sevko

Kad god se nadnesem nad čestitku ovog tipa, uvjek se iznova zapitam ima li smisla.
I po ko zna koji put ponovim: "Valjda ima".

Trudim se da svaki dan posmatram isto, to je ono što se mene tiče a onda pomislim, možda je upravo taj simbolični prelaz iz jedne u drugu godinu, povod da čovjek presabere ono što se u protekloj ili proteklim izdogađalo i iznova upita: Je li moglo bolje, mudrije, ljudskije?

Upravo to sam se pitao svakog prvog janura hodajući od doma na Kozjoj Luci prema Omladinskoj stazi pa dalje na sam vršni dio Treskavice Pakliješ (Đokin Toranj).

Priznaćete, oni koji imaju predstavu o čemu je riječ da je sam uspon u zimskim uslovima na 2086 m N/V, pravi podvig.

Uz čestitku prijateljima, neka i ovo bude poziv da učinimo isto. Nađimo svoju stazu na kojoj ćemo odbrojavati korake, koji su iza nas ostali, ali se i pitati koliko na nas liče i koliko smo sa njima zadovooljni.

I dok mi hodamo i razmišljamo, život teče ne pitajući nas jesmo li sa njim zadovoljni.

Živi i zdravi bili i hvala za trenutke koje smo dijelili na prošlogodišnjem putu hodajući, bar na trenutak zajedno.

Ševko

http://www.youtube.com/watch?v=p2TamJOHbbA


Prijateljica me odvela mami na kafu.
Zatekosmo je pokrivenu, nad knjigu nadnešenu, uči.
"Šta učiš", upitah u knjigu zagledan.
"Musaf", odgovori ona pokazujući knjigu sa arapskim slovima.
"Mora da znaš arapski?"
"Ne znam sine", odgovori žena.
"Kako učiš a ne znaš jezik?"
"Zna Onaj kome učim", opet će ona.
"Mjesečno ti ja najmanje jednom proučim. Ljudi dolaze, mole. Ne mogu odbiti".
"I brat mi uči, on je hafiz", nastavi domaćica.
"Zna li on arapski?", opet ću u čudu.
"Ne zna ni on".
"Ne zna arapski, a zna Svetu knjigu napamet?", nastavih sa zapitkivanjem.
"Eto ne zna...."

Malo iza toga požalih se teologu islama i upitah koji i kakav je smisao takvog "učenja".
Zagledao se u mene kao da sam sa druge planete.
"Vidi se da nisi u tim vodama. Birajući između prolaznog i vječnog, čovjek treba da izabere pravi put", zavrnu on kao da je medju sebi sličnima.
"A šta bi bilo to vječno?", upitah kao da ne pogađam.
"Dženet je vječnost, ovovremeni život prolaznost", pojasni mi čovjek.

Znači samo treba sačekati da ovo brzo prođe i eto nas pravo u dženetu, koji nam moj drugar i njegova raja obećavaju, valjda sam pomislio u čudu.

Vjerovatno je to i bio povod, za opservaciju ubrzo zatim u kameru izgovorenu...

Video




Foto

http://www.youtube.com/watch?v=npOuQDVAoLs

Opservacija je izgovorena prije tačno 19 godina na TV Sarajevo u emisiji "Hoću da kažem".
Vjerovatno jednoj od najgledanijih emisija u uzavreloj Jugoslaviji u kojoj je Vukovar već postao simbol epokaliptičnosti, agresije ali simbol herojskog otpora.

_____________

SARAJEVO čeka sudbina Vukovara

Ševko Kadrić

 

(TV Sarajevo, emisija ”Hoću da kažem” novembar 1991.)

 

Situacije u Jugoslaviji, danas, nije ni izdaleka tako tragična kako može da bude, niti besmislena kako se čini. Naime instrumentalizirana mržnja, što u suštini jesu nacionalni programi, neminovno vodi ravnoteži straha koja prije ili poslije uspostavlja ravnotežu zločina. Na temeljima (instrumentalizirane mržnje, straha i zločina) objektivno imamo šansu svi da postanemo žrtve ( u dobroj mjeri to već i jesmo) ali i svi naši gradovi i sela da postanu vukovari, dubrovnici, mirkovci i ravna. Sarajevo, Zagreb ali i Beograd.

