sevko

 
Bijelevode

Bio sam u lovištu Bijelevode, prekrasnom amijentu stvorenom za odmor i još štošta. Dok su oko mene lovci strašni zavodili lovačke ljute goniće i namještali puške na gotovs, očekujući da se pojavi divlja svinja, srndać il medvjed crni, ja naoštrio aparat pa krenuo u lov safari. Kao što možete naslutiti oni sa puškama ništa ulovili nisu a ja e to se ne da sakriti, djelić je u prilogu. Ovi što su mi pozirali sa cvijeta odletili ali ostao trag u kameri zaključan da mu se divimo godinama...

 
Leptiri, foto Š. Kadrić, lovac strašni

 Lovište “Bijele vode” se nalazi u jugoistočnom dijelu BiH, na području općine Pale-Prača, Bosansko-podrinjski kanton Goražde.

             Nalazi se na osnovnim pravcima turističkog prometa zapadne, srednje i istočne Evrope, tj. ono je veoma važna prometna raskrsnica osnovnih putnih pravaca: Beograd-Ustiprača-Sarajevo; Beograd-Ustiprača-Goražde-Dubrovnik; Sarajevo-Pale-Prača-Goražde-Dubrovnik.
             Udaljenost lovišta od međunarodnog aerodroma „Sarajevo“ je 68 km, a od Goražda ona iznosi 19 km. Obuhvata površinu od oko 2370 hektara (23,70 km²) i pripada kategoriji brdsko-planinskih lovišta otvorenog tipa, sa jako razvijenim reljefom. Prostire u području umjereno kontinentalne klime sa prosječnom godišnjom temperaturom 9,4º C, a u vegetacionom periodu IV-VIII mjesec 18,8º C.

             Apsolutna min. temperatura iznosila je - 30º C, a apsolutna max. temperatura iznosila je + 38,2º C. Prosječno je godišnje 65 dana sa maglom. Klima je uslovila bujan razvoj, po količini i kvalitetu, raznih vrsta drveća i grmlja, te prizemne flore, tako da sve to čini prehranu divljači bogatom i raznovrsnom. Preovladavaju visoke i niske šume bukve, hrasta i plemenitih liščara, gdje, ustvari, obitava pretežan dio raznovrsne divljači.    

            Cijelo područje je bogato vodom i ne postoje veći kompleksi koji nemaju izvora, potoka ili rijeka.

 

Foto. Š. Kadrić, Leptiri

 

 

 

Ševko Kadrić

---

  Sjećate li se Tjentišta i Dana borca? Povorke boraca, izviđača, planinara, akcijaša, običnih i neobičnih ljudi su se sa svih strana slivale u Dolinu heroja da bi brusile patriotizam, odavale počast poginulima u Bici za ranjenike, uživale u jednoj od najljepših dolina pod nebom nebeskim. E u toj dolini je rastao i junak ove priče, rastao između planinskih litica Vučeva, Maglića, Volujaka, Ozrena, Treskaća i Maluše, ali i dva rata, kao što je već sudbina svih generacija u Bosni.

Enes Hajdarević je rođen desetak godina po okončanju onoga rata u kom su se pobjednici znali a gubitnici se još uvijek krili po šumama. Iz Šadića, malog seoceta na mjestu gdje se Sutjeska u Drinu ulijeva, kad je za škole prispio, dva kilometra pješačio do osnovne škole ”Sava Kovačević” na Popovom mostu. Kad je trebalo školu nastaviti došao u Foču. I upravo tada između dvije škole, htio se pokazati na velikoj proslavi Dana borca na Tjentištu ali nije mogao u dotrajalim tenama i zakrpljenoj košulji, otac nije imao novca, uzajmljivati bilo sramota. I Enes u šume otišao. Ispod Vučevskih stijena nije tražio odmetnike već vrganje. Dječije oko izoštrio, noge vižlave i bile, našao ih dovoljno za cipela i bijele košulje. Sretan i zadovoljan, cipelama, košuljom i prvim zarađenim dinarom, u dječijoj mašti tad gradio kuću u Šadićima u obliku jednog od najljepših vrganja koje je tad našao. Upamtio mu debelu stabljiku, rumenu kapu, bjelinu oštrim nožem rasijecanu.

Foto. Š. K. Enes Hajdarević

 

U Foči je stanovao kao podstanar, učio i završiti školu za električara. Učeći fazu i nulu, zakone dvosmjerne struje, Nikola Tesla mu uzor i ponos bio. U jednom od tih srednjoškolskih raspusta, kad se ocu sa dugom kosom u Šadiće pojavio, otac ga mjesnom bricu lično odveo. ”Šišaj po njemački”, naredio otac bricu, seoskoj djeci ništa nije naređivao, ona sama onu naredbu u njemačko ime pretvorila, ”Hans”. Enesu, ono Hans, postalo novo ime od kog više nije mogao pobjeći i danas ga uz osmjeh s ponosom nosi. Po završenoj školi uhljebio se između žica i kablova, porodicu formirao, o ratu, ni mislio nije, a on stigao. Enesa je ratni vihor donio do Austrije, ono novo ime,  pristajalo mu uz novu domovinu. Radio je na elektronici, održavao kablovsku televiziju. Sanjao o miru i povratku u Bosnu. Shvatio je, da koliko god bio dobar električar u Austriji je samo Bosanac. Tu je već znao šta bi on u porušenoj Bosni mogao raditi. Podizati je svakako, ali trebalo je od nečeg i živjeti. Prvim poratnim autobusom je ušao u Sarajevo, noseći u glavi ideju, u torbi planove, ali nešto i alata. Uporan i brz, kao da traži gljive ispod Vučevskih litica, kroz Sarajevo je razvukao kablove, ali za kablovsku televiziju i nazvao je HS.

HS, kao Sarajevo ili Hans?, pitam a on se smijuri, neće da odgovori, ostavljajući nas u nedoumici.

Kad je razvio posao po Sarajevu, počeo se širiti po Kaknju, Zenici, Foči… tu je bilo vrijeme i da se ode do Tjentišta. U Šadićima je na očevom imanju, podno stijena Vučeva, podigao kuću, ali ne bilo kakvu, već onu što je godinama u dječijoj mašti nosio. Prostorije u obliku debele stabljike u bijelo okrečene, a krov kao veliki rumeni klobuk od vrganja prve klase.

Kad su djeca počela otvarati vrata škole na Popovu Mostu, Enes je pritekao u pomoć da prozore i učionice dovede u red. Imao i uslov, tražio da škola zadrži ime ”Sava Kovačević” legendarnog Titovog komandanta, i zadržala. U školi svake godine stipendira po nekoliko učenika, različitih nacionalnosti. ”Djeca su djeca, ako kasnije po zlu krene, nisu djeca kriva već mi odrasli”, govori Enes ohrabrujući povratke i pomoć djeci u Bosni da nam se oljude.

U Šadićima je ove godine obnovio i džamiju do tada četiri puta rušenu. Od salijevanja temelja do prve teravije trideset dana prošlo. Otvaranje ali i svečanost ovom činu primjerena, desiće se 19 jula, Enes goste poziva da budu na mjestu istinske ljepote i prisustvuju činu posebnom.

Džamiju, pitam.

- I džamije treba sa mjerom podizati kad se već ljudi vrate. Šta će nam džamije bez ljudi?, pita se i čudi Enes ili Hans, teško je dokučiti iza poslovnog osmjeha koji od njih dvojice progovara.

Tjentište je još uvijek tamo gdje je i bilo, još uvijek najljepša dolina od svih dolina po svijetu razasutih. Ko još nije čuo za Perućicu, jedinu prašumu u Evropi, Maglić najveći vrh Bosne, Sutjesku rijeku koja se još uvijek može piti onako dok protiče… e to Tjentište čeka ljude da mu se oljuđeni vrate. Enes nesebično, primjerom ohrabruje taj povratak.

