavima, snovima i surovom stvarnošću."

 

P.S.

Preporuka onima koji žele imati svoje pisce u švedskim bibliotekama. Otiđite i popunite listić na koji upišete koju bi knjigu i kog pisca željeli da biblioteka nabavi, eventualno pozove u goste. Pomozite sebi ali i svom piscu.

 

Youtube.com




TV Sarajevo, 1991.

Između, naoko dva rata, onog u Hrvatskoj i onog što je već uvelike kucao na vrata u Bosni, TV Sarajevo, je u okvicu večernjeg dnevnika, pokrenulo rubriku "Hoću da kažem". Urednik je bio Nedim Džuherić i data je šansa javnim ličnostima da kažu šta misle o onom što se dešavalo i onom što je tek dolazilo. Emisiju je otvorio muzičar Goran Bregović, diveći se zvonjavi crkvi i ezanu u isto vrijeme. Moja malenkost je dobila šansu poslije akademika Alojza Benca..


TV Zenica, 1996.


Ekologija - neodrživi razvoj je peta knjiga koje je potpisao Ševko Kadrić, poslije "Planinarenjem do zdravlja", "Zaštita društva i obrazovanje", "Pred ekološkim izazovom" koje su bile prva vrsta takvog štiva na prostoru bivše Jugoslavije, uslijedila je "Milje i mi" te "Ekologija - neodrživi razvoj". Privilegija autora je bila u tome što je dvije knjige "Pred ekološkim izazovom" i "MIlje i mi" plasirao prvo u nastvcima u listovima "Oslobođenje" i "Večernje novine" pa tek kasnije uokvirio u korice...


Sarajevo 2009


Bogumili su vječita tema i izazov ovoga pisca, gnijezdi ih u svojim romanima ali i u knjizi "Bogumili kao inspiracija" koja je već inspirisala na desetine pisaca, skulptora i slikara da se pozivajući se na baš tu knjigu upuste u svoju bogumilsku odiseju


TV Hayat, "Ugodni trenuci sa..." 2009. urednik Dika

Osvrt ne neke od roman, junake i nakanu autora. "Proleter u srcu", "Zaljubljen u sunce", roman o slikaru i boemu Lazaru Drljači te roman "Rođen za doktora"...


TV Hema, 2010

O romanu "Luter i Orlović" ...
Gospod nije poslao svetu knjigu (Bibliju ili Kuran) ni papi ni sultanu ali ni nekom posebnom narodu već svakom čovjeku. Oni koji drže do Boga, Svete knjige i božijih poslanika (Mojsija, Isusa ili Muhameda) ne smiju sebi dozvoliti tri grijeha: da ne znaju čitati, da ne čitaju, ali i da čitaju odnosno uče a ne razumiju.
Bog ne stavlja čovjek u kušnje i probleme da bi mu ih on sam riješavao, već mu je poslao knjigu da mu pomogne da ih sam riješi. Radi robe i ja ću ti pomoći, Uči (Ikre bisme rabike...)....

Klikni na sliku

Pisac obično ne zaboravi prvu knjigu, moja je bila davno prije nego je u priči rečeno, ali onda kao da knjiga počinje biti način komuniciranja sa svijetom. Onim unutar sebe ali i onim što nas okužuje, način shvatanja svijeta i našeg trenutka u kom jesmo i zbog čega jesmo, misija koju vršimo sa voljom ili bez, postaje način života ako ne i više od njega....

TV promocija Kadrićeva književnog stvaralaštva

 

 

U emisiji "Ugodni trenuci sa...", TV Hayat sa novinarkom Dikom Bektić

 

Od Sajma knjige u Sarajevu gdje je promoviran novi roman Ševke Kadrića do danas, pisac je bio gost nekoliko TV programa gdje je govorio o svom stvaralaštvu. Spomenimo interviju na satalitskom emitovanju TV Hayat sa Dikom Bektić u emisiji „Ugodni trenuci sa...“, „Interviju dana“ na Nezavisnoj TV 99 sa Adilom Kulenovićem, gostovanje na BiH1 kod Dževdeta Tuzlića, interviju na kablovskoj „Hema“, gostovanje u centralnom dnevniku Kantoalne TV Sarajevo... Više od tri sata razgovora o knjizi sa povodom je velika medijska promocija.

 

Evo nekih autorizovanih opservacija našeg dopisnika o novim knjigama.

 

Bektić: O čemu govori roman „Luter i Orlović“?

Kadrić: Da kažem nešto mimo onoga o čemu su već pisali recenzenti Kolar i Nura Haver, najkraće roman govori o ulozi ideje i pojedinca u promjeni tokova (h)istorije na ovoj krhkoj grudvi snijega koju nazivamo planetom zemljom. Treba imati u vidu sliku tog vremena, riječ je o kraju XV i početku XVI vijeka, osjetiti miris spaljenih žena i neposlušne elitie, čuti topot konja papinske inkvizicije koja diljem Evrope ubire novac, čuva crkvene dogme i svoju vlast. To je vrijeme u kom se svi evropski narodi svom bogu mole na tuđem jeziku koji ne razumiju (latinski, staroslavenski), a jedini čuvar i tumač božijih ideja je bila crkva i papa lično. U tom beznađu, mraku, strahu i pepelu imamo mladog sveštenika Martina Lutera koji je doktorirao na Bibliji, koji će uvidjeti da su Bog, Biblija i sam Isus Hrist u strašnoj nevolji, da su postali mač i sredstvo u rukamama pape i crkve. On će tad smoći snage da uzvikne poznatu rečenicu: „U Rimu nije sveti otac već antihrist“ ali i da na crkvu u Witembergu okači svojih 95 teza, iznad kojih je napisao, Ja tako mislim“.

