sevko

SRĐO

Ševko Kadrić

 

 

Srđan Aleksić

 

                 Nebo bilo plavo i mirno, sunce odskočilo od Leotara i ugonilo ljude u tople kafane na obali Trebišnjice. Rijeka trčkarala nemirno koritom, ližući kamenje i vrbove žile, pretvarajući se u žurbi u bijelu pjenu što je u bukovima pastrmku skrivala.

               - Biti ili ne biti, pitanje je sad - govorio je mladić dječačkog lica izgovarajući naglas reprike iz Hamleta, prikrivajući gorčinu što ga je iznutra načinjala, nadglasavajući žubor Trebišnjice. Glas mu je bio odsječen, uvjerljiv, ali rasječen kao da se na samom izlazu iz grla dijeli na dvoje, jedan glas mu bio jači i otresitiji, drugi ga poput šapata i žubora pratio. 

        - Ima li smisla - pitao ga je sabesjednik dok  im je razgovor prekidala tutnjava topovskih pucnjeva što su slali smrtonosne granate u pravcu Dubrovnika.

        - Ima li smisla, ima li smisla - ponavljao je onaj dječijeg lica uz dubok uzdisaj, kao da se davi u svojoj nemoći prizivajući Šekspira u pomoć i nastavio - šta ako im pustimo da topovima pišu svoje drame po našim gradovima i našim životima? Čudili smo se razorenom Vukovaru, jaucima iz Sarajeva, danas mi idemo na dubrovačko ratište i razaramo Stari grad. Mi hoćemo grad da srušimo oni nam nedaju, mi heroji oni kukavice, shvataš li? – pitao je u hladnu Trebišnjicu zagledan, brza rijeka istrajno korito lizala ne obazirući se ni na Šekspira ni topovsku jeku. 

        - Jaki su Srđo - čulo se kako je sagovornik imenom oslovio onoga sa dječijim licem što je uigravao ulogu Hamleta za predstavu baš te večeri, pogledajući na plakatu što je visila na vratima kafića. Sa plakate Hamlet prijetio visoko držeći u rukama mrtvačku glavu. Vidio se i datum crvenim flomasterom upisan: 27 januar, ali i mjesto, Dom kulture (mala sala).

        - Nisu oni jaki, već smo mi nemoćni. Mi smo im dozvolili da ovu čaršiju pretvore u selo, da naše komšije otjeraju iz grada. Čak i one koje su sa nama mobilisali i slali u njihove ratove. Otkud nama pravo da protjeramo druge i drugačije i razaramo tuđe gradove, otkud?

        - I to znam, ali šta će mo mi pozorištem i Hamletom promjeniti Srđo? – nastavio je onaj sa čuđenjem šapćući, gledajući po gostima u kafiću koji su radoznalo gledali prema njihovom stolu klimajući glavom pozdravljajući ili čuđeći se. Uobičajeni pozdravi u gradu zamirali, seljaci i ratnici svoje sa sobom u grad donosili. Čola, Kemo, Azra, Bijelo dugme, Merlin... utihli, po kafićima se orila pjesma zlokobnih đenerala. 

        - Oni i hoće da nas prestraše, da nas slome i zagospodare našim gradom, našim životima. Naš strah je njihov saveznik a topovi, naši čuvari. Čega se plašiš, u smrt i onako nosimo samo ishodište naših života, rezultate naših djelovanja u ovom svijetu i ništa više Nenade - govorio je Srđo izgovarajući glasno repriku iz nekog svog Hamleta uz sagovornikovo ime kao da strah razgoni i topove ućutkuje.

        - U redu, znači igramo, pa ko dođe da dođe, a šta ako nam u sali struju isključe i prije policijskog sata?

        - Čim su došli oni su struju isključili, mrak je njihov pratilac, mi smo navikli na svijeće, pa i bez njih će mo govoriti, vrištati... – govorio je Srđo i zastao zagledan kroz prozor.

        - Vidiš li ti što ja vidim? - pitao je kao da mu se priviđa.

        Ulicom između pijace, pune ljudi i policijske stanice, četvorica bradatih vojnika sa oružjem u rukama vodila mladića vezana.

