BOGUMILI kao inspiracija
Ševko Kadrić
Bosanski patareni ili bogumili, su historijski, kulturološki i sociološki fenomen, evropskoj kulturnoj javnosti malo ili nikako poznat. Rijetki poznavaoci fenomena bosanskih bogumila, fascinirani kulturnim tragom koji su iza sebe ostavili, u kamenim nadgrobnim spomenicima, će im odrediti epohalno i grandiozno mjesto u kulturi i umjetnosti Evrope pa i svijeta. Tako će švedski historičar Hans Furuhagen ustvrditi `da su inspirisali protestantizam u Evropi` misleći na Martina Lutera i reformizam (1517. godine) koji je građen na bogumilskom principu obraćanja Gospodu na svom jeziku. Nesuđeni hrvatski nobelovac Miroslav Krleža će zapisati da `Evropa i nema spomenike kulture osim bosanskih bogumilskih stećaka`. Engleski arheolog Artur Evans (poznat po otkriću Minoiske palate kod Knososa na Kreti) svojim istraživanjem i knjigom o stećcima je evropskoj janosti otkrio i stećke i pataransku kulturu. Profesor Džemal Sokolović je bosanske bogumile nazvao `prvim evropskim protestantima`. Cijeloj priči dodajmo i plejadu umjetnika koji su stvarali inspirisani stvaralaštvom bosanskih bogumila poput Tina Ujevića, Lazara Drljače, Maka Dizdara... ili velikana koje su njihova djela i vjerovanja među bogumile smjestila Lava Tolstoja ili Mahatmu Gandhija. Mak Dizdar će za bogumilske stećke reći: "Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost."
Najveći doprinos priči o bogumilima, omogućili su sami bogumili, ostavljajući iza sebe ogroman broj kamenih stećaka sa porukama na njima. Od osmog vijeka, nove ere, do danas, je preteklo preko 66 478 kamenih stećaka a najveći broj njih, preko 80%, se nalazi na prostoru Bosne i Hercegovine.
Specifičnost i fenomen pisanih bogumilskih poruka, uklesanih na kamene stećke, je u tome što one dolaze kao poruke onih koji više nisu među živima, onih koji govore neponovljivim iskustvom: ”Da mi se ispod ove stijene dići svaki bi mi novi dan bio po jedan pravi život”. Poruke sadrže sve ono što ispunjava i suštinu sama čovjeka: ljubav, strahove, radost, žal, sumnju.* Sam kameni stećak je doživljen kao veza, oči, između dva svijta: ”Nemojte prevaliti ovaj kamen. To su moje oči kroz koje i dalje zvijezde i Šiparu gledam”. I kao po pravilu na njima čitamo žal za rastancima i želju za ponovnim susretima sa dragima: ”... u ovoj beskrajnoj šutnji ja slutim prisustvo i nagovještaj tvojih ne Božijih koraka. Ako je to još i Božija kazna ja se toj kazni svojim ludim srcem radujem.”
A se leži Toloje.
Ne prevrni mi ovaj kam, ne prekidaj mi ovaj san. Možda mi se sada zdesi ono što željeh da mi se desi u životu.
1066. kad vepr bješe gospodar v šumi, a ja .....
Lukomir i Bjelasnica
_____________________________________
*Sumnju ovdje naglašavamo jer nju kao odnos sprem života i Gospoda, na kamenim stećcima srećemo cijelih 6 vijekova prije Francuske revolucije 1789. god. koja je kao osnovnu pokretačku ideju imala upravo sumnju kao zamjenu za religijski princip vjerovanje (isključenje sumnje u crkvu i Boga). ”I rodi se sumnja u duši mojoj sumnji nesklonoj, da i Ti negdje ne čekaš spasenje od mene ko što ja čekah od Tebe.
Za ovu priču o bogumilima neizmjerno sam zahvalan tragu koji su o njima ostavili: Arthur Evans, Miroslav Krleža, Hans Furuhagen, Mak Dizdar i mnogi drugi koji su se grijali na istoj, bogumilskoj, vatri. Posebnu zahvalnost dugujem dr. Nenadu Tanoviću sakupljaču i čuvaru poruka u kamenu davno ostavljnih.
