sevko

ALMINE DUHOTVORINE

 

Š. Kadrić

Alma (Topalović) Bulić

 

Sestra, u auto stavila više od pola svoje porodice i mene baška, pa potjerala na punjenje pozitivnom energijom u «Reumal» fojnički. Obradovah se i novoj energiji ali i Fojnici. Odavno je nisam pohodio, davno nekad, još kao student sa dobrim drugararima Fudom, Azrom i još nekima kojim se imena više ne mogu ni sjetiti, išli smo gore do Prokoškog jezera. Tad i dom planinarski još bio čitav i katuni oni pravi.

 

U onom hotelu nas počeli pregledati i određivati terapiju, vrstu dietalne hrane, sve sračunato sestrino maslo. Ja se čupao na sestrina unuka, njemu skoro deset godina, vodao sam ga od bazena do bazena, od teretane do slastičarnice...

 

Zavirim i u butik u hotelu da novine kupim, ali mi umjetnine privukle pažnju. Staklo oblikovano i u njega nečija lijepa duša utisnuta. Vazne, posude, satovi i ko zna šta još u staklu, od stakla oko mene kolo igralo. Pogledam u ćošak a tamo planina. Neka magična energija me njoj privuče, pomislih da je ona sestrina pozitivna već počela djelovati. Tamo vidim motiv sa Monblana davno slikan, takav sam samo ja mogao slikati, poznam boje, oblak do detalja. Na kraju nađoh i potpis, moj.

-         Ko je vlasnik ovog butika, pitam djevojku što me radoznalo promatrala.

-         Alma... kaže ona.

 

Za samo desetak minuta pili smo kafu. Nekad davno Pedagoška akademija nam puteve ukrstila, ona bila studentica, ja skoro slikar a više profesor. Preskočih sliku iz pristojnosti, udarim po staklu, kad, kako...

 

-         Ko zna zašto ali me staklo uvijek fasciniralo, prozirnost, krhkost, prelom svjetla... šta li, govori a ja slušam radoznalo. Muž joj pripomogao, na nekom sajmu tehnike ugledao peć za pečenje stakla. Njoj ispričao i ostalo je porodična historija. Kupili peć računajući da će je obučiti, kako u njoj staklo formirati, kad ništa, sve morala sama. Učila, eksperimentisala, dok nije uvarisala. Prvo radila za sebe, onda radost dijelila sa prijatljima dok nije krenula po sajmovima, izložbama i na kraju butik u hotelu «Reumal». Udovoljavajući mojoj radoznalsoti i kući me pozvala. Tamo prava, pravcata umjetnička radionica, slike po zidovima, staklo u vratima, po vitrinama... a onda u jednom dijelu kuće radionica za klesanje stakla. Šalim se, ova tehnika je nešto suptilnija, nešto vruća. Stakla u boje uvijena, stavlja u kalupe onda zagrijava, staklo popušta, kalup se neda i eto ga. Na oko jednostavno ali nije. Alma je našla sopstvene kalupe i svoje načine kako da staklo u svoju priču ugoni do onog što se oku obična posjetioca dopada. Mogu misliti kako je tek njoj, što staklenu priču i duše pamti svakom novom staklenom stvoru u onom butiku, ali i onima koji su se davno po svijetu razišli, njenom dušom i rukom uvijeni?

Duša u staklo utisnuta

 

Onima radoznalim i zeljnim staklene avanture preporučujem virtualni svijet interneta na kom je Alma izložila svoje duhotvorine.  www.arsnova-ab.com

 

Hvala porodici Bulić na gostoprimstvu u svom staklenom svijetu,  oplemenjenom Alminom dušom.

 

Vidio sam da je sestra muža nagovarala da pozitivnu energiju u Fojnici dopuni sa nekoliko staklenih posuda za voće. «U njima se najbolje energija čuva», čuo sam kako mu šapće uvlačeći ga u onaj Almin butik. Meni Alma nudila onu moju sliku što sam joj davno poklonio, odbih, pokloni se ne vraćaju, priča o staklu i Almi mi poklon bila.

Fadila Nura Haver

Ševko Kadrić, Luter i Orlović, Bosanska riječ, Tuzla, 2009.

 

(O romanu autor)

1.

Govoriti o posljednjoj knjizi Ševke Kadrića, a ne osvrnuti se, prije svega, na osebujnost samog autora – kroz širok dijapazon svih atribucija koje Kadrića označavaju kao vrlo svestranu osobu, značilo bi ne razumjeti tankoćutne veze, nježne filigranske niti koje su povezale naizgled nepovezane događaje i ljude u roman koji nije tek puka romansirana biografija dvije historijski relevantne ličnosti – Martina Luthera i Hamze Orlovića. Jer, ta je tanana idejna nit zapravo najvažnija, ona je ključ čitanja romana «Luter i Orlović».

 

Ipak, kažemo li da je Kadrić (što bivši, što sadašnji) pedagog, planinar, ekolog, slikar, pisac, zaljubljenik u prirodu i, napose, apsolutno opijen bogumilstvom – ljepotom i mudrošću zapisa sa stećaka, još nismo kazali suštinu svih boja i poteza koji su oformili njegov spisateljski nerv. Naime, u Kadrićevu slučaju nije riječ o deklarativnom i prolaznom zanimanju za različite aspekte harmoniziranja čovjeka sa prostorom i vremenom u kojem živi, riječ je o stabilnoj slici svijeta u kojoj je svaki potez, misao ili riječ odraz temeljnog ekološkog stava spram tog svijeta.

 

Taj odnos između čovjekove misli i interpretacije svijeta koji je domislio nikad i nigdje ne puca; jedno drugo ne izdaju niti guraju u sferu nerazumnog, haotičnog. To je taj temelj iz kojeg izrasta svaka Kadrićeva pripovijest; nepatvoren odnos čovjeka i prostora/vremena koji uvijek kreće od činjenice da nema optimalnog života bez optimalnog životnog prostora, da je život svake jedinke jedna šira životna manifestacija od one koja je ograničena samo na individualno tijelo. Životni stil i filozofija koja polazi od zdravlja, fizičkog i mentalnog, kao temeljne vrijednosti, važna je smjernica u razumijevanju tema i motiva koji opsjedaju pisca Kadrića.

 

Tako, tim osobnim življenjem Zdravlja, Ševko Kadrić se u književni jezik uglavio ne samo kao pisac koji nam priča priču, već kao spona između čitatelja i minulih vremena i događaja koji nas jesu potajno označili kao baš ove i baš ovakve, ali smo vremenom izgubili praktičnu vezu s njima, zapravo sa onim njihovim ljekovitim sastojcima radi kojih je, valjda, i nastala poslovica Historia est magistra vitae. Kadrić nam ne nudi teoretsko znanje o životu, već priliku da saznamo, razmislimo, razumijemo i primijenimo. Poruke njegovih romana mogle bi se sažeti na misao znamenitog fizičara, nobelovca Leopolda Infelda: «Revoluciju stvaraju vizionari, ljudi koji jasno opažaju pukotine u starom poretku i imaju hrabrosti da prekinu sa tradicijama, ljudi koji se mnogo više brinu za razumijevanje nego za znanje».

 

2.

Roman «Luter i Orlović» Kadrić je otvorio na vrlo zanimljiv način, doslovno ga postavljajući kao dramu, tako što svoje likove uvodi na historijsku pozornicu nakon što im se u duši sumnji nesklonoj rodi sumnja. Zapis sa stećka je moto i onaj neophodni dramski crv koji pokreće junake. U njihovim dušama rodit će se sumnja a u glavama ideja za koju će i Martin Luther i Hamza Orlović potpuno i nepovratno vezati svoju sudbinu, i ne samo svoju, već i sudbine kasnijih sljedbenika iste te ideje.