To je to stanje i to je taj pojedinac (Martin Luter)  a ideja spasa je knjiga.

 

Baktić: Kako knjiga?

Kadrić:  Vjernici znaju, da se između Boga i čovjeka ne nalazi, papa, sultan ili neki poseban narod već knjiga, sveta knjiga, kod kršćana Biblija, muslimana Kuran. Martin se vraća knjizi i običnom čovjeku kom je knjiga i poslata. Prevodi Bibliju sa latinskog na njemački, njemačka vlastela je štampa u 5000 primjeraka i dijeli narodu da se čita, ali sad na njemačkog jeziku. Ovdje nije neophodno spominjati da je papa poslao inkviziciju da Martina dovede u Rim da ga lično spali kao što je njegov prethodnik učinio sa Janom Husom... da je njamačka vlastela smogla snage da Martina sakrije i kaže ne papi, da je pokret kasnije poznat kao protestantizam.

 

Martin će tad govoriti i o tri grijeha koja čovjek ne smije pred Bogom imati: Privi grijeh je da vijernik ne zna čitati, drugi da ne čita, treći da čita, uči a ne razumije.

 

Za nas Bosance je bitno da je Martin Luter našao inspiraciju za svoje ideje kod bosanskih patarena, bogumila, u bosanskoj crkvi, u bosanskim stećcima. Pred katoličkom ali i pravoslavnom crkvom, grijeh bosanskih patarena, pravih kristrjana je i bio što su se svom bogu molili na svom jeziku i nisu uvažavali vlast pape i crkvenu hijerarhiju.

 

Baktić: U romanu srećemo i Hamzu Orlovića, Bosanca koji je uz Martina Lutera jedan od glavnih junaka?

Kadrić: Tačno, Martin i Hamza su po ideji koja ih grije braća. Ideja koja je Martina grijala prepoznavanjem u Hamzu je već bila genetski ugrađena. Nekoliko desetina godina poslije Martinovih reformi, halif i hafiz Hamza, najučevni čovjek tog vremena, u Istambolu zagovara isto. I on će govoriti da je Allah dželešanuhu Kurnan časni poslao cijelom umetu (svakom čovjeku) a ne jednom privilegovanom narodu (arapima) i ne sultanu ili ulemi. I on će govoriti o tri grijeha koja pred Allahom, Kurnamom ali i pred božijim poslanikom Muhamedom a.h.v. ne smiju muslimani činiti. Prvi je da ne znaju čitati, drugi da ne čitaju, treći da čitaju, uče ali ne razumiju. Imao je oko 20 000 sljedbenika oko sebe koji su se nazivali hamzevijama, koji su bili uticajni, zaprijetili su protestantizmom u cijeloj imperiji. 6 juna 1573. Godine u Stambolu je pogubljen Hamza a narednih stotinjak godina je otvoren lov na njegove sljedbenike i njihovo bacanje u Bosfor.

 

Bosna se ni do danas tog duha hamzevijskog nije oslobodila, srećemo ga u pobunama Derviša Sušića, Mešinom dervišu, danas u Karićevom romanu...

 

Baktić: Roman govori o šesnaestom vijeku ali aludira i na naše vrijeme, zar ne?

Kadrić: Pisati i nema smisla ako se njim ne promišlja o životu i ako poruke nisu angažirane. Danas u izobilju industrijaliziranog svijeta i potrošačkog mentaliteta, egzistencijalna ugroženost čovjeka zbog narušavanja skalada u prirodi, zvoni na uzbunu. Čini mi se da bi priča o Luteru i Orloviću mogla biti zanimljiva i poučna.  Ponovo se traži ideja izbavljenja i ponovo kao da bi knjiga mogla biti spas. I danas je grijeh na znati čitati, grijeh je ne čitati, grijeh je čitati, učiti a ne razumjeti, svakako ne misli se više samo na svete knjige, već knjigu kao univerzalan simbol mudrosti, puno toga  dolazi poslije toga.

Ševko Kadrić

 

Skoro sam slušao predsjednika jednog od udruženja koja se bosanskim nazivaju, kako se „hvali“ da u životu nije knjige pročitao. Bio sam u gostima kod mojih zemljaka i upitah gdje su im knjige, računajući da u domaćinskoj kući mora biti i polica sa knjigama. „Šta će nam knjige da prašinu skupljaju“, ko iz topa mi odgovori domaćica. „Čitate li šta?“, upitah prijatelja na telefon. „Mi radimo, nemamo vremena za besposlice“, odgovori kao zapeta puška. Ove i slične poruke su mi se kroz glavu prometale dok sam se sa sajma knjige vraćao „kući“ zagledan u dosta Milutina i knjigu u njegovoj ruci, na jednom od kamenih stećaka uklesanom prije oko 900 godina. Gledam iznad Milutina slova, prava pravcata i poruku bosančicom pisanu, knjigu u ruci i mač ili štap o pojasu, te počeh da mu se izvinjavam zbog potomaka, što se toliko godina poslije njega fale onim što nije za falu. Bunt iz mene krenu ko buica, uvezujući davnašnju kamenu poruku i ovdašnje duhovno pustošenje.

 

 

Dost Milutin, Humsko kraj Foče oko XIII-og vijeka

Davno sam uočio neobičnost indijanskog pozdrava. Vinetu je podizao poluispruženu i otvorenu ruku na pozdrav, Old Šeterhendu a ovaj mu bratski odgovarao, mahanjem ili istim pozdravom. Gutajući Karla Maja, uz lulu mira, očekivao sam i poluispruženu otvorenu ruku, koja je ponekad značila krhki mir između ljutih neprijatelja ali i nadu da su u sebi pronašli i prepoznali ono ljudsko, na mir oslonjeno.

