sevko

Mustafa Cico Arnautović

Kopenhagen, bajkopisac Andersen u bronzi i prognani trebinjski pjesnik sa pogledom uprtim u daljinu

Prošli vikend sam proveo u Kopenhagenu, išao u susret proljeću, kažu da sa juga dolazi. Koliko god da se to činilo neuklopivim u geografiju, meni je Kopenhagen Jug e na tom Jugu, već skoro dvije decenije drugujem sa prognanim trebinjskim pjesnikom Cicom M. Arnautovićem. Nisam vjernički tip, ne vjerujem u sudbinu, ali putevi naših života su se, na sreću, upleli i tako traju osluškujući jedan drugog. Doduše iščitavali smo jedan drugom i ono što nije napisano a nikad ni neće.

Bezmalo, Cico je pročitao sve što sam ispisao u ovom vremenu, nevremenu, ljudu, neljudu, ja izčitavao njegovu poeziju, u knjige je uokvirivao, davao joj krila da poleti i na drugim jezicima, i poletila. "Ptice na rukama" ostale kao trag, poruka, piće pjesme žednima.

Javio sam se da dolazim. "Nije novina da dolaziš, već da se javljaš", šali se sa onu stranu slušalice umjesto dobrodošlice. Već sam mu poslao prelomljene njegove nove pjesme, moj novi roman, i mimo susreta, jedan oko drugog se zabavili a Gordana oko oboice.

Zavirismo u poeziju, očešasmo se o Prevera, Dučića, Andrića, Maka Dizdara...
"Sve ono što si do sada pisao je uvod u ovo što si napisao sada", govoreći mjereći riječi što će na usta izaći zadržavajući u sebi one što nije htio da se čuju. Spomenu i nekoliko prepoznatljivih detalja iz romana "Pelin i makovi" radi ravnanja i tad to bi sve. Poslao sam mu roman u prelomu, sad mu i cijelu knjigu ostavih, zagleda Berbera na koricama, odmjera papir i ostavlja na stranu.

Čuo sam ga do kasno noću kako čita u dnevnom boravku, ja prelistavao knjige iz njegove biblioteke uz krevet u gostiljskoj sobi. Mislim, soba je za goste kad ja dođem inače to je kutak u kom on piše. Čitam Sarajlićeve neobjavljene pjesme na danskom jeziku, mislim da je to jedan od posljednjih izbora koje je pjesnik sam napravio, boraveći u Kopenhagenu, koju godinu prije nego će u vječnost otići.

Sutra dan sunce nas mami  na šetnju Kopenhagenom, Gordana ga vreaća sa vrata da se poljube, zaboravio a to mu se rijetko dešava. Kafu pijemo u Gradskoj kafani ispod velike slike Andersena na zidu okačene. Razgovaramo o temama koje šetnja i život serviraju ne pitajući nas. Ulovih mu zamišljen pogled pred Andersenovim bistom u bronzi izljevenoj, pitajući se da li će Bosanci, znati voljeti Cicinu poeziju kao što on voli Bosnu, ili kao što Danci vole i cijene Andersena.

Na kraju mu iščupah i nakoliko novih pjesama, do sada ne objavljenih, one mi dođu kao stanje duha prijatelje i pjesnika koji me na Jug s proljeća mami.



JA IDEM ZA SVOJIM TRAGOM

 

Misli se razvlače i kidaju

Nestaju u kljunovima

Zbunjenih ptica

Zemlja sumnja

U svoju prirodnost

Ja idem za svojim tragom

Kao vazduh

Samo u jednom pravcu

Za koji ne zna kompas

Drveće se izjeda medjusobno

Naočigled jednookog sunca

 

 

Ulice se dozivaju

 

Zora se noći iskrada

Kojoj se spomenici ironično osmjehuju

U sebe ukopani

 

Prolaznici ih ne primjećuju

 

Hoće li vrijeme dozvoliti

Da ovo drvo izraste

Bar još jedan santimetar

 

 

 

 

 

RIJEČI SE TOPE

 