 

Drama i jeste i nije smještena u šesnaesto stoljeće. Jeste stoga što povijesni tok bilježi da su Luther i Orlović živjeli te reformistički i prosvjetiteljski djelovali upravo u tom vijeku. No, budući da je fabula zasnovana na dvije vrlo slične životne putanje (vremenski i geografski odvojene) čiji su protagonisti, slijedeći istu ideju, ostavili dubok trag u historiji dvije velike monoteističke religije – kršćanstva i islama – izazvavši značajne promjene ne samo unutar tih religija već i na širem povijesnom planu, preusmjerili su tokove kasnijih zbivanja tako da eho ondašnje drame još itekako ječi i odjekuje našim vremenom. Njihovi sljedbenici – protestanti i hamzevije – produžit će tu dramu do današnjih dana. A mi (također protagonisti te drame), želimo li razumjeti šta nam se to i zašto dešava, morat ćemo se vratiti na sam početak zbivanja.

 

Na ovome je mjestu važno zabilježiti da pravi početak historijske drame, koja je imala snagu da prekine progresivni tok historije vođene i upravljene silom jačeg, može precizno odrediti samo onaj ko je vrlo ozbiljno istražio cjelokupnu arhivu, a ne samo one općepoznate zapise oficijelne historije ili predanja, legende i mitove na koje je nasumično nabasao. U tom pogledu, Kadrić je vrlo znalački romanesknu radnju pokrenuo u momentu kad se u živote njegovih junaka umiješao Slučaj. Ne kaže li se da Bog često bira nevjerojatne kandidate da vrše njegovu volju na Zemlji? Slučaj ili prst sudbine ili Božija volja , kako god, u potpunosti će odrediti aktivnosti u koje će i Luter i Orlović uložiti svoje živote.

 

Među ostalima, i Czeslaw Milosz  je pokušao skrenuti našu pozornost na mogućnost da slučaj u svojoj tajanstvenoj logici zna biti milosrdniji za ljudsku vrstu od konstruirane Historije kao sile kojom tirani podčinjavaju čovječanstvo vlastitim interesima.»Samo slepi mogu da ne vide tragičnu situaciju u kojoj se našla ljudska vrsta kad je poželela da uzme svoju sudbinu u sopstvene ruke i da ukloni slučaj. Podčinila se Istoriji – a Istorija je okrutno božanstvo. Naredbe koje padaju iz njegovih usta su glas lukavih sveštenika skrivenih u njegovoj praznoj unutrašnjosti. Oči božanstva su tako konstruisane da gledaju svuda, kud god krene čovek; pred njima nema zaklona…». (Zarobljeni um, BIGZ, Beograd, 1985.)

 

Razumije se, očima tog božanstva neće umaći ni junaci Kadrićeva romana, ali je prije toga slučaj ipak htio da u jeku inkvizicijskih orgijanja po Evropi, s jedne strane, i otomanskih zuluma s druge, jedan Nijemac i jedan Bosanac kroče na stazu koju će obilježiti vlastitom potragom za odgovorom na pitanje: Zašto ja moram svom Bogu da se molim na tuđem jeziku? Zapravo, slučaj je htio da Luther i Orlović steknu toliko znanja da im molitva na tuđem jeziku ne predstavlja nikakav problem. U njihovom slučaju presudno je razumijevanje da vladari vladaju zahvaljujući mraku neznanja u kojem podanici žive.

Upravo gore rečenim pitanjem stižemo do već spomenute niti koja prizemljuje Lutera i Orlovića u zajedničku tačku iz koje se i samo pitanje izrodilo, mnogo prije njih dvojice. Odnosno, vraćamo se bosanskim bogumilima i kulturnoj baštini neprocjenjive vrijednosti. Vraćamo se stećcima. Eto, tako je Kadrić vizualizirao savršenu postavku jedne velike historijske drame koja još teče jer mi (današnji i ovdašnji) još uvijek odbijamo naučiti, odnosno razumjeti i iskoristiti mudre poruke koje su nam preci ostavili u kamenu. A oni su, ti naši preci, unatoč desetinama inkvizicijskih pohoda ciljanih da ih se silom «utjera u suru», stoljećima prkosno odolijevali u očuvanju bosanske crkve, sa – za onaj vakat – krajnje heretičkim stavom: Ne priznajemo Boga koji ne priznaje naš narod i naš jezik.

 

3.

Nakon što nam ukratko predstavi likove, Kadrić će naznačiti scenu i rekvizite. Imamo li u vidu osnovno značenje pojma rekvizit, izvedenog iz latinske riječi requirere – tražiti, zahtijevati (Klaić), u smislu izuzimanja ili oduzimanja imovine od njenog vlasnika za neke više potrebe; mirne duše možemo konstatirati da je Kadrić napravio pun pogodak označivši bogumilski stećak kao rekvizit, pritom ga smjestivši na centralni dio pozornice kao svjedoka, trag, povezujuću nit junaka i vremena, ali i njih i nas.

Mi smo danas svjedoci nerijetkog problematiziranja vlasništva svega u Bosni i Hercegovini, pa i kulturne baštine. Čiji su stećci? Čiji preci? Koji od tri konstitutivna naroda polaže pravo na kontinuitet sa bogumilima? Odgovor na sva ta pitanja može biti samo jedan: bosanski. Nevolja je što političko-klerikalnim oligarhijama baš taj odgovor ponajviše smrdi. No, upravo se lijek za njih i uputa za kvalitetniji i humaniji život svima nama nalazi na preko 66 000 stećaka. Zato Kadrić s pravom oduzima stećak državi koja ne zna šta bi s njim i smješta ga na pozornicu, ne bi li potaknuo ispunjenje jedne od bogumilskih poruka: Ne prevali mi biljega, pusti ga da stoji kako stoji. Ako me ne razumiješ sad ti možda me razumjedne tvojega sina neki sin.

 

Prilikom svoje prve i jedine posjete Rimu, sa latinskim prijevodima tih poruka susrest će se i Martin Luther, među tajnim spisima koji su govorili o inkviziciji i progonu heretika negdje u brdovitoj Bosni. Tu leži ta veza, vječita tajna veza između svih dešavanja kroz koje je čovječanstvo prošlo. Kadrić nam predočava jednu vrlo efektnu sliku: duboko u utrobi rimske crkvene arhive vidimo gotovo šokiranog Martina Luthera u trenutku kad shvati da je nekih stotinjak godina prije njega postojao čovjek koga su morile iste sumnje. I koji je svoje sumnje, kao testament, ostavio zapisane u nadgrobnom kamenu. Ovaj zapis je centralna slika iz koje Kadrić razvija roman «Luter i Orlović».

 

(…) Živjeh ali vodom ne ugasih žeđ, niti plodovima zemlje ne utolih glad, jer se glad i žeđ vraćaše svaki dan u utrobu moju, kao što se vrašah ja iz polja kući svojoj isti, ali za taj dan drugačiji.

I stalno mislih na tebe Gospode, i s molitvom tebi sklapah uveče oči svoje, i s molitvom tebi izjutra ih otvarah kao što se izjutra otvaraju prozori i vrata doma tvoga i moga.

I stalno te čekah i nadah ti se stalno.

Al Ti se ne pojavi niti mi se Ti obznani.

Samo muk.

I rodi se sumnja u duši mojoj sumnji nesklonoj da i Ti negdje, ko ja ovdje, uzalud ne čekaš spasenje od mene.

