sevko

Ševko Kadrić,

jedna od prvim mojih priča, danas bih nešto vještije detalje ispričao ali sa toliko žara, ljubavi, vjerovatno i naivnosti nikad više.

Fotografija planinara na Maglicu (2386 m/NV)

Vesna Krčmar je slici na Facebooku udahnula novu dušu, uvezala ove zadovoljne, bezbrižne, danas uglavnom po svijetu rastjerane ljude. Fotografija traži priču za sebe, do tada ja joj prilažem jedu u kojoj će se mnogi iz grupe prepoznati.

 

DOK se plamen rasplamtjele vatre propinjao put neba noseći sa sobom nagorjelo lišće, pepeo i iskre od iglica kleke, grupa planinara posjedala po prinijetim kamenim pločama i drvenim panjevima pa pričala o pohodima i marševima, o usponima u stijenama i visokom gorju.

 

Govorili o ljetnim školama alpinizma i speleologije, o školama gorske službe spasavanja na Bjelašnici, Prenju i Jahorini, o čvorovima i bivak opremi. Priča se podgrijavala bocom «Vranca” što je od ruke do ruke išao u krug. Pjesma im upredala glasove ali i želje, nosila ih negdje u nebo ali i vraćala poput zakašnjele ljubavi i poljupca dugo čekanog. Ispod Trzivke i Trnovačkog Durmitora, uz Trnovačko jezero i prašumu Perućicu, sastali se da na Bracin rođendan, skoro deset godina poslije pogibije, gore na Magliću polože cvijeće. Trebali su da ga polože na kamenu stijenu u koju je ukucan klin, u njega ukopčan karabiner i ubačen komad crvenog užeta. U stijeni je uklesan i tekst: «Slobodan Kovačević Braco 1945 - 1976 . Volio je planinu, darovao joj najviše».

 

Kad su otpjevali i ono: «Ponekad s tugom u srcu odlazim u planine te da mrtva druga obiđem i nastavim njegove sne...», među ljubiteljima planine i osvajačima beskorisnog, zavladao je tužan trenutak šutnje, sjete i sjećanja. Samo vatra zapucketala a od Vukašinove kolibe se začuo lavež Gara, što je zalajao na šum, miris, Durmitor ili nebo u mrkloj noći.

 

Do spavanja se čulo još mnogo zgoda, utisaka, pjesme. Mišo je ovo tiho veče na Trnovačkom jezeru ipak htio iskoristiti da bude malo sam, u mislima sa svojim prijateljem iz stotinu priča, kojem su gore na Magliću vjetrovi svirali njemu najdražu pjesmu. Ustao je i krenuo prema izvoru, napio se hladne vode i nastavio oko cijelog jezera. Koračao je, zagledao se u nevidljivo navikavajući oči na tamu, osluškujući šum vjetra, lavež Gara i pokoji kreket žaba. Vatra i šator, sad na drugoj strani jezera, uz odsjaj u vodi na crnoj podlozi noći, djelovali su poput usidrenih brodica u tihoj luci koje čekaju da se nešto desi, da ih povezu lađari, ponese voda ili podigne nebo. Kod oborene smrče opet sjećanja. Tu je jedne zime bio sa Bracom pod šatorom. Jezero zaleđeno, na njemu oko dva metra snijega i leda. Umjesto kočića za šatore udarili su velike drvene. Noću je puhao snažan vjetar i padao snijeg.  Šator se oborio. Morali su ustajati, tražiti nove kočiće, vikati razgoneći vukove, ono za svaki slučaj.

 

Trnovačko jezero, pogled sa Suhe Lastve

 

Sjećanja i samo sjećanja. Jesu li ona i optužbe? Braco je htio solo-uspon sjevernom stranom na Maglić, zimi. Je li to nemoguće? Nije, ali ipak nije uspio.

I tako je Mišo, tražeći odgovore na pitanja koja neodgonetnuta neukrotivo bježe pa mame i izazivaju, stigao do logora u kojem je vatra još gorjela a ostali planinari već odavno spavali. Sjeo je još malo kraj vatre a onda i sam ušao u šator te se uvukao u vreću, u namjeri da zaspi. Sutradan su njegove sumnje trebale biti veće, sutradan se trebao suočiti sa svjedocima, kamenim liticama i planinskim vjetrom.

 

Ustao je prije ostalih, umio se vodom jezerskom, skuhao čaj, napunio čuturicu, napisao poruku ostalima: ”Čekam vas na vrhu Careva dola - Mišo” i krenuo kroz travu, a onda kroz bukovu šumu prema Carevu dolu. Gore na proplanku iznad šumice, tri divokoze poranile i pasle rosnu travu, na vrhu Durmitora sunce crvenom bojom najavljivalo izlazak, a dolje kraj jezera iz logora se dizao plavičast stup dima nedavno naložene vatre.

 

Odlučio je da gore, pri izlazu, pod stijenom doručkuje i sačeka grupu. Ali, znao je da se neće sve na tome završiti, tim prije što nije sam. S njim je u ovim planinama njegov vječiti pratilac, Bracin dnevnik. On ga je lično našao u ruksaku poslije nesreće. Bracini roditelji su mu ga i ostavili.

Listao je mnogo puta listano, čitao pročitano, gledao isječke iz novina, šeme, crteže, male fotografije, ilustracije teksta. Dosta toga poznatog, često je i sam junak napisa, ali ipak bilo nešto nedokučivo. Ko je junakinja priče ”Pipi”? Ko je Pipi? Čitao, prepoznavao motive, ljude, atmosferu, ali ta djevojka je za njega ipak bila tajna. Zašto? Mislio je da jedan o drugom sve znaju, pa ipak!? I opet sumnja: da nije ona stijena, planinski vjetar? Čitao: zapisano 11. decembra 1976. godine:

 

 

”Razmišljajući o onom što pronađoh i pročitah u Vijećnici, krenuh uz Alifakovac, kad ugledah poznat lik koji mi se približavao razvlačeći usne u osmijeh, a kretnjama tijela izražavao neskrivenu radost ovog susreta. Pozdravismo se, onako srdačno, bogami i poljubismo.

- Koliko to ima vremena da se nismo vidjeli? - pitam.

- Skoro dvije godine, čekaj, čekaj, tačno: godina i deset mjeseci.

- O, pa! - izađe iz mene poput čuđenja ovoj tačnosti.

- Ima još nešto - nastavila je - u međuvremenu si bio na Mont Blancu, Matterhornu, pa si imao projekcije dijapozitiva u nekom planinarskom društvu, govorio na radiju...

- Ti mene zaista uhodiš - pobunih se.

- Ne, nego samo čitam i slušam - uvjerljivo će ona.

- Bio bih neiskren kad bih rekao da mi ne godi. Zato predlažem da negdje popijemo kaficu.

- I sok od smreke - podižući dva prsta tražeći riječ dodala je ona, podsjećajući me na moje predavanje o ishrani u prirodi.

- Onda je i izbor pao, ”Behar” - rekoh.

I dok smo pili kafu i sok od smreke, slušao sam jednu naoko uobičajenu studentsku priču, tačnije priču studentice iz provincije koja se našla pred preprekama na studiju, izazovima velegrada, onda taj teret nastoji prenijeti na druge, sve osim sebe... Ali ne, ovo je bila ipak drugačija priča, iz ovog poraza se nastojalo izaći kao pobjednik i ona je pokazala dovoljno uvjerenja i želje da to i učini te meni ne osta ništa drugo već da i sam povjerujem.

S    obzirom da su dolazili novembarski praznici, Pipi je izrazila želju da pođe sa mnom u planinu. Rekao sam da pripremi opremu, da ću je nazvati. Uzevši njen broj telefona, rastali smo se uz ono:

- Onda, vidimo se.

- I čujemo - podsjećajući me na obećanje dobacila je.

 

 

***

 

Za praznik sam namjeravao na Treskavicu, te zamolih sekretara da mi osigura još jedno mjesto. Kad sam je nazvao, reče mi da poziv čeka cijelu vječnost, da je od prijatelja pozajmila cipele i ruksak a od mame dobila paket. Dogovorili smo se o polasku,  spuštajući slušalicu nasmijah se i za sebe velim: ”Odlučna, nepokolebljiva”.

Pred muzejima, odakle kreće autobus za Trnovo, bila je prije mene i iz daljine pokazivala rukom svoj planinarski izgled - cipele, gležnjake, planinarske hlače, pleteni vuneni džemper, te ruksak na leđima.

U autobusu je Jare, taj lukavi planinski vuk, oduševljavao i nasmijavao planinarskim pričama, koje sam ja već slušao, u nekima i ulogu imao, ali ovaj mudrac to tako iskarikirao i uobličio da čovjek samog sebe jedva prepozna.

Tamo negdje pri usponu uz strmi Skok počela je da gubi tempo, češće se odmarala i napokon priznala da je jako umorna. Pojeli smo jabuku i stojeći sam joj skrenuo pažnju na vodopad Skakavac koji je u jesenjem ambijentu, uz šum padajuće vode, zaista veličanstveno djelovao.

Pipi me pitala kako doživljavam sklad boje i oblika, ovu igru prirode i muziku koju neprekidno svira voda što u isto vrijeme znači snagu i radost, život i prolaznost. Pitala me volim li djecu, kakvo bi im ime dao. Kad sam rekao dječaku Goran a djevojčici Jasna rekla je da sam nepopravljiv, da sam lud.

Od Zagrizala smo išli uz svjetlost baterije. Pitala me ima li vukova, kako se ponašati pri susretu sa medvjedom, zaustavljala se pred većim grmljem i pitala ”šta je ono”, a onda ugledavši svjetla doma na Kozjoj Luci skakala u mjestu ne vjerujući svojim očima vičući: ”Dom, majke mi dom!”

U domu su planinari sjedili, pričali, igrali remija, neki pjevali. Nešto, od znoja mokrih, košulja sušilo se oko naložene peći, a Jare je primjećujući nas kako ulazimo preko sale dobacio novoj planinarki: ”Hej, ljudi, majke mi i ono haustorče stiglo!” Začulo se ono planinarsko ”Op, op, op” što u ovoj situaciji znači i čestitku i pozdrav i ohrabrenje. Jare nam je, tačnije njoj, napravio mjesta kraj peći, a onda donio dva čaja.

Pošto se okrijepila, popila čaj i zagrijala leđa, pitala me gdje može da se presvuče. Uzeo sam ključ od dežurnog i krenuli smo u sobu broj 9 da se presvučemo i ostavimo stvari. Dok sam ostavljao ruksak na stolicu pored vrata i rovio po njemu tražeći suhu košulju, Pipi je prokomentarisala:

- Jao, što je toplo.

- Ovo je najtoplija soba, kroz nju prolazi dimnjak iz sale - rekao sam okrećući se prema njoj. Zastao sam u kretnji, vidio sam je ispred sebe okrenutu leđima i do pasa golu. Osjetio sam nemir, zatečenost ovom, možda priželjkivanom situacijom od koje sam ipak poželio pobjeći.

