sevko

 

 

Palez, ulje na platnu Š.Kadrić

 

                 Uz posljendji opraštaj od Šabana – Alije Hadžovića. Iz knjige “Posljednji bosanski bogumil I druge priče”, Ševke Kadrića

                

- Je li vrijeme Vahdo? - pita Šaban-Alija Vahidu Hadžović.

                 - Još pet minuta - odgovara ona gledajući prema povelikom satu na zidu okačenu.

                 - Ti pristavi a ja ću probati malo prije neću li izdržatio malo duže.

                 Da ne gledam svojim očima ništa razumio ne bih. On ustaje iz kreveta u kom leži već skoro mjesec, oslanja se na hodalicu sa dva točka  i počinje kroz stan, od prozora iz dnevnog boravka do izlaznih vrata, pa nazad.

                 - Dokle? - upitah da se umješam.

                 - A do Trebinja kao i uvjek - odgovori odnekud iz hodnika uz škripu točkova na hodalici.

 

                 - Šaban Alija Hadžović, mi svi po jedno ime a ti dva? - našalih se da provjerem da ne pogriješim.

                 - Kad sam u školu pošao saznao sam da nisam Alija nego Šaban. U knjigama pisalo jedno, kući me zvali drugačije. Kasnije sam se navikao i na jedno i na drugo. Što `no kažu, zovi me i loncem, ali me nemoj razbiti? - dodade ne prekidajući ”mjeriti” sobu i zamače u hodnik.

                 - I eto ne razbiše te do sada? - upitah da započnem priču, kad se pomoli ponovo na vratima.

                 - Nedaj mi Bože muke što izdržati mogu, govorili su ljudi a ja doticao smrt i evo vidi, 77 godina i treniram k`o da ću na takmičenje. A i hoću Boga mi, hoću - dodade samouvjereno.

                 - Kafa je gotova - prekide ga Vahida, inače ko zna da li bi znao sam prestati.

                 - 183 ...? - upitah čitajući istetovirani broj na lijevoj ruci.

                 - 183019 - odgovori ne gledajući ruku.

                 - Fale četiri cifre - pokušah da se našalim na švedski lični broj.

                 - I ovo je previše - odgovori Šaban, Alija Hadžović preživjeli osuđenik na smrt, pa onda logoraš Dahaua u Njemačkoj, Lublina i Aušvica u Poljskoj, Golog Otoka u Jugoslaviji, Trebinja u Bosni, izbjeglica u Švedskoj.

 

                 Kao Trebinjski učenik osmog razreda iz ilegale klisnuo u partizane i bio politički komesar čete početkom 1941 godine. Nešto zbog lošeg rukovodstva nešto zbog jačine italijnsko-ustaške ofanzive ali odred se raspao. Crnogorske grupe prešle u Crnu Goru, njih sedmorica ostala po šumama oko Trebinja i poslije nekoliko mjeseci ih uhapsili. Prebacili u Dubrovnik pa u Šibenik. U Šibeniku petoricu pustili, Šaban, Alija Fazlije Hadžović osuđen na smrt. Prije izvršenja kazne zbog godina promjena presudu u doživotnu robiju i prebacili ga u Italiju u logor ”Solmona” kod Rima.

 

                 - Uveče bi pjevali internacionalu a stražari pitali šta pjevamo. Mi kažemo  da se tako molimo Bogu, stražari samo klimali glavom i govorili "Bene, bene"- govori uz osmjeg Šaban.

                 Poslije kapitulacije Italije kriminalci u logoru pokušali proboj na kapiju ali bilo bezuspješno. Nijemci u oktobru preuzimaju logor i odmah ih prebacili u Njemačku u logor ”Dahau”. Put do logora im je pokazao da im je svima izrečena smrtna kazna a izvršenje se dešava na svakom koraku. Oni što bi umirali od hladnoće, gladi ili udaraca njemačkih čuvara  odbacivani su na stranu kao po planu i dogovorenu broju. Iz Dahaua ih prebacili za Lublin - Majdanek na Poljsko - Ruskoj granici.

