sevko

 ”Proleter u srcu” ili ”Sista striden” kako se zove na švedskom jeziku, autora Ševke Kadrića proglasili izdavačkim pothvatom godine u 2007. Roman je početkom godine objavljen na bosanskom jeziku a krajem na švedskom, ono što romanu obezbjedjuje mjesto u bosanskoj i švedskoj literaturi je činejnica da je Zavod za kulturu Švedske nagradio i jedno i drugo izdanje sa premijama na kojima bosanski pisci mogu samo zaviditi. Donosimo interviju sa Kadrićem objavljen u časopisu ”Most” i čestitamo autoru.

Izet Muratspahić
Bosanski pisci su rođeni sa greškom

U Skandinaviji postoji dostatan broj bosanskih i autora i djela koje je neophodno studijski prezentirati, opisati, klasificirati i verificirati. Namjera mi je da dio studije posvetim najvažnijim stvaraocima, njihovim biografskim i bibliografskim podacima, te njihovom osobnom mišljenju o bh. literaturi u dijaspori, relacijama prema bh. literaturi, s jedne strane, te aktuelnoj literaturi ”zemlje domaćina”, s druge strane. Ševko Kadrić je jedan od najproduktivnijih i najuspješnijih.

Muratspahić:

1. Kakvo je Vaše mišljenje o književnosti bh. dijaspore, njenom imenu i značaju, te kako u tom kontekstu vidite svoje novije stvaralaštvo u Švedskoj?

Kadrić:

Književna bh. dijaspora, baš kao bh. dijaspora uopšte, je limitirana okolnostima pod kojim je nastajala (mislim i na onu raniju a posebno ovu sadašnju prognaničku). Progon, torture, neizvjesnost prijema u zemljama azila i kasnije populističko organizovanje.

Iako bi po okolnostima njenog nastajanja (rat, progon, genocid i sl.) bilo očekivati da su teme pisanja udeseterostručene, da su potencijalni pisci ustrostručeni ali stimulans i domaćina (Švedske, Norveške i Danske) ali i stimulans organizacije Bosanaca (mnoštvo bh. saveza) je deprimirajuće.

Domaćinu (Švedskoj) je bosanski pisac kao i svi strani pisci, samo kulturni dekor, i ako to ona tako ne definira, u praksi pa i mom ličnim iskustvom i iskustvom izdavačke kuće ”Hamlet Förlag” je moguće tu tezu dokazati.

Organizovanom dijelu bh. dijaspore su nametnuti neki drugi pragmatični sadržaji bavljenja gdje naprosto nema bosanskog jezika i kulturnih sadržaja koji ga promoviraju. Koristeći slabost švedskog sistema pomoći udruženjima građana, dvije bosanske interesne grupe (vjerski službenici i vlasnici restorana) su se ponajbolje snašle. Restorandžije su ponudili i podmetnuli restorane i kafane pod bh. udruženja a teferiče kao sadržaj, vjerski službenici svoje vjerske sadržaje i ikonografiju. Problem je što islam kao religija pa i onaj kod bosanskih muslimana ne stimuliše maternji jezik (u slučaju Bosanaca bosanski) već arapski, ne stimuliše evropsku kulturu gdje su sami Bosanci vrlo značajni, već tuđu. Ako se bolje pogleda evropska kultura onda ona stoji na tri stuba, stubu književnosti, muzike i slikarstva odnosno upotrebljene slike i jezika. Oni su opet izašli ili odnjegovani do današnjeg nivoa u crkvi. Velika imena i književnosti i slikarstva i muzike su upravo otamo izašla da bi kasnije mogli da se osamostale i nadrastu svoje mecene (crkvu). Ono što može biti ponos Bosancima to je činjenica da su upravo oni inspirisali potiskivanje tuđih jezika iz crkvi a vraćenje maternjeg. ”Bosanski bogumili su inspirisali protestantizam”, napisaće švedski historičar Hans Furuhagen. To implicira i neka druga pitanja bh. književnosti i njenih pisaca ali ne samo njih (Andrića, Selimovića, Maka Dizdara, Hamze Hume…) Ovi drugi njih ne bi uzeli da smo ih mi znali čuvati…

Ševko Kadrić

Muratspahić:

2. Šta je, po Vama, pozitivnog, a šta negativnog, donio izbjeglički život u Vašem stvaralaštvu?

Kadrić:

Faza odvajanja od Bosne me lično odvojila od jezika na kom sam ponajsigurniji (bosanskog), medija koji su me inspirisali (studenata), naučnih časopisa, dnevnih novina ”Oslobođenje”, TV, ali i od naučnih skupova i tema kojim sam se uobičajeno bavio (vannastavni sadržaji, konflikti socijalne sredine sa životnom sredinom – tzv. ekološkim pitanjima).

U novom ambijentu, novim okolnostima sam se u početku nastavio baviti ekologijom a onda i bosanskim identitetom posebno u njemu fenomenom bogumila.

U literarnom smislu sam se nastavio baviti sociološkim fenomenima samo ih sada uređujući kao novele, do romana kao zahvalne forme. (Diskriminacija žene, segregacija useljenika, nezajažljivost kapitalizma i potrošačke svijesti…)

Pozitivno je eto to što sam ovdje makar i silom imao vremena, imao tehničke mogućnosti pisanja i stvarao mogućnosti štampanja i sebi i drugima. U knjizi ”Sve moje knjige” sam opisao težinu i složenost tog posla, da je moglo biti bolje moglo je, ali sam učinio dosta toga što može biti iskustvo useljeniku pa i švedskom piscu.