- Presvuci se ti, ja ću biti u sali - rekao sam hvatajući rukom za vrata. Osjetila je moj pogled na sebi, nervozu u riječima, osmjehnula se i okrenula glavu a onda i tijelo prema meni.

- Samo nemoj reći da se vi planinari plašite žena i golih grudi - rekla je obavijajući ruke oko mog vrata. Gledao sam je u oči, usne su joj podrhtavale, zjenice se širile a niz lice se otisla jedna pa još jedna suza.

- Pipi, ti plačeš - rekao sam tek toliko da nešto kažem.

- Da te podsjetim, ti si me nazvao Pipi, toliko sam željela da me još neko zovne tako ali i plašila da ne ubije ljepotu tom imenu koje si ti dao.

Prešao sam joj prstom preko usana, rukom kroz kosu, poljubio pirgavi nos, pa suzu na obrazu...”

 

***

Ovdje je u dnevniku nalijepljena novogodišnja čestitka, rađena drvenom olovkom u boji, na kojoj je lik pirgave djevojke sa cvjetovima runolista u kosu upletenim. U ruci je držala pticu, a na drugoj strani je bio tekst: ”Samo ona nikad ne ostavlja”.

Poslije čestitke u dnevniku je ostavljena jedna strana prazna, slijedi zapis o Prenju - pisan 25. decembra, u kojem se Pipi nigdje ne spominje.

 

***

Vidjevši da će grupa iz šatora ubrzo stići do njega, Mišo se samo javio: ”Helop!” i krenuo prema vrhu. Koračajući tražio je odgovore na pitanja: ”Što je nema u zapisu o Prenju? Šta je trebalo stajati na praznoj stranici, njih između ostalih stranica nema? Možda je... nije... vjerovatno... nije, znam njega. Vidjevši nedokučivost odgovora prekorio je sebe: ”Mučiš se, a možda je samo jedna od prolaznih avantura.  Usporio je korak i sa više pažnje počeo zagledati cvjetove tražeći encijan i ostavljajući mogućnost ostalima da ga stignu.

Izlazeći na greben na kojem se spajaju putevi, onaj s jezera i onaj s Lokva Dernečišta što vodi preko Klekova Pleća do vrha, vidio je siluetu žene planinarke i dječačića koji je u crvenoj vjetrovci sa žutim ruksakom na leđima trčkarao iza nje. Pomislio da se vjerovatno vraćaju s vrha. Obuzelo ga je divljenje prema ženi koja je sa dječačićem imala hrabrosti i volje da porani i popne  se na najviši vrh Bosne. Gledao je još trenutak kako se drma kleka u kojoj su nestali, a onda je, skinuvši ruksak s leđa, sjeo na busen meke suhe trave i pričekao grupu iza sebe.

Kako se put do ploče smanjivao, tako je sjeta pa i bol u njegovim prsima rasla. Planinari su brali encijan i zabadali u vijenac kleke, što su ga putem spleli. Mišo je zaostajao iza grupe ni sam ne znajući zašto. Vidio je stijenu, crveni komad užeta se već iz daljine prepoznavao. Planinari su okružili stijenu, zakopčavali se pripremajući  se za svečanu tišinu posvećenu životu uime života.

Iznenada se grupa uskomešala, začuo se žamor, čuđenje. Okrenuvši se prema Miši jedan iz grupe je rekao:

- Ovdje je već neko bio.

- Da, maloprije dolje u kleku je zamakla jedna planinarka i dječak - rekao je Mišo dok mu je pred očima zaigrala maloprijašnja slika planinarke, dječaka i drhtaja klekovine u koju su zamakli.

- Evo svježeg cvijeća i slušaj šta piše: ”Braci s ljubavlju, Goran i Pipi”.

Mišo je zastao u kretnji, disanju, osjećajući da je čuo nešto nevjerovatno. Osjećao je da će zaplakati, da će potrčati, zovnuti. Ipak je samo sjeo zaleđena pogleda u vrh Volujaka na drugoj strani, a preko usana mu je izlazilo u šapatu: ”Goran i Pipi”.

 

 

P.S.

Ovo je jedna od prvih priča koje je autor napisao i objavio. Bio je zagubio, kao i još nekoliko prvih objavljenih. Na jednoj od planinarskih internet stranica poslao je poruku planinarima, ako je imaju da mu je nekako i dostave. U proljeće 2004. Edin Durmo planinar, pisac, naprosto avanturistički duh svim svojim bićem, u časopisu ”Izazov” objavio je priču prenoseći je iz časopisa ”Naše planine”. Durmo je uz priču i ime autora toliko toga lijepog napisao da bi bilo neskromno to sad i prenositi. Hvala mu.

Ševko Kadrić, iz tek objavljene zbirke novela

PISMIMA sam se uvijek radovao, onima koja sam pisao s drhtajem, ali i onima koja sam nervozno otpakivao očekujući susret s nekim u njima sakrivenim. Pismo nastavnice u penziji Ane Ć. iz grupe je najdražih. Ne zato što u njemu lijepo govori o mojoj knjizi, ne, iako moram priznati da mi laska, nego zato što mi je u njemu poslala i svoju, našu priču. Na meni je da je s vama podijelim. Još da mi je znati da to učinim s onoliko radosti koju sam osjećao čitajući Anino pismo, radujući se junaku kojeg ćemo u priči nazvati Dino.

 

Primijetila sam ga u jednoj od škola gdje sam predavala maternji jezik. Nije dolazio na nastavu, ali ga je bilo nemoguće ne primijetiti. U sali za ručavanje stajao bi uz aparat za mlijeko s pune dvije čaše, onako stojeći pio je čas iz jedne, čas iz druge. Stidjela sam se nemoćna da bilo šta učinim. Plašila sam se da ne napravim gore nego je bilo, čekala da neko drugi od nastavnika reaguje. Učenici su se smijali. Pantalone su mu bile na pola stražnjice, mesingani debeli lanci po prsima visili, nokti neodrezan,licei neumiveno. U zbornici kao da nastavnici i nisu imali šta drugo pričati, samo Dino uradio ovo, Dino uradio ono.

Začudilo me kad me rektor zamolio da mu pomognem, upravo oko Dine. Riječ je bila o matematici. Tražio je način kako da ga izbaci iz razreda, i poslao ga meni u izdvojenu učionicu. Pojavio se gegajući se u hodu, sa slušalicama u ušima, mobitelom u ruci i komadićem papira. Ni olovke, ni udžbenika, ništa. O Bože kazne, pomislila sam vidjevši i u djetetu sve one tužne i teške trenutke kroz koje sam prošla kroz kampove za izbjeglice, slušajući priče o ugroženosti muslimana, koje su uglavnom naglašavane i pričane kad bih se ja odnekud pojavila.

Sama sam otišla nastavniku matematike, uzela udžbenik, teku i olovku, ali i pitala dokle je Dino došao.

- Počnite ispočetka - rekao je nastavnik, a ja mislila da se šali. Tri mjeseca nastave prošla, a on njega nije privolio da uradimakar  jedan  zadatak.

- Pričala sam Dini na našem jeziku, dok je on na stranu odlagao ona čudesa iz ušiju i džepova. Počeli smo baš od početka. Iščitavali zadatke, pravila kako se rješavaju i onda radili, zajedno. Ja se prisjećala matemetike i pravila, želeći ga privoljeti da se skoncentriše. On se navikavao i na mene i na rad. Ispostavilo se da su mu švedski jezik i koncentracija bili najveći problem.

-   Ana, hoće li ponovo biti rata u Bosni? - pitao me odjednom. Zastala sam zatečena, na pitanje nepripremljena. Da li onih osamnaest zadataka koje smo uradili za samo dva sata ili ovo pitanje, ali Dino mi se od tog dana pod kožu uvukao. Gledala sam ga kako prilazi nastavniku i pokazuje teku s urađenim zadacima očekujući pohvalu, a onda je odnio jednoj djevojčici u zadnjoj klupi.

- Vidi koliko sam ja uradio! - čula sam kako joj je rekao.
Rektor mi ga je upisao u šemu, a ja otvorila ovu teku koju ti šaljem i
na njoj napisala njegovo ime.

4. decembar

Najavila sam se Dininoj mami na kafu, kuć,i privatno u želji da mi pomogne da se držim na distanci, plašila sam se da me emocijene savladaju. Prevarila sam se. U njih sam još više upala.
Pušila je kad sam došla, nije prestajala ni kad sam se požalila da 
ne podnosim cigarete, a ni kasnije, kad su djeca kući došla. Imala ih je dvoje - Dinu iz prvog braka i jedno sa novim mužem. Saznala sam da je Dinin otac u ratu poginuo, da je ona ovom novom, da bi se inostranstva dočepala, prešutala istinu o Dini.

-   Rekla sam mu da nemam djece! - govorila je plačući, govoreći o Dini i onom što ima na savjesti. Plašila se da joj sa djetetom ne bi brak ponudio; a ona u glavi planirala da kasnije, kad papire dobije, i Dinu ovamo dovede. I tako godinu za godinom, pune dvije. Dijete u poratnoj Bosni uz njenu majku ostalo. Živjeli su od onog što bi im ona krijući poslala. Kasnije sam se prisjećala jedne šetnje kroz gradski park u kojem me Dino podučavao koja je biljka  jestiva, od kojeg korijenja se može čorba praviti. Shvatila sam da ga je to nana naučila dok su po livadama korijenje brali da prežive. Jednom sam ga slučajno upitala čega se plaši.

-   Da nana ne umre! - izletjelo je iz njega.

Shvatila sam da je to bio jedan od strahova koje je iz Bosne donio.

12. decembar

Rekla sam rektoru da ćemo uskoro biti gotovi s plavim
poglavljem i da prelazimo na crveno.

- Ne morate, dovoljno je plavo! – izletjelo mu je . Učinilo mi se da crveno poglavlje i nije Dini namijenjeno, nije namijenjeno učenicima poput njega. To me zaboljelo. Srela sam Dinine roditelje ponovo, sad je i očuh bio kod kuće. U glavi sam imala sve, sliku strahova i bolova u dječijoj duši, sliku porodice u kojoj živi, ideju šta bi trebalo učiniti odmah.

- Veliki problem je razumijevanje onoga što nastavnici od njega traže -  govorila sam im, objašnjavajući ono što sa njim radim i kako napredujemo.

- Dino mora, pod hitno, početi trenirati neki sport. Tako će
vratiti samopouzdanje i kreativno upotrijebiti energiju koju
prosipa po hodnicima i dvorištu škole, u tuči sa djecom. Predložila sam tekvando, valjda zato što mi je to prvo na um palo a i trenera sam poznavala. Jedan naš.

- Ni govora, proderao se očuh, još treba da nauči kako djecu bolje da tuče i ovako nikako da izađemo na kraj s njim.
- Omekšaj ga, pred tobom je noć! - rekla sam Dininoj mami dok sam izlazila, šaleći se. I stvarno, omekšala ga je. Za nekoliko mjeseci Dino je polagao za žuti pojas. Išla sam to da gledam svojim očima. Pobjegla sam kući u strahu da se ne rasplačem.