I s tom teškom mišlju legoh pod ovaj biljeg i tu misao usjekoh u tvrdi kamen da oni koji pročitaju vide ko će od nas dvojice prvi dočekati spasenje. (…)

Sumnja i spasenje? U što je zapravo sumnjao i kakvo je spasenje prizivao jedan Bosanac, u četrnaestom stoljeću, u doba kad je Tvrtko bio kralj Bosne? Cijeli će nas Kadrićev roman veoma suptilno dovesti do svijesti da je posrijedi ista sumnja koja mnoge Bosance muči i dandanas. Spasiti Gospoda, odnosno spasiti Spasitelja u sebi, pomoći riječi Božijoj da se probije do čovjekova razuma i srca, i tu oživi, postane životvorna. Tu, izravno, mimo svih posrednika, tumača i manipulatora, da stvori i oblikuje svjetove spram prvotne Božanske namisli. Baš onako kako je Luther zabilježio savjet koji mu je dao njegov profesor, teolog Johann von Staupitz: «Istina je zaključana u našim srcima, Martine. Ključ da je otključamo je znanje, put do znanja je učenje. Vrjednije je učiti sat nego moliti vječnost». Staupitzove riječi, kao protuteža sumnji zapisanoj na bogumilskom stećku, najsnažnija je poruka i po svemu centralni motiv romana «Luter i Orlović». Zato je bogumilski stećak i poruka sa njega polazište i ishodište ovog romana; tačka u sveukupnom historijskom vremenu iz koje emanira ideja vodilja, za kojom će u dva različita smjera krenuti glavni junaci Kadrićeve knjige.

 

Dodamo li tome da Kadrić scenu nije označio prostorno, nego vremenski, od početka šesnaestog vijeka pa sve do danas, a vrijeme je uvijek pokret, kretanje; onda je jasno da nas autor zapravo uvodi u materijal koji je u stalnoj promjeni, a čijem mijenjanju i sami doprinosimo. Samo tako Gospod može biti spašen, može ostati vječno živ. Smjenjuju se godišnja doba, ratovi, pomirenja, savezništva, vjera i sumnja, napokon i ljudi, ali scena (Vrijeme i Riječ po kojoj sve to biva) traje, živi. Nakon što glavni junaci Luther i Orlović silaze sa scene, ona na magičan način ostaje otvorena novim junacima. Roman se završava ali zavjesa ne pada ispred scene. Čista spisateljska magija! Ovako lucidno zamišljena i ostvarena narativna strategija objelodanjuje Kadrićevu namisao da sve nas – čitatelje –  pretvori u junake svog romana.

 

Ruku na srce, u tome i uspijeva, što je već više nego dovoljno da roman «Luter i Orlović» ocijenimo kao izvrsno štivo.

 

Sarajevo, septembar 2009. godine

 

 

Tekst pod ovim naslovom ovih dana je objavljen u troje švedskih novina (Slobodni Štokholm, Miljo magazin i Varnamonyheten). Poentirao sam na lijepim fotografijama koje sam htio plasirati švedskom čitaocu i ponekom sa Balkana.

S. Kadric: Počitelj

Počitelj je najpoznatija umjetnička kolonija na Balkanu. Slikari i skulptori iz cijelog svijeta su ovdje ljeta provodili, uživajući u mediteranskoj klimi, bistroj vodi rijeke Neretve i diveći se gradu od kamena na kamenu. Prije godinu dana Vlada Bosne i Hercegovine je upravo kroz ovaj stari grad planirala izgradnju autoputa od Sarajeva do Jadranskog mora. Ovo ljeto sam išao u Počitelj da podržim proteste ljubitelja umjetnosti i lijepa okoliša da se Počitelj sačuva, uspjeli smo. Auto put će spajati Sarajevo i Jadransko more ali dalje od Počitelja.

 

Š. Kadrić: Mostar 2009, sa Safom

Emina Krzović, vodja projekta lokalni razvoj u Bosni, je tražila da održim predavanje u Mostaru krajem jula. Tema je bila ”Bosanski kulturni stvaraoci u Skandinaviji kao most povezivanja dvije kulture”, one balkanske i ove skandinavske. U prelijepom Mostaru, u punoj Sali gostiju razgovarali smo o dvjema kulturama i kulturnim radnicima koji ih povezuju. Više puta sam tih dana u sred Mostara slušao švedski jezik na ulici. Sve je više Šveđana koji posjećuju Bosnu i Hercegovinu ili sa Jadranskog mora prave jednodnevne izlete do Mostara i Starog mosta.

 

Prokoško jezero, Alma umjetnik na sa staklom

Bosna je planinska zemlja. Desetine lijepih planina  isječenih rijekama prekrivaju  ovu zemlju. Od velikih rijeka spomenimo: Drinu, Bosnu, Vrbas, Unu i Neretvu. Do 1992. sam vjerovatno bio jedan od najpoznatijih planinara u Bosni. Obišao sam sve bosanske planine i po više puta, napisao udzbenik za srudente Univerziteta u Sarajevu ”Planinarenjem do zdravlja”. Svakog ljeta kad odem u Bosnu popenjem se na neku od planina. Ovog ljeta je to bila Vranica sa katunima i velikim Prokoskim jezerom. Planina Vranica se nalazi u blizini grada Fojnice, visoka je nešto više od 2000 metara a jezero je na 1500 metara nadmorske visine. U Fojnici sam, sasvim slučajno u prodavnici umjetnina sreo moju sliku ”Pogled sa Monblana”. Uskoro sam sreo i njena vlasnika, sjajnu umjetnicu na staklu Almu, sa kojom su mi se nekad putevi ukrstili, bila mi je studentica.

 

 

Nikad nisam bio lovac, uvjek sam sa ocem bio u sukobu upravo zbog toga. On lovio puškom ja foto aparatom. I danas gdje god idem nosim fto aparat, slikam, uživam u foto-safariju.

BINA

Ševko Kadrić

"Mladosti ne treba ukras", ulje na platnu 100 X 80 cm

 

BINU je rat, kao tek stasalu djevojku, zatekao u Sarajevu. Školske knjige je brzo zamjenila bolničkom torbom a radost života borbom za njega. I tako godina za godinom svih četiri, ratne, teške godine opsade Sarajeva. U tim godinama preplitale su se radost pomoći drugima u održavanju i preživljavanju, vidanju rana, ljubav, smrt. Ljubav u ratu nije u Sarajevu bila nešto novo, njoj jeste, bila joj prva, velika, bila joj ko pancir košulja, čuvala je i grijala. On bio borac, branilac grada, njen vitez na konju, onaj kog djevojke u snove upreću čuvajući ga za mirnih i sretnih dana u kojima djecu podižu što na njega liče. Trajala godinu, dvije, mir i kraj rata se već nazirali kad su joj javili:

- Poginuo...

- Poginuo, šaptala i ona osjećajući gorčinu u ustima kao da je čemeriku liznula ili grudvu pelina pod jezik stavila, vjetar šapat raznosio po gradu u ruševine i pepeo pretvorenom.

U Sarajevu smrt nije bila nova, ali ova je pogodila, dio i njenih snova i duše sa njim otišlo. Najbolji prijatelj od onog što je poginuo  bio joj pri ruci, tješio je, nudio ljubav iznova.

- Ne, ne još, bilo bi i previše i prerano, odbijala ga plašeći se nove ljubavi, uz zvuk smrtonosnih granata koje su još uvijek grad zasipale, ubijajući ljude, kezeći zube svjetskom neljudu.

 

Poslije Deytonskog mirovnog sporazuma ljudi u Sarajevu čekali da nekako i odjednom sve bude drugačije. Kad ono bivalo još gore. Jedino što nije pucalo. Ali tek tad se vidjelo šta su rat i opsada grada učinili od ljudi, od onog što grad čini gradom ”Preživjesmo rat kako sada da mir preživimo”, neko grafitom svu tragiku Sarajlija izrazio na pozidi blizu spaljene Vijećnice. Bina u ratu radila imala pune ruke posla u miru prestala da radi, kao da je niko više nije ni trebao.

Oni što su ulazili ili izlazili iz Sarajeva nisu više morali kroz onaj ”tunel života” ispod piste aerodroma, dolijetali i odlijetali onom pistom. Tako doletio i jedan iz daleke danske zemlje. Ime mu bilo bosansko sve na njemu Dansko. Pitao Binu da izađu na kafu. Gledala ga ona pa se čudom čudila. Ni slika ni prilika, otac bi joj mogao biti a on... Odbila i kafu i izlazak.