               - Uhvatili Alena... – čulo se od onih što su uz prozor sjedili.

               Srđo je, slušajući naredbu srca ustao i krenuo. Na stolu ostavio čašu neispijenu, pozorišnu probu nedovršenu. Hodao je ulicom pružena koraka, čudeći se kako niko ne zaustavlja nasilnike, bradate i pijane. Mislio je da će Alena policiji u stanici predati, čekao je da se nešto desi, a odstojanje između njega i siledžija se smanjivalo. Narod se bradonjama sklanjao sa puta, bježao u stranu, dvojica policajaca izašla pred stanicu i gledala jedan drugoga, ali ništa nisu činili da mladića spase. Oni bradati, Alena doveli blizu stanice, jedan iza pojasa nož izvadio, drugi puškom okolo prijetio, dvojica onome sa nožem pomagala da nemoćnog mladića obori.

       - Ovako ćemo sve balije... - čulo se kako onaj sa nožem vrišti.

       E nećeš, u Trebinju nećeš ljude klati seljačino, pomislio je Srđo prije nego je prema njima pojurio. Onaj što je puškom prijetio bio je okrenut na drugu stranu, ona trojica Alenu noge i glavu umirivali da mu nož pod grlo prinesu. Srđo svom silinom na njih udario. Udario jednog pa drugog.. i prije nego se bacio na onoga sa puškom u rukama vrisnuo, «Bježi Alene».

       Alen se podigao i trčao zavezanih ruku na leđima, prema maloj ulici pored pijace dok u njoj nije i nestao.

       - Udri ga majku mu izdajničku - čulo se urlikanje jednog od bradatih, prije nego su kundacima i vojničkim cokolama počeli udarati Hamleta iz neodigrane a zakazane predstave u Trebinju, 27 januara 1993. godine. Srđo igrao svoju ulogu, koju mu je život iznenada režirao a on je besmrtno odigrao, sam.

       Niko se pomjerio nije, narod se po pijaci posakrivao, policajci pred stanicom gledali jedan drugoga. Srđo ostao nepomičan na asvaltu. Samo Trebišnica trčkarala nemirno koritom, ližući kamenje i vrbove žile, pretvarajući se u žurbi u bijelu pjenu što je u bukovima istinu skrivala.

       Srđo je umro sedam dana kasnije. Ono Trebinjaca što je smjelo, pratilo ga do posljednjeg počivališta. Neko se prisjetio da je bio juniorski rekorder Bosne u plivanju, glumac amater, da još nije bio navršio 26 godina...

       Srđin otac Rade, opraštajući se od sina, okupljenima ponosno poručio: «Moj Srđo je umro vršeći svoju ljudsku dužnost». Okupljeni utihli pred ponosom oca i junaštvom sina, Nenad je šaptao zadnje Srđinu repriku: «U smrt nosimo samo ishodište naših života, rezultate naših djelovanja u ovom svijetu». Trebišnjica i danas žuborom ponavlja Radine riječi uz Srđinu repriku: «... vršeći svoju ljudsku dužnost... U smrt nosimo... rezultate naših djelovanja u ovom svijetu.»

___________________

Epilog:

Pojašnjenje za čitaoce koji problem Bosne ne poznaju, Srđan je Bosanac pravoslavac (Srbin), Alen isto Bosanac ali musliman (Bošnjak). Alen je ovaj zločin preživio zahvaljujući Srđi, preživio i Trebinje 1993. zahvaljujući nekim drugim dobrim ljudima.

Ubice Srđana Aleksića su izvedene pred sud i osuđene na male kazne. Oslikavajući vrijeme neljuda, advokat optuženih je tada rekao: «Tako mu i treba kada je branio balije». Obilježavajući četrnaest godina od pogibije Srđana Aleksića, beogradska televizija je snimila film SRĐO, koji je emitovan u Bosni ali i u Srbiji.

Na petnaestogodišnjicu ljudskog i herojskog čina Srđa je dobio svoju ulicu, ali ne u svom Trebinju ili Beogradu, već Sarajevu. U obrazloženju dodjeljivanja ulice izmedju ostalog stoji: «Bez ljudi kao što je Srđan Aleksić i njihovih herojskih djela, čovjek bi izgubio nadu u ljudskost a bez nje naš život nebi imao smisla».