Muratspahić:

3. Kako vidite odnos bh. stvaralaštva koje se razvija u cijelom svijetu i stvaralaštva u domovini, to jest, Bosni i Hercegovini?

Kadrić:

Na žalost ovdje se ne može govoriti ni o kakvom osmišljenom i planiranom odnosu. U pitanju su spontani i individualni projekti i sadržaji koji povremeno okupe grupe stvaralaca, čas filmskih, pa onda dramskih, pjesnika, pisaca i sl.

Kad su u pitanju pisci i književnost onda dugo vremena piscima iz matice dijaspora je bila logistička baza i ništa više (slično je bilo i sa političarima). Bosanski, baš kao i švedski i bilo koji drugi pisac na ovoj planeti, je samim tim pisac što slavi svoj jezik u svim fazama njegove upotrebe od pozdrava, molitve do pisanja o svim kockicama što život znače.

Muratspahić:

4. Kako vidite odnos stvaralaštva bh. pisaca u Švedskoj (i ostalim zemljama) i aktuelne švedske literature. U kolikoj je to mjeri i švedska književnost, s obzirom na objavljivanja i na švedskom jeziku?

Kadrić:

Ne treba se plašiti da će jedan bosanski pisac prestati biti i bosanski čim mu knjigu objave na švedskom jeziku, danskom, hrvatskom… Sadržaj pisanja određuje jednog pisca. Andrić je tim bosanski što iz svake njegove rečenice Bosna govori, o namjeri, kontekstu je moguće govoriti ali sadržajem je on jako određen. Isto je i sa Selimovićem, Andrićem, Jergovićem i drugima i na švedskom jeziku.

Istina iz faze kad su bosanski pisci isključivo pisali o Bosni i Bosancima sad dolazimo u fazu kad i dalje oni o njima pišu samo sad ih sučeljavaju novom svijetu u kom oni bitišu, u kom njihova djeca dobivaju novi pomiješani identitet. Ni tu se ne mora mnogo izgubiti u bosanstvu, ono može biti oplemenjeno, kao i što sa njim može biti oplemenjena ova nova sredina. Bježanje u izolaciju i ovdje i tamo je kobno, nemanje izgrađenog odnosa prema sopstvenom identitetu je još kobnije. Šveđani prihvataju EU do mjere u kojoj se sami ne gube, to bi mogao biti princip i Bosancima, ali je uslov da znaju ko su.

Muratspahić:

5. Koliki je doprinos naših pisaca u procesu međusobnog upoznavanja švedske i bh. literature (prevodilačka aktivnosti)?

Kadrić:

Taj odnos je proporcionalan onome što smo u njega sami uložili ili onom šta domaćin u njega ulaže. Na prste se mogu nabrojati ljudi koji su shvatili da je književnost najkraći put do razumijevanja ”naše” i ”njihove” kulture, najefikasnije sredstvo za rušenje predrasuda jednih o drugima. Šveđanin je računao na stranca kao jeftinu radnu snagu, kao politički dekor ali ne i stvaraoca kulture, pa ni pisca. Međutim ovdje se skepsa mora potisnuti činjenicom da je individualnim naporima i hvale vrijednim iskoracima iznikla jedna nova literatura oslikana desetinama knjiga koje kao u staklenoj prizmi prelamaju nekoliko svjetova tvoreći jedan novi, pomiješani, nama i njima obogaćeni.

Muratspahić:

6. Koje nove vrijednosti donosi ova literatura?

Kadrić:

Prvo bosanska literatura, ali bosanska kultura uopšte oduvijek je bila simbol tog oplemenjivanja, prožimanja, dodira. Pa i ova oplemenjena Švedskom ili švedska oplemenjena Bosnom, može da ima obostrane važnosti za obje kulture. Toliko je tema o kojima Šveđani pišu od kojih možemo učiti ali i tema koje nisu bile poruke sa ruba fizičke egzistencije, izazvane voljom drugih i drugačijih. Šveđani su imali svojih tegoba sa kojim su se odhrvavali na drugi i drugačiji način i gradili stabilno društvo kroz vrijeme prenosivo. Generacije su od prve plate šparale za penziju i kasnije je u miru uživale, uređivale gradove i regije za one koji dolaze, kod nas ni jedna generacija ne prođe da strahote rata ne upamti, razaranja gradova, paljevina ali i to su iskustva i to su teme, na kraju krajeva nosioci tih iskustava postaju neke nove komšije. Recenzirajući moje zagubljene slike, književni kritičar je napisao da ja imam šta da kažem. Desetine i desetine Bosanaca, na hiljade useljenika u ovoj zemlji imaju šta da kažu ali nemaju priliku a sami ne znaju da je stvore.

Muratspahić:

7. Plus: Pitanje koje mislite da nisam postavio, a smatrate ga važnim?

Kadrić:

Književnost bosanska kao i svaka druga je više od pisanja. Pisac traži publiku koja će u svom životu uz sam život konzumirati i njegovo djelo. U tom smislu Bosanci su narod rođen sa felerom a bosanski pisci sa tri. One koje određuju katolicima odmah u hrvatske upisuju, pravoslavce u srpske a treće niučije, njih kasnije uzima kad ko i kad hoće. Andrić je fenomen koji je i hrvatski i srpski i bosanski, vjerovatno mu to i naglašava i utrostručuje njegovo bosanstvo. Selimović je u svojoj Bosni ostao i bez posla i bez stana, u izderanim cipelama hodio gradom a kad su ga u Beogradu objeručke prihvatili i u Bosni je dobio na cijeni ili se na njemu nejač do danas izživljava.