Prošlo nekoliko dana on je pitao ponovo. Ona odbila nije. Pila kafu slušala idilične priče o Kopenhagenu, Danskoj, danskim krunama, školama za strance. Dok je slušala onu tuđu priču svoju u glavi napravila.

Pitao je onaj:

- Hoćeš li sa mnom?

- Hoću, odgovorila, ostalo gutala, ćutala.

U Kopenhagenu, u onoj idili, bilo joj namjenjeno mjesto hanume na minderu do papira, do kakve škole, za strance.

- Ima li ovdje kakva posla? - pitala onog svog, onog što je njegova bila.

- Ima, ali nema za tebe, odgovorio on.

- Kako nema za mene? - bunila se ona.

- Ima brati salatu, teško da teže ne može biti. razuvjeravao je onaj.

- Odvedi me sutra da berem salatu, rekla Bina, sebi i onome. I tako dan za danom, punih šest mjeseci, na koljenima sa kesama za pojasom i odrezanim glavicama salate u rukama. One glavice u kese stavljala, pa onda u plastične gajbe po 16 ili 20 komada slagala. Uz njih slagala i svoju muku ratnu, tužke slike sarajevske, bez straha da će neka od granata zazviždati iznad ušiju i pući među onim zelenim glavicama.

Onaj, što je njegova bila, čudom se čudio njenoj upornosti, snazi, izdržljivosti, ona se napokon radovala, u snove iznova radost prizivala.

Tu na njivi i jezik naučila. Na ušima držala slušalice i na stotine puta slušala iznova, ”Kurs danskog jezika, lekcija broj…” Nepoznate riječi u blok zapisivala, kući riječi po knjigama i riječniku tražila.

Pozvali je i u školu jezika za početnike, ona tražila da test piše. Položila i prebacili je u školu za bolničarke. Oni iz Bosne joj se čudili.

- Vidi se da strahote opkoljenog Sarajeva niste osjetili, govorila im ona ostavljajući ih u čudu.

Prošlo dvije godine, stigli papiri. Toliko trebalo čekati po osnovu braka, ona dočekala. Negdje baš u to vrijeme okončala i onu školu za bolničarku, ili kućnju njegu i samo rekla onom što je mislio da je bila njegova.

- Psihički nisam najbolje, ljekari su mi preporučili da probam, sama, to bilo sve. Stvari već bila strpala u nekoliko torbi, i stan u malom gradiću pored pronašla, ovo bilo ono što je još trebalo odraditi. I odradila.

Isto ljeto otišla u Sarajevo i dovela u Dansku onog što mu je u onim ratnig godinama govorila: ”Ne, ne još, bilo bi i previše i prerano.” Sedmicu dana iza u kese za salatu, savijao je ratne uspomene zajedno sa onih 16 ili dvadeset glavica salate. Kući ga nove danske riječi propitkivala.

 

 

 

 

 

MIRIS BAGREMA

Ševko Kadrić

Zagrljaj, ulje na platnu 100 X 80, Š. Kadrić

 

Sunce je poput zadocnjele mladosti ili nečiste savjesti pržilo plažu u Helsingborgu, gdje su se sunčali i razgovarali Hadisa i Osman.

Ljudi treba da se žene da bi u starosti imali sa kim da razgovaraju, kroz uši joj odzvanjala nečija mudrost ili iskustvo poput oporuke ostavljeni.

- O Bože koliko smo propustili - govorio joj je Osman ljubeći je na frankfurtskoj željezničkoj stanici 2005. kad je prvi put otišla da ga posjeti. Ona ništa govorila nije na licu joj zasjao zračak na sreću nalik.

Daleke 1970. godine, u zanosu ljubavi Osman joj je nudio brak. Ona brak i ljubav nije odbijala ali odbila vrijeme. Majka joj bila teško bolesna, uskoro i umrla. Osman nije mogao ili nije htio čekati i oženio se. Iz osvete, prkosa, ludosti vojničke. Bio došao na odmor, na njemu bilo bijelo mornaričko odijelo, htio je povesti sa sobom na more. Ona ...

 

Zabavljali se dugo, još kao srednjoškolci krili se iza gradske gimnazije, ašikovali. U hladu, ali i mraku rascvala bagrema otvarali jedno drugom skrivene odaje svoje duše, pokazivali ono što sup red drugim krili. Kasnije se nisu krili, šetali korzom držeći se za ruke, prvo im stisnute ruke pred drugima podrhtavale a onda prestale, ljubav ih tresla iznutra. Dok su studirali ona u Sarajevu on u Splitu, dopisivali se, slali pregršte najljepših želja za ispite, za skori susret u maloj čeršiji, Sarajevu, možda Splitu.

Hadisa učila, znala da nesmije godinu izgubiti. I nije, bila među najboljim na studiju. Nudili joj mjesto asistenta na fakultetu, ona se bolesnoj majci vratila. Zaposlila se.

- Profesorica Hadisa - zvali je đaci, zvao je Osman.

Osman, stavio činove pomorskog oficira, dobio stan, plaća bila podobra, djevojke lovile oficire. On bio ulovljen, tako mislio.

- Meni treba žena Hadisa - ubjeđivao je, tražio da pođe sa njim držeći ie za ruke ispod bagrema što im je mirisom ljubav pečatio.

- Ne, sad majku me mogu ostaviti - govorila ona moleći Boga da se čudo desi. I nije. Javio joj da se oženio. I to bilo sve.

Prvo u riječi nije vjerovala, trnci joj tijelom kolali bodući je tamo gdje je njemu mjesto u duši namjenila, ona se posvetila poslu. Generaciju za generacijom đaka učila dražima prirodnih nauka, ona svoju prirodu potiskivala, skoro zaboravila. Poslije Osmana imala još jednu neuspjelu vezu i to bilo sve. Vjerovala da sve u prirodi kruži pa i ljubav, Osmanu se nadala kao novoj kiši iz oblaka što je vodu iz nekog od mora pokupio.

 

2001. godine Osman, daleko i od Splita i Sarajeva, nekim slučajem naišao na jednu od Hadisinih učenica po svijetu razasutih.

- Znam da se nije bila udala i da je negdje u Skandinaviji - rekla mu.

- Oprostite, je li Hadisa? - pitao nekoliko mjeseci kasnije nazivajući je jedne subote, malo iza prve jutarnje kafe.

- Jeste - odgovorila je osjećajući da onaj glas kroz slušalicu i uho, u srce joj ulazi, tražeći svoju tajnu komoru. Iduće sedmice se ljubili na frankfurstkoj željezničkoj stanici, zaklinjući se jedno drugom da ih ništa više osim smrti rastaviti ne može. Za nekoliko mjeseci on napustio Frankfurt i prešao na istočnu obalu Oresunda i tu oboje snili snove da se Neretvi vrate.

- Nigdje tako lijepo i umilno ne miriše bagrem kao u našoj čaršiji sa oštrim planinskim vrhovima u nebo pobodenim - rekla mu pokazujući u pravcu bagrema tek procvjetala.

- Nigdje ne miriše tako gdje tebe nema – odgovorio joj milujući je pogledom pokazujući u prodavnici na stvari koje bi trebalo pokupovati prije nego se konačno Neretvi vrate.

Ševko Kadrić

Bekim Sejranovic,

Bekim Sejranović je laureat prestižne nagrade na balkanu.  ”Nigdje, niotkuda”, naziv je romana darovitog bosanskog pisca objavljenog u IK ”Baybook” iz Sarajeva.

U konkurenciji za najbolji roman sa govornog područja BiH, Crne Gore, Srbije i Hrvatske, nominirani su i David Albahari sa romanom ”Brat”, Slađana Bukovac – ”Rod avetnjaka”, Vladimir Arsenijević – ”Predator” i Velimir Pištalo – ”Tesla, portret među maskama”.

Do sada se Sejranović nije probavao kao romanopisac, preveo i priredio jeste Antologiju norveške kratke priče «Veliki pusti krajolik». Autor je studije «Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova» i knjige kratkih priča «Fasung».