 

Ključni problem naše drame, bio je i ostao na relaciji borbe za vlast i očuvanje vlasti, i pored tragičnih neuspjeha i jedne i druge (stare i nove) ali i značajnih ponavljanja istih nosilaca, samo u novom imidžu. Umjesto iskorištenog imidža ”u ime klase” sad koriste ratnički ”u ime nacije”. Otuda možemo tvrditi da su oni koji su počeli ovaj rat vrlo dobro znali šta hoće a šta neće. Znali, zato što se danas to ne može tvrditi, rat bježi iz ruku onih koji ga počinju i okreće se direktno protiv njih. (Tu nam je istorija svjedok i učitelj).

 

U nastojanju sagledavanja uzroka i posljedica iznosimo neke od mogućih pretpostavki transformacije problema, uz ogradu od potpune generalizacije i cjenjenja časnih izuzetaka.

 

Prethodna vlast se održavala na principu ”svetog trojstva” država-patrija-armija. Ovdje svakako treba razlikovati državu državljana i državu kao instrumentarij vlasti, partiju članova partije i partiju kao profesionalni aparat, te armiju kao obavezu prema odbrani domovine i armiju kao profesiju.

 

U NOR-u kao uslovima specifične društvene organizacije ”sveto trojstvo” je bilo garant  uspjeha, međutim taj princip održanja vlasti zadržan je i više od četiri decenije poslije rata. Održanju vlasti i takvog tipa pogodovao je autoritet i ličnost predsjednika Tita, koji je bio predsjednik države, predsjednik partije i vrhovni komandant armije. Za vrijeme svog života, ali dio vremena i poslije, on je ”sveto trojstvo” okruživao viškom prijatelja. Odlazak predsjednika Tita aktuelizira slabosti vlasti pred težinom ekonomsko-političke krize (pad standarda, inflacija, porast nezaposlenosti, pljačka društvene imovine i sl.)

 

Slabost vlasti ovog tipa dolazi do izražaja sa konkretnim pokazateljima: državno-administrativni aparat sa 52% kadra koji po najblažem evropskom standardu predstavlja višak  a sam aparat  je  nefunkcionalan, neefikasan i sa nizom stečenih i uzurpiranih privilegija. Partija (SKJ) nema opozicije koja u demokratskom društvu predstavlja najveći nivo političke kontrole ali i pameti (rijetko kad su organizacija vlasti, pamet i sila na istom mjestu). Armija je ”u ime podruštvljavanja” odbrane i zaštite društva izvršila klasičnu militarizaciju, nudeći kao odgovor na sva odbrambeno-zaštitna pitanja sebe kao struku, čak i personalno.

 

Reforma društva trebalo je neminovno da obuhvati i reformu vlasti (svođenje državno-administrativnog aparata u granice nužna optimuma, uvođenje višepartijskog sistema kao oblika političkog nadmetanja i konkurencije te depolitizaciju i racionalizaciju armije). U strahu pred promjenama, u strahu pred vjerovatnim porazom i prozivkom za ono što su do sada učinili ” u ime” socijalizma, samoupravljanja, komunizma, društvnene imovine i dr. nudeći svaki put sebe (ja jednako država, partija, armija) nosioci vlasti u bjegu  mjenjaju imidž,  umjesto iskorištenog i zloupotrijebljenog ”u ime klase” sad koriste i zloupotrebljavaju novi ”u ime nacije”.