Ni danas, petnaest godina poslije progona nesrba iz Trebinja, oni su još po svijetu razasuti.

 

BRODOLOM

   Ševko Kadrić

 

 

 

Narudžba knjige preko interneta danas nije novost, ali ova iz Sjeverne Karoline je postala neobičnost, dovoljna za novu knjigu ili više njih. David Winstone je u prvom javljanju tražio knjigu «Bogumils as inspiration», u drugom kontakt sa autorom. Tako je otpočela priča i druženje koji su u početku trebali da odgovore na jedno jedino pitanje: Koliko ima istine u legendi o velikom bosanskom brodolomu u blizini Sjeverne Karoline daleke 1540. godine? S` vremenom je priča postajala sve zavodljivija a mi sve radoznaliji i istraživanjem ponešeni istraživači.  Da odmah kažem, nismo došli do odgovora na ono pitanje, ali smo zato otvorili na desetine novih. Ako vam je to utjeha, nastavite čitati, ako nije ovdje je kraj.

 

David me je ukratko upoznao sa legendom, ona se od izvora do izvora razlikuje, ali nekoliko detalja se ponavlja, jedan od njih je godina, baš 1540. drugi da su bila dva broda sa izbjeglicama iz Bosne i ono što ga je dovelo u vezu sa knjigom o bogumilima i autorom, jeste podatak da su izbjeglice bili upravo bosanski bogumili. U jednoj od svojih poruka mi je poslao nekoliko verzija legende. Iščitavajući nevoljnu izbjegličku priču uočio sam da se u jednoj od njenih verzija spominje da su brodovi bili dubrovački i da se brodolom desio u blizini nekog ostrva.

Za rekonstrukciju događaja, pod uslovom da se stvarno i desio, trebalo nam je najmanje još nekoliko «sitnih» detalja, naprimjer tačka ukrcavanja i tačka brodoloma, razlozi izbjeglištva i svakako materijalni dokazi kojima bi priču mogli podkrijepiti. Upravo to sam Davidu i napisao, bacajući ideju u internet mrežu, kao kap vode u nepregledno more u blizini Sjevene Karoline u kom je trebalo pronaći i tragove brodova i brodolomnika.

Prošlo je nekoliko dana, u novim porukama sam ugledao jednu «reveal !!!» sa tri uskličnika. Šta li je otkrio, pomislio sam ugledavši poruku i pročitao da je došao do one druge nemile tačke, tačke brodoloma, ostrvo Roanoak. Pisao je dalje da se sprema da ode na istraživački pohod upravo na ostrvo Roanoak. U Google Earth, sam upisao riječ ostrva, globus se zavrtio ali je pokazao neku oblast u Africi. Tražio sam Sjevernu Karolinu i onda se vrtio oko otočja dok nisam pronašao i Roanoak. Izoštravao sam satalitski snimak koliko mi je to dozvoljavano a onda sliku položio na reljef. Ostrvo mi se učinilo kao ajkulin zub duboko u vodenu mehkotu zaboden. Nekad ugriz, nekad spas, pomislo sam radostan uvjeren da je upravo taj zub krije misteriju o brodolomu daleke 1540. godine.

U međuvremenu strast traganja me sve više uzimala sebi, mjesto njihova ukrcavanja smo uzeli sa velikom vjerovatnoćom Dubrovnik, ali smo morali uvezati još nekoliko razloga: Prvi od koga i zašto su bježali? Drugi zašto baš Amerika, ako su uopšte znali da postoji?

David mi je uskoro poslao poruku u kojoj stoji da su već od 1494. dubrovački trgovački brodovi plovili u Ameriku, prvo u izviđanje i osvajanje a onda i naseljavanje Novog Svijeta, kako se Americi tada tepalo. Istina stoji da je riječ o Latinskoj Americi, što ne mijenja suštinu. Vjerovatnoća postaje veća, pomislio sam čitajući i podatke o 35 brodova i 5000 dubrovačkih mornara koji su služili u španjolskoj pomorskoj floti.  Tako smo popunili još jednu od praznina, onu o mogućem mjestu ukrcavanja i brodovlasniku.