 

 

Kakav je osjećaj kad ti roman proglase najboljim pa još na cijelom, nekad zajedničkom jezičkom području, pitam čestitajući nagradu, ali i dobru knjigu upravo pročitanu.

Naravno da sam presretan, šta drugo reći. Nagradu stvarno nisam očekivao, mislio sam da će je dobiti neko drugi, iskusniji, ali, ruku na srce, jesam se potajno nadao, maštao. Nadam se da će mi ta nagrada biti poticaj za daljnji rad, a ne teret i da će mi  otvoriti neka druga vrata. Bilo bi lijepo da roman izađe na norveškom. Ali vidjećemo, kaže slavljenik još uvjek u Sarajevu..

Kažeš da si htio pisati priču, pa ti se omaklo... kad si shvatio da si
se ipak upustio u romansko pripovjedanje, pitam ga u želji da za čitaoce otkrijemo i onaj dio priče koji pisci obično čuvaju za sebe?

Sejranovi?: Da, započela je kao ideja za jednu podužu priču, ali to se nakako oteglo, počele su mi navirati nove ideje, slagati se neke druge priče i, malo po malo, vidio sam da će to biti roman. Mogu reći da je, hajdemo da tako kažem, preteča ovog romana, moja prva knjiga, zbirka pripovjetki Fasung, koja se tematski podudara s romanom Nigdje, niotkuda, samo što su priče u zbirci labavije povezane, a i dosta sam eksperimentirao s različitim stilovima i tehnikama pripovjedanja. Roman zahtijeva mnogo više upornosti i rada na konstrukciji, jer sve mora, da tako kažem «štimati», inače se sve može srušiti kao kula od karata. Mislim da sam u romanu našao nekakav svoj, vlastiti stil koji mi za sada odgovara, no treba se razvijati i dalje, nikako ostati na istom.


Za nas je važno to što si ti bosanski pisac iz takozvane bosanske
dijapore, onaj koji je prošao kroz vapaje za očuvanje maternjeg jezika
i njegovo nonšaliranje i od  Bosanaca ali i nezainteresovanost domaćina
(Norvežana), na pokon napišeš prvi roman i on bude najbolji. Koliko u
toj priči ima toga što si ti prošao kroz ono kroz što prolazimo mi u
tuđim zemljama, u tuđem jeziku?

Sejranovi?: Pa ima jedan dobar dio romana, tačnije posljednji dio, koji govori o izbjegličko- egzilskim iskustvima u Norveškoj. Mislim da je većina ljudi u sličnim situacijama proživljavala slične stvari, ali ipak treba biti svjestan toga i da je svačija priča posebna. Ja nisam pokušao ispričati neku objektivnu priču o tome, jer smatram da objektivnost kao takva ne postoji, već sam pustio pripovjedača da ispriča svoju vlastitu priču, ali i da prepriča priče koje je vidio ili čuo od nekog drugog.


Adresa i telefon su ti i u Oslu aktuelni, znači li to da si i ovdje i
tamo?

Sejranovi?: Pa tako nekako, ne znam više ni sam. Moja lutanja su počela još kad sam imao dvije godine, dakle negdje sredinom sedamdesetih i  traju sve do dana današnjeg. To se čovjeku uvuče pod kožu nakon nekog vremena i poslije je jako teško prekinuti taj krug. Malo je komplikovano sve to objasniti, ali, ukratko, živim nomadski, krećem se od Osla do Rijeke, od Brčkog do Hvara, plovim Savom  i Dunavom na svom malom brodiću, dakle nekako sam uvijek u pokretu, iako moram priznati da me je već počelo pomalo umarati sve to. 

Ako je ovaj roman, autobiografski, kakav je taj drugi, koji si već
predao izdavaču?

Sejranovi?: Pa sad, koliko je ovaj roman autobiografski moglo bi se raspravljati, ali u suštini mislim da to je to za književnost nebitno. Svako za svoj umjetnički rad treba neku sirovinu koju poslije umjetnički oblikuje. Kipar treba glinu ili kamen, ja, i još hrpa drugih pisaca, koriste svoj stvarni život kao sirovinu koju se poslije književno obrađuje. Meni jeste cilj da čitatelj pomisli da je sve bilo baš tako, to znači da pišem uvjerljivo, da je književna magija uspjela. A ako i nije bilo baš tako, moglo je biti.  .

Hoćemo li računati sa promocijom u Oslu, da je najavimo preko naših
novina?

Sejranovi?: Pa, promocija je već bila u artklubu «Pantagana» prošle godine, ali mogla bi se valjda napraviti još jedna, bar što se mene tiče. 
Pozdravio bih sve čitatelje Bosanske pošte i zahvalio svim prijateljima i poznancima  u Norveškoj (i šire) koji su mi pružali podršku svih ovih godina i tjerali me da ne dangubim već da pišem. Tjerajte me i dalje.

 

Ako smijemo dodati uz ovu sjajnu Sejranovićevu nagradu: Ovo je i zvanična potvrda da je bosanska književnost odavno dobila novi, ako ne i literarno kvalitetniji pravac, koji se zove «Bosna izvan Bosne», ili «Pisana riječ BiH dijaspore». Podsjetimo, da je samo na prošlom sajmu knjige u Sarajevu (šestom po redu) promovirano nekoliko svjetksi značajnih pisaca u prevodu prevodilaca iz dijaspore (Gorana Sarića, Bisere Boškailo, malenkosti potpisanog...), promovirano desetak sjajnih romana, oko knjige se okupilo tridesetak pisaca i sad nagrada za najbolji roman. Zar to nije sjajno? Dakle Bosna i Hercegovina je zemlja sjajnih pisaca (Meša Selimović, Ivo Andrić, Mak Dizdar..., do mlađe generacije gdje svakako spada i Sejranović ali i Jergović, Hemon, Bečević... desetine drugih. Istina i ovi prethodni su postali neko tek kad su napustili Bosnu ili preciznije prognani iz nje. Ovi drugi su propisali, ponovo, kad su prognani iz Bosne. Sažimajući tu gorčinu pisca ali i junaka svog romana nije slučajno Sejranović izabrao naslov koji sve govori «Nigdje, niotkuda». Dakle Bosna ima sjajne pisce, ali se oni ne mogu pohvaliti sa čitalačkom publikom. Ako je suditi po onom što tek dolazi sve će je manje i imati. Između Bosanca i njegovog pisca, između čitaoca i knjige, ispriječili su se tuđi jezici. Arapski koji im se već petsto godina «u ime Boga», ugnijezdio u krhko pamćenje i ako ga nikad nisu razumjeli, srpski i hrvatski i ako su i Srbija i Hrvatska, doskora bile susjedi njihovoj Bosni. Tu su i tuđi jezici zemalja koje su nas poslije posljednjeg rata udomile, što sve više naši postaju. Sve je manje čitača i čuvara bosanskog jezika, izuzmu li se sjajni pisci, a sve više prodavača magle tuđih jezika koje Bosanci ne razumiju ili tek uče, kojim se odrođavaju i nestaju, to je ono što plaši.

VITEZ EGZILA, Haris Grabovac, Dom štampe, Zenica 2009.

Š. Kadrić

Haris Grabovac sa svojim prvljenom

 

Haris Grabovac je imao svega četiri godine kad je sa roditlejima napustio rodnu Banjaluku ratne hiljadu devesto devedeset i neke godine i to nije vijest. Vijest je da je Haris danas studen književnosti u Štokholmu ali i da mu je Dom štampe iz Zenice, upravo objavio prvu knjigu pod simboličnim nazivom ”Vitez egzila”. U knjizi su prikupljene pjesme i poneki prozni tekst. Knjiga zavrijeđuje pažnju jer je po mnogo čemu izuzetak. Izuzetak je što smo Harisovu generaciju ovdje jezički toliko ”zapustili” da je u njoj teško naći nekoga da može cijelu knjigu na našem jeziku izčitati, a Haris eto cijelu knjigu napisao! Među koricama Harisove knjige smještena je prava pravcata poezija, usuđujem se reći i ako nikad pjesmu napisao nisam ali je volim i rado čitam.