Riječi se tope u snu

Slijevaju niz lice

Gube po čitavom tijelu

Stopala ukucavaju

U zrak pod nogama

Osjećam njihovo bubnjanje

U raspadanju

I misli ponestaje

Slušam oblake kako dišu

Dok se moj pogled

U ponoru rastače

Zveckaju nove riječi

Nad mojom glavom

Bez prestanka

Ne mogu dole ni gore

Prikovan za vazduh

Koji oponaša strpljenje kamena

 

 

 

CRTEŽ ILI OGLEDALO

 

 

Ako se duše ruše u sekundama

Koje zovemo vrijeme

 

Plamenovi kuća su svjećnjaci

Koji se o svetkovinama

 

Pale

 

Zemlja nema lice

Nema lice ni onaj

Koji je zemlju stvorio

 

To što vidimo u ogledalu je crtež

 

 

 

 

JUTARNJA KAFA

 

 

Bljesne jutarnje sunce

I njegova sjenka u isto vrijeme

 

Nema izbora

 

Postoje ptice

Čiji se pjev lijepi za prozore

Oplemenjuje sluh

 

Takve ptice ne lete

 

Sunčane mrlje zatvaraju oči

 

Izbor je limitiran

Bježati nema smisla

 

Noć se provukla kroz prste

Ostavila jutro

Za jutarnju kafu

 

Obukli su ti olovne cipele

Da se planeta drži za tebe

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sa znamenjem Kneza Nenca, Velikog Kneza Bosanskog, a postavi je sin njegov Knez Muven, s' Božijom pomoćju i svojih vjernih, a s' inonom nijednom inom pomoćju, nego on sam.

Ti koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda. I vartio se, jer tami nema ništa do ponovo ti sam.

Človjek možje vidjeti ono tšto nije vidio, tčuti ono tšto nije tčuo, okustiti ono tšto nije otkusio, biti tami gdi nije bio, al uvijek i svagdi, samo sebe može najti ili ne najti.

I mnogo od moje ruke na zemlji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit. I da ostavih kosti u tujini, samo bi Bosnu sanjo.

Človječe, tako da nisi proklet, ne tikaj u me.

Legoh 1094 ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe nijedne suze za me.

Ravanjska Vrata, Kupres

 

 

 

 

46.

This is monument for Duke Nenc, The Great Duke of Bosnia, erected by his son Duke Muven, with the help of God end those lozal without any foreign help.

 

You, the one who will read my stone, you may have walked to the stars. And you came back because there is nothing there other then yourself.

 

Man can see what he has never seen, hear what he has never heard, taste what he has never tasted, be where he has never been before, but always and everywhere he can either find himself on not.

 

Much has happened in this world from my hand but nobody ever died or was killed because of me.

 

Would I have left my bones in a foreign land, even then I would be deaming about Bosnia.

 

Man, in order not to be demned, don`t touch me.

 

I come to rest here in the summer of 1094,

during the drought, so there was not a single tear for me in the sky.

Novo, drugo izdanje

BOSANSKI STEĆCI -
plamen koji grije




Bosanski patareni ili bogumili, su historijski, kulturološki i sociološki
fenomen, evropskoj kulturnoj javnosti malo ili nikako poznat.
Rijetki poznavaoci fenomena bosanskih bogumila, fascinirani kulturnim
tragom koji su iza sebe ostavili, u kamenim nadgrobnim spomenicima,
će im odrediti epohalno i grandiozno mjesto u kulturi i umjetnosti
Evrope pa i svijeta.


Tako će švedski historičar Hans Furuhagen ustvrditi “da su inspirisali
protestantizam u Evropi” misleći na Martina Lutera i reformizam (1517.
godine) koji je građen na bogumilskom principu obraćanja Gospodu
na svom jeziku. Nesuđeni hrvatski nobelovac Miroslav Krleža će zapisati
da “Evropa i nema spomenike kulture osim bosanskih bogumilskih
stećaka”.


Engleski arheolog Artur Evans (poznat po otkriću Minoiske palate kod
Knososa na Kreti) svojim istraživanjem i knjigom o stećcima je evropskoj
janosti otkrio i stećke i pataransku kulturu.
Profesor Džemal Sokolović je bosanske bogumile nazvao “prvim evropskim
protestantima”.