 

Negdje prije dvadesetak godina, kad je u Bosni krenulo kuda ne treba, ponovo sam se nasukao na poluispruženu otvorenu ruku priželjkujući mir, ovog puta na stećcima bosanskih patarena (bogumila). Rovio sam po sjećanjima, ali i knjigama tražeći odgovor, otkud sličnost želje i poruke dalekih Indijanaca i bliskih patarena? Čak sam na jednoj od knjiga kao naslovnicu stavio dva lika polu ispruženih otvorenih ruku: kamenog spavača sa jaednog od bosanskih stećaka i nekog od indijanskih poglavica, sa dalekog Zapada. Mislite da se razlikuju? Da budem zloban, da, jedan je u kamenu uklesan drugi je na papiru, ali njihove poruke su identične, njihove želje vjerovatno iste, mir u odživljavanju ljudskih života u svoj njihovoj ljepoti ali i prolaznosti.

 

Često, vrlo često sam pokušao ući sa onu stranu kamena, patarenskog stećka, čitajući misli, odgonetajući poruke, razmišljajući o životu, njegovom smislu ali i (ne)prolaznosti. Tako sam na svoj način i pročitao:

 

„Oni što su spoznali istinu, mjere rijetči ili ćute

Oni što nemaju šta da kažu, govore, govore

Tčovjekov sine, dok čitaš moje riječi,

I mjeriš moju ruku

Odćuti i zamisli se nad svojim riječima

Ali i svojim rukama

Ležim, ćutim i čekam

1422 godine po Gospodu“

Pita te se da li sam odgonetnuo poruku, ulazeći u dušu i ruku Indijanca ili patarena?

I da jesam ne bih vam rekao, čarolija i vašeg traganja za porukom bi tim prestala, ali ima nešto što mi je postalo jasnije. Ljudski strahovi, frustracije, mržnje i konflikti izlaze iz njihovih ne zananja o sebi i drugima.

 

Posmatrajte neplivača pred dubokom vodom. Koliko straha, koliko želje da vodu presuši ili što dalje od nje pobjegne? Ruku na srce, da se nauči plivati ne treba mnogo, koji sat uz dobrog učutelja i jaku volju. Posmatrajte istu osobu naučenu da pliva, pred istom vodom. Nema straha, nema želje da se pobjegne, strah je zamjenjen užitkom, ne znanje, znanjem.

 

Hoćete li još sličnih primjera? Vjernicima ne treba objašnajvati da je Gospod (Bog, Allah) poruku čovjeku poslao u obliku knjige. Stajati nijem pred svetom knjigom koju ne znate čitati, znači biti u strahu pred samim Bogom i njegovom porukom. To nije smisao ni poruke ali ni sama Gospoda, On je tu da pripomogne, da bude naš u našem srcu. Put da to i postane je jednostavan, ali treba znati čitati, čitati, razumjeti. Ili još preciznije treba se čuvati tri velika grijeha: ne znati čitati, ne čitati i čitati a ne razumjeti.

 

Poslije učenja čitanja, čitanja i razumjevanja, jaz između Stvoritelja i stvorenog, prestaje, ideja Stvoritelja ulazi u dušu stvorenog. Hoćemo li još? Nećemo, ostale primjere tražite sami, ali vratimo se rukama, one su naša najneposrednija, najočitija veza sa svijetom, ali i sa našom dušom. Rukama hranimo tijelo, pojimo dušu, ali i duše drugih u vremenu i prostoru. Zahvaljujući toj magiji, Hrist, Muhamed, Platon, bosanaki patareni, Leonardo da Vinči, Van Gog, Meša Selimović, Mak Dizdar i mnogi drugi postaju i naši savremenici, a mi njihovi ili onih koji tek dolaze.

 

Vratimo se ruci, oslobodimo je grča, neznanja, dajmo joj misiju izvršitelja naših kreativnih želja i nastojanja. Sjetite se trenutka kad ste sa oduševljenjem gledali gitaristu Ivana Kalcinu, Ibricu Jusića ili nekog drugog kako sviraju. Muzika vas ponese, želje se množe, uzimate gitaru nesigurno a prsti ne slušaju. Nemate znanje ni iskustvo, držanja, udaranja žica, dobijanja željene harmonije. Sat za satom učenja i opet smo pred čudom, ruke počinju da nas slušaju, gitara u našim rukama počinje proizvoditi željenu harmoniju, glas je prati...  Evo nas pred istim izazovom, gledamo predmet i želimo linijom na papiru ili platnu da ga ovjekovječimo, uhvatimo u trenutku. Povlačimo olovku, kredu, četkicu, ali trag koji ostavljaju skoro da i ne liči na ono što gledamo i ponovo proces, učenja, gledanja, treniranja do nivoa da uspjevamo rukom predmet, ali i ruku nacrtati, oslikati, naslikati poput Mersada Berbera ili Safeta Zeca.

 

Sjećate se kad ste prvi put stajali pred knjigom a u njoj poruke koje ne znate čitati, ne znate razumjeti. Ona je za vas bila strano tijelo, puno nerazumljivog sadržaja. Jeste li zaboravili mukotrpni put preko „kosa tanka uspravna debela“ ili ono iz Bukvara „osa sisa so“... niste, ali tako je sve počelo dok niste došli do prve pročitane knjige (ako ste je pročitali?). Koliko strahova pred nepoznatim je nestalo, koliko radosti i novih znanja pred pročitanim se otvorilo? Svaka knjiga je svijet i iskustvo za sebe, zamislite koliko su bogati oni koji mjesečno čitaju po jednu knjigu, godišnje dvanaest... Koliko im je život osmišljeniji, koliko su im sigurniji koraci kojim kroz život hode?