 

                 Ošišali Šabana, okupali ga mlazom hladne vode i istjerali na snijeg i mraz da traži svoju baraku. Od barake do barake ga vraćali i govorili da nije kod njih na spisku. Tek u devetoj ga primili i dali neke krpe da obuče. Od nekolicine logoraša, što su zatekli, doznali da su barake bile prepune do prije nekoliko dana ali su sve postrijeljali da bi primili novu grupu logoraša. Šaban u nekoj magacinskoj prostoriji vidio pune kante krvavih proteza i zlatnih zuba.  Nije prošlo dugo obolio od pjegavog tifusa. Izolirali ih u izdvojene barake a posluga im bili Poljaci što su već preboljeli tifus. Dugo je bio u komi, koliko ne zna ali sjeća se žene koja ga je, u bunilu,  dozivala posudom punom tople hrane. Ta slika mu se na san  vraćala narednih skoro trideset godina. Upamtio joj je lice, odjeću, vidio hranu a miris mu i danas nosnice draži. Pretekao tifus i ponovo ih transportovali.

 

                 Aprila 1944 vozili ih u kaminonima prema Aušvicu. Vozili po kamenjaru i izrovanim poljima a onda u samu logoru istresali kipovanjem kao kamenje. Nekoliko ih nije preživjelo, Šabanu jedna noga zakačila iza njegova vrata i od pritiska iskočila velika guta na vratu. U nekakvom dispanzeru pitao ga Poljak, ljekar odakle je i ispostavilo se da je taj ljekar služio vojsku baš u Trebinju kao Austrijski vojnik i operisao mu onu gutu. Ali ga tako operisanog esesovac izbacio na snijeg među ostale logoraše.

 

                 Istetovirali mu broj na ruci 183019 i odredili u grupu kod doktora Mengele. Zna da su im davali nekakve tablete, injekcije, mjerili temperaturu, gledali boju na licu. Zna da su ih postrojavali pred barakama i iscrpljivali. Pamti da ih je uvjek više ostajalo ležeći pred barakom nego ih se vraćalo u baraku. Ostalo mu je u sjećanju natpis u baraci "Štal baraka" a onda je slijedilo upustvo za rukovanje sa konjima. Na izlazima barake bile su dvije velike peći za zagrijavanje ali one bile u upotrebi ranije kad su bili konji u njima, logoraši ni slame nisu imali.

 

                 4-5 januara 1945 godine, kako se približavao ruski front Aušvicu, Nijemci su organizovali kolonu od  7-8000 logoraša  i po snijegu potjerali dalje od fronta u unutrašnjost Poljske. Kolonu su razvodnjavali u manje grupe i likvidirali logoraše. Grupu prije Šabana izdvojili i odmah strijeljali a njega jedan vojnik jako udario i oteo mu kapu sa glave ali ga nije ubio. Tu je Šaban vidio prvi put Njemačke vojnike kako bježe spašavajući svoju glavu. Dijelili su oružje Nijemcima kriminalcima a oni bježali. Preostalu grupa logoraša su uputili prema nekom brdašcetu. Kad su već izlazili na brdo čula se paljba sa svih strana.

                 - Vidim oni ispred mene padoše ali osjećam da padam i ja. Snažan bol i toplinu osjetim u predjelu kuka - kaže Šaban.

                 Znao je da ne smije ostati na hladnu snijegu. Pritisnuo je ranu komadima krpa sa obje strane kud je metak prošao, odlomio neku granu i nastavio sa onih nekoliko što se podiglo iz mrtvih. Bilo ih je 8 iz Jugoslavije i jedan Mađar. Držali se zajedno. Išli nekom šumicom noću kad sutra dan vide da su ispod brežuljka na kom su njemačke haubice. Po snijegu, hladnoći i bez hrane u tom šumarku na domak haubice, ostali su punih 12 dana. Jedno jutro samo onih haubica i vojnika nestalo. Oni nastavili put do nekog naselja. Poslali trojicu da izvide, čuli razgovor ali i rafal, mislili da su onu trojicu pobili, kad se oni vratili. Ispred bili ruski vojnici. Rusi strijeljali grupu njemačkih vojnika obučenih u logoraška odijela.