Istina na ”prvim demokratskim” izborima dozvoljavaju da svoju političku promociju, kroz imidž nacionalnih zastava ostvare i drugi (sračunato, budući protivnici). Neki iz kategorije bivših nosilaca vlasti (generali, političari i sl.) ali i oni iz kategorije prognanika te vlasti. Bilo kako bilo na tim izborima pobjedili su nacionalni programi na cijelom području Jugoslavije. Istina ne u isto vrijeme, što je u suštini politički smišljeno da bi se dobilo na ”strahu od druge nacije” kao značajnom promovirajućem faktoru nacionalnog imidža.

 

Problem nacionalnih programa nije u njima samima, kao formi, ideji ili želji, već u njihovij instrumentalizaciji i nastojanju da se realizuju u konkretnoj stvarnosti. Nacionalni politički programi imaju ograničen domet (samo svoja nacija) ograničenu mogućnost (jedna nacija - jedna država) ali i tu nesreću da svoje instrumentaliziranje zasnivaju na dezinstitucionalizaciji internacionalnih institucija.

 

Praktično pobjedom nacionalnih programa  suspendovano je sve što je internacionalno i Jugoslavija ali i Bosna i Hercegovina. Tu je razlog agonije saveznih institucija (predsjedništva, SIV-a, Skupštine, JNA i dr.) i nastojanja da se ostvari pravno naslijeđe nad njima odnosno uticaj. Tu je razlog agonije bosansko-hercegovačkih institucija i republike sa tri glavna grada (Beogra, Zagreb, Sarajevo).

 

Tu je najbolja ilustracija raskoraka između politike i konkretna života. Život na prostprima Jugolsavije odavno  ima internacionalni karakter (ekonomija, kompletna infra struktura, genetsko-socijalna izmješanost ljudi i dr.) a u Bosni i Hercgovini jedino moguća forma života jeste internacionalna.

 

Kad je to tako postavlja se pitanje kako je moguće instrumentalizirati građanine Jugoslavije do nivoa da on puca na svog sunarodnika kao mrskog neprijatelja i da već na najzvjerskiji način ubije desetine hiljada, da protjera sa svojih ognjišta njih na stotine hiljada, da razori do sada toliko sela i gradova...?

 

Problem je u tome što je paralelno sa borbom za vlast tekla i transformacija politike u teorije o ratu. U metodološkom smislu to podrazumjeva blokadu informativnih prostora za ”druge” istine a uspostavljanje monopola za svoje. Kompletno političko polazište locirano je između dvije krajnosti: ugroženosti nacije i njene superiornosti nad drugima. Transformacije političkog sljedbenika (čak i protivnkika na svom prostoru vladanja) u kategoriju političkog vjernika i na kraju političkog vojnika sa puškom o ramenu koji ”ima opravdanje pred savješću” za zlo koje čini drugoj strani, jer su oni ”veće zlo” (oni su četnici odnosno ustaše).

 

Posljedica ovih i ovakvih političkih transformacija su više nego vidne i katastrofalne. I ako su polazne političke pretpostavke svih nacionalnih programa iste, ne može se praviti greška sa njihovim izjednačavanjem za zlo koje se dešava, kao podjednako odgovornih. Onaj politički program koji akumulira veću silu za svoje instrumentaliziranje i koji počini konkretno zlo kroz rušenje, ubijanje i progon svakako da po zlu prednjači.

 

Postavlja se pitanje, šta da učini običan čovjek, građanin da snagom konkretne akcije razdvoji interes ”boraca” za vlast koji su izgubili vlast nad sobom i sopstveni interes da egzistencijalno opstane? Upravo na toj činjenici, činjenici egzistencijalne ugroženosti svih, uočljivo je strategijsko polazište koje je integrirajuće, to je strah od posljedica ovog za nas besmislenog rata a za njih jako osmišljenog.

 

. Naš cilj je ostvariti mir, mir je naš najveći saveznik, njihov najveći neprijatelj, stoga ga ne poštuju ni kad se dogovore.

. Mi moramo dobiti na vremenu. Oni svaku nesreću druge strane žele u što kražem vremenu pretvoriti u sopstvenu pobjedu. Vrijeme nama pomaže da se oporavimo od nacionalne ostrašćenosti a njih razobličimo.