Matematiku smo davno prošli. I onaj plavi, ali i crveni dio knjige.
Dino je položio test, dobio VG iz matematike, a onda postao pravi lovac na dobre ocjene. Svaku od njih sam bilježila u ovu teku,  možeš ih pokupiti ako hoćeš.  Ona nesigurnost što je nadomirivao visokim glasom i snažnim pesnicama iz njega je iz dana u dan nestajala.  
-   Sad sam potaman! - rekao mi je jednog dana, a ni pitala ga nisam. Samo tako, izletjelo iz njega kao da je očekivao da to želim čuti. Tad je već nosio crveni pojas u tekvandou i spremao se za trenera.

Ana mi je uz pismo i onu teku  poslala fotografiju i tekst iz novina.
Na fotografiji Dino u grupi gimnazijalaca pod bijelim kapama.  Na njoj piše:

”Mojoj Ani, nastavnici, koja će slici dodati i ono što drugi ne znaju.

Hvala, Dino, na jesen student!”

U tekstu iz novina piše da je u komuni otvoren novi tekvando klub, sa slike se smiješi trener okružen djecom u bijelim kimonima. Pročitah i trenerovo ime - Dino.

Uz deset godina boravka u Švedskoj, sjajnog glumca i reditelja Ise Porovića.

Pribilježio, Ševko Kadrić

Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu iduće godine puni 30 godina svog postojanja. Visokoškolska institucija koja je višestruko obilježila prostor Bosne, ali i mnogo šire. Kroz sjajne uspjehe Ise Porovića, glumca iz Štokholma ćemo se prisjetiti Akademije, profesora ali i studenata.  (H)istorija je da su profesori na akademiji bili : Dr. Razija Lagumdžija, Borislav Stjepanović, dr Miroslav Avram, Emir Kusturica, Miroslav Mandić, Nenad Dizdarević, Miralem Zupčević, Admir Glamočak, dr Nenad Vuković, dr Dževad Karahasan... Podsjetimo na sjajnu generaciju studenata koja je iznjedrila kultnu komediju „Audicija“, i kultni kamerni „Obala 13“,  na ratnu generaciju koja je bila duhovno svjetlo u opsjednutom Sarajevu, na svjetska filmska priznanja, Zlatnu palmu, Zlatnog medvjeda, Oskara. Sve ovo i mnog više od toga vezano je uz ime i aktere Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, Obala 13.

Troje bivših studenata ove akademije su danas žitelji Švedske i vrlo uspješni kulturni radnici, glumci redatelji, rukovodioci kulturnih ustanova. Za Jasenka Selimovića naša čitalačka publika zna dosta toga, o glumici Veri Veljović ćemo pisati neki drugi put, junak ove priče je glumac i reditelj Iso Porović.

 

Iso je diplomirao na Akademiji u Sarajevu 1989. Godine. Prvo profesionalno uhljebljenje na daskama našao je u „Kamernom teatru 55“. I ako je, kako kaže igrao u svim profesionalnim pozorištima u Boni i Hercegovini ipak najdraži period rada, kad je Bosna u pitanju, mu je u „Bosanskom narodnom pozorištu“ u Zenici. Tu je kao prvak pozorišta odigrao 45 glavnih uloga i režirao veći dio predstava od1988 do 2001. Godine, od kada počinje Isina nova glumačka priča ova švedska.

Ono što jeste fascinantno, kad je Porović u pitanju, to je vrijeme za koje obvladava švedskim jezikom i neophodnom sigurnošću da stane na daske koje život znače. Svoje oduševljenje onim što je u međuvremenu na polju glume i redateljstva napravio, sam i glasno izgovorio, povezujući to sa voljom ili srećom.

 

”Kada je Ingemar Stenmark bio na vrhuncu svoje karijere i kada je postizao najveće rezultate, baš tada su mu mnogi čestitali i govorili kako je imao izuzetnu sreću! On bi samo tada konstatirao: što više treniram, trudim se, nastojim, što više znam šta hoću, to mi ljudi sve više i više govore da imam sreću!

Uz ovu anegdotu bih dodao da moj lični ”uspjeh” u Bosni, a i u Švedskoj je bio bez sumnje uzročen srećom da sam se našao baš na određenom mjestu u određeno vrijeme, i da sam sreo baš te ljude koje sam sreo. Ali, mislim, iskreno, da je sve to zavisilo i od ambicija koje sam imao, upornosti koju sam pokazao, pa i, ako hoćeš, i umjetničkim kvalitetima koje prate i uspjesi”, objašnjava Porović.

Iso je dovoljno dobro naučio švedski jezik da je do sada odigrao dvadesetak uloga u raznim pozorištima (Kraljevsko dramsko pozorište – Dramaten, Državno pozorište – Riksteatern, Regionalno pozorište – Teater Västernorrland). Objavio knjigu poezije na švedskom jeziku, zastupljen je u nekoliko antologija poezije. Režirao je nekoliko predstava. Igrao u nekoliko filmova, a trenutno mu je u pripremi i prvi film, koji ću on režirati. Dobitnik je nekoliko nagrada za umjetnički rad u Švedskoj, između ostalog priznanje Švedske Akademije nauka i umjetnosti, za poseban doprinos razvoju švedskog teatra.

Radio je i kao gostujući profesor na švedskim Akademijama dramskih umjetnosti, za nepunih deset godina života u Švedskoj, toliko postići u svojoj struci gdje je glavni alat jezik, je naprosto fascinantno.

B.P: Ti si jedan od najkompetentnijih Bosanac koji može napraviti poređenje ili preplitanje dvije kulture, one bosanske i ove švedske, u toj oblasti teatra, filma, pitam u želji da više saznamo o tom dijelu kulturnog preplitanja nas i njih.

 

Porović: Ono što se zove zanat u oblasti scenskih umjetnosti je konstanta na neki način i u Švedskoj i u BiH, kao i u bilo kojoj drugoj zemlji u svijetu. Ono, na čemu filmska i pozorisna umjetnost počiva u tehničkom smislu, pronalazi svoju zajedničku crtu na svim meridijanima.

Razlike su, prije svega u ukusu, ili u onome što švedska, odnosno bosanskohercegovačka publika više voli, cijeni više nego neki drugi stil ili žanr. Tako da se u Švedskoj najčešće postavljaju na scenu komadi u psihološkom realizmu i realizmu, ili sa druge strane komadi sa puno muzike i plesa.

U Bosni i Hercegovini preovladava običaj, ili tačnije rečeno je komedija i eksperimenalni teatar najčešći oblik rada u pozorištu.

Po pitanju filma, opet mislim da je nešto slično u pitanju kao i u vezi sa teatrom.

B.P:  Gledano kroz prizmu čitanosti, čini se da je neko davno Bosance zavadio sa knjigom, kako to izgleda sa aspekta teatra, ima li ih, srećeš li ih ovdje?

Porović: Nekoliko godina sam, između ostaloga, radio u Državnom pozorištu Švedske (Svenska Riksteatern), koje mu je glavna zadaća da igra svoje predstave na turnejama i na taj način dođe do svakog potencijalnog posjetioca, ljubitelja teatra, kako u velikim gradovima, tako i u malim mjestima u cijeloj državi. Sa tim teatrom sam, putovao i sretao publiku u raznim regijama, ali, nažalost, kao da Bosanaca nema uopšte u ovoj zemlji! Vrlo, vrlo su rijetki oni koji dolaze na pozorišne predstave. Ako ne bi smo računali moju rodbinu i lične prijatelje!

Kako sve to izgleda na amaterkom planu, i na planu folklora i kulturnih društava koji su pri Bosansko-hercegovačkim klubovima, je za mene potpuna nepoznanica, jer nikada nisam u Švedskoj radio na taj način.

B.P: Oslanajući se na iskustvo bivše Jugoslavije, Bosne ali i Švedske, šta ti je u dalekozoru za budućnost, gdje ćeš tražiti svoju životnu zvijezdu vodilju?

Porović: Možda će ”zvučati” neskromno, ali mislim da sam ja već našao moju zvijezdu vodilju, na svu sreću, tako da ne moram lutati i tražiti je! Ta zvijezda vodilja je: Apsolutno Dobro, Ljepota, koja je  Jedina Istina…

Naslovnica knjige

Knjigu posvećujem stvarnim junacima ovog pripovjedanja, ljudima koji su mi govorili a ja sakupljao, bilježio. Njihova imena su mimo stranica knjige, njihova priča je ovim postala i naša.

Autor

 

Ova zbirka pripovjetki je obuhvatila ono što smo sadržajem i porukom smatrali najprikladnijim da postane cjelina. Čitaocu smo u knjižnoj formi ponudili pripovjetke poput: Galeb, Brodolom, Srđo, Bajro podvornik, Bina, Đuka, Zulfikar, Planinarova ljuba...

 

Ti što bi želo imati knjigu u svojoj biblioteci i rukama prije ostalih, ovo je prava adresa

 

[email protected]

[email protected]

 

Enes Topalović, pisac koji  nije još sve rekao

 

Ševko Kadrić

Krajem decembra sredstva informisanja na Balkanu su donijela vijest o V.B.Z-ovoj književnoj nagradi. Na konkurs za najbolji neobjavljeni roman u Zagreb je stiglo 106 rukopisa iz cijele bivše Jugoslavije. Žiri na čijem čelu je bio Miljenko Jergović, je u najuži izbor onih kojima je trebalo uručiti nagradu u iznosu od 100 000 kuna, izabrao pet naslova: ”Ruski dnevnik”, ”Na kraju svega”, ”Kremšnita”, ”Behar u Karolinentalu” i "Braten Rerigemente",

Autor rukopisa ”Na kraju svega” poslatog pod neobičnom šifrom ”hadum” je Enes Topalović iz Norveške. Ako je suditi po broju međunarodnih priznanja dodjeljnih piscima u dijaspori onda se centar BiH književnosti preselio među pisce van matice (BiH), a sam epicentar je u Skandinaviji. Iščitavajući Topalovićev rukopis, uskoro i objavljen roman, bez ikakvog pretjerivanja reći ću da je u pitanju djelo koje bi piscu većih naroda, ili naroda koji cijene svoje pisce i njihova djela, obezbjedilo književno mjesto u samom vrhu onoga što se danas naziva svjetska književnost. Ovako ostaje da Topalovićev uspjeh skromno obilježimo kao i uspjeh svih onih koji su nas podarili novim knjigama i svjetski značajnim književnim nagradama.

 

”Prema riječima izvršne urednice Sandre Ukalovic iz VBZ-a moj rukopis je dobio najbolje moguće ocjene žirija, a šta je presudilo pri konačnom odabiru najboljeg od 5 iz najužeg izbora ne znam, to treba pitati nekog od članova žirija. Lično sam, naravno, prezadovoljan i ovim na neki način "drugim" mjestom, obzirom da su se na natječaju, uvjeren sam, okušala mnoga afirmisanija i iskusnija pera, a pobjedniku natječaja, Draganu Paveliću, za roman ”Behar u Karolinentalu” ovom prilikom i čestitam. Za mene je važno da sam ušao u to društvo i potpisao vrlo povoljan ugovor o izdavanju romana”, govori Topalović bez euforije kuju bi bilo za očekivati.