Listajući knjige podsjećao sam se onoga o čemu sam pisao i u onoj knjizi koju sam Davidu već poslao. Poslije podjele kršćanstva 1050. godine oba njegova krila, i zapadno, i istočno, su već do tada (1540. godine) vodili 400-godišnji rat do istrebljenja protiv bogumilske gnostičke crkve. To istrijebljenje im je pošlo za rukom u Bugarskoj, Srbiji, Italiji, Francuskoj... samo su bili još opstali u Bosni. Razlozi poznati, neprohodne bosanske planine ih štitile od neprijatelja, ali i bosasnko plemstvo koje je u dužem vremenu i samo bilo tih bogumilskih uvjerenja. Iščitavao sam događaj na Bilinu polju u Zenici 1203. godine kada bosanski ban Kulin, da bi izbjegao krstaški rat, potpisuje abjuraciju, kojom se javno odriče bogumilske vjere.

Ali, zašto baš 1540. godine?, nastavio sam samopropitivanje roveći po knjigama? Dalje slažem činjenice o turskom osvajanju Bosne i grčevitu borbu bosanske vlastele da pridobiju zapadne sile da im pomognu. Čitam vapaj bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koji 1461. godine piše pismo papi Piju II u kom stoji: «Ako doznaju Bošnjaci, da neću sam samcat biti u ratu, hrabrije će vojevati, a niti će se Turci osmjeliti na ove zemlje napasti.»

Na žalost vapaj je već bio prekasan, jer je bosanska pamet, upravo dodvorujući se papi, bila protjerana na prostor kasnije nazvan Hercegovinom, pomislio sam prisjećajući se kobne odluke kralja Tomaševića da, on primi katoličanstvo a da bogumile protjera iz Bosne. Približio ih je Dubrovniku, proletilo mi je kroz glavu slažući se sa legendom brodoloma.

«Legenda kaže da su ovi ljudi krenuli preko Atlantika uvjereni da će pod novim nebom u novoj zemlji moći zasnovati svoju slobodnu koloniju i početi novi život», po ko zna koji put sam čitao Davidovu poruku. Trebalo mi je vremena da odgonetnem zadnji dio poruke. Prvobitno sam mislio da su svi putnici i mornari naprosto nestali i traži se materijalni trag tog nestanka. Vjerovatno onaj dio poruke koji govori o tajnama gnostičkog jevanđelja u kom se spomilju «blažena ostrva» i «Merica daleko na zapadu u velikom okenanu» su me odvratile od čitanja kraja teksta..

Nekoliko sedmica kasnije, idući kroz tekst sa manje sanjarenja i čuđenja, otkrio sam i onaj dio u kom legenda kaže «da su one koji su preživjeli brodolom prihvatili i zbrinuli lokalni stanovnici iz plemena Hatteras.»

U maju mjesecu, prošle godine, David mi je poslao poruku u kojoj me obavještava da početkom Jula stiže u Evropu (Njemačka), ali bi želio da posjeti Dubrovnik. Pitao me kakav sam sa vremenom i da li bi koji dan mogli zajedno provesti baš u Dubrovniku. Meni nije trebalo dva puta reći, ali supruzi i djeci sam morao upotrebljavati desetine novih trikova, jer desetine starih nije palilo. Petog Jula smo se sreli u hotelu «Komodor» u Dubrovniku, obradovani i zaokupljeni istom strašću traganjem. «Ne priznam Boga koji ne prizna moj narod i moj jezik», rekao mi je umjesto pozdrava citirajući jedan od principa u knjizi o bogumilima naglašen. Pokazao mi je fotografije sa svog istraživanja na otoku Roanoak.

- Fotografije interesantne za turističko putovanje, ali malo korisne za istraživanje, prokomentarisao sam fotografije držeći još dvije u ruci.

- Indijanski pozdrav sličan onom kod bosanskih bogumila – rekao mi je pokazujući prstom u onu posljednju fotografiju u mojoj ruci. Na njoj on ispred stijene na kojoj je uklesan muškarac sa podignutom poluispruženom rukom. Zagledao sam se sa čuđenjem premotavajući u glavi sva znanja i o indijancima, i o bogumilima.