 

Bosanki je moj maternji jezik, on je sastavni dio mene, moje ličnosti, mog identiteta, brani se Haris mada ga niko ne napada samo mi strah na usta izašao. Harisova slika o bosanskom jeziku, kako sam kaže, je dosta romantična. To je jezik koji je dosta osporavan ali ipak uspio da preživi i da se razvije. Moje vladanje jezikom je ipak rezultat velike ljubavi prema bosanskoj književnosti, reći će opisujući i braneći svoje vladanje maternjim jezikom prvom knjigom potvrđeno.

 

Haris u knjizi ističe nekoliko pisaca, tačnije pjesnika koji su mu bili uzor pri pisanju ali i pomoć pri pripremanju rukopisa, tu su Meho Baraković, Idriz Saltagić, Enisa Osmančević a ponajviše Muharem Omerović, koje i mi ističemo uz mladog pjesnika. Oni su mu pomagali sugestijama još dok je knjiga bila u ledenu rukopisu na radnom stolu, kao to slikovito opisuje.

 

Studiraš književnost, može li se tu ugnijezditi i bavljenje bosnaskim jezikom, kao drugim, drugačijim, pitam uvezujući knjigu i studiranje.

 

Bosanski jezik je na neki način i dio mojih književnih studija. Moj magistarski rad je pisan na temu, identiteta u Andrićevom romanu ”Na Drini ćuprija”, i uvijek pokušavam da kroz svoje studije stvaram novu sliku bosanskohercegovčke književnosti. Mislim da ima puno prostora za takve aktivnosti i na švedskim fakultetima, ali nažalost malo naših mladih ljudi se usuđuje baviti našim piscima i ako su porijeklom iz Bosne i Hercegovine, kaže oslikavajući stanje jezika u narodu bosanskom u Švedskoj a vjerovatno i šire.

 

Ističe da mu je ipak književna inspiracija T.S Eliot i to njegovo rano modernističko pjesništvo. ”Eliot pjeva na odlomke iz klasične književnosti. Tu pronalazim slobodu koju olovka daje piscu, oslobađajući ga okova i straha.    U trenutcima kada pišem cijeli svijet mi postane veliko igraliste i osjećam neogranicenu slobodu, da mogu da probijam granice i da se razvijam do veličine koju sam odredim”, opisaće mi Eliota i sebe nad olovku nadnešene.

 

Haris, vjerovatno sudeći po sopstvenoj generaciji, misli da ljudi i danas čitaju ali je izbor pogresan. Ljudi danas žele da se uz knjige opuste, često ne dopuštaju da im knjiga postavlja pitanja a lijeni su i da knjizi postave pitanja. Taj novi odnos između čitaoca i knjige je rezultirao konzumiranjem velikog broja popularističke literature, što naravno ima za posljedicu da manje ljudi čita kvalitetnu literaturu od koje bi imali duhovnu korist, objašnjava braneći sve veći broj populističkih čitalaca.

 

I ako piše pjesme, Haris najradije čita romane od domaćih pisaca ističe Aleksu Šantića, Mehmedaliju Maka Dizdara, Milorada Pavića, Ivu Andrića a od modernih Danila Kiša...

 

Odredđujući poruku knjige, mimo one koju će čitalac sam u njoj pronaći mladi pjesnik kaže da je pjesmama htio reći da ljudi i dalje skoro na isti način pate, boluju i bore se za opstanak, bez obzira jesu li ove ili one vjere, ove ili one boje kože. Zato se svojom knjigom konstantno vraća simbolima ”izvoru” i ”ćupriji”, u ćupriji vidi probleme sa kojima se čovjek danas suočava a u izvoru načinu kako ih preći.

 

I kao da se cijeli ljudski život, cijela ljudska sudbina, sastoji od vraćanja izvoru i preskakanja ćuprija i tako u krug, poručuje nam mladi pjesnik, čijoj se prvoj knjizi iskreno radujemo.

 

Sveti mjesec

I ovdje je ramazan.

A munare šute.

Kandilji se od snijega ne vide.

Slika zamrznuta,

Sve je tu,

A u isto vrijeme daleko.

Kao sjena putujemo,

Pa onda kao skakavci izviremo,

Sa strahom nas njihove oči posmatraju.

Kao da nemamo boje.

Idemo na molitvu, na spas,

A na svakom koraku do nje,

Nam tuđa lica sude.

I mezara naših, sada ima mnogo,

al` nigdje bijelog nišana.

Niti pod tuđim niti pod svojim.

Sreća da zemlja kosti ne vraća,

Izgleda da nas je barem ona, bezuvjetno,

prihvatila.

 

Š. Kadrić

Šefik Čengić - Beg

Cvilin se ugnijezdio na sastavcima Drine i Koline, razvukao se po Cvilinskom polju, svijetom pročuo po lijepim djevojkama i dobrim ribarima. O djevojkama ću govoriti neki drugi put, ali mi doktor Avdo Sofradžija skrenu pažnju na jednog boljeg od sebe. Avdo je iz poznate ribarske porodice, ali se ovjenčao titulom porfesora pa još doktora nauka, na čemu drugom već slatkovodnim ribama. Dok mu listam upravo izašlu knjigu o slatkovodnim ribama Bosne i Hercegovine, razmišljam o onima što ih bistrim vodama love, misao mi i prag usana prevali, upitah doktora.

 

-         Ima jedan što je u tom bolji i od mene, reče mi skrećući pažnju na Šefika Čengića – Bega.

Malo iza toga pijemo kafu sa Begom, u njegovoj bašti, baš u Cvilinu. Pred nama sijed osamdesetogodišnjak, pa me šuhva obuze. Ni mnogo mlađi brzu ribu ne mogu u Drini i Kolini stići a nekamo li ovi ugodinama, pomislih ali odćutah.

 

-         Pamtim kad su se udice pravile u kovačnici, govori Beg, preko naočala, dosipajući kafu, nama dvojici. Zamislih veliki kovački čekić, užarenu žicu i kovača kako veliku udicu iskiva za malu ribu.

-         Davali smo po 6 kila masla za 6 starih udica ribarima što su odnekud kroz Cvilin prolazili a onda udice čuvali ko oči u glavi. Kad bi se zakačila za granu ili kamen, valjalo je plivati, roniti, ili kasnije staklom tražiti u vodi, objašnjava pokazujući prstima veličinu udica, trzanje štapom kao da ga u ruci drži.

-         14 septembra 1949. godine sam prvu ribu ulovio na svoju udicu, kaže u datum i ribu siguran kao da je bilo riječ o potopu ili zemljotresu, nedo Bog.

 

Tad počinje i njegovo interesovanje za mušicu, udicu koja je naperena. Ovaj izraz «naperena» upamtih u želji da čujem šta on zapravo znači. Razmotavao je udice, pamteći redoslijed slaganja materijala, istražujući sam materijal, tip udice i tako je počelo. Pročulo se na cvilinu da Šefik Čengić, zna periti udice a onda vijest drinskom kotlinom otišla u svijet. Ljudi dolazili tražili i naručivali, kamenjarku, osu, liku, lugu, crnog mrava, zunzaru, horozušu, grad žutu, bordo višnju, žutog mrava... on ih sve po detaljima razaznaje, stavljajući na dlan da pokaže. Ona udica se u dlanu izgubi a tek detalji koji je od druge čine drugačijom...

Kamenjarka, oca, crni mrav....

 

-         Šefik, Boga ti, napravi mi nekoliko onih što si Šaćiru napravio, on ufatio nekoliko ja ništa – rekao mu komšija sa vrata štažeći nekakve na koje je onaj drugi ribar lovio a njega ribe zaobilazile. I tako nešto za dušu a nešto i za prodati, Beg je hiljade udica napario ali to i danas radi. Gledamo udice, Avdo klima glavom ja se čudim, ljepota udice je jedno ali saviti ruke oko dvojke, one najmanje među udicama, pa još u osamdesetim godinama života, pravo je čudo vrijedno divljenja.