Obradovao nas je i viješću da prije nekoliko mjeseci potpisao i ugovor sa izdavačkom kućom ”Commentum” oko izdavanja njegovih pripovjetki i na norveškom jeziku.

Inače, Topalović trenutno radi na još jednom romanu koji bi trebao biti završen u toku godine i o kojem ne želi govoriti više ovom prilikom (”da ga ne urekne”, kako kaže).

”Na kraju svega” je retrospektiva Kasimova života koji reprezentuje cijelu jednu generaciju, jedan prostor i jednu sudbinu, je li to bila i pisceva nakana, pitam Topalovića o novom romanu.

 

”Roman ima dva glavna lika potpuno suprotnih karaktera, Kasima i Jakuba. Oba poticu iz istog jahorinskog sela, ali njihove sudbine-priče idu različitim meridijanima svijeta i zbivanja, da bi se ipak nakon pola ljudskog vijeka, koliko obuhvata vijeme radnje romana, srele negdje na hladnom Sjeveru zemljine lopte, haman kod Sjevernog pola, kod samog šarafa na globusu, i naravno, šta bi drugo do gledale u prošlost i nostalgično težile retrospekciji tj povratku, govori Topalović uvodeći čitaoca u priču i priznaje i njemu značajnu ulogu nastavljajuci: ” Ali, nije moje da otkrivam tajne knjige. Čitalac je isto toliko umjetnik kao i pisac ako se nađe i prepozna u ovom mom labirintu meridijana i paralela spletenih u mrežu bosanskih sudbina, a uvjeren sam da hoće bar onaj simboličan procenat onih koji znaju osjetiti knjigu i razumiju koliko ona znači za kulturu, kako onu lokalnu, nacionalnu, tako i univerzalnu. Ako se to desi, knjiga je postigla svoj cilj i nakanu”, dodaje optimistično mameći čitaoca na čitanje.

Ako je suditi po onome što sam do sada pročitao od Enesa Topalovića, a pročitao sam sve što je objavljeno, ovo je po strukturi djela, kvalitetu vođenja radnje i poetičnosti rečenice njegovo do sada najbolje napisano djelo.

Topalović kaže da je počeo pisati u četerdesetim, prije svega terapeutski, šegačio se tada sam sa sobom poredeći se sa Titom koji je u tim godinama počeo revoluciju, a Meša Selimović pisao: "Četrdesete ... teško vrijeme, nit si dovoljno mlad da počnes iz početka nit dovoljno star da se pomiriš sa sudbinom…", ne znam da li sam baš tacno citirao, ali mislim da je otprilike pisao tako. Upravo u tim "teškim" četerdesetim je napisao i objavio prvi, njemu još uvijek najdraži roman, "Let kroz snove" 2003. godine.  Pisac svoj prvjenac osjeća sa naglašenim emocijama, ali mu je on i neka vrsta orjentira, kuda i kako ići, odnosno ne ići.

 

Topalović smatra da je saradnja među piscima dragocjena, ovog puta naglašava ohrabrenje koje je dobio od kolege Safeta Sijarića koji ga je osokolio da rukopis pošalje prema Zagrebu zbog čega mu je vrlo zahvalan.

Pošto Topalović već duži niz godina radi kao nastavnik maternjeg jezika u Norveškoj u gradu Bergenu, učinio mi se pravom osobom za pitanje, učinka bosanskog pisca na okolinu, obzirom da su Bosanci narod koji malo čita, narod koji je neko davno sa maternjim jezikom zavadio.

 

”Nažalost pisac u našem narodu nema neki kredibilitet. Mislim da sam negdje pročitao da samo 5% posto naših ljudi čita knjige, dok je kod  Norvežana i ostalih Skandinavaca, taj procenat ako se ne varam oko 30%, što samo po sebi govori o uticaju književne riječi na ukupnu kulturu naroda. Moji pokušaji da književnost, knjigu i pisca uvedem bar u istu ravan sa npr cijenjenim sevdahom, u bosanska udruženja nisu dali neke rezultate. Rukovodioci BiH udruženja, saveza, zajednica i sl sa svojim ”mrežama za kulturu”, koje najčešće finansira ova vrlo fer država Norveška, nisu imali baš sluha za jedinu umjetnost za koju se dodjeljuje Nobelova nagrada, tj. književnost, te su moje inicijative uglavnom kočene i odbijane od istih tih ljudi za koje je izgleda najveća kultura dobra ”fešta”, tj udri brigu na veselje. Zato naše sadašnje komšije, Norvežani, Švedi i Danci, poznaju našu književnost (i kulturu) najčešće kroz morbidno "nabijanje na kolac" iz nagrađenog Andrićevog romana "Na Drini ćuprija".

S druge strane Centar pisaca Norveške, Forfattersentrum, čiji sam član, svesrdno podpomaže i cijeni književnu kulturu Bosanaca pa i moj rad. Djelimično su pomogli oko pomenutog prevoda mojih pripovjedaka, te oko raznih aranžmana, promocija i sl bez kojih knjiga teško ili nikako ne dolazi do bosanskih čitalaca koji su još uvijek moja jedina i najdraža publika.”

Nama ostaje da iz svega ovoga zaključimo da ne postoji most, veza između dvije kuture na tom književnom nivou.

Na kraju svega, nam ostaje da čestitamo piscu na dobru rukopisu i priznanju koje ga prati, ali i zaželimo čitalačku publiku, što i jeste potajna želja svakog pisca.

 

 

Mehmed Zaimović, ulje

 

Ševko Kadrić

„Ja sam Zulfikar, ovi što su tek došli iz Bosne, misle da nisam sav svoj i da volim lagati. Nikad nisam lagao neću ni tebi. I da hoću ne mogu, ti si učen čovjek i odmah vidiš da sam ja božiji stvor sa posebnim poslanjem“, govori mi gledajući me u oči, pružajući ruku kad sam otvorio vrata kancelarije. Zvonio je na vrata, ja pitao ko je, on se predstavio na našem jeziku, ja ga pustio iz radoznalosti.

„Je si li za kafu?“ učini mi se najmudrije da ga kafom prekinem ili tačnije da ja dobijem na vremenu i razmislim, šta da radim i saznam što je baš meni došao.

„Čujem da si pisac?“, nastavio je hodajući za mnom do kuhinje.

„Jesam“, odgovorih kao da se branim.

„Nisam čitao to što pišeš, ali Stvoritelj nam je dao različita poslanja. Tebi kao piscu demon preko inspiracije ispije krv, ostavi je na papiru i ode, ali papir i trag ostaju...“

„A tebi?“

„Meni, meni je prvo poslao demona da mi otme porodicu a sad govori poruke da ljudima od moći otvaram oči“, šaptao mi je osvrćući se da nas ko ne čuje.

„Kad i koje poruke?“, pitao sam ga prihvatajući šaptanje kao način razgovora u zatvorenoj kancelariji Milja prtije.

„Stvoritelj je ljut na ljude, njihov razvrat, neukost i želju da sve kupe i prisvoje. Počinje da upozorava, trese zemlju, podiže vodene valove, puše vjetrovima, pali vatrom, topi led...“

„Zar nije počeo?“, upitah kao da se čudim.

„Jeste ali ovo nije još ništa, prava srdžba tek dolazi“.

„Hoćeš kafu sa šećerom?“, pokušah da ga vratim kafi i svakodnevnom ćaskanju.

„Ako ima mlijeka, šećer ne koristim“, spustio se sa nebeske srdžbe na običnu kafu i obično mlijeko, zagledan u zidove i slike leptira po njima okačene. Oko nas se načas omota tišina, on raširio noge kao da očekuje napad leptira što hoće sa slika da iskoče. Tišina potraja, njega leptiri ne napadaju, ali ga misao iznutra gazi i strah da i na usta ne zakorači.

„Pretpostavjam da si iz Bosne, Zulfikaru, ako sam ti ime dobro zapamtio?“, nastavio sam o običnom odvajajući ga od onih samo njegovih misli i samo njegovih leptirova.

„Iz sela blizu Brčkog, ovdje sam došao kad je Gospod bio dobre volje, prije nego se rasrdio“.

„Sam ili sa porodicom?“, preduzimao sam inicijativu odvajajući ga od Gospoda.

„Sam... sam“

„I ostao si sam?“ bio sam uporan tražio sam priču za mene a ne njegovu kojom je od nečega i nekoga bježao u carstvo nebesko. Zagledao se u mene sa nevjericom a onda procjedio kroz zube kao da iz njega govori neko drugo i drugačije poslanje.

 

„Kad sam ovdje zaradio dovoljno novca, otvorio sam restoran, Šveđanke me koristile kad i koliko su htjele, meni trebala domaćica, odem u selo i dovedem, mladu komšinicu, skoro da sam joj mogao otac biti. Brzo je jezik i zanat u kuhinji svještila, rodila mi sina, trebala nam pomoć u kući i dadilja...“ Učinilo mi se da je rekao nešto što nije htio, nešto se u njemu izdajnički lomilo. Pio je kafu ali se u njemu izgubio onaj što je maloprije bio na vratima sa jasnim poslanjem od Gospoda lično, oči mu načas zgasnuše, utihnu.

„Nemoj pričati, ako ne želiš, svi mi imamo svoje drame, svoju muku“, odvraćao sam ga da ne kaže ono što se u njemu kupilo i htjelo na usta izaći.

„Dovela je mlađu sestru, skoro deset godina mlađu, tek se bila zacurila. Pazila nam djecu, živila sa nama, iz mene demon progovorio, počeli smo se tijelima opijati, tačnije ja njenim. Bilo mi žao što u njenim godinama nisam sreo neku sličnu njoj, nego me uvijek starije, ružne i pijane progonile. Demon mi nije dao mira, progonio me, ženi sam rijeđe prilazio, sestri joj kupovao sve ono što sam ja nekad želio da meni kupe...“

 

„Žena vas nije otkrila?“

„Mislio sam da nije“...

Tek sad sam bio siguran da od onog njegovog poslanja spašavanja svijeta nema ništa, pokušao sam spasiti njega.

„Kažu da savremen muškarac ima ženu i ljubavnicu, ti obje u jednoj porodici našao, nekad je teško čovjeku da zna gdje se završava dobro a počinje zlo, i šta Onaj što nas kuša hoće sa nama?“, pokušao sam biti mudar, ali mi se moja mudrost učinila neuvjerljivom.

„Rat joj dio porodicu nama doveo, ja išao na mađarsku granicu, tri puta dovlačio, zapošljavao, davao, ali nisam imao hrabrosti ni snage da se suprostavim demonu što me porokom kušao“, cjedio je vodeći me raspletu lične drame. Meni ostalo da glumim nezainteresovanost, ostavljajući njemu njegovo, misleći o poslu što me čekao.

Dospem nam kafe, kad iz njega ponovo krenu.