 

Nije u pitanju samo puko ocrtavanje predmeta, iščitanje knjiga, u pitanju je proces oslobođenja ruke od neznanja, sviranja, slikanja, pisanja, ili oslobađanja ne znanja o svijetu u kom živimo pa i Gospodu (Bogu, Allahu), njegovim porukama i nama u Svetoj knjizi ostavljenoj.

 

I gle čuda oslobađajući ruku i dušu, grča ne znanja, oslobodili smo i sebe ali i Gospoda. Gospod prestaje biti taoc tumača vjere ili političara, postaje i naš a mi njegovi. Nesigurnost pred nepoznatim i stranim, pretvoramo u sigurnost, ne znanje u znanje. O hvala knjigo, hvala ruko, hvala oslobodioče, nositelju mog evoluiranja, evolucije cijele vrste, koju čovjek nazivamo. „Čovjek, kako to gordo zvuči“, rekao bi Gorki, „Knjiga u ruci, kako to gordo zvuči?“ rekao bi dost Milutin.

 

 

 

Dvije nove knjige

Ševke Kadrića

 

Pored niza priča i eseja Ševko Kadrić je napisao i devet romana što ga uvrstava medju najplodnije pisce bosanske dijaspore.

 

Njegove teme su proizvedene iz ratnih zbivanja na prostorima bivše Jugoslavije, propletene doživljajima pojedinaca psihološkim uranjanjem u njihove sudbine na traci od napuštanja domova, logora i pogibija do bitisanja u životu izbjeglištva.

 

U  knjizi naslovljenoj „Galeb i druge priče“ prevedenoj na švedski jezik (Masen och andra novelier), niz je likova koje on plastično karakterizira.

 

U recenziji koju je o ovoj knjizi napisao Švedjanin Bo Alvberger u Miljo magazinu kaže da je tema tim interesantnija što u Skandinaviji, posebno u Švedskoj, tih prognanih ima na hiljade. “Ko želi iščitavati pojedinačne sudbine tih ljudi, preporučujem „Galeb i druge priče“ Ševke Kadrića. Bo dalje piše: - Ovo je knjiga puna ljudskih sudbina i karakterističnih likova koji igraju svoje uloge jednom, bez mogućnosti da ih ponavljaju i mijenjaju. U knjizi je haos komšija sa Bogom kao i raj, djavo kao i andjeo. Pisac pokazuje kako je tanka linija izmedju dobra i zla, sreće i nesreće, prijateljstva i neprijateljstva, života i smrti. Švedsom čitaocu pisac u fusnotama pojašnjava pojmove i pojave ali i ukazuje na autentičnost podataka. Kadrić piše jednostavno, uvjerljivo, vodeći priču na originalan način pun slika i, likova koji zaslužuju da budu u knjizi. Mislim da će ova knjiga naći svoj put do čitaoca, ali i do fakulteta koji se bave dogadjajima u Evropi zadnjih decenija,posebno Titovim socijalizmom u Jugoslaviji i onim što se poslije njega desilo“, piše izmedju ostalog Bo Alvberger koji je i sam pisac.

 

A, da se radi o dokumentarnosti pripovijedanja Kadrić priznaje u  posveti knjige „stvarnim junacima ovog pripovijedanja, ljudima koji su mi govorili, a ja sakupljao, bilježio. Njihova imena su mimo stranica knjige, njihova priča je ovim postala naša“.

 

Poznata sarajevska spisateljica Nura Haver,š to je smješteno na samim koricama, izmedju ostalog piše : - Odnos izmedju čovjekove misli i interpretacije svijeta koji je domislio nikad i nigdje ne puca; jedno drugo ne izdaju niti guraju u sferu nerazumnog, haotičnog. To je taj temelj iz koga izrasta svaka Kadrićeva pripovijest; nepatvoren odnos čovjeka i prostora/vremena koji uvijek kreće od činjenice da nema optimalnog života bez optimalnog životnog prostora, da je život svake jedinke jedna šira životna manifestacija od one koja je ograničena samo na individualno tijelo. Životni stil i filozofija koja polazi od zdravlja, fizičkog i mentalnog, kao temeljne vrijednosti, važna je smjernica u razumijevanju tema i motiva koji opsjedaju pisca Kadrića“.

Kadrić se, zaista, kao zaljubljenik u prirodu misaono i emotivno ne odvaja od prirode u koga su kao utkani njeni harmonični odnosi pa se i iščudjava kad sami ljudi rade na „razaranju“ njene životne harmoničnosti što u tom slučaju ispada ubitačno i samoubitačno nevješto.

Druga nova Kadrićeva knjiga roman  „Pelin i makovi“ je možda i najzrelije književno djelo ovoga pisca. Sastavljen je od dvadeset poglavlja, iskazan na oko l8o stranica. Svako poglavlje je jedna pripovjednacjelina,pisana u prvom licu dnevničkom metodom kojom nam prostire biografiju Adila Stovraga. To je roman za djecu i odrasle ali i za analitičare vremena i nevremena kroz koje je ovaj Kadrićev junak prošao. To su dramatične priče bogate slikama i simbolima, naoko naivnog, a tegobnog dječaštva u tegobnim vremenima. Adil Stovrag je sve to preživio i obreo se u Švedskoj. Svoja razmišljanja i sjećanja nam kazuje sa svog prvog odlaska u Bosnu. Sve drugo ćemo ostaviti čitaocu i njegovim utiscima. Stovrag ih neće razočarati-

 

 

M.C.Arnautović

 

Ako zelis saznati nesto vise o bogumilima, klikni na sliku. Prijatno


bogumili

 

 

Sa znamenjem Kneza Nenca, Velikog Kneza Bosanskog, a postavi je sin njegov Knez Muven, s' Božijom pomoćju i svojih vjernih, a s' inonom nijednom inom pomoćju, nego on sam.