Interviju sa Ševkom Kadrićem

Miljö magazin, juni 2009.

 

Naslovnica

http://www.miljomagasinet.se/artiklar/090715_murenstid.html

 

”Porodice novih useljnika u Švedsku, koje nikad nisu bile posebno religiozne ili tradicionalne tvrde da su živjele slobodnije u svojoj zemlji.” To je ključna tvrdnja istraživanja koje je sproveo Fakultet odbrane i zaštite u Švedskoj. Šta se to dešava u sekularnoj Švedskoj, simbolu slobode u svijetu?

Šveđani nemaju tako dugo iskustvo sa islamom i muslimanima. To je pretpostavka da im se probude i podstaknu predrasude o drugom i drugačijem, odnosno islamu i muslimanima. Poslije bombaškog napada na Njujork krenula je planirana hajka i demoniziranje islama u svijetu od strane Amerike. Mada slavni oskarovac, američki režiser Majk Mor tvrdi da je i sam atak na Njujork dio te propagandne priče, ali treba naglasiti da problem islama i muslimana danas u svijetu nije na strani onih koji islam praktiziraju, već onih koji ga zlorabe u svojoj propagandi, povećavanju jaza između različitih socijalnih grupa, ovog puta muslimana i ”ostalih.

 

To tvrdi pisac i debator Sevko Kadric u jednom od svojih komentara o raportu sa Fakulteta odbrane i zaštite iz Malmea u kom stoji da je radikalizacija islama u Rosengordu u Malmeu prijetnja sigurnosti Švedske. Međutim tačno je da slabosti u švedskoj integracionoj politici koriste kriminalne i klerikalne grupe useljenika koje izolirane strance iskorištavaju ekonomski ali i na drugi način, zato Kadrić zeli podići pitanje u drugi kontekst.

”Zabrinut sam i preplašen da se muslimani žele žrtvovati po treći put, zato što su oni ”opasnost demokratiji i sigurnosti Švedske, kako stoji u raportu”.

Prvi put su žrtvovani u svojoj zemlji gdje nisu bili posebno religiozni. Podsjećam na   da je samo u Iraku za vrijeme Bušove agresije na ovu zemlju i progona ”fundamentalista” pobijeno milion nevinih ljudi. Nešto slično imamo i u Afganistanu, Čečeniji. Dok silnici gone vještice, ni sami ne znajući ko su one, običan narod glavnom plaća, zemlja se razara, ljudi razgovne po svijetu.

Ili primjer moje Bosne. Samo 15% stanovništva je prije rata praktisiralo religiju (katoličanstvo, pravoslavlje, islam, judeizam...) prije 1992. godine 42% stanovništva ove zemlje je živjelo u religijski mješanim zajednicama, 85% stanovništva su bili ateisti. I šta je bilo kasnije? Šta je bilo sa multikulturalnom Evropom, multikulturalnom Amerikom? Sve su činile da se to stanje promjeni, više od četiri godine su gledale bjesomučno razaranje gradova, ubijanje nevinih ljudi i kasnije definitivno podjelile zemlju u Deytonu 1995. godine. Danas 85% stanovništva u Bosni i Hercegovini tvrdi da su religiozni i da prakiciraju religiju. Ali treba podsjetiti da su od 1992. godine na vlasti u Bosni vjersko-nacionalne partije, vjerski službenici rade svoj posao, crkva i džamija postaju važne institucije...

Danas oko 100 000 Bosanaca živi u Švedskoj. 1992. godine primajući ih u ovu zemlju Parlament je njima, kao i svim useljenicima obećao integraciju, ali umjesto integracije imamo klasičnu segregaciju. Rosengord u Malmeu je samo jedan od dijelova grada kakvi postoje u svakom gradu ove zemlje. Kao veza sa useljnicima postala su etnička udruženja, u njima su ubrzo preuzeli glavnu ulogu polu kriminalne grupe i klerikali. Šta to znači? U primjeru Bosanaca trideset restorana je pretvoreno u udruženja, predsjednici su svakako ostali vlasnici restorana (picerija, kafića). Umjesto da plaćaju državi porez oni su sad počeli prikazivati članove i aktivnosti i dobijati dotacije države za kulturni rad i okupljanje građana. Svakako da su i dalje radili kao restorani, kafane, samo sad uz legalno prodavanje pića, što klubovi mogu. Cijelu priču su začinili tim što su izabrali hodžu za predsjenika saveza. To je primjer kako su useljenici «u ime religije» po drugi put iskorišteni. Svakako da su se u priču uključili i švedski vlasnici stanova, te brzo popunili prazne stanove, vlasnici tvornica i dobili radnu snagu, političari lobirajući za olitičke partije i sl...

Ako danas tvrdimo da su se useljnici radikalizirali, još naglasimo muslimani, čovjek se mora zapitati, šta je bilo sa nama? Useljenici su bili dobro došli da pune prazne stanove, radna mjesta, kupuju skupe stanove i još skuplje kuće, a dana kad je nastupila ekonomska kriza treba da tvrdimo da je to njihova greška!?

Tvrdiš li da radikalizacije o kojoj piše Fakultet odbrane i zaštite nije problem? Da to nije prijetnja nekome u sredinama gdje ti ljudi žive?

Ne tvrdim da radikalizacija nije opasna (sve radikalizacije su opasne pa i ova) ali ono što tvrdim jeste da je te ljude trebalo integrisati mnogo  ranije i da je jedini lijek za sve društvene probleme integracija svih njegovih članova u to društvo. Problem ne treba tražiti kod tih ljudi više puta do sada žrtvovanih, iskorištenih, već kod nas.

 

Šta smo mi uradili da ih integrišemo, da ih otmemo iz ruku onih koji ih i ovdje koriste, iskorištavaju?   Ja putujem Švedskom, srećem moje zemljake, svi imaju istu vrstu problema, integracija sa švedske strane znači da će državni novac za integraciju iz jednog švedskog džepa otići u drugi. Da će njim biti plaćeni prostori okupljanja, projekti koje vode Šveđani i sl. Nigdje nisam čuo ili prisustvovao ozbiljnim raspravama ali dobronamjernim o integraciji. U izoliranim grupama nije teško produbljivati predrasude jednih o drugima, podizati zidove. Ali tvrdim da je integracija neuporedivo jeftinija od segregiranja i to je ono što se mora staviti u prvi plan sa ekonomskog, sociološkog pa i odbrambološkog stanovišta.

 

Šta misliš kako jedan musliman treba da se ponaša u ovoj zemlji?

Musliman, baš kao i svi drugi građani ove zemlje treba da aceptira prostor na kom živi i pravila ponašanja na njemu. Ali i taj prostor treba da aceptira njega i ono što je samo njegovo, a religija jeste privatnost, i omogući mu da je upražnjava. Svi mi koji živimo u Švedskoj, bez obzira jesmo li vjernici ili ne, kojoj etničkoj grupi pripadamo, imamo nešto zajedničko a to je Švedska u kojoj živimo i u kojoj naša djeca žive. U ime njih mi moramo misliti o tome šta treba da činimo sada, da bi se oni osjećali kući, u svojoj zemlji koja i na njih liči.

Upravo si završio pisanje romana o Martinu Luteru i jednom muslimanskom svešteniku, u njemu se ne govori o konfliktu između religija već sličnostima. Ima li nekih paralela sa vremenom u kom živimo?