. Nama odgovaraju sličnosti među ljudima (bol i radost, rođenje i smrt, strah i nada, jezik i kultura i sl.) njima odgovaraju razlike i zato ih podstiču do nivoa predrasuda, mrženje i kompleksa.

. Dobijemo li na tome (miru, vremenu i sličnosti) shvati ćemo i zašto nesrbin neće i ne može pod srpsku zastavu ”u ime” Jugoslavije, zašto Srbin neće i ne može pod šahovnicu ”u ime” demokratije ili pak nemusliman pod zelenu zastavu ”u ime” Bosne i Hercegovine.

Shvati će mo da treba razviti zastave pod koje će mo moći svi da stanemo.

 

--------------------

Opservacija je izgovorena za TV Sarajevo početkom u novembru 1991 god. kad je već Vukovar postao simbol agresije i epokaliptičnog stradanja. Emisija ”Hoću da kažem” u sklopu prvog TV dnevnika, dala je šansu  umjetnicima, naučnim radnicima, intelektualcima, po izboru redakcije, da kažu o nastupajućem vremenu, šta imaju reći u trajanju od 5-7 minuta. U emisiji su učestvovali između ostalih: Goran Bregović, Abdulah Sidran, akademik Alojz Benac, Mile Stojić, Zoran Pajic i dr.

Ševko Kadrić, video, romani i pripovjetke, teme i junaci o kojima sam pisao u formi romana i pripovjetke.

ili proizvođači nužnih iluzija
Osvrt na knjigu Noama Chomskog (Noam Čomski, Kritika kapitalističke demokratije)
Š. Kadrić






Ako ne možete shvatiti, kako i zašto su Amerikanci dva puta uzastopno birali Dž. Buša mlađeg koji ih je odveo u permanentni rat sa Afganistanom, Irakom i zavadio sa cijelim svijetom dok ih napokon ekonomskom krizom, nije doveo do prosjačkog štapa. Ako još uvijek ne možete shvatiti kako je došlo do rata na Balkanu na kom su narodi izabrali svoje vođe koji su ih odveli u bratoubilaštvo, agresiju i rat, ili to da ih još uvijek biraju, ovaj tekst će vam svakako pomoći. Ako ne možete vjerovati svojim ušima da su u dvadeset prvom vijeku u sred Sarajeva neki idioti u obdanište uveli vjeronauku ili da hiljade ljudi uredno postrojenih kleči ponavljajući riječi koje niti razumiju niti će razumjeti, onda svakako Noem Čomski pričom o prodavačima magle krije valjane odgovore.


Noam Čomski je bez sumnje najznačajnije ime među lingvistima danas koji u analizi kapitalističke demokratije polazi od takozvanog ”paradoksa vlasti” već ranije definiranog od strane škotskog filozofa Davida Humea. I Čomski ali i Hume, se naprosto iščuđuju i zgražavaju nad lahkoćom sa kojom većina, nad kojom se vlada, prepušta manjini koja ima moć. Kao u horu oni postavljaju pitanje: ”Kako je, doista, moguće da manjina, koja ima samo monopol nad mišlju, vlada većinom koja raspolaže silom” Zaključak je dosta banalan a u današnje vrijeme enormne tehnološke moći više nego moguć i on glasi: Svaka vlast mora počivati na "kontroli misli". Borba za kontrolu medija u Bosni i Hercegovini zadnjih dvadesetak godina je svakako dio te priče, samo što je misao umjesto klasnih i demokratskih, omeđena nacionalnim međama.