Cijeloj priči dodajmo i plejadu umjetnika koji su stvarali inspirisani
stvaralaštvom bosanskih bogumila poput Tina Ujevića, Lazara Drljače,
Maka Dizdara... ili velikana koje su njihova djela i vjerovanja među bogumile
smjestila Lava Tolstoja ili Mahatmu Gandhija.


Mak Dizdar će za bogumilske stećke reći: “Stećak je za mene ono što
nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da
vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija,
ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i
život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.”


Najveći doprinos priči o bogumilima, omogućili su sami bogumili,
ostavljajući iza sebe ogroman broj kamenih stećaka sa porukama na
njima.
Od osmog vijeka, nove ere, do danas, je preteklo preko 66 478 kamenih
stećaka a najveći broj njih, preko 80%, se nalazi na prostoru
Bosne i Hercegovine.

Osvajajući prostore nastanjene bogumilima, i proganjajući ih kao jeretike,
katolička i pravoslavna crkva uništavale su i ostatke njihove kulture,
a kamene stećke koristile za gradnju svojih crkava ili utvrda.
Specifičnost i fenomen pisanih bogumilskih poruka, uklesanih na
kamene stećke, je u tome što one dolaze kao poruke onih koji više nisu
među živima, onih koji govore neponovljivim iskustvom: ”Da mi se ispod
ove stijene dići svaki bi mi novi dan bio po jedan pravi život”.
Poruke sadrže sve ono što ispunjava i suštinu sama čovjeka: ljubav,
strahove, radost, žal, sumnju.1 Sam kameni stećak je doživljen kao
veza, oči, između dva svijta: ”Nemojte prevaliti ovaj kamen. To su moje
oči kroz koje i dalje zvijezde i Šiparu gledam”.


I kao po pravilu na njima čitamo žal za rastancima i želju za ponovnim
susretima sa dragima: ”... u ovoj beskrajnoj šutnji ja slutim prisustvo i
nagovještaj tvojih ne Božijih koraka. Ako je to još i Božija kazna ja se toj
kazni svojim ludim srcem radujem.”

Ovo je prvi put da i na engleskom jeziku čitaocu nudimo dio priče o
bogumilskim stećcima i porukama bogumila kroz epitafe, kratku priču
o njima uz obilje fotografija samih stećaka.

Za ovu priču o bogumilima neizmjerno sam zahvalan tragu koji su o
njima ostavili: Arthur Evans, Miroslav Krleža, Hans Furuhagen, Mak
Dizdar i mnogi drugi koji su se grijali na istoj, bogumilskoj, vatri.
Posebnu zahvalnost dugujem dr. Nenadu Tanoviću sakupljaču i čuvaru
poruka u kamenu davno ostavljnih.
___________________

1 Sumnju ovdje naglašavamo jer nju kao odnos sprem života i Gospoda, na kamenim
stećcima srećemo cijelih 6 vijekova prije Francuske revolucije 1789. god. koja
je kao osnovnu pokretačku ideju imala upravo sumnju kao zamjenu za religijski
princip vjerovanje (isključenje sumnje u crkvu i Boga). ”I rodi se sumnja u duši
mojoj sumnji nesklonoj, da i Ti negdje ne čekaš spasenje od mene ko što ja čekah
od Tebe.

"Galeb i druge priče" i na švedskom jeziku

 

U zbirci pripovjetki Ševke Kadrića "Galeb i druge priče" (Måsen och andra noveller) riječ je ratu na prostoru bivše Jugosalvije 90 godina prošlog vijeka. Sa velikim razlogom pisac osvjetljava događaje i priča sudbine običnih ljudi iz perioda brutalnog fašizma u Evropi koji se skoro odigravao pred našim očima ali o kom smo bili dezinformisani.

Ubjeđivali su nas  da je riječ "o etničkom čišćenju", kao da je holokaust Jevreja u drugom svjetskom ratu bilo njihovo čišćenje a ne bestijalni progon i ubijanje?