 

„U kasi sve manje ostajalo, ja je odavno ženi povjerio, ona plaćala račune, pomagala rodbini, održavala kuću i restoran. Jedan dan me pitaju kad sam kupio stan u nekom novom naselju. Ja mislo da se šale. Oni nisu tako mislili, donijeli mi fotografiju sa imenom moje žene na vratima. Odem pozvonim, kad izađe crnac. Pitam za ime, on me odnekud poznavao, kaže da je postanar u stanu. Vraćam se u restoran i razmišljam šta da radim, uz put svratim u kafanu i popijem nekoliko čaša jakog. Pitam je otkud joj stan i ko je onaj u stanu. Ona meni sve u oči, da zna koliko dugo joj sa sestrom spavam, da je ona sebi kupila stan da se osigura, ali i da joj je ono ljubavnik, kao što je meni njena sestra. Izletim iz restorana ko vrelom vodom poliven, uđem u taksti i tražim da me vozi pred njen stan. Lupam na vrata, otvori crnac ja put njega. On trijezan i jači, dobro me namlatio, još zovne i policiju. Mene odvedu u zatvor, nju i djecu na nepoznatu adresu...“

Opet nas tišina obgrli, utonusmo svako u svoje poslanje. On se prvi pribrao, ustao je zagledao mi u oči baš onako kao kad se na vratima pojavio i upitao:

„Kako da dođem do gradonačelnika ovog grada?“

„Što baš njega?“

„Treba da mu kažem koje zlo čeka Tajland?“

„Zar čeka?“, upitah u čudu.

„Gospod će jako zemlju uzdrmati, podići valove i rušiti sve što je čovjek stvorio“.

„Kad?“

„Ovih dana,“ rekao je prije nego je izašao, ostavljajući me u čudu, zatečena pričom koju nisam želio čuti, ali mi je ostavio. Na kalendaru sam ispod datuma stavio njegovo ime. Bilo je to 24 decembra 2004. godine. Dva dana kasnije svijet je obišla vijest o tsunamiju u Indijskom okeanu i stradanju Širi Lanke i Tajlanda. Zulfikara nikad više nisam vidio, dugo sam se pitao da li je stvarno i dolazio.

                Ševko Kadrić

  

 

                 - JES Đuka, nije Đuka? - govorim i pitam se gledajući  čovjeka kojem žuti brkovi padaju preko gornje usne. On se vrti iza šanka u udruženju na čijim ulaznim vratima stoji da je bosansko. U sali, u onom zavučenom lijevom dijelu, čujem žamor, razgovor, rutinirano lupkanje karti po stolu. Čujem a ne vidim dobro, šank zaklanja taj dio sale a oni što se čuju i hoće da budu zaklonjeni.

                 Umor od duge vožnje, miris ćevapa i jezik maternji i mene raznježili. Vidim zidne novine okačene pored šanka s nekoliko rečenica i dosta slika u boji. Bilo bajramsko sijelo, svijet se iskupio, fotograf zabilježio i nešto rukom ispod slika dopisao. E, to nešto me podiglo sa stolice i približim se novinama da pročitam. Vidim jednu fotografiju na kojoj onaj za šankom nešto na mikrofon govori a ispod piše: ”Predsjednik pozdravlja prisutne i čestita praznik”. Ne stoji kako se predsjednik zove.

                 Vratim se stolu za kojim sam čekao naručenu porciju ćevapa i prisjećam se tog mog Đuke, na kojeg me ovaj neodoljivo podsjetio. Ljeti, a kad sam se zamomčio i zimi, iz grada sam odlazio amidži na selo. Tu sam doživljavao ono o čemu su gradska djeca mogla samo da sanjaju, idilu seosku. Kuće pod šindrom, bez struje, s ognjištem. Čuvanje ovaca, branje trešanja, koševina, pita ispod sača, amidžine priče o prošlom ratu, vojevanju po Rusiji... Kad sam se zamomčio, na selo sam nosio harmoniku i svirao. Djevojke pjevale, igrale, momci me ganjali da im društvo budem. Tako na nekom od sijela upoznam i njega, Đuku. Nije bio mnogo stariji ali neobičan pričom, ponašanjem, izgledom. Zubi mu već bili poispadali pa prazninu brkovima prikrivao. Pušio je šta je stizao a najviše škiju pa mu ona brkove užutila. Šale mu nisu bile Bog zna šta ali one seoske provale da se čovjek za stomak uhvati. Školu je pohađao dok je bilo četvorogodišnje u Papratnu. Kad je trebalo da pješači do Godjevna, Đuka krenuo a onda usput negdje ostajao. Otac išao na roditeljski da pita kako Đuka uči, tamo Đuku nastavnici čestito ni poznavali nisu.

                 - Bolje da meni ovce čuvaš nego svijetu trešnje i krastavice da kradeš - rekao mu otac i ostavio ga u Papratnu.

                 Kad bi u grad dolazio, Đuka je mene tražio da mu pomognem da obavi što je u gradu trebalo obaviti ali i da prenoći, daleko bilo da se isti dan u Papratno vraća. I tako došlo vrijeme da i posla traži. Kod nas ga nije bilo, ali Đuka otišao negdje u inostranstvo. Nisam tačno znao gdje ili sam smetnuo. Znam da je došao autom, pravim autom sa stranim registracijama da me u selo poveze. Stavimo harmoniku u gepek i pravo na Godjevno. Jes’ ali cijela priča je imala značaja samo ako Đuka autom i do Papratna dođe. Ispod Retinja je i bio neki makadamski put ali od Lokvi do Papratna samo šuma, potoci, polja. Đuka je onaj auto kroz šumu gonio. Kamenje, mlade grane ali i plotove autom smo lomili. Svijet se, gdje je kuća u blizini bilo, čudom čudio, ali i pozdravljao Đuku, pozdravljao prvi auto koji je ikad dovde stigao. U jednom od onih većih potoka, zaglavimo se. Đuka je pritiskao pedalu, trzao nazad – naprijed, ali zastali.

- Moram do Murata, on ima motorku - rekao je Đuka ostavljajući me da auto čuvam. Ubrzo je i Murat stigao, okolo mlada stabla rezao, pravio lege da auto isčupamo. Đuka dodavao i popuštao gas, Murat i ja gurali i auto iščupali. U Papratnu nije više potoka bilo, oranice bile pod žitom. Đuka je do ćaćine kuće morao auto protjerati baš kroz žito. Ja u autu nisam smio ostati, gledao sam iza kako se žito dijeli u dvoje a onaj Đukin auto po njemu plovi. Đuka je i sirenu pritiskao pa je sad i zujanje motora i sirena slici davala mističnost ko zna otkud otkinutu. Mojsije mi pred oči došao, žito bilo kao valovi mora božijom voljom na dvoje rasječeno, a Đuka mi bio kao Mojsije lično, s onim autom kao s kočijom što svoj narod ka spasu vodi.  Iz očeve kuće djeca su već bila izašla, vidio sam i ženu kako drži ruku iznad očiju gledajući čudo nad čudima. Pored nje se obreo i muškarac s puškom u ruci, čekajući jal’ dobro jal’ zlo. Kad je Đuka auto napokon pred kućom zaustavio i izašao da ga vide, majka samo vrisnula. Čuo sam da je rekla:

- Ono je moj Đuka ...

                 Otac je pušku u vis okrenuo i ispalio dva puta. Tim je i slavlje u Papratnu moglo početi. Đuka je do detalja pričao o dalekoj zemlji, o blagostanju zapada, o autu. Meni je rekao koliko će mi novca dati za svirku, ali da će me pred seljanima samo kititi novčanicama koje mu kasnije trebam vratiti.

                 - Da ih zapalimo, neće li i oni kese otvoriti - govorio je nastavljajući - ako Bog da ovo će biti i moja svadba.

                 Iz Papratna sam produžio do amidže uz obećanje da ću se vratiti za nekoliko dana da mu oko prosidbe i svadbe pomognem. Tako je i bilo. Ja svirao, Đuka kitio, djevojke igrale a među njema i Ziba. Ziba mu ranije ni na prozor izaći nije htjela, sad mu se osmjehivala, Đuka joj namigivao.

                 Dan prije nego ćemo ići u prosidbu, umalo se nije zlo desilo u kući kod Đukinih. Muškinje do kasno noću pilo rakiju. Đukin otac, stariji mu brat, koji je negdje miner bio i Đuka. Ja nisam noćna ptica, a ni rakija mi nije draga, te sam već uveliko spavao kad su po kući zakukali.

                 - I ti ćeš meni reći da sam fukara! - čuo sam kao kroza san, vrisku, psovku...

                 - Jadi moji, šta je moglo biti - šaptala mi Đukina majka sutradan dok  je  muškinje spavalo, napokon spavalo.

                 - Rakija i krv bratska iz njih progovorili, zamalo se isklali nisu - govorila je dok smo kafu pili nagovarajući me da Đuki pomognem da Zibu prosi, neće li se smiriti.

                 Zibu nije trebalo mnogo nagovarati, nagovorena bila. Iskrala se iz kuće, sjela u onaj Đukin auto koji je on potoku bio pritjerao, i pravo prema Godjevnu.

                 - Da svadbu kući pravimo ko ljudi - govorio mu otac.

                 - Vidiš li ti one kišne oblake, ako kiša udari i voda nadođe, ni pet Murata me iz onog potoka isčupati neće - odgovorio mu Đuka dok je palio motor.

 

                 - Evo ih deset u kajmaku - kaže onaj brkati prilazeći stolu s porcijom ćevapa.

                 - Odakle si ljudino? - ne mogoh a da ne upitam.

                 - Iz Bosne, što?

                 - Odakle iz Bosne?

                 - Iz Istočne Bosne?

                 - Odakle iz Istočne Bosne?

                 - Ne znaš i da ti kažem - nastavio on.

                 - Iz Papratna? – kažem prepoznavajući ga po brkovima što su nevješto pravljenu protezu prikrivali.

                 - Ma vidim, ti mi odnekud poznat - kaže Đuka sjedajući pored mene, odgonetajući koji li sam.

 

 

 

Skandinavska duga i depresivna zima Bosance nagoni da se liječe na neobičan način, jedni kupuju i zadužuju se da im ni djeca neće moći dugove otplatiti, jedni se razvode i u tom mezohistički uživaju, treći bježe u svoju izolaciju i virtualni svijet interneta, telefona i TV-a.

Emina je druga priča, vrijedna uzora, kako od sopstvenog života kulu podići.

EMINA

Ševko Kadrić

 

 

NA malom, ručno rađenom stolu, sjajila se bakarna džezva a iz nje mirisala vruća kafa, bosanska. Pored džezve dva fildžana a uz njih, po tacni položene - kašičice i po kocka šećera. Pored stola dvije fotelje i sećija. U sećiji, u svom stanu na sjeveru Švedske uvaljeni prislonjeni jedno uz drugo njih dvoje, Emina iz Bosne i Benkt iz Švedske.

Prevalili pedeset. Koliko, odavno im prestalo biti važno, oni jedno drugom postali najbitniji.

- Hoćeš šećer unutra? - pitala ga dok je mazio rukom po leđima.

- Svakako - odgovorio on na švedskom ali podosta i bosanskog već bio naučio.

- Još da je odštampati - govorila ona prevrćući rukama stranice svog rukopisa pjesama ilustriranog opet njenim slikama akvarela.

-  Odšampaćemo, svakako - bodrio je i ubjeđivao Benkt prinoseći usnama fildžan s vrućom kafom.