 

                 - Stara je li vrijeme? - pita Šaban pripremajući se na turu po stanu u Švedskoj pa da ako i do Trebinja stigne.

                 - Vrijeme je Šabane vrijeme - prekide nas Vahida, dosipajući vruću kafu u ohlađene šoljice.

                 - Prije dvadesetak dana, onu rupu na kuku mu začepljali, starost, pa progovorila - šapće mi Vahida dok se negdje u hodniku čuje škripa Šabanovih kolica što su se pripremala za nazad.

 

                 - I bogami opet ti dočekao da staviš petokraku na glavu? - upitah ga kad je sjedao ne bi li nastavio sa besjedom.

                 - A dočekah. Teško je živu robu objasniti šta je ona za mene značila tad u Smederevu. Postrojili nas krajem marta 1945, poslije 27 dana putovanja vozovima. Zajedno smo putovali mi logoraši komunisti i zarobljenici Jugoslovenske vojske sa kokardama. Ali u Smederevu pitaju pred strojem od nekoliko hiljada ljudi:

                 - Ko je odgovoran? - Niko ništa, ljudi se međusobom gledaju ništa ne razumiju. Ja izašao i kažem:

                 - Ja - To je bila komunistička lozinka a značilo je: ”Ko je član partije?”- I odmah mu povjerili odgovornost nad cijelom grupom dok se ne izvrši raspored ljudi. Odatle se javio razglednicom kući u Trebinje. Pisao je onako utomah: "Ako ko ima živ od mojih da znate da sam i ja još živ". I to bilo sve što je otišlo u nekakav sandučić, pošta nije radila ali kasnije saznao da je stiglo.

                 Po rasporedu ove grupe javio se u jedinicu, htio na front. Poslali ga na pravi pravcati, Sremski front. Borci ne navikli na otvoreno, vojnički ne pripremljeni da se sklanjaju a i bilo ispod časti, padali ko mlado snoplje. U jednoj akciji pogunuo puškomitraljezac i komandir jedinice bio teško ranjen. Borci se uskomešali i počeli povlačiti, Šaban repetirao automat održao kratko političko predavanje i zaprijetio strijeljanjem ko pokuša bježati. Kasnije stigle pohvale i nove funkcije ali i jedinica stigla do Zagreba pa onda Slovenije. Sve borba za borbom.

                 Poželio svoje ali mu nisu dali iz vojske. Preuzeo dužnost oficira i nastavio sa ganjanjem Draže Mihajlovića po Srbiji. Otišao komandantu i tražio demobilisanje, obrlatio ga i onaj mu rekao:

                 - Demobilisan si ali napisaćemo da je prekomanda u Trebinje pa ti tamo gledaj kako ćeš.

                 U Mostaru se javio amidži Tahiru Hadžoviću i poslije kratkog obilaska Trebinja nastavio u Mostaru raditi u službi unutrašnjih poslova. Već iduće godine je prebačen u Sarajevo u istu službu.

 

                 - Šefovao Boga mi - našali se Vahida stavljajući pred nas kolače na tanjiru.

                 - Je su li trebinjski? - upitah probajući.

                 - Biće - odgovori Šaban.

                 - Nisi dugo šefovao? - nastavih.

                 - U maju 1949 poslije operacije kuka bio sam u banji na Ilidži kraj Sarajeva kad uzbuna po banji, baš kao da će Tito doći, kad ono došli po mene i pravo u istražni zatvor i onda 5 mjeseci na Goli Otok - kaže Šaban smijući se i klimajući glavom prinoseći ustima onaj "bićetrebinjski" kolač.