 

Tema je tim interesantnija što u Skandinaviji, posebno u Švedskoj tih prognanih ima na hiljade. Ko želi izčitavati pojedninačne sudbine tih ljudi, prepuručujem "Måsen och andra noveller", Ševke Kadrića. Priče su zadnjih desetak godina objavljivane u nekoliko bosnaskih listova (Bosanska pošta i Oslobođenje) ali i u švedskim (VN i Stockholms fria). U knjizi čitalac između ostalog može sresti:

 

- Samira koji je bio prisiljen da živi u hangaru zajedno sa 600 drugih logoraša. Preživio je iako je prisilio upravnika logora, koji je odlučivao o njihovim životima, da pred svim zatvorenicima prizna svoju ipotenciju, nemoć pred ženom.

 

- Selmu koju su nazivali "Šveđanka" zato što je bila neobična, samostalna i što se kupala gola na izvoru.

-  Šabana što je preživio više koncentracionih logora u četiri zemlje, izmeđuostalog Aušvic.

-  Binu koja se izborila za svoj život preko mudrosti i muških slabosti. Priča je varijanta bajke o djevojci koja je poljubila žabu.

-   Srđu, glumac koji je u ratnim godinama odigrao svoju ulogu Hamleta, ali za pravo spašavajući drugog i drugačijeg čovjeka.

 

Ova knjiga puna ljudskih sudbina i karakterističnih likova koji igraju svoje uloge jednom, bez mogućnosti da ih ponavljaju i mijenjaju. U knjizi su đavo kao i anđeo ili  haos i raj komsije sa Bogom. Pisac pokazuje kako je tanka linija između dobra i zla, sreće i nesreće, prijateljstva i neprijateljstva, života i smrti.

 

Švedskom čitaocu pisac u fusnotama pojašnajva pojmove i pojave ali i ukazuje na autentičnost podataka. Kadrić piše jednostavno, uvjerljivo, vodeći pricu na originalan i umjetnički način pun slika i likova koji zaslužuju da budu uknjiženi. Mislim da će ova knjiga naći svoj put do čitaoca ali i do fakulteta koji se bave događajima u Evropi zadnjih decenija, migracijama ali i posebno Titovim socijalizmom u Jugoslaviji i onom što se poslije njega desilo.

 

Knjigu toplo preporučujem

 

Bo Alvberger, Miljö magazinet

Ferid Šabanović

 

Š. Kadrić

 

„To Ibrišime“, čujem kako govori vraćajući lopticu preko mreže na stolu za stolni tenis. Onaj što sa njim igra nije Ibrišim, nisu ni oni što prepiru oko šanka u bosanskom udruženju.

 

Zagledam se u njega, sto za tenis mu skoro do koljena, za malo bi mogao preko stola protivnika rukom dohvatiti. Koščat, visok, prosjed, kratko ošišan, na igru skoncentrisan, ali ponekad baci pogled prema onima što se oko šanka otimaju i ponavlja ono „to Ibrišime“ a u njega umotao priču samo njemu znanu. E ta priča mi se učini zavodljivom, krenuh za njom i iščupah više, dva života Ferida Šabanovića.

 

Radio je u sarajevkoj Hidrogradnji, održavao Termoelektranu u Gacku a porodica mu bila na domak Višegrada. Volio posao, zavolio i Gacko, navikao se na radničke barake, Gatačko polje, vjetrove i padine Volujaka. Radovao se životu, porodici, maloj djeci, ženi voljenoj, o ratu ni mislio nije, ali drugi jesu.

 

Krenuo kući autobusom, kao obično, radovao se danima u kojima je mogao biti otac, muž, poraditi šta muški oko kuće, kad na Čemernu pred njih iskočili četnici, pravi pravcati kao iz filma „Klopka za generala“, jedan mu baš na nevjernog Rasa ličio. Prvo pomislio da se film snima, brade im zagledao pitajući se da li su prave a onda se čudio kad im prije velike narastoše.