Ti koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda. I vartio se, jer tami nema ništa do ponovo ti sam.

Človjek možje vidjeti ono tšto nije vidio, tčuti ono tšto nije tčuo, okustiti ono tšto nije otkusio, biti tami gdi nije bio, al uvijek i svagdi, samo sebe može najti ili ne najti.

I mnogo od moje ruke na zemlji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit. I da ostavih kosti u tujini, samo bi Bosnu sanjo.

Človječe, tako da nisi proklet, ne tikaj u me.

Legoh 1094 ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe nijedne suze za me.

Ravanjska Vrata, Kupres

 

 

 

 

46.

This is monument for Duke Nenc, The Great Duke of Bosnia, erected by his son Duke Muven, with the help of God end those lozal without any foreign help.

 

You, the one who will read my stone, you may have walked to the stars. And you came back because there is nothing there other then yourself.

 

Man can see what he has never seen, hear what he has never heard, taste what he has never tasted, be where he has never been before, but always and everywhere he can either find himself on not.

 

Much has happened in this world from my hand but nobody ever died or was killed because of me.

 

Would I have left my bones in a foreign land, even then I would be deaming about Bosnia.

 

Man, in order not to be demned, don`t touch me.

 

I come to rest here in the summer of 1094,

during the drought, so there was not a single tear for me in the sky.

Novo, drugo izdanje

BOSANSKI STEĆCI -
plamen koji grije




Bosanski patareni ili bogumili, su historijski, kulturološki i sociološki
fenomen, evropskoj kulturnoj javnosti malo ili nikako poznat.
Rijetki poznavaoci fenomena bosanskih bogumila, fascinirani kulturnim
tragom koji su iza sebe ostavili, u kamenim nadgrobnim spomenicima,
će im odrediti epohalno i grandiozno mjesto u kulturi i umjetnosti
Evrope pa i svijeta.


Tako će švedski historičar Hans Furuhagen ustvrditi “da su inspirisali
protestantizam u Evropi” misleći na Martina Lutera i reformizam (1517.
godine) koji je građen na bogumilskom principu obraćanja Gospodu
na svom jeziku. Nesuđeni hrvatski nobelovac Miroslav Krleža će zapisati
da “Evropa i nema spomenike kulture osim bosanskih bogumilskih
stećaka”.


Engleski arheolog Artur Evans (poznat po otkriću Minoiske palate kod
Knososa na Kreti) svojim istraživanjem i knjigom o stećcima je evropskoj
janosti otkrio i stećke i pataransku kulturu.
Profesor Džemal Sokolović je bosanske bogumile nazvao “prvim evropskim
protestantima”.

Cijeloj priči dodajmo i plejadu umjetnika koji su stvarali inspirisani
stvaralaštvom bosanskih bogumila poput Tina Ujevića, Lazara Drljače,
Maka Dizdara... ili velikana koje su njihova djela i vjerovanja među bogumile
smjestila Lava Tolstoja ili Mahatmu Gandhija.


Mak Dizdar će za bogumilske stećke reći: “Stećak je za mene ono što
nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da
vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija,
ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i
život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.”


Najveći doprinos priči o bogumilima, omogućili su sami bogumili,
ostavljajući iza sebe ogroman broj kamenih stećaka sa porukama na
njima.
Od osmog vijeka, nove ere, do danas, je preteklo preko 66 478 kamenih
stećaka a najveći broj njih, preko 80%, se nalazi na prostoru
Bosne i Hercegovine.

Osvajajući prostore nastanjene bogumilima, i proganjajući ih kao jeretike,
katolička i pravoslavna crkva uništavale su i ostatke njihove kulture,
a kamene stećke koristile za gradnju svojih crkava ili utvrda.
Specifičnost i fenomen pisanih bogumilskih poruka, uklesanih na
kamene stećke, je u tome što one dolaze kao poruke onih koji više nisu
među živima, onih koji govore neponovljivim iskustvom: ”Da mi se ispod
ove stijene dići svaki bi mi novi dan bio po jedan pravi život”.
Poruke sadrže sve ono što ispunjava i suštinu sama čovjeka: ljubav,
strahove, radost, žal, sumnju.1 Sam kameni stećak je doživljen kao
veza, oči, između dva svijta: ”Nemojte prevaliti ovaj kamen. To su moje
oči kroz koje i dalje zvijezde i Šiparu gledam”.


I kao po pravilu na njima čitamo žal za rastancima i želju za ponovnim
susretima sa dragima: ”... u ovoj beskrajnoj šutnji ja slutim prisustvo i
nagovještaj tvojih ne Božijih koraka. Ako je to još i Božija kazna ja se toj
kazni svojim ludim srcem radujem.”

Ovo je prvi put da i na engleskom jeziku čitaocu nudimo dio priče o
bogumilskim stećcima i porukama bogumila kroz epitafe, kratku priču
o njima uz obilje fotografija samih stećaka.

Za ovu priču o bogumilima neizmjerno sam zahvalan tragu koji su o
njima ostavili: Arthur Evans, Miroslav Krleža, Hans Furuhagen, Mak
Dizdar i mnogi drugi koji su se grijali na istoj, bogumilskoj, vatri.
Posebnu zahvalnost dugujem dr. Nenadu Tanoviću sakupljaču i čuvaru
poruka u kamenu davno ostavljnih.
___________________

1 Sumnju ovdje naglašavamo jer nju kao odnos sprem života i Gospoda, na kamenim
stećcima srećemo cijelih 6 vijekova prije Francuske revolucije 1789. god. koja
je kao osnovnu pokretačku ideju imala upravo sumnju kao zamjenu za religijski
princip vjerovanje (isključenje sumnje u crkvu i Boga). ”I rodi se sumnja u duši
mojoj sumnji nesklonoj, da i Ti negdje ne čekaš spasenje od mene ko što ja čekah
od Tebe.