 

- Mjesto gdje stojiš je grob – rekao sam mu skoro uvjeren.

- Nije, to je samo velika stijena na kojoj je uklesan indijanac – rekao je nezainteresovan, vjerovatno računajući da ga pitam da li je slikan u groblju.

- Ovo je pretpostavka, koju samo ti možeš i provjeriti. Indijanci se tako jesu pozdravjali, ali nigdje nisu takav spomenik podigli, to nije njihova tradicija. Bogumili su se tako i pozdravljali, ali i sahranjivali i podizali spomenike – govorio sam pobuđujući u njemu radoznalost. On me prvo gledao u čudu a onda u svoj radni dnevnik pisao skoro cijelu stranicu, mašući glavom. U Pomorskom muzeju smo naišli na vrlo interesantan podatak Žana Delimo (Jean Delumau) u kom piše da je Španija zaista imala specijalne trgovačke i pomorske veze sa Dubrovnikom. "Velika otkrivalačka putovanja označila su, u kontekstu zapadne civilizacije, trajnu pobjedu mora. Od 1504. do 1650. godine više od 18.000 brodova plovilo je između Španije i Amerike." Cijeloj priči smo dodali i raniji podatak o 35 dubrovačkih brodova i 5000 mornara što je priču o brodolomu i »naše 1540. godine« činilo mogućom, ali ne i dokazanom. Jedan dan smo iskoristili za posjetu Radimlju i velikoj nekropoli stećaka u kojoj je David poput raznježena i postiđena dječaka dugo ćutao, na kameru kao da je bio i zaboravio.

 

Prije mjesec dana javio mi je da je napokon dobio dozvolu od lokalnih vlasti na otoku Roanoak da može izvršiti otkopavanje u prostoru ispred one stijene na kojoj je uklesana figura muškarca sa podignutom desnom rukom. Slijedili su dugi dani iščekivanja. Na trenutke sam počeo sumnjati pa i ljutiti se da sam mu dao lažnu nadu i otvorio neplanirane poslove, ali je u isto vrijeme u meni kvasala sumnja u iščekivanju da se ispod one stijene bogumil pomoli.

»Bio si u pravu, na dubini od dva metra smo pronašli kosti muškarca!!!«, pisao mi je prije dvadesetak dana, ali i na kraju poruke u kurzivu dopisao: »Uzeli smo uzorak i poslali na DNK analizu«.  

Šta će mu DNK analiza, mislio sam u čudu. Počeo sam da tragam za primjenom DNK i došao do podatka koji mi je priču samo još više komplikovao. »Genetska identifikacija, genetsko testiranje i genetski profil su tehnike kojim se vrši identifikacija između individua iste vrste koristeći pritom samo uzorke njihovih dezoksiribonukleinskih kiselina (DNK), odnosno genetskog materijala«.

Identifikacija između kojih individua, pitao sam se u čudu premećući kroz glavu hiljade razloga ne nalazeći ni jednom smisao. Tri dana prije nego ću sjesti da sve u riječi okujem, David mi je dilemu razriješio porukom kojom ovog puta i priču završavam:

»Pod stijenom je ležao moj daleki predak. To ti pišem sa ponosom, samo da znaš da smo bar jednu kariku sklopili u lancu nepoznanica o onom brodolomu, meni najvažniju. Sad znam korjene mojih nesanica i želje da se Bogu lično obratim na svom jeziku. Hvala ti, David sa bosanskim bogumilskim korjenima«.

GALEB, Oslobođenje, 1 mart

Ševko Kadrić

Zora je skidala mrak sa neba nad Bokom, iz onog mraka su kao iz djevojačkih snova izranjale sjenke a iz njih bijela jedra. Tišinu praskozorja je prekinuo pisak brodske sirene, dubok i udaljen. Tamo gdje se sastaju nebo i pučina, praveći lelujavu plavičastu zavjesu, plovio je brod sa snježno bijelim razapetim jedrima. Starac je, na štap oslonjen, stavio ruku iznad očiju napinjući ih nebi li ime pročitao ali su se slova stapala u dugačku plohu koja je mogla bilo šta da znači.