Skoro sam siguran da bi Evropa bez hrabrog i mudrog Martina Luter danas izgledala mnog drugačije. On je Boga kao ideju smjestio tamo gdje mu je mjesto, u ljudsko srce. Put do Boga mu je bilo učenje, ali učenje na maternjem jeziku (Nijemca, Engleza, Šveđanina…). Tako da on jeste najveći reformator u ljudskoj (h)istoriji. Ono što ga vezuje sa Hamzom Orlovićem, jeste upravo ta ideja da je Bogu u srcu a put do njega učenje na maternjem jeziku. Na žalost iako je imao oko 20 hiljada pristalica, on nije uspio. Ubijen je u istambolu 1576. godine i tad je počeo progon i pogubljenje svih onih koji su mislili kao on. I jedan i drugi (Martin i Hamza) su bili inspirisani bosanskim bogumilima, koji su tvrdili da je put do mog Boga moj jezik.

Možda je tu odgovor za stanje u kom se čovječanstvo nalazi danas, mi ne moramo biti religiozni ali trebamo Boga u svom srcu u kog vjerujemo.

 

Bo Alvberger

 

 

Ševko Kadrić

 

Ehlimana i Nidzara, sestre i ljubav

 

Život porodice Bašić iz Varnama u Švedskoj, febroara 2008. godine postaje noćna mora. Tridesetogodišnjoj supruzi i majci Ehlimani ljekari saopštavaju da joj je funkcija bubrega oslabljena i da mora početi sa dijalizom, prebacivanjem fukcije na aparate. Dok su joj operativno unosili kateter u tijelo, imala je vremena da razmišlja o svemu onome o čemu ne razmišljamo dok trčimo za mnogo čim što nam je od zdravlja preće. Naumpala joj ranija prehlada i upala bubrega koja nije na vrijeme i kako treba sanirana, povremeni bolovi... svašta joj naumpadalo dok je svaku noć priključivana na aparate i tako po osam sati, dan za danom, skoro cijelu godinu. I tek kad se i na novi životni ritam počela privikavati a ono opet komplikacije, jednu noć u hitnoj završila zbog gušenja, ljekari rekli dobro da je stigla na vrijeme ali i predlagali transplantaciju ako se donator pronađe.

 

 Vijest o mogućoj transplantaciji krenula porodicom i prijatlejima. Muž, a ko bi drugi, prvi bubreg ponudio, onda prijatlejica Nisveta Kolašin, Zilha Mukanović, sestra Nidžara Zejnalagić. Ljekarima se sestra učinila najprikladnija.

«Zašto ti, ti si mlađa, djeca ti mala?», pitala je Ehlimana.

«Ne mogu ja biti sretna kad tebe gledam takvu», rekla joj Nidžara, odlučna, sretna da sestri može pomoći.

Ljekarskim pretragama se ispostavilo da su im krvne grupe različite ali da može. Onda uslijedili razgovori sa stručnjacima, psiho fižičke pripreme sve do  26 marta ove godine, kad je na Univerzitetskoj klinici u Geteborgu obavljena transplantacija.

 

«Taj dan sam bila nervozna, tužna, na sebe nisam ni pomislila, znala sam da i ako operacije ne uspiju meni ne gine dializa, sestre mi bilo žao, šta ako nedo Bog», govori danas Ehlimana, puštajući suzu od radosti, za sestru, pravu pravcatu.

 

Kad se probudila doktor Cahlin je pomilovao i čestitao: «Ti spavaš a bubreg radi li radi», šalio se čudeći se prirodi i sestrinu bubregu koji je već tu noć litre i litre tekućine u organizmu pospremao vraćajući osmjeh na Ehlimanino lice.

«Kako je sestra?» bilo prvo što je doktora pitala.

«Dobro, oporavlja se», rekao joj utješno.

 

Tako i bilo, poslije operacije obje prebačene kućama na oporavak, da ih djeca i muževi njeguju. Nidžari Univerzitetska klinika uručila zlatnu medalju za hrabrost i humano djelo, njoj osmjeh na sestrinu licu bio više od medalje.

«Mi znamo što si ti bila u bolnici», šaputale joj Ilma i Elma, donoseći mami mlake napitke. Majka ih čas rukama čas očima milovala.

«Sestre treba da pomognu jedna drugoj», šaptala djeci, sestrama.

 

Danas se sestre vraćaju svakodnevnim životnim poslovima, čuvajući porodice čuvajući jedna drugu, sve rijeđe odlaze na kontrole dok i to postane prošlost.

«Svi slave po jedan rođendan, ja dva 13 novembra kad sam se rodila i 26 mart kad su me sestra i doktor Cahlin u život vratili», govori Ehlimana na sestru ponosna.

 

Goran Saric, rukama kao da pjesmu priziva

Najveća je’ žrtva rat bio čovjek utopljen u Narod. Toj kategoriji) vrsti’ pripada i Goran Sarić. Zahvaljujući toj činjenici mogao je pisati pjesme protiv rata i onih što su ga proizveli. Mogao je pisati pjesme koje imaju dubok smisao, široke i snažne poruke. Mogao je postavljati retorička pitanja kao u pjesmi istoga naslova i pjevati o strahu i neupitnim dvojbama. ´Sa strahom sam dvojio o snijegu i mrazu koji još mogu doći. Jer, u Grad već dugo ne stižu kamioni, Zbog sukoba zaraćenih strana.´ Ovako ce u svojoj recenziji o Goranovoj knjizi "Naprijed u kameno doba" napisati Ivo Mijo Andrić, to bih isto potpisao po stotinu puta da me ko pitao, da mi je ko tražio da potpišem i o žrtvama rata i o Goranu Sariću, ali nije zato sam sam sebi uzeo za pravo da to ponovim u svoje ime, ali i ime hiljade onih koje niko i ništa nije pitao a u ime njih je činjeno, ih šta je sve činjeno...

Evo kako pjeva, Sarić Goran ili Goran Sarić

Konjički brevijar (maj '92-mart '94)


Ovaj disperzivni molitvenik posvećujem onima , i samo njima , koji se pred strašnom silinom bosanskohercegovačke kataklizme nisu dali zavesti omamljujućom toplinom i ( lažnom ?! ) sigurnošću Čopora , koji i pored svega nisu zaboravili kako je lijepo biti: Jedan , Jedna , Jedno...

 

Kako možete zamisliti da svijet nije pakao nekog drugog planeta?!

* Pjesma kojoj nije potrebno ime

Z o r a n u D .

 

Ti ,
recimo ,
nađeš neko mjesto .
Pusto .
Strašno .
Lijepo .
Tvoje .
A onda dođu ,
kao , slučajno naiđu ,
uzmu alatke u ruke i gnjevno ,
s mržnjom strasno ,
unište tvoje dugo traženo , ljubljeno .
Tako svaki dan
dok ti oči ne iskoče
od kolektivnog ludila .

http://www.monet.ba/opsirnije.php?id=10233
http://www.goransaric.net/wct_index.php?run=tab&wct=128&gid=1

Sajamski susreti u Sarajevu su nam ukrstili puteve, prvo je bila jedna od mnogih što su sajam sa knjigom pohodili, onda se izdvajala srdačnošću, neposrednošću dok joj nisam knjigu pročitao i otkrio ono što će svako onaj ko joj se nad pjesmu nadnese otkriti. Zvonku pjesmu raspjevane duše, koja u čitaocu odzvanja poput sopstvenog iskustva u pjemsu ugniježdena. Teško se ne prepoznati u Safetinoj pjesmi koja u nama odzvanja i kad knjigzi sklopimo korice i krenemo putem sopstvenih imaginacija, traganja i pjevanja.