 

Eminu rat zatekao u rodnom gradu na zapadu Bosne. Bila i očima prestala vjerovati. Krenule one igre s vjerskim zastavama, vjerkim pozdravima, priče mržnje kroz kuću joj poput ofanziva prolazile. Ona odbijala na šalu, kasnije mislila proći će, a onda sama sebi rekla: ”Neka bude šta će biti, ja ostajem uz svoju porodicu.” I bila ona, ali porodica nije bila uz nju. Muž joj bio aktivista u srpskim radikalima, počeo u kuću donositi strah, mržnju, a onda i oružje, uniformu ali i dovoditi bradatu bratiju. Djeca gledala isprepadano. Ona i on ih imali dvoje. Kćerka tad imala petnaest godina, a sin šesnaest. Kad je počelo pucati, rodbina od nje pomoć tražila, ona pružala koliko je mogla, ali i njoj pomoć trebala.

- Samo da mi djeci, ne do Bog, šta ne bude, izvedi nas negdje - govorila i molila onog što mu ni ime kasnije nije htjela izgovoriti.

- Kuda? Ovo je srpska zemlja i ovdje će moja djeca biti - govorio on kao da je u jurišu, u ofanzivi.

Jedno veče joj doveo cijeli štab kući. Djeca u svojoj sobi bila. Ona služila uniformisane i bradate. Služila i slušala svojim ušima: ”One iz Gornje mahale pokupiti na traktor i zakopati pored rijeke na istom mjestu gdje su pokopani i oni ...”  Znala koji su to iz Gornje mahale i koji su to pokopani prije. Žene, djeca, starci - 28 na jednu krv za jednu noć. Onih prije znala da je bilo dosta, koliko je mogla nagađati.

- Milo, daj nam još flašu - zvao je i naređivao joj onaj njen.

- Nisam ja Mila i nije vam ovo štab nego moja kuća - vrisnula ona.

- Tako ona kad dobije napad živaca - izvinjavao se onaj njen gostima pošto je dobro šakom udario po licu i odveo u sobu među djecu.

Taj udarac rukom i sve druge udarce riječima Emina trpila, dolazili od čovjeka koji je davno iz srca nestao, ali djeca, rođena djeca počela da je se plaše i stide.

- Ti si jedina muslimanka u našoj kući, u cijelom gradu - rekao joj sin pravo u oči. Ono ”mama” zamijenio sa ”ti”.  Nju nisu boljele riječi njoj upućene već njegova patnja, bol i strah koji su ga progonili zbog rođene majke.

- Sine - pokušala ona, tiho, majčinski.

- Ne zovi me sine - čulo se odnekud ispred vrata dok je bježao iz kuće.

- Neće, proći će, djeca nisu kriva već mi odrasli - govorila spremajući hranu, onu što djeca najviše vole. Tješila je kćerka, ona ništa nije govorila, plakale i patile zajedno. I jedan dan sin došao kući u uniformi s oružjem. Njoj srce htjelo pući.

- Sine, zar ćeš ubijati svoje ... - pa počela nabrajati najbližu rodbinu, sestrinu i bratovu djecu.

- Oni nisu moji, oni su ... - proderao se on, uzeo pušku i htio izaći.

Emina već ranije razmišljala da sebi život uzme, čuvala ga za njih, za svoju djecu. Sad odlučila da ga sinu ponudi.

- Prvo ćeš morati pucati u mene - izgovorila  odlučno, hvatajući pušku i sina za prsa.

- Odmakni se! - proderao se gurajući je, probijajući se prema izlaznim vratima. Ona se okačila za vojničke uprtače i  pušku na rođenom djetetu, čekajući da nešto pukne, majčino srce ili puška.

- Ma, pusti me! - bilo je zadnje što je čula prije nego je osjetila snažan i tup udarac stepenica negdje po leđima, glavi, odgurnuta, odbačena.

Tako izobličenu u licu, s modricama i bolom u leđima, izbacili je prema Hrvatskoj. Kćerka bila s njom.

Kako su stigle do Švedske, to samo one znaju. U kampu kćerka krenula na kurseve jezika, našla i momka, prešla da živi kod njega u izbjegličku sobu. Emina ostala sama - kao panj, bez korijena, bez cvijeća i listova, bez igdje ičega, igdje ikoga. Jedne noći,  zimi, napustila samačku sobu. Zapamtila je most i mjesto na njemu s kojeg bi mogla skočiti u vodu.

- Da sve prođe, da prestane - tako mislila, tako i zapisala u nekakvu svesku.

- Djeco, voli vas vaša majka - bilo zadnje što je mislila reći u vazduh kao poruku, kao oporuku.

- Joj, moja noga! - vikala, dozivala, plakala u hladnoj noći uvijajući se na ledu od bolova. Mraz pretvorio vodu u led, led joj produžio život.

- Produžio patnje - mislila, rekla kćerki u bolesničkoj sobi.

Tu u bolesničkoj sobi srela je njega, Bengta. Pitao je ko je, čim se bavila, zašto je skočila u vodu?

Onih nekoliko dana po operaciji i u gipsu sama izmaštala novu sebe.

- Ja sam slikar i pjesnik, ostala bez igdje ičega. Rat u Bosni mi zaledio srce, paralizovao ruke, oteo sina iz naručja. Za što se god uhvatim sve se lomi, ruši, gori i pretvara u pepeo. Voda se ledi ispod mene - govorila tužna, smijala se samoj sebi.

- Ja nisam slikar, ali cijeli život sam uz slike vezao. Mislio sam da imam ženu za život, pa se prevario. Djeca otišla svojim putem, ja ostao sam - govorio i njoj Bengt radoznao da zaviri u njene slike, njeno zaleđeno srce.

I tako počelo. Izašla iz bolnice, Bengt izrazio želju da je posjeti, da vidi tragove njene umjetničke duše. Ona prvo vrdala, onda rekla zetu da joj kupi akvarel blok, ljepilo slično onom ”OHO” što su oboje poznavali iz Bosne i tuševe.

- One u bočicama, ali i nekoliko u penkalima - govorila mu tiho kao da tajnu govori.

- Postaćeš Emina slikarka ili te neće biti - govorila sebi hodajući na štakama, gledajući papir, tuševe i ljepilo.

 

Prvo je od ljepila pravila namaz po papiru, kasnije nanosila tuševe po njemu. Na jednu stranu papira stavljala jednu boju, na drugu drugu, onda naginjala list tako da se boje pokrenu, razliju i negdje oko sredine sretnu, izmiješaju. Ostavljala je da se boje osuše, okretala, prepoznavala figure i onda ih tuševima u penkalima dotjerivala do željenog oblika, forme. Iz onih boja i oblika pojavljivale se ptice, cvjetovi, ljudi ... One što joj nisu ninašto ličile, bacala. Došao Bengt, ona ga dočekala dobrom krompirušom, bosanskom kafom i baklavom. Sramežljivo mu pokazala mapu svojih umjetnina. U hranu bila sigurna, u umjetnine ne previše. Priču o samoći, zlu rata i nestanku volje za životom zamijenila pričom o ljubavi, univerzumu, prolaznosti života na zemlji i besmrtnosti univerzalnih poruka.

- Ovo je nebo, ovo je zemlja a ovo mali čovjek između njih - govorila, objašnjavala, vjerovala Emina.

Bengt joj zahvaljivao za toplinu doma od kojeg se bio odvikao, toplinu riječi koje su mu nedostajale. Molio je da ponese dvije slike, kao ima neku ideju. Ona mu dala slike ali ga i zadržala čitajući pjesmu, napisanu njemu za dobrodošlicu. To joj bila prva pjesma u životu napisana, a Bengt joj bio prva publika.

 

Nebo je plačno, plavo.

Plavo je oko moje kćerke.

Moja kćerka je moj kosmos.

Kosmos je ljubav.

Ljubav je i moj sin.

Sine moj, plavo nebo plače.

 

Ubrzo se Bengt ponovo najavio i donio one dvije njene sike, uramljene. Veliki paspartu ih je odvajao od rama i bojom isticao sklad uvezanih i maštovitih formi. U crtežu je bilo dovoljno oblika da posmatrač željeni i svoj pronađe. Slike je Bengt okačio na zid gdje su se međusobno bojama i ramovima dopunjavale i činile cjelinu lijepu za oči, prijatnu za dušu. Eminina duša je bila zatečena ljepotom iz nje izašlom.

- Bogami Emina, ti pravo proslikala - divila se sama sebi.

- Šta kažeš? - pitao je Bengt ne razumjevši riječi.

- Dobro, divno - rekla ona i pricapila Bengta ljubeći ga umjesto zahvalnosti. Kasnije joj objašnjavao da je mislio da je to običaj, način kako Bosanci izražavaju zahvalnost. Od tada je Bengt sve češće dolazio, a Emina sve duže slikala, pisala, pjevala, sve ljepšu hranu spremala. Bengt joj organizovao prvu izložbu u udruženju žena, napravio plakat, prospekt. Emina izašla u novinama. Njena fotografija bila u prvom planu, slike po zidu okačene visile iza, pjesma o plačnom nebu bila u prevodu kao ilustracija osjećajnosti duše, univerzalnosti poruke, plač majke.

Rat u Bosni prestao, Emina i Bengt odavno postali porodica, bodrili i trebali jedno drugo. Jedno veče zazvonio telefon, Emina digla slušalicu, izgovorila ime, a s onu stranu čuo se muški glas:

- Mama, ja sam.

- Sine, kako si, sine...   - izašlo iz nje uz jecaje.

- Dobro sam, oprosti mi, mama ... - došlo s onu stranu.

- Odrasli su krivi sine, odrasli - tješila sina, tješila sebe.

- Odrasli su krivi, nisu djeca - objašnjavala Bengtu kasnije dok joj je stavljao hladne obloge na vrelo čelo.

- Još nećemo objavljivati knjigu - rekla Bengtu mirišući onu bosansku kafu.

- Što? - u čudu upitao  on.

- Moram u nju ugurati još jednu pjesmu, jedan glas, cvijet iz majčina srca izrastao - objašnjavala mu ona praveći pjesmu u glavi, razmišljajući o bojama tuševa koje treba prosuti po papiru premazanom bezbojnim ljepilom .

 

Halimaga

Š. Kadrić

 

Mali puteljak je krivudao između čempresa pa se  spuštao prema obali Bosfora u sred Stambola. Njim su šetala dvojica prosjedih ljudi, ni stranci a niti poznanici. Čuli jedan za drugog jesu, viđali se nisu, novi pokolj u Bosni ih spoijo. Miris čempresa im palio nosnice a tužne vijesti sjećanja.

 

- Ne piši ništa, pamti. Ako ko preživi možeš i ispričati pa i napisati šta po sjećanju, ali sad nije vrijeme - objašnjavao je onaj stariji poštapajući se krivudavim štapom od tisovine.

- Nije vrijeme bilo juče, nije danas, kad će doći da se smije pisati? - bunio mu se sabesjednik, kog je on Pjesnikom oslovljavao.