- Galeb, to mora biti Galeb - izgovorio je zagledan u ljepotana što je nečujno jedrio linijom susreta vode i neba ušivajući ih u jedno. Pred njegovim očima je zaigrala slika mladog i lijepog mornara u bijeloj paradnoj uniformi sa ispruženom rukom u njegovom pravcu.

            

 
Poslije onog rata je, kao iskusni borac i provjereni komunista zadržan u vojsci kao radio-telegrafista a kasnije i instruktor telegrafije. Najbolje radio-operatore su pozvali jedan dan na prijem u Dom armije. Muzika, oficiri i njihove neukusno nagizdane žene, hrana i piće kakvo se po kraljevskim dvorovima služi, sve oko njih ili pred njima bilo. Vojska se opustila, mnogi se iznapijali, on u uobičajeno vrijeme krenuo na spavanje.

- Kuda? - pitao ga dežurni oficir.

- Zasvirati i za pojas zadjenuti - odgovorio mu on.

Poslije nekoliko dana ga komandant pozvao na raport i saopštio mu da će biti jedan od telegrafista na Titovom brodu ”Galeb”, da treba da pokupi svoje stvari i javi se komandiru čete za daljnja uputstva. ”Razumem!”, rekao on tražeći dozvolu da napusti prostoriju.

Ubrzo na Galebu počele pripreme za Titovo putovanje Sredozemljem. O disciplini na Galebu, urednosti, kontrolama i susretima vojnika sa Titom se mogu knjige i knjige napisati. Ali posjeta jednoj od džamija u Istambulu, ostala mu u neizbrisivu sjećanju. Prolazeći kroz prostorije medrese, ko zna čim izazvan, svoje ime je na tabli arapskim slovima napisao. On to i zaboravio ali sutra na jutarnjoj smotri lično general Gošnjak njega imenom prozvao.

-         Jakup!

- Izvolite druže generale - proderao se on što je više mogao.

- Pođi sa mnom - rekao mu vodeći ga sebi u podpalublje.

- Znaš li ti pisati arapski? - pitao ga general.

- Znam, druže generale.

- Otkud znaš?

- Učio u mejtefu, druže generale.

- Zašto nam to ranije nisi rekao?

- Niste me ni pitali, druže generale-

- Je li to on? - pitao general civila što je u njegovoj sobi sjedio, kog Jakup čestito ni vidio nije.

- Jeste, to je on - odgovorio onaj klimajući glavom.

- Dođite za sat vremena po njega - rekao general onom civilu ispraćajući ga na vrata.

- Jakupe, sam si se u ovo uvalio, ti znaš kako... - govorio mu general podsjećajući ga na posjetu medresi u Istambulu.

- Znam, druže generale.

- Ovi hoće da sa tobom razgovaraju, Tito im je dozvolio. Ideš za sat vremena, pamet u glavu. Pištolje nećeš nositi ali futrole i poklone hoćeš.

Jedan od oficira bezbjednosti mu izvadio pištolje iz futrola ispod pazuha, koje su uvjek nosili i u njih nešto stavio, on nije znao šta. U ruke mu stavili veliku torbu sa bombonama, čokoladom i kafom. Onaj civil, sa šoferom i velikom limuzinom, došao po njega. Do detalja je, kasnije, opisivao to putovanje kroz Istambul velikim crnim autom, vožnju prema Safri i na kraju posjetu džamiji prepunoj ljudi koji su na njega čekali.

- Eselamu alejkum i merhaba - pozdravio ih je prije nego je počeo govoriti.

- Eselamu alejkum - čulo se iz stotine glasova.

Pričao im je ko je, odakle je, šta je bilo sa njegovim za vrijeme rata, šta je bilo sa njim. ”Sve koje su mogli stići u mom selu četnici su pobili. Majka mi je umrla od uboda bajoneta nekoliko dana poslije. Mi smo pobjegli prema Drini ona ostala, nije mogla bježati a život iz nje polahko izlazio. Bježali smo do Sarajeva, kasnije mene smjestili u dom ratne siročadi u Doboju, veče prije nego su Nijemci Doboj bombardovali i onaj dom spalili, mene rođak Hasan izveo iz doma u partizane. U partizanima sam ostao do kraja rata”.