PRVO ZAJEDNIČKO JUTRO Raspukli nar krvari na suncu i u zraku miriše sol; vjetar tjera lađu u luku a tvoje tijelo se odmara u mojoj zjenici. ...suha narandžina kora na stolu, u šalicama ocrtani još svježi tragovi sudbine, a moj život u tvojim rukama ... Sinoć se spoji toplina ljeta u našim usnama i sazrele oluje strasti obrisaše iza sebe sve praznine prošlosti. ....u zraku miriše sol a tvoje tijelo još se u mojoj zjenici kupa... Safeta Osmičić Heerlen, 10. 09. 2007. VAŠAR U MOME GRADU Cirkuska šatra; marioneta na koncu treperi; zube krvoločne tigar na krotitelja ceri a u njemu zečije srce dršće; balerina u ružičastom na prstima kontinente preskače; riba-djevojka, sirena u čaši vode, uzdahe lakovjernima krade; u buretu straha motociklist smrtonosne spirale ocrtava; na ringišpilu ljuljaška jedna visoko leti pa nisko pada; i svi se sugrađani smiju i uživaju jer su akteri cirkusa moga grada. Heerlen, 01. 04. 2008.

PONUĐENO-UZVRAĆENO Ponudili smo jedno drugom najljepše šarene laže. TI: zakletvu na istinu, sladoled na štapiću sa dva staklenca pride, filozofiju ludog Ničea, prijateljski poljubac bez primjesa seksa, da si totalni kokuz, onako, usputno, beletristiku, za pred spavanje... JA: da imam samo tebe, dvije krofne, suhih šljiva, tek koliko u šaku stane, kartu za raj, gnijezdo gugutke, i poeziju pisanu za drugoga, podvaljenu tebi, i ogromnu zakletvu da te želim samo za prijatelja! Uzeli smo ponuđeno, uzvratili istom mjerom, a onda popušili, onako, za kraj, i zatvorili odškrinuta vrata. Safeta Osmičić Heerlen, 22. 05. 2008. ŽIVOT U karavani života i moja čerga jezdi; konji mi stari točkovi nepodmazani. Ali još uvijek pokadšto zacvili šugavo pseto i na Mjesec lane, a ja zajedno sa konjima vrisnem. Safeta Osmičić Heerlen, 20. 12. 2008.

Ovo je pismo 1854. godine indijanski poglavica Seattle uputio predsjedniku SAD-a Franklinu Pierceu kao odgovor na ponudu da država od Indijanaca kupi njihovu zemlju - u zamjenu za rezervat:

Veliki poglavica u Vašingtonu ponudio je kupiti našu zemlju. On nas također uvjerava o svojim iskrenim osjećajima. To je ljubazno od njega, jer znamo da mu naše prijateljstvo nije potrebno. Mi ćemo razmisliti o njegovoj ponudi. Jer znamo da ako je ne prihvatimo, doći će bijeli čovjek sa oružjem i uzeti našu zemlju. Veliki bijeli poglavica u Washingtonu može vjerovati onome što poglavica Seattle kaže, isto kao što naša bijela braća mogu vjerovati promjeni godišnjih doba. Moje riječi su kao zvijezde - ne blijede.

Kako može netko kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misao je nama strana. Mi ne posjedujemo čistoću zraka ili odsjaj u vodi. Kako možete kupiti to od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka svjetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje i svaki zujeći kukac, sveti su u tradiciji i svijesti moga naroda. Nektar koji kola kroz drveće nosi sjećanje na crvenoga čovjeka.

Vaši mrtvi prestaju voliti vas i svoju domovinu čim prođu vrata smrti i nađu se među zvijezdama. Ubrzo bivaju zaboravljeni i ne dolaze nazad nikada više. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu prekrasnu zemlju, jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje, i ona je dio nas. Mirisne trave naše su sestre. Jelen, pastuh, veliki orao – svi oni naša su braća. Stjenoviti vrhunci, rosa u travi, toplina ponijeva tijela i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. Tako kada Veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju – traži previše od nas. Veliki bijeli poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto gdje možemo živjeti u sigurnosti. On će biti naš otac, a mi njegova djeca. Ali uskoro će bijeli čovjek preplaviti zemlju kao što rijeke bujaju poslije kiše.

Poglavica Seattle okružen zemaljskim stvorenjima s kojima je bio duhovno povezan

Ne, mi nismo istoga roda. Naša djeca se ne igraju zajedno, i naši stari ne pričaju iste priče. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu o kupnji naše zemlje, ali to neće biti tako lako. Jer ova je zemlja za nas sveta. Ta pjenušava tekućina što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znati da je ona sveta i morate to isto naučiti svoju djecu. I da svaki zagonetni odsjaj u bistroj vodi jezera - priča događaje i sjećanja moga naroda. Žuborenje vode glas je oca moga oca. Rijeke su naše sestre, one gase našu žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti to isto naučiti svoju djecu, da su rijeke naše sestre - i vaše. I od sada rijekama morate pružiti njegu kakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu. Crveni čovjek se uvijek povlačio kada se bijeli čovjek približavao, kao što se jutarnja magla povlači od jutarnjeg sunca. Ali za nas je pepeo naših predaka svet, i njihova grobnica posvećeno mjesto. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naše običaje. Za njega je svaki komad zemlje isti, jer on je stranac koji dolazi noću i pljačka zemlju. Ona nije njegova sestra, već njegov neprijatelj, i kada je pokori on odlazi dalje. On ostavlja iza sebe grobnice svojih predaka, ali to ne grize njegovu savjest. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Ponaša se prema svojoj majci-zemlji, i prema bratu-nebu, kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova pohlepa će jednog dana prožderati zemlju i ostaviti samo pustoš.

Ne znam! Naši običaji su drugačiji od vaših. Izgled vaših gradova bolan je očima crvenog čovjeka. Ali možda zato jer je crveni čovjek divljak koji ne razumije ništa? Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta gdje se može čuti otvaranje lišća u proljeće, ili drhtaj krilca mušice. A možda zato jer sam divlji i ne razumijem. Buka u gradovima je uvreda mojim ušima. Što vrijedi ljudski život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blago šaputanje povjetarca kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra pročišćenog podnevnom kišom i mirisom borovine. Zrak je dragocjen crvenom čovjeku, jer sve što je živo dijeli isti dah - životinje, drveće, ljudi. Izgleda da bijeli čovjek ne opaža zrak koji udiše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam ustupimo svoju zemlju, morate se sjetiti da je zrak za nas drag prijatelj, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar koji je našim precima dao prvi udisaj, također će prihvatiti i njihov posljednji izdisaj. Vjetar će i našoj djeci uliti duh života. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći udahnuti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Tako ćemo razmatrati vašu ponudu o kupnji naše zemlje. Ako je odlučimo prihvatiti, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek se mora odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divlji čovjek i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće bizona kako trunu po preriji, napušteni od bijelog čovjeka koji ih je ubijao sa vlaka. Ja sam divlji čovjek i ne mogu razumjeti kako željezni konj koji dimi može biti vredniji od bizona, kojeg mi Indijanci ubijamo samo da bi se održali u životu. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha, jer sve što se događa životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane. Sve što pogađa zemlju, pogađa i zemljine sinove. Morate naučiti svoju djecu da je zemlja pod vašim stopalima pepeo vaših djedova. Da bi vaša djeca poštivala zemlju, moraju znati da je zemlja ispunjena dušama predaka, da je zemlja s nama u srodstvu. Naučite vašu djecu ono što smo mi naučili našu, da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Čovjek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Što god čini tkanju čini i sebi samome.