- E moj Pjesniče, ima napisanog ali nema ko da čita. Naša nevolja niti počinje niti završava sa ovim što se sad  po Bosni zbiva. Juče sam ti pokazivao na onom zaraslom grobu trag naše tuge. Da je on, Husein beg Gradaščević učinio što je trebao da učini, ali i Hamza Orlović i oni prije njih i oni što su kasnije dolazili, ne bi ni oni ni ja ali ni ti bili ovdje. Mani to, nego vidi ove dvije ćuprije - mjenjao je temu, onaj stariji pokazujući štapom u pravcu velikih mostova na Bosforu.

- One povezuju Evropu i Aziju, dva daleka i nekad strana svijeta a eto nekom smetao onaj luk što je sa neba skinut pa preko Neretve postavljen - nastavljao je oslanjajući se na štap onaj stariji tužno odhukujući za kamenim mostom na Neretvi tek srušenim.

- Ti si dugo ovdje Halimaga? - imenom ga nazvao i upitao Pjesnik.

- Predugo Pjesniče, predugo i nema ni vremena, a čini mi se ni mjesta, da se više vratim - rekao je lupkajući onim štapom gledajući negdje preko Bosfora.

- Dao si velike pare za pomoć Bosni? - vraćao ga Pjesnik na temu Bosne.

- Nisu to moje pare, to je haram - odgovorio Halimaga kao da i ne želi o tome govoriti.

- Kažu puna sehara zlata, srebra i ko zna čega nije bilo-   nastavljao Pjesnik.

- Tuge, tuge moj Pjesniče u sehari bilo - othukivao je Halimaga na pomen sehare.

- I četerdest godina ga nisi ni trošio ni pokazivao?

- U Bosni da sam ga pokazao ni moja galva ni mojih ne bi na ramenu ostala, ovdje bi bio haram da sam ga trošio.

- Kako do tebe zlato dođe Halimaga? - radoznalost izašla na usta Pjesniku.

- Pusti to, nego hoćemo li pored Bosfora kući ili istim putem nazad? - umjesto odgovora upitao Halimaga.

 

I šetali pored Bosfora, gledali ribare što su dugim štapovima po nekoliko sitnih riba odjednom vadili. Pjesnika vukla radoznalost a i krv. Otac mu pričao o Halimagi, nešto po znanju nešto po čuvaenju, rođaci bili. Otac nije volio čitati, draža mu bila usmena predanja, pa ih i sam dorađivao, mijenjao. Halimaga bi više volio knjigu pročitati nego se hljeba najesti. Pjesnika sad za priču zapao.

- E moj sine, odhukivao u šetnji Halimaga, ostali smo bez očiju do očiju, bez topraka do onolike Bosne, od gospode postali fukara spremna drugima da carstva proširuje a svoje nije znala da čuva.

- Pa i ti si na Staljingradu njemačko carstvo proširivao? - na muku mu se nadovezao Pjesnik.

- Nisam što sam htio, već što me toljagom natjeralo - ljutnuo se i načas zanijemio Halimaga. U njemu se poput bijesnih ovnova sudarala njegova nemoć i neukost njegovih sunarodnika. Njemu knjige skidale mrenu sa očiju sunarodnicima neukost bila ko teške bukagije, ruke, noge, oči i dušu im vezivale pred silnikom.

Pjesnik je izvlačio iz njega pričicu po pričicu pa ih kasnije uvezivao sa onim što je već znao prateći stazu sa koje se mnogi  vratili nisu.

 

Negdje u zimu 1943 godine, poslije pokolja u Bukovici, Halimaga se našao na Alipašinu Polju u Sarajevu. Za ženu i djecu ništa nije znao. Selima, od starijeg mu brata žena,  pričala kako su njenu djecu poklali na njene oči a ona bosa u šumu po snijegu pobjegla. Vidjela da je svo selo gorjelo, o njegovim ili nije htjela ili nije znala ništa da kaže. Na Alipašinu Polju ga prepoznao neki iz Bukovice što je već bio u  unuformi i nudio je i njemu.

- Topla i nova uniforma, tri obroka dnevno, dobiješ pušku, sve ima kod Nijemaca - hvalio onaj Nijemce i njemačku uniforu.

- Ako ako - odbijao Halimaga, ali ga kasnije privela njemačka patrola i obukla. Bio na obuci tri mjeseca za minobacačliju i onda vozovima pravo za Rusiju. Zna da je bio Staljingrad ispred njih. Nije viđao žive protivnike, samo leševe. Minobacači obično bili malo dalje od prve linije. Pričao je da se to Bosancu ne može opisati šta znači vojska, šta front, šta širina ruska.

- Što okom vidiš sve vojnik do vojnika, rov do rova, ali i mrtvac do mrtvaca - objašnajvao je Halimaga. Pričao je kako je jednom cijela njegova jedinica izginula. Njemu geler probio kaiš i napravio modricu na stomaku i to bilo sve. Svojim očima je gledao kako vojnici mrtvacima vade zlatne zube, skidaju satove, rove džepove. On je samo municiju ponekad uzimao i cigaru kad bi je vidio.

- Haram je u ratu tuđe uzeti i nikad to sreću neće donijeti- govorio je.

- One što su pljačkali ubijali su njemački oficiri,  ubijali ih oni ispred jer se zanesu pljačkom ili oni do njih da njihovo pokupe - nastavljao je uvjeravajući u haram.

- Preživjele Nijemci kupili, vodili na oporavke. Hrane, čista veša, žena, žileta, svega bilo onih nekoliko mjeseci u pripremi pa ponovo front. Halimaga nije bio od poroka, ni pio, ni žene ganjao nije. Vidio da su ispred Rusi, iza i okolo Nijemci, dolje rovovi i crna zemlja, jedino gore od Boga spas tražio. Klanjao kad je god mogao.

- O Allahu ti što sve vidiš i sve znaš učini nešto da me ovo vruće gvožđe i vruće glave u zemlju ne utjeraju prije vremena, daleko od Bosne i ikog ko zna gdje sam kosti ostavio - tako molitve završavao za sebe, na svom jeziku, a Bogu se molio na tuđem.

 

I drugi put tenjkovi i granete zemlju i ljudsko tijelo mješali u jedno, ljudi padali ko snoplje, umirali od metka, straha, ruske hladnoće, od besmisla ratovanja. Halimagi ni dlaka sa glave nije falila. Razbijena vojska se povlačila prema Sloveniji on se priključio Titovim partizanima. Niko ga ništa o Rusiji ni pitao nije. Pitali zna li pucati, rekao da zna oko minobacača. Gdje oni zamisle on tu mine ubacivao. Po kapitulaciji Njemačke tražili u jedinici da se jave svi oni koji su ranije bili u nekoj od vojski. On se javio. Odmah ga sproveli u zatvor. Počeli ispitivati i to mjesecima trajalo.

 

- Bog mi je svjedok da je tako moralo biti i da ništa nisam kriv - to mu jedina odbrana bila. I pustili ga. Došao u Tešanj,  čuo da mu je tamo od brata žena. Za brata niko ništa nije znao, a baš došao na dan kad mu se snaha trebala udati za nekog muhadžira.

- Kud ćeš sa djetetom za tuđina? - pitao je Halimaga.

- A kud ću bez tuđina? - odgovorila ona.

- Pa hajde ja ću djetetu drugi otac biti - rekao joj i poveo sa sobom u Bukovicu.

 

U Bukovici na Hajljovinama sve bilo spaljeno, po neko čeljade bilo preteklo i počelo se vraćati. Čuo da mu je jedno dijete kod nekih pravoslavaca na Strečanju. Djevojčica, ali pričala da je vidjela da je Diko Barac vodio četnike što su joj sve u kući poklali. I bila kod ovaca kad je iz šuma istrčao Diko te joj kamenom glavu razbio i kasnije se krio po šumi dok nije nestao bez traga. Pred ovaj novi pokolj, javio se iz Doljnje Pazove  sa porukom da je živ.

I počeo Halimaga sve iznova, kamen za temelje, ćerpiće sam pravio, usjekao građu, savio kućicu, upalio vatru, na smrt zaboravio o životu mislio.

I vukao granje u predvečerje sa Vilove Ravni kući, kad neko zovnuo:

- Alime!

Prepao se ali i pomislio da ono granje šušti, kad opet:

- Alime!

Vidio bradata čovjeka, šubaru, kokardu, sve vidio i prepoznao Rista Danilovića.

- Ne boj se, dođi da zapalimo. Da sam htio mogo sam te ranije ubiti, ali nije mi više do toga - rekao mu Risto kad mu je prišao.

Halimaga, uzeo cigaretu, zapalio, gledao Rista a znao  da je sila jada počinio i borio se sa sobom, šta da radi? Na pušku ne može, a da ga on i ubije ne valja.

 

- Ti znaš Alimaga da sam ja bio četnik i to sam i sada. Mnogi koji su bili i žešći od mene sad nose petokrake i ganjaju i mene. I nedo mi Bog da me se oni dočepaju. Sve bi svoje grije`e na meni otkupili. E neće živa Rista uvatiti, neće - žalio se on. Halimagi se nešto smučilo, nije znao da li da ga žali ili da mu onu pušku o glavu omlati.

 

Pričao mu Risto o ženi i svoje troje djece, o tome kako on  neće udužiti, kako će trebati nečiju pomoć, kako Srbima ne vjeruje, pa njega molio da im se nađe pri ruci, jer eto i on njega od četnika brani, kao oni hoće da ga ubiju ali on neda. Rekao mu i vrijeme kad će mu pod kuću dolaziti, a da on ode do Stake, žene mu, te se malo o djeci raspita, njemu zasjede prave i čekaju ga.

 

Kako je dalje išlo ljudi su nagađali ali jedno predvečerje Risto naletio na zasjedu i ranili ga. Kad su mu prilazili da ga uhapse on se bombom raznio. Zasjedi nije bilo do mrtvoga Riste, ali zlato nestalo. Niko ništa o zlatu nije znao. Sve koji su bili sumnjivi pozivali na saslušanja, optuživali kao jatake, tukli mučili, ali ništa. Halimaga mjesec dana u podrumu na Kovačevićima bio. Zabijali mu kline pod nokte, vješali za noge, prijetili da će ga zaklati, psovali mu..., on ćutao. Znao je da je zlo tek ako progovori. I nije progovorio.

Kad je krenuo val izbjeglica prema Turskoj, vješto vođen Rankovićevom politikom, Halimaga pokupio svoje i put Makedonije. Tu su morali čekati nekoliko godina na vizu za useljenje u Tursku i početkom pedestih godina doselili na obale Bosfora. Imena zadržali tursko prezime im Turci dali.

 

- Sve mi je jasno ali četiri puške i baulu zlata, da preneseš preko tolikih granica, e to nikako? - u čudu pitao Pjesnik.

- Neka čudo, čudom i ostane Pjesniče - u čudu ga ostavljao Halimaga.

- I nikad nisi stao pred onu seharu u želji da zagrabiš? nastavljao sa čuđenjem Pjesnik.

- Haram, haram Pjesniče, u sehari kao da su suze i moje rahmetli djece bile, i zato sam ih poslao ne bi li koju suzu u Bosni zaustavile, a ko zna, Bog, možda Bog zna?