 

                 Pričao je kako su mu već ranije mrežu pleli oni što nisu imali čim da se hvale niti kolajne pokazuju pa bili pričepili njega. Povod bio banalan. Govorilo se o Rezoluciji Informbiroa u Domu milicije u Sarajevu. Poslije iscrpnog čitanja Rezolucije bila pauza i vrijeme za pitanja. On napisao na komadiću papira: " Rezolucija je papir, mene interesuje da mi kao komunisti neko objasni stvarne razloge razlaza". Uglješa Danilović pitao ko je napisao papirić i on se javio. Tad to prošlo uz klimanje glave ali neki u Trebinju jedva dočekali da nešto ostane u zraku. Sa mučninom se sjeća brata Čede Kapora ali i Huse Budalice.

                 Na Golom Otoku je dobro upamtio, isto Trebinjca, Omera Pašića koji je i sam bio zatvorenik ali organizovao ljude da premlaćuju zatvorenike. Tako je on sebe rehabilitovao a drugi prolazili kroz neopisivi pakao poniženja.

                 - Goli Otok sam doživio teže nego Aušvic. U Aušvicu sam čekao smrt ali i ruske topove i pad fašizma, čekao sam da se ponovo sretnem sa Trebinjem sa mojima, ali Goli Otok je neko organizovao "u ime i moje ideje komunizma", to je bio tunel bez kraja - kaže Šaban.

 

                 Na Golom Otoku je sreo daidžu i dosta svoje rodbine, svi pod optužbom da su Informbirovci.  Kad je stigao kući u Trebinje saznao da je i Vahida bila u iztražnom punih pet mjeseci. Oblijetao po gradu ne bi li do kakva posla došao ali sva vrata za njega bila zatvorena. Kasnije progledali kroz prste u stambenom, trebao im ekonomista, a on bio dobar, boljeg nisu imali. Kad bi Tito prolazio i pored Trebinja njega zatvarali, Vahidu šikanirali i djeca kasnije nosila težinu grijeha bez grijeha.

                 Čim je stekao uslove za penziju isti dan ostavio olovku na radnom stolu a on se posvetio bašti, kući, ženi, djeci, sebi.

                 - Po Titovoj smrti Trebinjci bili i Goli Otok zaboravili? - rekoh i upitah.

                 - Je su Otok ali počelo četništvo ašićare. Oni iz boračke organizacije počeli prikrivati svoju partizanštinu a počeli se hvaliti četništvom. Tuga je da mi niko, baš niko nije rekao šta se sprema pa da kaže spašavaj djecu. E zovem jednom Čedu Tarana i pitam za penziju, i on je bio nekakav borac, a on sa onu stranu opsova i kaže: "Ma kakva penzija čuvaj glavu".

                 Ubrzo mu je sin odbio mobilizaciju i odlazak na ratište oko Dubrovnika i isti dan dobio otkaz sa posla. Posao čekao pet godina a otkaz stigao isti dan. Kad je počelo četnikovanje oko Trebinja 1992 godine  Šaban djeci pokazao put ka Makedoniji a on sa Vahidom ostao.

                 - Vidjeli jesmo svašta ali ogladnjeli nismo i što jes` jes` nisu nas maltretirali. Došao jedan pijan sa puškom na vrata i prijetio da će pucati ako Vahida ne otvori. "Dok je sjekire za vratima ti unutra nećeš" rekla mu ona.

                 27 januara 1993 kad je i posljednja trebinjska džamija zapaljena, Šaban i Vahida pokupili nešto uspomena u zavežljaj i izbjegličkim autobusom u bijeli svijet za djecom.

                 - Je li vrijeme Vahida? - pita Šaban pripremajući se za put od prozora do izlaznih vrata pa nazad do Trebinja.

                 - Vrijeme je Alija vrijeme - odgovara ona pomjerajući stvari da kolica mogu proći.