- Je li u partizanima bilo muslimana? - pitali ga.

- Tito je dao svima šansu da se bore protiv fašista, da prežive pa i muslimanima.

- Zar nije muslimana bilo i kod Pavelića? - pitali ga ponovo.

- Bilo je i kod Pavelića i kod Nijemaca, ali oni su ih samo koristili da čine zlo Srbima, Jevrejima, partizanima... Činjenje zla nikad i nikom nije donijelo sreću pa ni muslimanima. Mog brata Zahira su Nijemci u Sarajevu uhapsili i odveli na Staljingrad da se bori protiv Rusa. Sami Bog mu je glavu spasio.

- Ima li danas musliman u tom tvom selu?

- Ima, ono što je preživjelo, vratilo se, kuće ponovo podigli, nova vlast im u selo učitelja dovela, prodavnicu i dom napravila.

- Imate li hodžu u selu?

- Nemamo baš u selu, ali džamija i hodža ima u susjednom pa ljudi idu petkom na džumu, ili djecu šalju subotom u mejtef.

- Tjera li vas ta nova vlast da se vjere Muhamedove odričete i krmetinu jedete?

- Ne, ko vam je to rekao? Ko hoće u džamiju slobodno mu, svinjetinu niti jedem niti me ko tjera...

Kad su ga na brod vratili, oficir za bezbjednost mu uzeo ono što mu je i stavio u futrole ispod pazuha i rekao da ide da se pripremi za raport. Malo iza toga ga pozvali u salon ispod palube a u njemu bio Tito, Jovanka, general Gošnjak i nekoliko oficira.

- U prostoriju druže maršale - salutirao on.

- Sjedi vojniče, sjedi - rekao Tito.

- Sad ćemo da čujemo kako ti je bilo među tim tvojima - rekao general pokazujući jednom od oficira rukom da pokrene kasetofon. Iz kasetofona se začuo njegov glas ”Eselamu alejkum i merhaba”. Jakupu se noge oduzele, po stomaku ga prekinulo. Shvatio da je sve snimljeno, baš sve, od paljenja auta, priče u njemu, onog što se u džamiji izdogađalo.

- Koliko ja čuh Jakupe pet godina zatvora ti ne gine - rekao general smijureći se, gledajući prema Titu.

- Nemoj se tako šaliti sa mojim vojnikom - rekao Tito pitajući ga je li za čašu viskija. On klimnuo glavom u nedoumici.

Sutra pred postrojenim vojnicima pročitana naredba da se Jakup Čaušević... zbog pravilnog predstavljanja svoje domovine pred stranim državljanima, nagrađuje sa hiljadu dolara novčane nagrade i deset dana nagradnog odsustva po povratku u Jugoslaviju. U potpisu je stajalo maršal Tito.

 Poslije godinu i nešto, Jakup je dobio pismo iz generalštaba kojim ga pitaju da li bi on bio voljan ići na službu u Etiopiju na nekoliko godina. Stajalo je i to da bi radio na radiouređajima na kojima je i u vojsci, tačnije na Galebu radio. On nekoliko dana nosao pismo u džepu, pričao o njemu ali se i zahvalio na pozivu objašnjavajući da se oženio i dobio posao koji najradije nebi napuštao, ako ne mora.

 Od Galeba je još mala mrvica na pučini ostala kad se, u misli udubljen starac napokon pokrenuo. Tvrdo i bez milosti, poput mornara u strojevom koraku, udarao je štapom po pijesku povremeno dižući ruku i štap uvis da mahne brodu i mornarima koji su nestali u daljini.

 

* Uspomena na Jakupa Čauševića, iz sela Vukovine (Slatina, razvučena između Foče i Čajniča). Posljednji rat ga je zatekao na nekoj od cesti u Crnoj Gori. Nit je mogao kući i porodici, niti u zemlju propasti, ostao i čekao misleći na svoje, ispraćajući brodove na dalekoj pučini, tu je i dušu pustio. Lahka mu zemlja bila da ako mu se duša Bosni i porodici približila.