"Galeb i druge priče" i na švedskom jeziku

 

U zbirci pripovjetki Ševke Kadrića "Galeb i druge priče" (Måsen och andra noveller) riječ je ratu na prostoru bivše Jugosalvije 90 godina prošlog vijeka. Sa velikim razlogom pisac osvjetljava događaje i priča sudbine običnih ljudi iz perioda brutalnog fašizma u Evropi koji se skoro odigravao pred našim očima ali o kom smo bili dezinformisani.

Ubjeđivali su nas  da je riječ "o etničkom čišćenju", kao da je holokaust Jevreja u drugom svjetskom ratu bilo njihovo čišćenje a ne bestijalni progon i ubijanje?

 

Tema je tim interesantnija što u Skandinaviji, posebno u Švedskoj tih prognanih ima na hiljade. Ko želi izčitavati pojedninačne sudbine tih ljudi, prepuručujem "Måsen och andra noveller", Ševke Kadrića. Priče su zadnjih desetak godina objavljivane u nekoliko bosnaskih listova (Bosanska pošta i Oslobođenje) ali i u švedskim (VN i Stockholms fria). U knjizi čitalac između ostalog može sresti:

 

- Samira koji je bio prisiljen da živi u hangaru zajedno sa 600 drugih logoraša. Preživio je iako je prisilio upravnika logora, koji je odlučivao o njihovim životima, da pred svim zatvorenicima prizna svoju ipotenciju, nemoć pred ženom.

 

- Selmu koju su nazivali "Šveđanka" zato što je bila neobična, samostalna i što se kupala gola na izvoru.

-  Šabana što je preživio više koncentracionih logora u četiri zemlje, izmeđuostalog Aušvic.

-  Binu koja se izborila za svoj život preko mudrosti i muških slabosti. Priča je varijanta bajke o djevojci koja je poljubila žabu.

-   Srđu, glumac koji je u ratnim godinama odigrao svoju ulogu Hamleta, ali za pravo spašavajući drugog i drugačijeg čovjeka.

 

Ova knjiga puna ljudskih sudbina i karakterističnih likova koji igraju svoje uloge jednom, bez mogućnosti da ih ponavljaju i mijenjaju. U knjizi su đavo kao i anđeo ili  haos i raj komsije sa Bogom. Pisac pokazuje kako je tanka linija između dobra i zla, sreće i nesreće, prijateljstva i neprijateljstva, života i smrti.

 

Švedskom čitaocu pisac u fusnotama pojašnajva pojmove i pojave ali i ukazuje na autentičnost podataka. Kadrić piše jednostavno, uvjerljivo, vodeći pricu na originalan i umjetnički način pun slika i likova koji zaslužuju da budu uknjiženi. Mislim da će ova knjiga naći svoj put do čitaoca ali i do fakulteta koji se bave događajima u Evropi zadnjih decenija, migracijama ali i posebno Titovim socijalizmom u Jugoslaviji i onom što se poslije njega desilo.

 

Knjigu toplo preporučujem

 

Bo Alvberger, Miljö magazinet

KAD se nebo otvaralo

Jesen je prolazila, strinini šljive obrali, osušili, dio potrpali u čabrove za rakije. Odavno amidža strini obećavao da će je nama poslati na jednu heftu i sad bilo pravo vrijeme, došla sa Mustafom. Dvije kćerke se već zacurile, mogle majku kući odmjeniti,  Mustafa bio njihovo najstarije muško. On je na mašini, vrganju, lisičarki i sjemenkama pančićeve omorike zaradio novca da su mogli svima u porodici kupiti ponešto za zime, nama došli i da to nešto pokupuju, ali i da strina sa majkom dio ramazana preposti.

 

Prije nego se ramazanu vratim da ispričam to sa rođakom Vjevericom, kako su ga kasnije u jednom televizijskom filmu nazvali, kasnije kad se televizija pojavila i kad moj rođak više nije bio onako vižlast kakvog ga ja pamtim. Sa torbom na leđima bi se popeo na vrh vretenaste omorike, kojih dvadesetak i više metara, gore u vrhu su se nalazile šišarike i on ih je brao. Omorike su obično rasle u skupini od po nekoliko vitkih i visokih stabala. Da se nebi vraćao na zemlju pa ponovo penjao na sledeću, rođak bi se zaljuljao na onoj vršici, približio je omorici do nje i poput vjeverice samo skočio na onu sledeću. Meni koji sam to gledao sa zemlje to je tako zastrašujuće djelovalo  da bih glavu okretao, i onako mu nebih ništa mogao pomoći dok se po zemlji nebi razlijepio, da je pao, ali nije padao. Mislim nije padao sa omorike, ali jeste sa hrasta kad je mašinu brao. Sreća te je pao na suho lišće, ali sve jedno onesvjestio se. Uz njega bio komšija, nije bilo vode da ga polije i on ga jednostavno popišao. Rođo progledao, čudio se sebi i slanoj tečnosti, dogovorili se da nikom ne pričaju, sramota momak pa popišan, ali u nedostatku vijesti na selu, ova sa pišanjem bila prava, dugo se pamtila ali i prepričavala.