Iz njega se dalje nameće, kao nužnost, da oni koji kontrolišu misao mogu i da je proizvode, odnosno u njoj utiču na pristanak. Čomski se poziva na misao Aleksandra Gersenkrona koji je ustvrdio da ni snaga vojske a ni vještina tajne policije nisu dovoljne za proizvodnju pristanka kod onih kojim se vlada " neophodno je indoktrinacijom osigurati i pristanak naroda", tvrdi on a to dalje znači nužno je ”proizvoditi pristanak” ali i ”proizvoditi nužne iluzije”. I evo nas na tragu terminologije proizvodnje kapitala kojoj se sada uz nužnost, radne snage, sirovina i sredstava za rad kao preduslova njegovog proizvođenja pridodaju i dva nova proizvodnja pristanka kod onih kojim se vlada i proizvodnja nužnih iluzija. Ovo dalje znači da proizvođači pristanka i iluzija dobivaju status radnika (proizvođača, radne snage) samim tim postaju i učesnici u raspodjeli ostvarenog profita (kapitala). Ovo pravilo se danas odnosi kako na totalitarne režime tako i na demokratske. Drugim riječima oni u sebi pragmatički sublimiraju sva njima odgovarajuća iskustva totalitarizama (fašizma, staljinizma i sl.) ali i iskustva proizvođenja i čuvanja dogmi kroz historiju monoteističkih religija. Ono što im je prednost u odnosu na sve njih zajedno to je savremena tehnologija ”kontrole misli” ali i njena proizvođenja što je naprosto zastrašujuće.


Stvar dobiva na značaju kad se zna da je siva eminencija današnje kapitalističke demokratije Amerike Henry Kissinger (Henri Kisindžer) usvojio ovu ideju (proizvodnje pristanka i nužnih iluzija) konkretizujući je tvrdnjom da su za proizvodnju "implicitnu potčinjenost" zaduženi intelektualni menadžeri koji oblikuju konsenzus elita.


Iza Kissingera (Kisindžer, Waltera Lippmana (Valtera Lipmena) i Reinhold Neibuhr (Rajnold Najbur) horski ponavljaju da "odgovorni ljudi" moraju "proizvoditi pristanak" i "nužne iluzije" kako bi "zbunjeno stado" štitili od demokratskog dogmatizma. Na žalost ova politička teologija postala je obilježjem
intelektualnog diskursa, američke geopolitičke strategije danas koja bezmalo cijeli svijet drži kao taoca prijeteći mu najgorom kataklizmom kako na ekološkom planu tako i na planu globalnih i lokalnih konflikata.


Poznavaocima marksističke misli teško je ne uočiti sličnost ove ”usrećiteljske teorije naroda” demokratskog kapitalizma danas sa lenjinističkim konceptom avangarde partije koja usrećiteljski vodi ”neprosvijećeni narod” prema komunizmu kroz vlast radničke klase.


Praveći usporedbu između ova dva usrećivanja naroda, jednog u ”ime demokratije” i drugog ”u ime komunizma” (mi možemo dodati i ono ”u ime islama”) Čomski se poziva na vidovito pretkazanja Mihaila Bakunjina prema kojem se procesi ovih sistema neizbježno kreću prema uspostavljanju pseudo-socijalističkih i kapitalističko-menadžerskih birokracija. I dok je ovaj prvi (pseudo - socijalistički) raspadom bloka socijalističkih zemalja reduciran, smanjen na Kinu i Kubu, to je drugi (kapitalističko - menadžerskih birokratija) upravo u tim bivšim socijalističkim zemljama doživio svoju novu ekspanziju kombinujući obje birokratije u jednu. Nova kapitalističko - menadžerska birokratija je zapravo i regrutovana iz socijalističke birokratije, oslonjena na državnu ili društvenu svojinu koju je logikom saradnje sa stranim kapitalom (Poljska, Mađarska, Rusija) ili proizvođenjem haosa (Balkan) u dobrom dijelu tih zemalja uspjela privatizirati.


Na drugoj strani nestankom vojnog bloka socijalističkih zemalja (Varšavskog ugovora) koristeći momenat narušene ravnoteže straha kapitalističko - menadžerska birokratija posebno Amerike i Engleske je vidjela svoju šansu da proširi svoj uticaj prema prostoru preostalih i nedovoljno zaštićenih naftnih izvora Afganistana, Kuvajta, Iraka (vjerovatno i Irana) upuštajući se u avanture klasičnih osvajanja. Kao preduslov tom osvajanju morala je po istom principu prvo ”proizvesti satanizaciju islama” (religije naroda vlasnika tih prostora) i svakako ”proizvodnju pristanka” kod svog naroda ali i kod institucija u svijetu (UN, EU, NATO).