- A ko zna, Bog, možda Bog zna? - šaptao je Pjesnik, nekoliko godina kasnije umjesto fatihe, stojeći iznad Halimaginog groba na obali Bosfora na čijem dnu još uvjiek leže kosti Hamze Orlovića i nekoliko autobuskih stanica dalje od zaraslog groba Husein bega Gradaščevića.

”Politika trećeg puta”-  između iluzije i stvarnosti

Ševko Kadrić, Kopenhagen  januar 2010.

 

Oprosti mi poštovani čitaoče što nemam vremena da se temi posvetim iznova već dvadesetak godina ponavljam isto, mijenjajući imena i povode, priča o globalizaciji se ponavlja pa i ja.

 

 

KONFERENCIJE posvećene globalizaciji u Cirihu, Briselu i upravo okončana u Kopenhagenu propraćene su snažnim demonstracijama protivnika organizovanja svijeta kao većeg sela u kom vlada interes multinacionalnih kompanija.

 

U historiji globalizacije svijeta (političkog, kulturološkog, ekonomskog i svakog drugog ujednačavanja), zabilježeno je više različitih nastojanja da se svijet ujednači i podčini jednoj ideologiji, do krajnjih mogućih granica (kršćanska osvajanja, islamska osvajanja, fašizam, komunizam..), ali nikad ranije globalizacija nije imala više šansi na uspjeh kao danas. Ranije globalizacije su išle putem države kao institucije uz primjenu sile, danas se to dešava posredstvom multinacionalnih kompanija i uz pomoć kapitala. Kapital svojom moću, naprosto, jedne kupuju druge razoružava. Samo prije nekoliko godina ovaj svijet nije znao šta je mobilni telefon, danas milijarda stanovnika ove planete ga posjeduje, kao imidž, sredstvo komunikacije ali su postali i njegovi ovisnici. Ta brojka ”ovisnika” o mobilnom telefonu, odgovara brojci vjernika etabliranih monoteističkih religija. Ono što treba uočiti kao razliku jeste to da su se monoteističke religije etablirale, najčešće metodama mača i krvi, mobilni telefon je to uradio u jednoj deceniji metodom stvaranbja potreba kod ljudi a onda su ih oni ”samovoljno” kupili.

Iako se svijetu, pod imenom globalizacije nude iluzije o riješavanju globalnih svjetskih problema,  na žalost iza te poltičke i demagoške slike krije se neoiperijalizam koji svoje pobornike dobija i u svojim žrtvama. Ilustracije radi, danas prosječan švedski radnik živi bogatije nego švedski kapitalista prije stotinjak godina. Kako se to desilo vidimo u primjeru jedne TV reportaže o proizvodnji i prodaji patika iz Koreje. Koreja prodaje par patika švedskom trgovcu za 5 kruna. Trgovac prodaje iste te patike u Švedskoj za 1600 kruna. Problem je da ne postoji protivnik ovakvog odnosa i ove enormne eksploatacije. Vlast u Koreji, držećii pod zvonom svog radnika, podržava trgovinsku saradnju sa Švedskom, korejanski radnik je sretan da uopšte može raditi, švedska vlast iz onih 1600 kruna, kupuje i socijalnu sigurnost svojih radnika ali i onih bez posla. Tako i švedski radnik  eksploatiše radnika u Koreji ali i Korejanac koji živi od švedske socijale.

 

Šta je razlika između dosadašnjih, u glavnom nacionalnih država i multinacionalnih korporacija kao nosilaca globalizacije?

 

* Nacionalne države kontrolišu teritirije, to korporacije ne mogu ali korporacije kapitalom mogu kontrolisati vlast u svakoj pojedinoj državi. (Ne slučajno jedan od vodećih američkih ekonomskih analitičara za Džordža Buša mlađeg tvrdi da je samo figura iza koje je vladao lobi multinacionalnih  kompanija)

* Nacionalne države mogu legitimno raspolagati vojnom silom i silom državnog aparata dok korporacije to ne mogu. Zato se korporacije i zalažu da izgrade međunarodni pravni sistem sa međunarodnim institucjama sile koje kontrolišu i institucije nacionalnih država. (Primjer takvih institucija je i Haški tribunal za ratne zločine u Hagu; ”Partnertvo za mir” i sl.),  problem je da se na tom sudu ili na sličnim međunarodnim institucijama sudi i raspravlja o problemima na nivou nacionalnih država ali se ne sudi onima koji su vršili posredan uticaj na te države. Naprimjer: Niko ne pita i ne sudi onima koji su trebali i nametnuli: Homeinija, Sadama Huseina, Miloševića, Tuđmana, Izetbegovića i sl.  kao nacionalne lidere, ali se direktno i indirektno sudi ”njihovim” državama i narodima koje su i onako već i njihove žrtve.

U tim i takvim okolnostima, kad narodi i države postaju žrtve ”sopstvenih”  tirana ili tirana iz okruženja (primjer Bosne) preko kojih se vodi posredni rat multinacionalnih kompanija, ili bivših nacionalnih imperijalističkih sila, onda se globalizacija javlja kao nedostižna iluzija koju beskonačno ponavljaju nosioci svih promjena u tim zemljama. Tako se dešava ”globalizacija odozdo”  koja u sebe uključuje milione običnih građana organizovanih u najrazličitije nevladine organizacije. Primjera radi takvih organizacija je u svijetu 1950. godine bilo nekoliko stotina danas preko 10 000 i taj broj se stalno povećava. Problem je da pripadanje tim organizacijama, za kapital međunarodnih institucija, postaje imenitelj ”moralno političke podobnosti” u ekonoskoj i političkoj podršci.

Aprila 1999. godine, u Čikagu je Toni Bler to i naglasio: ”Sad smo svi internacionalisti, sviđalo se to nama ili ne. Ako želimo da napredujemo, ne možemo odbiti da učestvujemo u svjetskom tržištu. Ako želimo da provedemo promjene, ne možemo ignorisati nove političke ideje koje se javljaju u drugim zemljama, ako želimo da budemo bezbjedni ne možemo okrenuti leđa sukobima i nepoštivanju ljudskih prava”. Ko gubi a ko dobija, na tom svjetskom tržistu, najbolje ilustrira spomenuti primjer korejskih patika na švedskom trzistu.

 

I dok zagovornici globalizacije kao obečanog i željenog poretka očekuju da ona riješi osnovne probleme čovječanstva i uredi svijet danas: upravljanje svjetskom ekonomijom, upravljanje svjetskom ekologizacijom, reguliše moć multinacionalnih korporacija, uspostavi kontrolu ratovanja i podstiče transnacionalne demokratije, zaustavi demografsku eksploziju. Međutim, u praksi globalizacija znači da će bogati na najlegalniji način postajati još bogatiji a siromašni  će biti još siromašniji (poput Bosne pa i cijelog Balkana), boriće se da ne budu zapostavljeni u tim procesima ne birajući sredstva (rušenje budističkih spomenika u Afganistanu) ili prodati svoje teniske za 5 kruna poput korejskog radnika i njegovih lokalnih vlastodržaca.

 

Globalizacija i religija

 

Pitanje ekspanzije religije i globalizacije prividno se čini povezanim. Kapitalizam je uslugu religije trebao kao i uslugu svakog drugog činioca u ostvarenju kapitala (sirovina, radne snage, proizvodnih snaga, tržista i sl.), i danas se tu ništa bitno nije promijenilo, samo što ove dvije snage, snage crkve i snage transnacionalnih kapitala imaju dosta dodirnih tačaka i tamo gdje se njihovi interesi ne sukobljavaju one i sarađuju.

Podsjetimo, da je nacija kao prostorno, kulturološko i ekonomska kategorija nastala sa potrebom kapitala da omeđi granicom prostor svog opticaja. To je vrijeme parole ”Jedna nacija - jedna država.” Ali to je i vrijeme kad tu kulturološku posebnost nacije crkva boji sobom. Tako, naprimjer Srpska nacija postaje prepoznatljiva po Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Hrvatska nacija po Hrvatskoj katoličkoj crkvi, ili Švedska nacija po Švedskoj protestanstskoj crkvi  i sl. Tako države postaju nacionalne, ali i crkve državne, međutim u onom trenutku kad nacionalna država postaje pretjesna za oplodnju kapitala ovaj brak, nacije, vjere i države puca. Tad na scenu stupa parola ”Multinacionalna država” i ona je u direktnom savezu sa multinacionalnim kompanijama.

Razvoj kapitalizma, imperijalizma i države koji počivaju na kapitalu multinacionalnih kompanija, potiskuje crkvu i njene nosioce u stranu. Oduzima im ili sami ostaju bez mnogo privilegija. Na Zapadu se to naziva ”odvajanje crkve od države” u Turskoj Ataturk izdvaja ”kalifat od države” što ima isto značenje. Najdrastičniji primjer tog odvajanja crkve od države se ipak desio u lageru socijalističkih zemalja koje su potpuno marginalizirale ulogu i pomoć crkve u ”opianju naroda” ali samo prividno. Socijalizam je u praksi pretvaran u religijsku dogmu gdje je državni aparat čuvao svoje privilegije bježeći u dogmu po uzoru na crkvu. Gulazi i Goli Otoci postaju prostori inkvizicijskih progona ”jeretika”, strah postaje i ostaje garancija za ostajanje na vlasti.

 

Pad socijalizma u svijetu, kog simbolizuje pad Berlinskog zida, dao je šansu mnogima: kapitalu da se oplodi i proširi u ”socijalističko carstvo”, crkvi da dogmu komunizma zamjeni ponovo sopstvenom dogmom, ali i lokalnim interesnim grupama da u metežu sami profitiraju. U tom kontekstu treba vidjeti sukob evropskog kapitala i američkog do nivoa posrednog ratovanja preko leđa balkanskih naroda, izlazak katoličke, ortodoksne i islamske crkve u prve političke, ali i vojne, redove na prostoru Balkana ali ne samo tu. Tako će Vatikan reći: ”U Poljskoj privrženost katoličanstvu pada u sjenu pred onim što se dešava u Hrvatskoj.” U tom kontekstu treba vidjeti i vapaje iz Srbije i Hrvatske da je sav kapital tih zemalja, za vrijeme Miloševića i Tuđmana, prešao u ruke stotinjak porodica njima bliskih, za Bosnu i onako znamo.

 

Globalizacija kao i sve druge velike ideje, kršćanstva, islama, komunizma i sl. ostaće samo ideje u sukobu želja velikih masa koji nose ”globalizaciju odozdo” i stvarnosti u kojoj multinacionalne kompanije kao kreatori ”globalizacije odozgo” u njoj vide samo puniju kesu za sebe.

Ostaje pitanje: Kako globalizaciju učiniti svjetskim procesom u kom se mora pomiriti želja sedam milijardi ljudi na Zemlji da žive u sigurnosti i blagostanju i surovu stvarnost u kojoj to blagostanje i sigurnost ostaje bogatima a siromašni beru mrvice, ruše tuđe domove ili podižu ruševine sopstvenih na kojima se pravi globalizacija odozdo.