 

Mama se strini obradovala, ja Mustafi. Mama i strina isplanirale dane, ustati rano na sehur (doručkovati), pa prileći, po kući i mahali se provrtiti do iftara, poslije u džamiju na teraviju. Ja planirao štošta sa Mustafom, da mu pokažem čarolije grada, upoznam sa mojim društvom, uvedem u igre, međutim prvu noć me majka i strina počele ubjeđivati da i ja zapostim. Obećavale nagradu od Allaha dželešanuhu, ali bi mu i one pripomogle, uvjeravale  me da nije teško postiti, pa i ako ne izdržim da će one to nekako prešiti. Mustafu nije trebalo uvjeravati, on svaki ramazan i onako postio, nije bilo druge nego rano ustati. Umalo da zaboravim, otac je rakao da se to njega ništa ne tiče i da on za to ništa ne zna. Sve što je imalo vjerski karakter on je pojednostavljivao sa kratkom ali sveznačećom riječicom „to“.

 

Taj dan nas je u kući zapostilo petoro, nama četvoroma se i sestra pridružila. Majka podgrijala krompiruše, nasula ćasu kompota, ali kako jesti a ni svanulo nije bilo? Oni postili koliko je trebalo ja se vrtio po krevetu, onda po kući, pa po avliji i mahali, ali iza podne se napio vode. Majka me tješila uvjeravajući da nisam trebao misliti ni na vodu ni na hranu, ali da će ona fino to prešiti nekom specijalnom iglom, ako nastavim. Nisam nastavio taj dan, tek sledeći. Njih troje me nisu iz vida ispuštali, ali me i učili dvije sure, pripremali me za džamije.

 

„Bismilahi rahimani rahim rabijesil velut asir rabiltemin bil hajr amin! Da Bog da dobar hair”

Oni učili ja ponavljao i naučio napamet. Mami bilo drago, strina me nagradila sa dugim ”aferim”. I mene radost ispunila u njoj i iftar dočekao, to je bio moj prvi dan da sam prepostio, pokazao da i ja mogu kao i rođo sa sela. Idući dan me nisu nagovarali na post, ali nisu odustajali da me pripreme za teravije i prvog klanjanja u džamiji.

 

-         Ti nauči fatihu i sa njom možeš cijelu teraviju klanjati, govorila mi mama.

-         Kako cijelu?

-         Fino, abdest uzimaš uz fatihu, zanijetiš fatihom, fatihom klanjaš, gledaš kad i kako drugi padaju na sedždu i gotovo, ubjeđivalo me svotroje.

 

Meni ostalo da ponavljam za njima i fatihu naučim. I naučio sam, u sjećanjima mi desetljećima ostala u glavi, ne pitajte me ni šta znači ni kad se izgovara, ali ni zašto se uči. Moram priznati da mi je odmah nešto postalo čudno, govorili su da učimo a ni oni nisu znali šta, ponavljali smo riječi koje su i njih troje svako na svoj način izgovarali, ali svima na isti način bile strane i daleke. Tad sam prešao preko toga, tek kasnije kad su gosti otišli na usta mi sumnja i protest izašli, tad sam zapravo i saznao da ni moja majka ne zna šta izgovara, doduše znala je kad. Tad sam otkrio još nešto, da moja majka ne samo da ne zna arapski čitati nego ni naš, bosanski, to ću joj tad zamjeriti i sve učiniti da propiše, makar samo deset brojeva i nekoliko slova, koliko stane u njeno ime i prezime, ali o tome kasnije, sad idem na teraviju. Nučio sam fatihu, trenirali smo kući kako se abdest uzima i klanja a onda pravo u džamiju.

 

E'uzu billahi mine ššejtani rradžim
bismillahi rrahmani rrahim

Elhamdu lilla rabbil alemin
errahmani rrahim
Maleki jevmi ddin
ijjake na'budu ve ijjake neste'in
ihdinessiratal mustekim
siratallellezine en'amte alejhim

gajril magdubi alejhim veleddallin

Aminn

U džamiji sam stao u red gdje se redaju muškarci, bio sam posljednji u drugom redu lijevo od hodže, Mustafa bio do mene. Bodrio me da se ne bojim da ću pogriješiti, i nisam. Majka bila ponosna na moje klanjanje, slagao bih ako kažem da ja nisam. Hodža me lično pohvalio i predložio mami da me pošalje na vjeronauku i ako Bog da u medresu.

 

-Sutra je mevlud u džamiji, dvadeset sedma noć – govorila je mama pripremajući nas za svečanost, ali i objašnjavala kako će se sretnima te noći nebo otvoriti. Nije znala šta to tačno znači, ali je rekla da treba nešto poželjeti, dragi Allah je uvijek milostiv, te noći posebno.

Osvanuo je i dan kad se nebo otvara, moje oči su često pogledale nebo tražeći mjesto gdje bi mogla  pukotina u njemu biti, ništa neobično nisam vidio.

 

Taj dan sam Mustafi pokazivao mahalu, ja mu pomagao da ne misli na glad, postio je svaki pa i ovaj dan ramazana. Kad smo bili baš u blizini mahalske džamije, iz sokaka se prolomio vrisak i pomaganje uplašene žene. Potrčali smo u susret glasu i imali šta vidjeti.  Na drugom spratu kuće je stajala djevojčica na prozoru, zapravo bila je izašla na policu sa vanjske strane. Jedno krilo je bilo otvoreno, ona ugrabila trenutak nepažnje ukućana i prošetala daskom do kraja prozora to znači oko dva metra od onog otvora. Svaki pokušaj da se dijete namami da se vrati moglo je imati kobne posljedice i ono se uplašilo i plakalo. Žene su čupale kosu i dozivale u pomoć, dvojica muških su bila ispod na mjestu gdje bi djevojčica mogla pasti, čekali da je rukama uhvate. Samo Mustafa nije čekao, uz kuću je rasla velika pančićeva omorika, čiji vrh je skoro prerastao kuću, poput vjeverice se popeo u visinu prozora i pažljivo zaljuljao smrču dok nije došao na domak djevojčice. Jednom rukom je držao stablo smrče a drugom poput mačke pokupio djevojčicu u zagrljaj. Ostalo je priča kojom je moj rođak, baš na dan kad se nebo otvara, spasio djevojčicu. Mami nije trebao bolji dokaz o milosti kojom nas je dragi Allah podario u noći „većoj i značajnijoj od hiljadu mjeseci“.  Samo dragi Bog zna koliko sam bio ponosan na Vjevericu, mog rođaka sa sela.