-         Perenje, upitah još uvjek ne kontajući šta mu je to. Nasmija se pokazujući složak pera od ptica, s akojih skida ono najfinije i sa njim obmotava udicu, krijući je poput žaoke.

 

Od riba nas, Šefik odvede prema ljekovitim travama. Još daleke 1914. godine majka mu u muhadžerluku bila travarka na Vlašiću. Tamo, ko zna od koga, naučila trave pa i onu što liječi od ujeda zmije. Kad su se u Cvilin vratili, kasnije i djecu podučavala, Šefik najviše majkine radoznalosti poprimio, trave svještio bolje od bilo kog travara u cijelom kraju. Oni iz Dalmacija bilja čuli za njega, propitkivali ga što-šta i zaposlili da narednih nekoliko decenija za njih radi, otkupljuje bilje u cijelom kraju.

 

To znanje mu i u ratu, ovom posljednjem dobro došlo. Sa izbjegličkim zavežljajem se našao u Sarajevu. Granate padale po gradu, Evropa prala savjest humanitarnom pomoću. Nekom naumpalo da se bilje skuplja, nekoliko organizacija doniralo i sredstva. Oni sa Farmacije ih osmisljavali, ali im trebao neko ko se u to u praksi razumije i našli Šefika. Šefik kontrolisao bilje, ambalažirao, pakovao, slao na upotrebu za liječenje, bolesnih i ranjenih prije ih ponovo ne pogodi. Rat prošao šefik se među prvima sa suprugom kući vratio, a gdje bi drugo već u Cvilin.

 

-         Šta to radiš, pitam ga zagledan u prste  kojima kao da se priprema za igranje tavle.

-         Treniram prste za perenja, govori nastavljajući svoju igru prebiranja prstiju a kasnije će sa njima periti kanjenjarku, jal crnog mrava, jal ko zna koju udicu što ribari traže a on je mora imati.

Bisera Boskailo, pisac topline

 

Š. Kadrić

 

Sajam knjiga u Sarajevu i okupljanje bosnaskih pisaca po svijetu razasutih, omogućilo nam je da jedno drugom i ruke stegnemo. Koketna, vižlasta, zavodljiva, to je ono što se uoči i pri prvom susretu sa ovom, sad već mogu reći vrijednom senzibilnom ali i buntovnom književnicom. Tome se još može dodati i prevoditeljicom ali i profesoricom (ove godine se okitila i čašću doktora nauka ali i izabrana u akademsko zvanje).

 

Sretanja, sretanja radi, su trajala nekoliko godina, razmjenjivali smo knjige, ali nit se ona za moje lijepila, niti sam ja njene iščitavao, držao ih u vitrini nebi li se na njih nekad nasukao i nasukah. «Pešter» mi se učinio najtanjim, uzmem i počnem pred očima oživljavati predio, meni nepoznat, ljude, običaje, metalne toke mi u ušima odzvanjale na razigranim konjima ali i nagizdanim djevojkama. Pred očima mi i Bisera lično vilino kolo zaigrala, tražila da se izčitava i tako krenuh na trnovit put i teme kojim je i sama prolazila, za mnom ostajali «Goli Otok», «La perla», «Vilino kolo i druge ljubavi». Teme raznovrsne, rodni kraj, izbjeglištvo, pečalba ali povezujuća nit im je sam pisac i njegova prometejska borba da otkrije krajnje granice sopstvenih sloboda. U tim borbama se, poput ljutih ovnova u njoj sudaraju norme davno odgojem postavljene i želje slobodarske na horizontu zarumenjele. Miri ih dok o knjizi razmišlja ili je slovima puni, tad uzavrelih strasti, bez ičeg na sebi, razigrana Zekana planinaskim livadama u kasu goni, razgoneći strahove kidajući okove. Kad konja u štalu utjera, knjigu zatvori i krene u dom gdje je dječija graja i brižni muž čekaju. I tako svaki put kad pjesmu jal roman iz sebe cijedi.

 

Vješto, sa toplinom majkama svojstvenom, uvezuje ulogu, supruge, majke, profesorice, pjesnikinje, proznog pisca, ali svilenim koncem ušiva i dva svijeta ovaj naš (bosanski) i onaj njihov (njemački), pa opet naš i njihov...

 

-         Šta sad pišeš, pitam dok prebiramo po temama i piscima, raznježeni susretom i Kućom sevdaha u Sarajevu.

-         Kako ostaviti muža koji ti dobrotom to ne da? – kaže kao da je čekala da je upravo to pitam.

-         A nikako, bolji ne postoji, da te pušta da toliko svijetom lutaš, čuvajući mnogobrojnu djecu, našalih se zavideći joj na razumjevanju kući.

-         Ne postoji, ali ni u Bosni ne postoje bolji pisci nego smo mi u dijaspori – kaže prenoseći priču na bolnu temu zapostavljenih i iz književnosti prognanih bosanskih pisaca po svijetu razasutih te Lutera i Hamzu, koje sam između korica knjige upravo ugnijezdio.

 

-         Otkud Pešter, pitam vraćajući se njoj i knjizi koja je slikom i porukom najveći Biserin literarni iskorak.

 

-         Pešter je žeravica koja me grije u dalekom svijetu... poče tonući u sebe, zaprećući peštersku žeravicu.

Prije 17 godina, iz svog toplog doma, ispred prestravljene porodice, zatečen, sa stotinama drugih na stratište je odveden slikar gradom obilježen i grad njim, Čaki. Bio je profesor, umjetnik, boem, ali i više od toga dio duše grada sa njim izrasla. Na svu sreću dio slika je ostao da se vidi o čemu je razmišljao, šta je volio i kako, dio je ostao u prijatlejima da pamte, ali i opominje.

SLIKAR gradom određen
Edisa Razman, na otvaranju izložbe ubijenog slikara, 2002. godine

Čaki je rođen u Foči 1950. 

Sve zamišljenje vrhove i nedodirljiva sanjarenja Ismet Čaušević – Čaki smjestio je i sačuvao u dolini svoje Drine i dječački doživljenje Ćehotine – u gradu čiji je naziv ispisivao, samo po službenoj neminovnosti.

U svim drugim okolnostima: zamamljivim, narativnim, stvaralačkim Foču je izgovarao slikom žene, bojama prirodnih darova, glasovima vode, nadanjima uzvišenih ljubavi.

Infatilno, skoro, odan svom gradu i njegovim ljudima svoju je biografiju, smirenošću Džumhura i šarmom Sidrana izražavao sa nekoliko riječi u fočoljublje:

„Rodio se, dobro progledao, prohod'o, odškolov'o se, zavolio i volim... sve u njoj volim.“

A Sarajevo? – kratko bi završio: „Iš'o po pečat“. (Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti – prva generacija).

Ismet Čaušević je ime među Fočacima. On je neko među slikarima. Veliki – među ljudima. Sin majke Hafe izgubljene u izbjegličkoj samoći idiličnog irskog pejzaža s čežnjivim iščekivanjem povratka i glasa o svome sinu Ismetu. Sin je oca Bećira, sretnog rahmetlije (za života gledao svoju djecu) koji nije dočekao nestanak svog sina Ismeta i smrt sina Mustafe (mladog ga uzele posljedice dvoipogodišnjeg robijanja u KPD Foča).

Čaki je dijete svog rodnog grada. Nebrojeno puta je obradovao građane Foče samostalnim i kolektivnim izložbama, zidnim dekoracijama i usputnim zapisima na školskim sveskama, školskim porukama, rođendanskim i drugim čestitkama, salvetama, spomenarima...

Opus koji je pred vama otrgnut je od zla. Sakupljen od porodice i čuvara ljepote.