Tvoj prijedlog je razuman, i ja vjerujem da će ga moj narod prihvatiti i povući se u ponuđeni rezervat. Tamo možemo živjeti odvojeno i u miru. Ne znači nam puno gdje ćemo provesti ostatke našeg života, ionako je blizu kraja. Naša djeca su vidjela svoje očeve ponižene i pobijeđene. Naši ratnici su postiđeni - njihovi dani su prazni, trujući svoja tijela slatkom hranom i jakim pićem. Još samo nekoliko mjeseci, nekoliko zima - i neće više ni jedan potomak moćnih plemena koja su lutala ovom zemljom ili živjela u sretnim domovima, zaštićena Velikim Duhom, doći nazad i oplakivati grobnice naroda koji je jednom bio moćniji i sa više nade nego tvoj. Ali zašto da žalim za nesretnom sudbinom svoga naroda? Pleme slijedi pleme, i nacija zamjenjuje naciju, kao valovi na vodi. Bog vam je dao vlast nad životinjama, šumama i crvenim čovjekom - zbog razloga nama nepoznatim. Možda bi razumjeli, kad bi poznavali snove bijelog čovjeka, kada bi znali koju nadu on ulijeva svojoj djeci u dugim zimskim noćima, koje buduće vizije ispunjavaju njihovu svijest oblikujući njihove sutrašnje želje. Ali mi smo divlji ljudi. Snovi bijelog čovjeka su nama skriveni. I zbog toga što su skriveni, moramo odabrati svoj vlastiti put. Mi cijenimo pravo svakoga čovjeka da živi onako kako hoće. Ali kada zadnji crveni čovjek nestane, i kada sjećanje na njega bude kao sjena oblaka koji plovi prerijom, još uvijek će duh moga naroda živjeti u ovim šumama. Jer mi volimo zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčina srca. Ako prodamo svoju zemlju, onda je volite kao što smo je i mi voljeli, štitite je kao što smo je i mi štitili. Nemojte nikada zaboraviti u kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. I svom svojom snagom, moćima i srcem - sačuvajte je za svoju djecu i volite je kao što bog voli sve nas. Jednu stvar znamo, koju će možda i bijeli čovjek jednom spoznati - naš bog je isti Bog. Vi sada mislite da ga možete posjedovati kao što želite posjedovati našu zemlju. Ali to ne možete. On je Bog čovjeka. I njegovo srce isto kuca za crvenoga kao i za bijelog čovjeka. Ta zemlja je draga Njemu i vrijeđanje zemlje je preziranje boga. Tvoj pad je možda daleko, ali će sigurno doći. Jer čak i bijeli čovjek, pa kad bi se i sa samim Bogom družio i razgovarao kao sa prijateljem, ne može izbjeći zajedničku sudbinu. Bijeli će također otići, možda i brže nego sva druga plemena. Nakon svega, možda možemo postati braća. Vidjet ćemo...

Nastavite prljati svoj vlastiti krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i svi divlji konji ukroćeni, kada će tajnovite šume zaudarati po ljudima i pogled na zrele brežuljke biti zamrljan brbljajućom žicom…

Gdje su divljine? Nestale su. Gdje je orao? Nema ga više. Kraj je života i početak borbe za opstanak.

 

Dio članova kluba

 

 

U Varnamu je 10 juna u prostorijama Taekwon-do ITF”Internatcionalna Taekwon-do Federacija” kluba, bilo pravo slavlje. Slavile su se medalje osvojene dvije sedmice ranije na Otvorenom švedskom takmičenju u Gegeteborgu gdje su Kevin Rylander i  Ogge Kadrić osvojili 4 medalje, Kevin 2 broze a Ogge 2 zlata. Taj dan je i 15 članova kluba polagalo za nove pojaseve u ovom sportu, Ogge je polagao za majstroski crni pojas. Klub je ovo veče  obilježio i tri godine svog postojanja. Puno razloga za čestitku, trenerima, članovima, roditeljima.

 

Petar Logožar, je majstor Taekwon-do,  V dan. On je glavni instruktor korejanskog tekvandoa u ovom dijelu Švedske. Vernamo tekvando klub je jedan od onih klubova od kojih ja ponajviše očekujem. Mladost, sportski duh i dobre instruktore, sve ovdje imamo, kaže poslije uspješnog gradiranja, kako nazivaju polaganja za nove pojaseve. Roditelji sa oduševljenjem i sa nestrpljenjem prate tok polaganja, aplaudiraju na pokazanoj tehnici i utreniranosti. Poseban i najsvečaniji dio je onaj kad treber Ogge polaže za majstora. Tehnika, kate, lomljenje daske, teorija, samoodbrane i na kraju stotinu sklekova. I ako se činilo da je previše, ali učenici u horu bodre svog trenera... Logožar čestita, učenici, roditelji.

 

Treneri, Logozar i Kadrić

 

Ovo je tipično mješovito sportsko društvo, čujemo imena: Mirnes, Dino, Alen, Ajla, Feliks, Kevin, Tina, Wei, Markus, Thomas...

 

Sve je počelo prije tri godine, izdvojili smo se iz kluba u kom smo tražili više prostora i aktivnosti i počeli od ničega, govori nam trener, od ove večeri i majstor tekvandoa I dan Ogge Kadrić i nastavlja, iza nas su seminari i seminari, treninzi ali i ljubav prema sportu, druženju, takmičenjima. Za uspjeh u svakom sportskom klubu, najvažniji je sportski duh i motiv. Mi smo spojili dobrog instruktora koji nam je na seminare dovodio one najbolje u svijetu poput Tomaža Barade, Jaroslawa Šuške. Borili smo za povjerenje naših članova i njihovih roditelja, za pažnju komune i ljudi koji o sportu u njoj odlučuju.

 

Ogge sa zasluženim majstorskim pojasom

 

Šta dalje?

Sad smo ojačani za destak novih pojaseva, dobre vijesti po novinama, demonstrirali smo roditeljima i javnosti šta i kako radimo i nastavićemo sa omasovljavanjem i treninzima, to je ono što nas je i privuklo sportu, kaže nam trener Ogge naglašavajući da je članovima kluba sport iznad svega. Čestitamo sportašima i sretno.

Denis Dzelic

 

 

Sinoć je eksplodirao polumjesec kao dječiji balon .

Po nebu se pojaviše bubuljice zvijezda

kao ospice na licu afričkog dječaka

krvave i zastrašujuće.

 

Sinoć je nad Bosnom pukla crna mramorna ploča neba.

Rasula se, garavim mrakom zatrpala pola planete.

Pukla je Atlasova kičma pod njenim teretom.

Dolazi vladavina mraka.

 

Prelomila se jer je izgubila oslonac,

vijugave jarbole munara na koje se nebo oslanjalo.

Otvorila se kiša metaka, zagrmili topovi,

vojnici siluju šesnaest mrtvih Balerina na obali Vrbasa .

 

Jutros je duga pala na zemlju.

Njen mostarski luk razbio se kao lilihip šećerlama .

Sante boja tonule su u Neretvu,

ležale rastrgane po njenim obalama.

Mržnja je Razbila Dugu.

 

Jutros je taljeno Srebro,

fesovi kao razbijene saksije,

šamijama potpaljuju vatru,

čardaci ni na nebu ni na zemlji,

kosi se cvijeće, grade svinjci.

 

Jutros sablje plešu ples smrti,

crne šubare na kosturskim glavama,

skriveno dijete u majčinoj utrobi drhti,

bakandže stepuju po zlatnim baklavama.

 

Pori se bosanska ponjava

kolonama, dimije otiću, kao stada.

Iza njih ostaju rasute bobice tespiha

razbijena je vjera kao nada.

 

Sutra će biti samo ništa,

nirvana pod surim oblacima,

dotle će neka nova danska mržnja,

danas lupati njihovu poštansku sandučad

a sutra njihove glave .

Ovih sam se dana iznova družio sa Avdom Suljevićem, uz pitu ispod sača i tuzlanske pive flašu. Šetali smo oko jezera i fontane u gradu Vaxjo u centralnom dijelu Švedske. Sa doktorom na pretek tema i dogodovština, dosta njih sam u roman "Rođen za doktora" stavio, ali uvjek novim me zaskoči.