 

„Ti Šabanoviću ostaješ, vi produžite!“, naredio  jedan što je kapetanske činove na ramenima nosio. Gledali ga oni bradati, sašaptavajući se lupkajući po kamama o kaišu vojničkom, zveckajući oružjem. Tek tad shvatio da nije dobro imati poznata rođaka, Murat Šabanović se već proslavio bacajući bistu nobelovca Andrića u Drinu, bradati na njegovu imenu mržnju, kao kosu pred kosidbu, otkivali.

 

Kad je pomislio da će na Čemernu kosti ostaviti čuo glas poslovođe Milovana Đuraškovića: „Ne dirajte čovjeka“. Poslovođu jedva da je primjetio u autobusu, sad mu život od njega zavisio. Milovan izašao i nešto pričao sa onim kepetanom, autobus čekao, sve u Feridu čekalo, dok onaj što je odlučivao o putu i životima nije mahnuo rukom da ulazi u autobus.

 

U autobusu spustio ruku na Milovanovo rame umjesto „hvala“, riječi nisu htjele na usta, slika bradonja ga daleko u prošlost vratila, u priče uz koje je rastao, krvavu Drinu iz onog rata. Čemerno nije bilo Drina, ali znao da će mutna i krvava voda ponovo sa brda doći, kao što je uvijek do Višegrada i Drine dolazila.

 

Kući ništa nije pričao, počeo Višegrad osluškivati kao nikad ranije, iz pretjerane radoznalosti, straha i tišine što su se u ljude bili uvukli izčitavao i ono što tek treba da se desi, prepoznavao ono što mu se roditeljima već desilo u onom ratu. Shvatio da onih sa Čemerna ima i u samom gradu.

Direkciji u Sarajevo javio da se ne može u Gacko vratiti, govorio i o razlozima koje je mogao i smio na telefon izgovoriti. Dumao, zagledao brda kuda bi trebalo bježati, pogledom milovao kuću koju je za dušu i porodicu pravio, vrtio se u krug kao divlja zvjer u zamku ulovljena. U tom vrćenju ga ponovo uniformisani zatekli, ovog puta mlađi, na silu mobilisani, obrijani, za zlo ne pripremljeni.

„Žalosnu im majku, umjesto da kući jagode berem i prodajem ja treba u tuđoj zemlji da za njihove interese ratujem“, žalio se jedan od onih obrijanih u uniformi kod njega kući. Rekao mu da je iz Užičke Požege, da su jagode rodile što nikad nisu, da ih nema ko obrati ako on što prije svojoj kući ne pobjegne.

„Ako sam ja dobro čuo i vidio, Šabanoviću, da hiljadu glava na ramenu imaš ni jedna ti neće ostati, bježi“, šapnuo mu kad je kuću napuštao umjesto zahvalnosti na dobroj gozbi i ljubaznosti domaćina. Ferid bio ljut na sebe, što već i ranije nije pobjegao, što je morao čekati dobrog anđela u tuđoj uniformi da mu to kaže.

„Ja odlazim prema Međeđi da se Kemalu nađem pri ruci, ti ovo dvoje maksumčadi i sebe čuvaj“, rekao supruzi u jednoj rečenici, sa panja uzeo sjekiricu za granje  i krenuo.

„Ostani, ako treba da ginemo, ginućemo zajedno“, govorila za njim uplakana, zatečena.

„Drži se Dobrile“, rekao joj ubacujući u priču ženu što je kod njih bila podstanar, nemoćan, ljut odlazeći od kuće u neizvjesnost, ne znajući da li bježi od smrti ili joj ide u zagrljaj. Najstariji dvanaestogodišnji Kemal bio u Međeđi kod njena oca, to mu došlo kao razlog da se pokrene, bježi, čuo da Goražde još nije palo.

Uz put svratio do komšije i rođaka Ibrišima, zvao ga da bježe, rekao mu ono što je njemu obrijani srbijanski mladić rekao.

„Nisam ja Šabanović“, nasmijao se Ibrišim oblačeći kombinezon za posla, objašnjavajući mu da on mora čuvati posao a da njega čuva kum...