A, ova izložba?

Poruka da Čaki traje – u Foči i svuda... da se zlo topi – kao snijeg!

 

Boem, I.Č. Čaki

 

Potok, I.Č. Čaki

 

Livada, I.Č. Čaki

Prilog polemici, Latić – Ivanković

Ševko Kadrić

 

Kad nešto saberem, ipak je «Oslobođenje» moj list, nešto navika a više list koji mi ponajviše odgovara na prostoru bivše nam zajedničke domovine ali i današnje Bosne i Hercegovine. Kupim novine, sjednem u trolejbus ili tranvaj (ako ugrabim mjesta) pa udarim prevrtati stranice. Polemike ostavim za mirne kafane, iščitam ih uz pomoć olovke, podvalačim, vraćam se. Onu između Željka Ivankovića i nevidljiva duha Iranske ambasade sam pratio sa gorčinom. Tek što sam bio zašiljio olovku da kažem da je nedopustivo, u krajnjem nediplomatski i nekulturno da «neko» u mojoj zemlji mog pisca optužuje, pa još «u ime Boga», kad im Željko ne ostade dužan, prvo on pa onda ihi-hi, ja ne stigoh.

 

Zatim se razvi polemika između dr Esada Durakovića i Ivana Lovrenovića oko nagrađenog eseja ovog drugog o piscu Ivi Andriću. Duraković govori kako onaj esej i nije esej a Ivan ne brani esej već polemičaru, pošto-poto navlači košulju nacionalizma. Ja čekah rasplet i nebi ga, po meni u ovoj polemici Duraković argumentima «svuče onog drugog u ravan».

 

Tek što se ova priča završi eto nove, Džemaludin Latić, prvo u Avazu u formi intervijua, povelikog mašala, a onda i u Oslobođenju govori o aktuelnim pitanjima Bosne i muslimana ali i napadima na sebe. U ovim napadima izdvoji, ponovo Željka Ivankovića. Taman kad sam mislio da je Željka bilo i previše po novinama, kad mu Latić naleće kao kec na desetku, pa opet nekoliko stranica, sa slikom...

Doduše, polemičari se žale na enormnost prostora koji se polemici i «protivnicima» daje ali ga Bogami i koriste, jal stranica i po, jal dvije, pa i više. Kad bi mene neko pitao, a ne pita, bilo bi dovoljna jedna stranica za polemiku, pa izvoli reci šta imaš reći. Znam da polemičari mogu i duže i više, ali čitaoci ne mogu.

Vidim Džemo Latić je svoje argumente iznio i na nekim web portalima, doduše tamo ih je potpisao nekim čudnim datumima, što ide uz njegovu argumentaciju i uvjerenja. Debati dodajem i nekoliko mojih opservacija, uz želju da novinsku stranicu ne preliju.

 

1.     «Turska je naša druga majka», reći će Latić, ako imamo drugu majku moramo imati i drugoga oca a on je i po Latiću ali i efendiji Ceriću «el – Fatih». Auto go Latiću i Ceriću. Ovo nije vrijeme borbe za drugu majku, niti drugog oca, treba sačuvati ovu jednu i jedinu Bosnu i Hercegovinu. El – Fatih je davno porobio i osvojio tu majku, pobio plemstvo i ubio nam kralja Stjepana Tomaševića, lahka mu bosanska zemlja bila ili Allah mu dao svesedam dženeta, što bi moja majka rekla. Niko normalan u ovoj Evropi osvajača nebi ocem nazivao pa ni njegova nastavljača što je bila Turska imperija, ne vidim razloga zašto danas tim odrednicama, kratiti bosansko trajanje i vezivati ga za ono zašto nebi trebalo?

 

2.     «Mi smo SDA osnovali da spasimo vjeru i državu», reći će Latić, jedan od osnivača stranke. Danas se faliti tim nije najpametnije i ako je istina. Tada je vjernika muslimana bilo oko 15%, formirati stranku da se vjera brani nije mudro. Država Bosna i Hercegovina je bila u opasnosti i pitanje svih pitanja je bilo kako nju odbraniti. Na tom planu je bilo moguće okupiti mnogo više od pripadnika vjere, pa i naroda. Na žalost danas nikoga ne treba uvjeravati da je upravo ta borba, ovom politikom pretvorena u borbu za vjeru. Na žalost posljedice te politike su tada, ali i danas nesagledive, za svakoga osim osnivače.

 

3.     «Alija je zadao smrtni udarac našoj stranci onda kada ju je izručio titoistima», reći će Latić a u nastavku konstatovati da je SDA povjesno završen projekt. Izgleda da je ovo posljednje Alija Izetbegović daleko prije Latića uočio pa je iz tih razloga za svog nasljednika imenovao Tihića, ukoliko njega smatramo titoistom. Međutim možda je problem ipak nešto komplikovaniji, čini se da je upravo SDA-ovska politika u svetom trojstvu sa SDS-esovskom i HDZ-ovskom politikom zadala smrtni udarac Bosni i Hercegovini skidajući sa političke scene «titoiste». Latićev «ahbab», kako oslovljava Predsjednika Izetbegovića, će to i definirati predizbornom porukom «Nama je važno da pobjedimo komuniste, kasnije ćemo se mi dogovoriti». Šta je sad sporno, jesu li pobjedili komuniste? Jesu. Jesu li se dogovorili? Jesu.

 

4.     «Na svakog mislećeg muslimana otvorena je sezona lova», reći će Latić. Tačno, ali nikako da uoči da je i njegov pokret (Mlado muslimani) a kasnije i stranka SDA, dio te priče. Dok su se bosanski kadrovi na čeli sa Pozdercom-ima, borili za priznavanje naroda i dobili bitku (istina uz pogrešno ime i počest velikog «M»), Mladomuslimani su tražili više vjerskih sloboda. Kad se nadnijela opasnost nad Bosnu i Hercegovinu u kojoj su poslije liberala u Srbiji (Latinka Perović) i Proljeća u Hrvatskoj (Savka Kučan i Tripalo), ovdje su trebali glavom platiti, prije svega bošnjački kadrovi. Tadašnje rukovodstvo je žrtvovalo vjerski pokret (Mladomuslimane) a sačuvalo sebe, ali i očuvalo pobjedu priznavanja naroda. U političkom smislu to jeste uspjeh, na stranu žrtve, što jesu bili oni koji su završili u zatvoru. Kasnije će «neko», upravo njih dovesti na političku scenu. A oni će već skoro 20 godina svoditi narod (Bošnjake) na vjerski pokret (muslimane).

 

5.     Latić uočava da je riječ o otimanju Bošnjacima tla pod nogama, ali sva ostala retorika ide logikom borbe za vjeru, ne borbe za prostor i narod po njemu imenovane. Evropa određuje narode po prostoru kog su vlasnici i jeziku kojim komuniciraju unutar sebe, religija je tek kulturološko obilježje.

 

 

Prije nego tekst stranicu prelije, čini mi se da je ovu polemiku Latić – Ivanković, ipak Ivanković dobio, ne zato što je vispren polemičar (a jeste) već zato što Latić nikako da izađe iz ljušture svojih vjerskih predrasuda koje svesrdno nudi i drugima. Mi imamo problem i on se zove Bosna i Hercegovina kao prostor zajedničkog odživljavanja naših života, osmišljavanih ovim ili onim vjerskim, narodnim i ko zna kojim mirisima. Nestane li tog okvira, a on je ugrožen, teško da nam više i Bog pomogne. Bog, onaj što je nekima «sredstvo» zarade i vladanja, gdje se Latić dobro uhljebio, nekima nada za izbavljenjem, kakvih je mnogo, mnogo više.

 

U toj borbi, za Bosnu i Hercegovinu po mjeri Bosanaca i Hercegovaca valja u radosti jesti dobru šunku i piti vino sa Ivankovićem ali i piti mevludsko šerbe sa Latićem, i baš me briga šta o tome rekli Iran i Vatikan.