Evo ove pjesme pjevane na susretu Čajničana negdje u Švedskoj ovih dana. Sejo iz Višegrada pjesmu uglazbio, pjevala je prvo njih dvojica pa onda svi okupljeni.

 

Dr. Avdo Suljević

 

BUDAN ZORE DOČEKUJEM
 
Budan zore dočekujem u tuđini svakog dana
Ovdje mene iz sna bude slike rodnog zavičaja. x2
 
Kako bi to lijepo bilo kad bi snovi bili java 
tad bih opet srećan bio u Čajniču ko nekada. x2.
 
Našao bih društvo staro prijatelje i  jarane
u Čajnicu na Cicelju ispod lipe rascvjetale. x2.

Daleko sam od Čajnica, al me misli tamo vode
opet čujem žubor Vrela i Janjine hladne vode. x2.
 
U tuđini nije lahko provoditi dane 
al danas sam opet srećan vidim drage Čajničane 2x

Biće opet uranaka u mjesecu maju
teferiča u Batovu i Kapovu hanu. 2x

  Tekst Dr. Avdo Suljevic

 

 

Rođen za doktora, roman o ostvarenju američkog sna o uspjehu na švedski način. Priča inspirisana životnom pričom dr. Avde Suljevića.

 

Ševko Kadrić, www.sevko.se, http://bogumil.blogg.se

 

Sajamsko okupljanje pisaca i prezentiranje književnog stvaralaštva

Iako je naslov dosta nezgrapan, pokušaćemo ga odrediti onim što pod njega želimo svesti, o čemu želimo da razgovaramo u okviru ”Dana BiH dijaspore» otpočinjući razgovor u Mostaru.

Riječ je o kulturnim sadržajima koji promoviraju kulturu jednog prostora, socijalne grupe ili grupa uz njega vezanih. Sadržajima koji kulturu i ljude tog prostora približavaju kulturi i ljudima nekog drugog prostora. Riječ je o sadržajima i djelima koja afirmišu i njihove stvaraoce, čineći ih nezvaničnim ambasadorima kulture tih prostora. I na kraju, ne manje važno, oplemenjuju prostor novog življenja i šalju pozitivne signale inspirišući ljude na njemu ali i ljude na prostoru sa kog dolaze.

Ta misionarska uloga kulture i kulturnih stvaralaca, pomaže u premošćivanju jaza predrasuda i nerazumjevanja, različitih socijalnih grupa, naglašavajući sličnost među njima pomažući njihovo razumjevanje, oplemenjivanje u krajnjem integraciju što nije isto što i asimilacija.

Kultura i kulturno stvaranje, u ovim uslovima naglašene dezorijentacije uslovljene napuštanjem zavičaja i svega onoga što pod njim podrazumjevamo (geografsko, demografsko, jezičko i kulturno okruženje..) ima još jednu zadaću, kako je to volio Hermann Hesse da naglasi, a to je da nam pažnju odvrati od opsjednutosti htijenjem materijalnog posjedovanja i vrati na put bogaćenja duha. U tom bogaćenju duha ljudi iznova traže smisao postojanja, odživljavanja svog života i u novim okolnostima. Kultura stvaranja i ima upravo tu zadaću da ukaže i pokaže da su ljudski snovi o životu, prije i danas, ovdje i tamo, prožeti istim željama: shvatanja života i njegovo odživljavanja po određenim etičkim i estetskim normama određenim čovjekom kao vrstom i civilizacijom kao ljudskom tekovinom.

Nezvanično, danas su Bosanci i Hercegovci razasuti u 142 zemlje svijeta. Negdje ih je više, negdje manje, negdje su bolje organizovani, negdje lošije, ali je činjenica da je malo naroda na planeti koje je u historiji ljudskog roda uopšte, u tako kratkom vremenu zadesila takva sudbina. Tragična događanja 1992. godine i ne moraju biti kobna ukoliko imamo i izgradimo svijest o sebi kao evropskom narodu, vlasniku prostora koji se još uvijek zove Bosna i Hercegovina, maternjeg jezika koji se još po nama zove ali i kulture vijekovima oplemenjivane na ovom prostoru u dodiru različitosti.

Kulturni sadržaji Bosnom obilježeni

Pripremajući izložbu «(H)istorija na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas», nesuđeni nobelovac Miroslav Krleža je kao centralnu figuru izložbe stavio bosanski bogumilski stećak. To mu je bio međaš, vizir, nešto što niko drugi u svijetu nema, nešto što će nekoliko godina kasnije nazvati jedinim spomenikom evropske kulture. On se tad vrlo jasno razračunao i sa misionarima koji bi u svijetu danas Bosnu i Hercegovinu najradije prezentirali freskama, ikonama i orijentalnim umjetninama i ako je sve to trag nekih dalekih i uglavnom osvajačkih kultura koje su istina i u Bosni našle svoje utočište i pustile duboke korjene.
 

Dost Milutin, stećak, Humsko kod Foče Pismo, knjiga, štap, podbočanj, oslonac...

Kad bi danas taksativno želio nabrojati to čim su Bosanci oplemenili ovaj svijet, onda bih na prvo mjesto stavio trag bosanskih bogumila, ostavljen u preko 66 000 kamenih stećaka, sa vizuelnim i pisanim porukama, sevdalinku kao čuvara i njegovatelja bosanskog jezika, knjigu kao trag zgusnute (h)istorije na ovom tlu i uglavnom krvlju pisane, sliku kao vizuelni izraz u dobroj mjeri podnebljem obojen, te film, isto sliku samo u pokretu i događaju.

Neka pozitivna, dvosmjerna skandinavska iskustva
 
Organizovanje Bosanaca i Hercegovaca u Skandinaviji (kao i širom svijeta) devedesetih godina je bilo obilježeno prognaništvom, surovim ratnim događanjima ali i vjersko-nacionalnim okupljanjima. To je proces koji je naprosto preslikan ili donešen sa prostora krvavih nacionalnih razgraničenja. Istina on je kao takav bio u suprotnosti sa samom suštinom i bićem Bosne i Hercegovine, čim je bio i tragičniji. U tom i takvom okupljanju su se ipak najbolje snašle dvije interesne grupe, vlasnici restorana koji su restorane pretvarali u udruženja (izbjegavajući porez, tražeći dotacije od države) i druga interesna grupa su bili vjerski službenici koji su tako okupljenom narodu nudili duhovno izbavljenje kroz religiju, radeći im sebe i svoju struku.  Na žalost u sadržajima njihovih aktivnosti ne nalazimo ono što bi se moglo podvesti pod temu ovog razgovora, kulturu, kulturne sadržaje i stvaraoce, tako da ćemo se zadržati samo na konstataciji činjenice, da oni postoje, da su se umnožili i da imaju veliki broj članstva ali ne i previše dodirnih tačaka sa kulturom, ni u sferi stvaranja ali ni u sferi konzumiranja. To je ono što se ovdje može naglasiti kao problem, veliki problem. (Ovdje ne želim umanjiti značaj i svijetao doprinos njegovanju maternjeg jezika od onih koji su organizovali dopunske škole).

Teatar kao kulturni sadržaj. O teatru ću govoriti kroz prizmu Jasenka Selimovića, čovjeka koji je u Švedskoj napravio sjajnu umjetničku karijeru, glumca, reditelja i na kraju kao direktora teatra u Geteborgu. Teško je zaboraviti da je proglašen za geteboržanina godine i čovjeka koji je prvi čestitao građanima ovog grada novi milenijum. On je na najbolji način pokazao da je teatarsko obrazovanje donešeno iz Bosne upotrebljivo i u ovoj zemlji, postao je ohrabrenje onima koji se žele baviti ovom umjetnošću ali bio ohrabrenje milionima useljenika pokazujući da stranac ne mora u ovoj zemlji biti samo radna snaga i kulturološki dekor.