„Vidiš šta život učini od čovjeka, ne mogu da se sjetim imena onog njegovog kuma, što je kasnije došao sa trojicom uniformisanih zlikovaca po njega da ga vode tapajući mu: „Ko se to sakrio od mene, ko?“

„Ko sad ga se sjećam u onom čistom kombinezonu, kako mi se osmjehuje i odlazi. To je bio zadnji put da sam ga vidio, ostao je i bez posla i bez glave...“ šapće Ferih negdje u mislima ispraćajući Ibrišima na stratište a onda vrisnu: „Joviša, tako je ime onome njegovom kumu što ga je u smrt odveo izrugujući se njegovoj naivnosti i nemoći“, kaže odhukujući kao da je jednu moru u stranu bacio, uzimajući šoljicu sa kafom pozvajući me vani da zapali.

 

„Bio je početak maja 1992. Godine kad smo Muzafer, Rašid, Mujo, Muradif i ja krenuli sa dvije sijekirice preko Mirlovića i Drinskog prema Dolovima gdje je živio Rašidov šurak“, kaže zamotavajući i paleći cigaretu. Zagledah mu se u ruke, ne zna šta će sa njima, bi da smota i pripali cigaretu, nema gdje da kafu ostavi a treba i upaljač u nekom od džepova naći. Pripomogoh, niti pušim niti pijem, niti me Ibrišimova nesreća progoni.

 

Krenuli su u po bijela dana, hodali cijelu noć, kiša udarila kao da se nebo otvorilo, iz srpskih sela se orila pjesma i rafalna paljba, neko puškaranjem razgonio strah ili mahmurluk.

 

Pred zoru stigli do Strumice, kucali na prozor kod prijatelja da se zgriju i okrijepe ali i raspitaju ko drži most na Limu prema Međeđi. Prije mosta na Strugačini umalo ih policijsko auto nije zateklo na čistini, sakrili se dok nije auto prošlo, onda požurili preko mosta, tamo bila straža sa dvije puške, kasnije će im reći da su Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine. Kasnije će saznati i ime komandanta Sejdića, ali i izbrojiti svo oružje, pet pušaka i njihove dvije sjekirice u strahu sa panja pokupljene, to tad bilo sve.

 

Ferid onu sjekiricu još dugo nosao dok se nije puške dokopao onda je nije popuštao do kraja rata.

 

„Žena i djeca?“, podsjetih ga na dio priče koji nedostaje. Odpuhnu dim, zagleda se u daljinu i poče odmotavati i taj dio kao onaj papir za cigaretu. Dobrila mu ženi pomogla da dođe do stadiona u Višegradu odakle ih je UMPROFOR prebacio do Zenice. U Zenici nije uho odvajala od radija, osluškivala vijesti sa goraždanskog ratišta, listu pobijenih. Jednu noć radio javio da je Ferid Šabanović, ubijen u Vilinoj Vlasi. Znala da skorog povratka kući nema a u Zenici nije htjela djecu držati u izbjegličkom kampu sama. Francuska organizacija „Ekolibri“ pravila spiskove za Francusku, prijavila se. Uskoro bila jedna među stotinjak žena i djece koji su odlazil u Francusku a karte bile u jednom pravcu. Nije dugo prošlo zagledao se jedan naš slične sudbine u nju i...

 

Ferid u rat ušao sa sto dvadeset kilograma i porodicom, iz rata izašao upola lakši, tačnije pedeset devet i ostavljen. Pred kraj našao načina da i Kemala majci preko nekakvih međunarodnih organizacija pošalje, on ostao sam, ako se puška ne računa.

 

Kad je supruga čula da je neki drugi Ferid Šabanović poginuo a da je njen živ, dosta toga bilo da se nije moglo mijenjati. Porodica zauvjek bila raskinuta, ali svi pretekli, bar što se broja tiče.

 

Pred kraj rata i Ferida u Goraždu srela jedna slične sudbine, sama sa malom djecom. Njenu djecu prigrlio kao svoju, ali i zajedno krenuli u pečalbu na daleki Sjever.

 

„To Ibrišime“, dobaci u pravcu šanka gdje su se oni još za šank borili, odpuhujući dim dogorjele cigarete, ispijajući gutljaj hladne kafe.