 

Poslije Bajrama, halvi, baklave i šerbeta, strina i Mustafa su otišli na selo. Mustafa sa sobom odnio pravi pravcati fudbal, kupili mu ga zahvalni roditelji od spašene djevojčice, kasnije ćemo joj i ime saznati Fadila.

 

Majka me ponovo zvala u džamiju i pitala hoću li u mejtef. Umjesto odgovora ja sam njoj postavio nekoliko pitanja, koja su nas oboje zbunila. Pitao sam je zna li šta znače molitve koje su me naučili, uz koje smo klanjali u džamiji. Malo je vrdala a onda rekla da ne zna. Pitao sam je zna li čitati arapski, rekla je da ne zna, pitao sam je zna li čitati bosanski, rekla je da ne zna. Ko zna zašto ali znam da sam tad govorio ono što mama nije htjela slušati, istjerala me vani a ona dugo plakala.

 

Pomirili smo se malo iza toga, ja sam joj obećao da ću krenuti u mejtef a ona meni da će naučiti svih deset brojeva i sva slova kojima može napisati svoje ime i prezime ali i imena svih ukućana, kad sam slova pobrojao, nekoliko ih je falilo pa da majka nauči svih 30 koliko ima abeceda.

 

Da ne ostanem dužan čitaocima rezultate dogovora, išao sam u mejtef onoliko dugo koliko je majki trebalo da nauči pisati i čitati brojeve ali i svih 30 slova, majku sam otrgnuo iz svijeta nepismenih i uveo u novi svijet onih što se znaju potpisati. Mali korak za čovječanstvo, ali veliki za našu porodicu.

 

Često sam je zaticao kako naglas sriče slovo po slovo čitajući pisma ili naše školske knjige.

 

-         Zašto su nam hodže govorile da ne šaljemo djecu u školu i da će  se tamo poćafiriti – čuo sam je kako pita oca u nevjerici.

-         Mene u to ne mješaj, religija je opijum za narod. I sama si vidjela koja je razlika između pijanog i trijeznog Oskara. Onog pijanog u sred zime možeš nagovoriti da se u Ćehotini kupa a trijeznog ne možeš, objašnjavao joj je svoju teoriju o vladanju neukim vjernicima.

 

Da je ono otvoreno nebo ponovo umješalo svoje prste u Mustafin život pokazaće se puno godina kasnije. Ko zna kako i zašto mu je Onaj što neba otvara i zatvara, u sred Sarajeva ponovo ukrstio put sa djevojčicom sa prozora. On od mašine, gljiva i sjemenki pančićeve omorike u Sarajevu kuću napravio, Fadilu ratni vihor otjerao iz njenog grada. Ona se prisjetila dječaka koji je spasio sa prozora, ljuljajući se na visokoj omorici. Priča u njima ljubav zaljuljala, ubrzo se oženili, brak im bio dar od vremena brzog odrastanja.

 

* * *

Na Rogoju, gdje sam ručao kad sam ovuda biciklo do Foče prvi put vozio smo i sad stali. Restoran porušen, po njemu tragovi puščanih zrna, preko puta veliki spomenik poginulima, stotinjak imena na ploči upisano i iznad veliki betonski orao i srpska zastava. Buco mi je rekao par riječi o događaju, vremenu i nevremenu a onda smo bacili pogled prema Kobiljači i Lupoču na Treskavici, mamili nas suncem i čistinom.

 

_________________________________________________________________________

Čabar – Velika drvena posuda za kisjeljenje voća od kog se kasnije pravi rakija.

Hefta – Sedmica, tjedan.

Mašina – Vrsta mahovine, raste uglavnom na sjevernoj strani hrastova stabla. Samo je najvještiji penjači mogu brati ima primjenu u farmaciji.

Ramazan – Sveti mjesec kod muslimana, praćen postom, potpunim odustajanjem od hrane, vode i svega što se unosi u usta tokom obdanice.

Pančićeva omorika – Rijetka, piramidalna omorika koja ima prirodno stanište (areal) jedino u ovim krajevima. Sjeme joj je vrlo skupo i obzirom da raste u nepristupačnom planinskom kraju, bere se na primitivan način pomoću penjača.

Doručak (ručak) – Uzimanje hrane prije svitanja, priprema za post (da se zaposti).

Iftar – Uzimanje hrane, poslije prepošćena dana, kad se kandilji upale na džamiji ili po vremenu upisanom u vaktiji, rasporedu koji propisuje vjerska ulema.

Teravija – večernja molitva u doba ramazana.

Klanjanje – način moljenja Bogu kod muslimana.

Fatiha – Prvo poglavlje u Kur`anu (sura = poglavlje, kapitel)

Kur`an – sveta knjiga u islamu.

Medresa – Srednja škola za vjerske službenike, hodže.

27 noć - 27. noć Ramazana, u islamskom svijetu znana kao Lejletul- Kadr i po Kuranskom učenju „veća i značajnija od hiljadu mjeseci“. Noć u kojoj je, po vjerskom predanju, u pećini Hira na Brdu svjetlosti u blizini Meke počela objava Kurana. Bosanci je nazivaju „noć sudbine“, ali i „noć želja“