Karikatura. Karikaturista i animator Midhat Ajanović je u Švedsku došao sa zapaženim međunarodnim priznanjima za svoj rad i ovdje je nastavio isto to, prvo na temu Bosne i međunarodnog odnosa prema tragediji a onda vrlo uspješno ulazio u svijet drugih tema, i sadržaja. Njegova iskustva se pretaču u udžbenike, ideje u animirane filmove. Iz ove branše treba spomenuti i Bahriju Mujakića, karikaturistu ali i skulptora keramičara, koji je vrlo uspješno, u keramici oživio poruke i svijet bosanskih bogumila na radost novog okruženja u Danskoj.

Pjesništvo. Mustafa Cico Arnautović je još 1995. godine dobio laskavu nagradu useljenika umjetnika godine u Danskoj. Njegova zbirka pjesama «Ptice na rukama» mu je otvorila dvolisnicu u najčitanijim dnevnim novinama «Politiken» da kaže ko je, odakle je i zašto je u Danskoj. Cico je postao sinonim prognanog pjesnika, čiji je smrtni grijeh njegova pjesma i vlasništvo nad prostorom sa kog je protjeran. Uz Arnautovića spomenimo i Muniba Delalića, Mehu Barakovića, Minku Blekić, Enisu Grozdanić, Enisu Popović Čengić, Sandru Tolić, Milorada Pejića, Alju Kadrića, Enesa Topalovića i mnoge druge koje je lijepa lira približila drugom čovjeku, Bosancu ili strancu, sve jedno.

Slikari: Enes Munđić, banjalučki slikar je u Halsbergu, napravio sjajnu prezentaciju sebe kao umjetnika, svoje umjetnosti i prostora sa kog dolazi. Dobio je umjetničku galeriju za slike, školu za slikanje ali i okupljanje slikara i to on sjajno radi već godinama. Biljana Žakula, Meša Bajrić, Smail Ajkunić... i mnogi drugi slikari su ovdje upotrijebili boju kao izraz da bi nešto rekli o sebi, svijetu iz kog dolaze i u kom se nalaze.

Književnost: Prije nekoliko godina književnik Mirko Kovač mi je rekao da se Bosancima od 1992 – 1995. godine, više toga desilo nego nekim narodima u stotinama godina, taj dio priče oni ne smiju prespavati, naprosto moraju svjedočiti o onom što i kako im se desilo, na piscima je velika odgovornost da trag ostave. Slažem se sa piscem ali ne i sa onima koji skrećući pažnju na sebe, tvrde da se i previše piše, što nije tačno. Slažem se da se malo čita a to je nešto drugo. Mi smo generacija koja ima utrostručen obavezu da ostavi trag, ali to nije dovoljno, mi imamo obavezu da novu populaciju, ovdje rođenu, dovedemo u situaciju da može čitati naše knjige ali i da ono što zaslužuje prevođenje naprosto učinimo dostupnim našem okruženju na njihovim jezicima (danskom, švedskom, finskom, njemačkom, engleskom...)

Zahvaljujući upravo tom uvjerenju i naporu pojedinaca mi danas imamo na švedskom jeziku: Andrića, Selimovića, Sidrana, Jergovića ali i desetak novih pisaca koji sad žive i rade ovdje. Zulmir Bečević, Fausta Marijanović,  Meho Barakovic, Emina Minka Blekic, Nizama Čauševic, Ferid Čehiċ, Ševko Kadric, Sedin Kaljalić, Saida Malkoč-Trnka, Muharem Nezirevic, Ejub Pašalic, Enisa Popovic-Čengic, Milan Todorović-Todor, Midhat Ajanović…

Prevođenje: Ovdje želim naglasiti važnost onih koji omogućavaju prelazak pisanog umjetničkog djela iz jednog jezika u drugi, prevodilaca. Baz njih ove kulturne čarolije prelaženja iz jednog jezika u drugi nebi bilo. Spomenimo samo neka imena iza kojih su ostale desetine prevedenih knjiga. Dr Izet Muratspahić, Đorđe Žarković, Adolf Dahl, Erna Tufek, Elvira Ćatić, Emira Sunqvist, Hazim Lolić, moja malenkost i drugi.

Film: Filmski stvaraoci iz Bosne su napravili sjajne karijere u svijetu i ovjenčali se najvećim priznanjima Oskara (Danis Tanović), zlatnom palmom (Emir Kusturica), zlatnim medvjedom (Jasmila Žbanić)... I u dijaspori se film, kao izraz njeguje, posebno kod mlađe generacije. Mirza Ekinović u Danskoj je napravio sjajan film, braća Omanović u Štokholmu, Ajanović u sferi animiranog filma u Geteborgu. Ova umjetnost, medijski interesantna, mladima atraktivna se možda i nedovoljno koristi kao umjetnički izraz koji zaslužuje pažnju, posebno u vremenu masovne upotrebe tehnike. Reditelj Pjer Žalica će u jednoj prilici konstatovati: «Sa dobrim glumcima reditelj može snimiti film i mobilnim telefonom». Taj princip možemo prenijeti i na dobru priču, a takvih imamo na pretek.

Muzika: Vedran Smailović i njegovo violončelo su svakako muzički simboli našeg vremena, prkosa bjesomučnom uništavanju grada i ljudi. Njegova slika koncerta u razrušenoj Vijećnici je svjetski poznata a on junak romana, junak vremena. Muzika kao izraz je sjajno sredstvo približavanja ljudi, kako horsko ili solističko pjevanje, tako i instrumentalno izvođenje ali i ples i igra. Pod igrom u muzici prije svega podrazumjevam folklorne igre kroz koje se slavi ritam, koreografija, muzika, u nekom vremenu zamrznuta odjeća. U "narodnom» organizovanju i aktivnostima folklorne igre ponajviše zaslužuju epitet kulturne prezentacije i približavanja drugima.
 

Folklor, dio muzičke kulture i kulturnog sadržaja

 Iz ove priče o muzici najradije bih izvadio turbo-folk muziku, na žalost ona je način okupljanja ljudi sa Balkana širom svijeta, ona je kao nusprodukt kapitalističkog načina proizvodnje i potrošačkog mentaliteta. U tom, kapitalističkom svijetu je vikend namijenjen opuštanju bez velikih kulturnih i estetskih zahtjeva, ali i te forme okupljanja se mogu iskoristiti da se posjetiocima nude i neki drugi, kulturni sadržaji (slika, knjiga, film, monodrama, prestave njihovi stvaraoci...)
U tom smislu sevdalinka, kao urbana pjesma kojom su Bosanci i Hercegovci u svojim avlijama sačuvali maternji jezik od arabizama i turcizama, traži svoju valjanu promociju, kroz izvođenje, prevođenje...


Umjesto zaključka:

 Ovim nabrajanjem, kulturni sadržaji nisu iscrpljeni, ali ni njihovi nosioci. U prizmu posmatranja smo stavili samo jedan prostor, onaj skandinavski i to samo jedan njegov dio. Cijeloj priči nedostaju desetine drugih zemalja i iskustava (Njemačka, Engleska, Holandija, Kanada, Amerika, Hrvatska, Srbija....)
Cilj svakako nije ni u nabrajanju i konstataciji već iznalaženja načina da ti sadržaji i njihovi nosioci budu, ne individualni napori pojedinaca već osmišljena aktivnost, organizovanog društva ili društava.