Tehnika proizvodnje pristanka

Uobličenje strategije proizvodnje pristanka se desilo u nemirnim 1960-im godinama koje su potresale kapitalističke zemlje iznutra. Ulicama gradova je demonstrirala domaća mladost sa Vijetnamkama, i slikama Che Guevare (Če Gevare) tražeći više demokratskih sloboda. Njima su se počeli pridruživati i odvažni političari poput Ulofa Palmea, nemiri su postajali opasan anti kapitalistički pokret.


Tada je Trilateralna komisija, savez liberalnih elita Evrope, Japana i SAD-a, suočena s "krizom demokracije" ponudila program za jednu "umjerenu demokraciju", u kojoj bi, u potpunosti u ciničnom duhu demokratske kulture, nekoliko korporacija kontroliralo sistem informacija, ”štiteći, stanovništvo od demokratskog dogmatizma”.


Danas imamo to što imamo, tvrdi Čomski identificirajući pet filtera kroz koje vijest, da bi to uopšte postala, moraju proći: filter korporativnog vlasništva nad medijima, filter reklamiranja i medijskog oglašavanja, filter "stručnih" izvora koji pružaju samo "prave informacije", filter privilegiranih demantija i filter autocenzure ili pragmatičnoga usvajanja službenoga diskursa. 


Ove filtere ne proizvodi samo država kao jedan segment u kompleksu moći. Kontrolu nad bitnim aspektima socijalne politike u kapitalističkoj demokraciji ima privatna moć, ona ista moć koja kontrolira i ekonomsku politiku.


Oblikovanje iluzija pomoću emocionalno potentnih simplifikacija


Vrlo brižno ideološki i kulturni menadžeri pažljivo definiraju različite strategije oblikovanja mišljenja, pri čemu elite imaju monopol nad tržištem ideja, oblikujući cjelokupnu percepciju političke realnosti uz nevidljivo prisustvo korporacija u samoj strukturi "nužnih iluzija".


Glavnu ciljnu grupu kod koje se oblikuje iluzija predstavlja "neobrazovana masa", većina stanovništva. Ona se mora - kako glasi jedna popularna menadžerska floskula - neutralizirati pomoću "emocionalno potentnih simplifikacija". To znači da je idealna društvena jedinka pojedinac zaokupljen nečim besadržajnim - ideološkom konotacijom ga snabdijevaju televizija i obrazovni sustav, kroz neprestani trening za poslušnost i potrošnju.


Razrješenje krize suvremene demokracije koja je postala robinja kapitalističke birokratije i njihovih menadžera koji proizvode našu poslušnosti nudeći nam iluzije po principu ”daj narodu hljeba i igara” prema Chomskom (Čomskom), nalazi se u ljudskoj prirodi i "instinktu za slobodom".


Samo oprezno, znanstveno iskustvo stečeno brojnim društvenim eksperimentima može pružiti jasnu sliku jednoga pravednog društva, temeljenoga na etičkim principima.


”Misli su one koje mogu odvesti do djela te ih je stoga potrebno držati na uzici,” uočava Chomski (Čomski) baš kao i Meša Selimović smrtnu opasnost svake državne birokratije. I dok Selimovićev Ahmet Šabo boreći se protiv misli koja vodi do pobune, neprestalno ponavlja

”Lovi ribu Ahmete Šabo” to po Chomskom (Čomskom) u razvijenim demokracijama, narod se najefektivnije može kontrolirati kontroliranjem ali i proizvođenjem njegove misli, principom proizvođenju nužnih iluzija, što opet vodi prema onom: ’’Lovi ribu..?



09.01.2009.