Prije svega mislim na Bosnu i Hercegovinu kao organizovano društvo, koje u svom planiranju budućnosti naprosto mora računati i na ljude koji su je silom prilika napustili u skoroj prošlosti.

Drugo mislim na države domaćine koje podržavaju sadržaje koji reprezentiraju kulturu velikih socijalnih grupa koje su udomile. Na tim socijalnim grupama je da te sadržaje i valjano ponude.

Treće mislim na samoorganizovanje nosilaca kulturnih sadržaja koji će se nametnuti užoj ili široj zajednici i organizovano nastupiti. To se već desilo sa piscima koji se već pet godina okupljaju na sajmu knjige u Sarajevu uz podršku Ministarstva za raseljena lica i izbjeglice. To je svakako samo jedna od mogućnosti.

Četvrto, to su narodna udruženja tipa udruženja, saveza, kongresa i sl. čiji je rad nemoguće svesti na folk i sportska okupljanja.

Peto, mislim na medije koji kulturnom stvaralaštvu daju značaj, čine ga dostupnim široj publici (novina, radio, TV, Internet sajtovi...)
 Valorizaciju bosansko-hercegovačke kulture je danas naprosto nemoguće valorizovati bez ozbiljnog uzimanja u obzir kulturnih stvaralaca po svijetu razasutih i njihovih učinaka na afirmaciji svoje kulture i njenog približavanja drugima. 
Ovi okrugli stolovi i imaju zadaću da iznađu i ostale kako mogućnosti tako i sadržaje i forme organizovanih nastupa nosilaca kulturnih sadržaja i njihovih djela kao najprikladnijeg načina približavanja nas i njih, nas i nas.

______________________________________________

RAZGOVOR NA TEMU: "Kultura dijaspore kao snaga povezivanja"

• Mjesto održavanja - Centar za kulturu Mostar
• Vrijeme održavanja- 25.07.2009 sa početkom u 19.30-22.00 
• Organizator:  Centar Lokalnog Razvoja, Mostar

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Putovanje započeto prvom knjigom.



Zulmir Bečević

Kao dvanaestogodišnji dječak, ne svojom voljom susreo se sa Švedskom, onda mu ona postala sudbina.
Učio sricati švedske rijeći, navikavao se na švedsku klimu, mentalitet ljudi, običaje, u sve njih upredao svoje snove da nebude izuzet, odbačen i neprimjećen. Prije švedskih riječi gitarom i pjesmom se djevojčici Jesiki približio, onda uz nju sve krenulo kako i treba u jednoj bajci u životu neopterećenom lomovima, ožiljcima.

Upravo tako će to oslikati, kasnije, kad je za pisanje prispio, kad je u mračnom Rejkjaviku liječio dušu od odvojenosti, samoće, trauma od rata ostalih. Priču on ili neko kasnije nazvao "Putovanje započeto od kraja", kraj asocirao na kraj Jugoslavije koja se u dječijoj duši lomila, ali i kraj nečeg ranije, samo njegovog. Priča kroz papir svijet ugledala, a njega hiljade čitalaca djeleći radost pisanja i prve knjige, kasnije nagradama ovjenčane.

Zulmir piše na švedskom, to mu je voda u kojoj se umiva i po kojoj poput delfina pliva uživajući u tragu, vodi, čistoti riječi i poruka. U biografiju njegove pisane riječi sam se upisao prevođenjem upravo tog prvljenca, družeći se sa likovima, piscem, otkrivajući dušu i njihovu i njegovu.

Na Sajmu knjige u Sarajevu je knjiga promovirana, Zulmir plesao svoj književni ples i na maternjem jeziku, pred publikom i kamerama, odašiljući roman put publike. Radost je bilo biti dio te čarolije u dječijoj ruci zapretene rukom odrasla pisca uknjižene. Sretno.

 

Ista knjiga u dva jezika....

 

Safeta Obhodjas

 

Životni putevi su nam se ukrstili na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu, ona je radila u računovodstvu ja u nastavi. Pažnju na svoj književni rad mi je skrenula zbirkom pripovjetki «Žena i tajna». Kad sam je iščitao bio sam prijatno iznenađen. Pripovjetke su nam i jednom i drugom bile van opisa radnih obaveza. Ja sam tajno pripovjedao u listu «Naše planine», «Vesnik» i «Zadrugar», ona javno na radio Sarajevu i eto objavili joj i prvu knjigu.

 

Oni od kojih je bilo očekivati na Akademiji da se pozabave Safetinom knjigom, kroz prizmu struke, njegovanja jezika i lijepe riječi, kao da su je izbjegavali, nikom riječi prag suete nisu prelazile. Ni promocije, ni prikaza ni aplauza, ništa. Ponudio sam joj promociju u prostorijama CEDUS-a, glumce koji su govorili izvode iz knjige, profesora Nenada Vukovića kao recenzenta, novinare. Bila je ponosna na sebe, zahvalna meni.

 

Rat nas je rastjerao po svijetu ali smo se iznova počeli nasukivati jedno drugom na knjige, dok nismi i kontakte direktne uspostavili. Ponosan sam kako je brzo jezik njemački svještila, kako je napisala Šeherzadu u zemlji dugih zima ali i Legende i prašine, kako su joj romani našli put do njemačkog čitaoca...

 

Na jednom od susreta u Sarajevu smo ćaskali o onom što je bilo, onom gdje smo sada, radovali se djeci što svoju djecu sanjaju. Znam da je jedan od najproduktivnijih ali i najznačajnijih angažiranih bosanskih pisaca među nama po svijetu razasutih. Čestitam od srca, bosanskoj Mari Cetkin po borbenosti, Selmi Lagerlov po lijepoj riječi, Safeti Ophođaš po osobenosti. 

Kad bih preporučivao neku od njenih knjiga onda bi to ipak bile Legende i prašine, ne znam zašto? Možda zbog orginalnosti pristupa temi sučeljavanja dva svijeta, onog suncem opečenog i našeg što na sunce čeka.

 

Malo je pisaca u dijaspori sa kojim sam toliko i tako dugo diskutirao temu pisane riječi, temu prolaznosti života i mirisni zanos u ženske kose upleten. Ja iščitavao njegove pjesme on moje priče, romane. Kad bi mu riječ prag trebinjske suete prešla, a dešavalo se to često, onda bi o mojim knjigama znao oplesti novu priču kojoj sam se poput djeteta radovao.

 

Bio je dio priče osnivanja Društva BiH pisaca u Skandinaviji a ”Hamlet forlag”, kako smo dali ime izdavačkoj kući je kao prvu knjigu objavio upravo njegovu dvojezičnu zbirku ”Ptice na rukama”. Knjiga je karakteristična jer ga je kandidirala za najboljeg umejtnika useljenika u Danskoj 1995. godine ali mu i dopnijela to laskavo priznanje. Bo Alvberger, je sa zadovoljstvom tu knjigu preveo sa danskog jezika, meni ostalo da joj i krila u papiru damo.

 

Kad bi se zapodjenuo rat između pušača i nepušača, jedino tad bi bili na različitim stranama, sve ostale su nam na veliku i obostranu radost iste.

 

NEK TE NOSI VODA

Rijeka protice kroz moje oči
Nebo gledam rijekom tako
Brdo začarano gromovima

Ustvari
Ja
Ne
Gledam
Ja
Sanjam
Gledajući

Vješajući se o tvoj brk lavlji
U koju dublju
Dubinu da skočim
Van sebe

Ima li drugog načina

U brazdu pravo
Koju je moj otac urezao

Tako s tvog brka
U brazdu mog oca
Kao u kolijevku

Šta se zbiva na obali
Pod istim krilom ptice

Sunce prosto svijetli
Mrak svjetlosti gubi lice

Vraćam se istim putem
I pred tobom
Padam ničice