Denis Mlivić 1 i 2

 

Prisjetite se onih velikih reklamnih panoa iz prodavnica sportske opreme i odjeće za dječake po svijetu razasutih. Svakako ima ih puno, ali želim vas podsjetiti na onu sa koje nas gleda dječak rasčupane crne kose, izrazito krupnih i crnih očiju, ozbiljna i bezazlena pogleda. Taj dječak se zove Denis Mlivić i želim da ga upoznate.

 

Denis je rođen u Štokholmu 1998. godine. Emina iz Banjaluke i Dino iz Sarajeva, u ljubavi se sreli baš u Štokholmu i posrećilo im se. Kad je dijete za pleas pristiglo poslali ga u školu pleasa u Marikansdans studio. Učiteljica, Marika, ga po plesu primjetila i izabrala u naprednu grupu, ali i preporučila "Synk Casting", firmi koja okuplja mlade i nalazi im posao u svijetu mode.  Poslije nekoliko probnih snimanja "Stadium" ga izabrao za reklamu svojih proizvoda i tako počelo. Polarn i Pyret ima svoje ekspoziture u 23 zemlje svijeta. Redaju se velike firme koje trebaju Denisove usluge: Stadium, Kia-auto, Polarn o Pyret i Eniro u Švedskoj, njemacki Otto, Nappa kompany i CPH basic u Danskoj. Samo Stedijum je Denisove slike izložio u svim zemljama u Skandinaviji.

 

Manekenstvo Denisu dođe više kao igra i dobra zabava uz to se nešto i zaradi, kaže zauzet snimanjem pice u piceriji u Helsingborgu gdje se častimo. Nije mu mrsko ni to što je u školi i tamo gdje se pojavljuje popularan. “Učitelj u školi mu dao nadimak  "all round kille", kojim god poslom da se bavi dovede ga do kraja i ozbiljno, moguće da je to dio i ovog iskustva sa modne piste i odnosa prema kamerama, ali i našeg odgoja”, govori ponosni otac Dino. Denis trenira đžudo, gimnastiku, dobar je u fudbalu, šahu. Prije par mjeseci je u svojoj kategoriji u džudou osvojio zlatnu medalju u prvenstvu na nivou regije Skåne. U matematici je najbolji u razredu, od predmeta kaže da obožava engleski i bosanski jezik, geografiju.

 

Često ga učenici ali I učiteljica moli da priča kako je bilo na zadnjim snimanjima. On se načas uvuče u oko fotografa i objektiv kamere pa objašnajva šta je ono što oni traže kod dobrog modela, onda ode na onu stranu gdje obično on stoji pa objašnjava kako se on ponaša da bi dobili sliku koju ljudi vole vidjeti, ali i na kojoj garderoba lijepo stoji. Fotografija je umejtonost, to je Denis već sjajno uočio, slika komunicira sa svojom publikom I mimo modela, mimo fotografa, ona naprosto počinje da živi svoj život. Upravo tako je nastala i ova fotografija na kojoj “mali” Denis prilazi “velikom” Denisu na zidu praveći novu priču, neobična susreta njih dvojice.

 

Ponosni smo na njegovu radoznalost i ozbiljnost u prilazu onom čim se bavi, neka proba šta želi i izabere ono u čemu uživa i čim u životu želi da se bavi na duže staze, govori otac Dino. Mi, kao roditelji, na školu ne gledamo kao naši roditelji, u smislu "prvo škola pa sve ostalo". Mislimo da ako ima šansu, treba je iskoristiti i na tome graditi svoju budućnost a za školu ima vremena. Nije pedagoški ali to je naše mišljenje naučeno gorkim iskustvom iz Bosne, opet će otac ubacujući u priču i mamu, Eminu.

 

Denis ide svojim životnim putem, trenutno velikim slikama popločanim, da ako od njih i svoju kućicu iz snova napravi.

 

Bosanska pošta- petnaest godina trajanja

Ševko Kadrić

 

U ovih osamnaest godina boravka u Skandinaviji, napisao sam stotine tekstova slaveći događaje ljudskošću obojene i ljude u njihovoj ljudskoj kreaciji, sudbini. Dobar dio njih sam objavio u Bosanskoj pošti či je utemeljitelj neumorni, mudri i istrajni Dževad Tašić, ali nikad ni slova nisam napisao o ovom listu i samu uredniku. Jesam u kameru govorio više puta, jesam falio, ali eto pisani trag nikad i nigdje nisam ostavio. Evo povoda da i to učinim a povod je petnaest godina trajanja ovog lista i povrh svega objavljivanje publikacije „Tragovi o nama“.

 

Da bi se sa pravom mjerom moglo govoriti o Tašićevom djelu treba imati u vidu okolnosti i prostor u kom smo se iznenada zatekli. Rastjerani u dobroj mjeri raspamećeni, Bosanci (i Hercegovici) su bježeći od epicentra ratne bujice, inercijom samoodržanja u svijet odlazili, stotinjak huljada njih se za skandinavske sprudove uhvatio. Tako okamenjeni, smrznuti tražili su malo topline i utjehu. Kao po pravilu na njih su se okomili dušebrižnici u podrume restorana, kafica i picerija sakriveni, otvarajući im vrata svojih objekata pretvarajući ih u njihove „naše“ klubove. Za šankom su im nudili utjehu u piću švercovanom, ćevapu mirisa napuštene domovine, cigareti i vjeri domaćoj, ostalo redajte sami, sve se do danas isto zadržalo.

 

U tom raspamećivanju rastjeranih, pljačci opljačkanih, Dževad Tašić pravi misiju, etablira novinu. Dobro ste pročitali, umjesto ćevapa, pića, suha mesa, cigareta i vjere domaće Bosancima nudi novinu kao izbavljenje. Savio je novinu poput  Noeve barke, na njoj napisao „Bosanska pošta“ i počeo kupiti putnike i saputnike da se na pučinu otisne.

 

Istrajno, bez lule u ustima, kapetan broda je kormilario bespućem nudeći putnicima ono što im je nedostajalo: informaciju, utjehu, nadu, mjeru, saradnike od povjerenja... otvorite jedan od brojeva ove novine pa ostalo dodajte sami.

 

Treba li spominjati podatke o stotinama saradnika i to imena pred kojim naš jezički prostor (bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski) gleda sa poštovanjem i uvažavanjem. Gojko Berić, Kemal Kurspahić, Zija Dizdarević, Ivica Vanja Rorić, Mišo Marić, Adil Hajrić...

Treba li isticati da su pisci, slikari, filmski stvaraoci, karikatoristi, muzičari, naučnici i mnogi drugi kulturni stvaraoci, naučnici i stručnjaci dobili prostor da kažu da postoje, da pokažu to novo u čemu su važni, ne rijetko neponovljivi, uz koje smo svi kao kolektiv postojaniji, vrijedniji, bolji.

 

Možda u ovom bolji, i jeste ono po čemu je Bosanska pošta unikatna, neponovljiva, čitaoci je sa nestrpljenjem čekaju, uz nju naprosto postaju vrijedniji i bolji, ponosni na sebe i generaciju koja je ovdje dovedena da pusti korjenje. I upravo iz te generacije danas izniču sportisti puni snage i želje za uspjehom, pisci koji su na ovim ovdje jezicima propisali, filmski režiseri koji na filmsku traku i naše sudbine stavljaju, naučnici koji produbljuju i slave ljudsku mudrost.

 

Kako je Bosanska pošta uz mudrost, sreću i istrajnost u papiru izdržala na valovima uzburkanih mora, to najbolje zna Dževad Tašić i oni u njegovom najužem okruženju. Radostan sam da novina kao hrana za dušu postoji i traje, sretan da se ljuljuškam u vožnji, siguran da je u ovih petnaest godina ostavila neizbrisiv trag o našem postojanju, čineći nas boljima.