 

„Džemo mi je prošlo ljeto dolazio sa ženom i djecom. Te sreće i te radosti...“, govori kao da se iznova sa sinom grli i unučadi u naramak podiže.

 

Podjelimo radost

Š. Kadrić

 

Senada i Arijan na splitskoj Rivi 1992. godine

 

Poodavno sam dobio pismo sa požutjelom slikom. U pismu stoji nakana žene majke da knjigu pokloni sinu za punoljetstvo, na slici ona sa bebom u naručju. Nije slika na sve druge slike majki nalik, već ona požutjela u kojoj je umotana tuga vremena i nevremena, ljuda i neljuda daleke 1992. godine. Slika je objavljena na naslovnici ”Slobodne Dalmacije” uz naslov ”Predah na Rivi” i uz nju stoji: ”Jedna majka stišće dijete, a stakla autobusa ”govore” odakle je stigao – iz Sarajeva”. U tekstu stoji i da je ovo peti autobus koji je organizovala Židovska općina u Sarajevu sa odredištem izbjegličkog kampa u Pirovcima. Joško Ponoš je napravio ratnu fotografiju koju bi poželio muzej holokausta.

 

Načas mi pogled osta na onoj fotografiji i majčinu stisku bebe, glavu mu prislonila uz svoju a pogledom cilja negdje u daljinu, što dalje od probušenih stakala na autobusu pristiglom izravno iz pakla opkoljenog Sarajeva.

 

Vratih se majkinoj nakani osamnaest godina kasnije, hoće majka, Senada joj je ime, da napiše cijelu knjigu bebi, Arijanu Stovragu, za osamnaesti rođendan o tom putu u neizvjesnost, kako je kanila knjigu nazvati. Hoće žena, majka, da pošalje poruku svim drugim majkama, svim dobrim ljudima, da se njena priča više nikad i nikom ne ponovi, intimno želi i da sina obraduje, prvom knjigom napisanom njemu da ne zaboravi ni to što se desilo, ali ni jezik maternji. Neka samo jednom knjigu izčita i razumije, majka je sigurna da je jezikom maternjim obvladao, ako je bude čitao i više puta, daće mu krila da odleti i na druge knjige našim jezikom pisane, mislila i ubjeđevala sebe krijući pišući knjigu.

 

Pročitala negdje Senada da čovjek svoj život sa tri dobra djela treba da ispuni: podigne kuću, od djeteta čovjeka napravi i napiše knjigu života, ona i kuću i čovjeka podigla još joj knjiga ostala, zašiljila olovku i počela.

 

Mislila da je sve zaboravila, kad nije. Iz nje riječi ali i suze krenuli. Dva puta granate padale na krevet gdje je sa djetetom spavala, oba puta samo čudo je spasilo da tad u njima nisu bili. Svaku granatu, svakog komšiju, svaki uzdisaj joj došao kroz knjigu za naplatu, suzom ih plaćala danima.

 

Piše mi da je sama, ali svi njeni se u mislima nad nju nadnijeli i čitaju ono što piše, i mali i veliki, pita šta da radi. ”Piši za sebe i nepoznatog čitaoca, otresi te svoje iz misli, nedaj da čitaju prije nego sve bude gotovo”, poručujem nedajući joj da odustane, ali ni onima preko ramena da čitaju prije nego što treba. I nastavila.

 

Zvonim na vrata na sam rođendan, slavlje je uveče, Airjan je u kupatilu, čekam da se pomoli na vrata, nisam ga vidio desetak godina, Senada mi krijući odmotava knjigu. Crvene korice na njima ona slika sa splitske Rive, njen pogled, beba uz lice prislonjena, autobus puščanim mecima izbušen. Plače.

 

Ulazi momak u sobu, za glavu visočiji od mene, nekoliko dječačkih crta prepoznah, sve ostalo novo, muško.

Čestitam, momak, kažem odmjeravajući odnjegovana i izrasla mladića. Mislio sam da sam jači, ali i mene podbode nešto izdajnički iznutra, u njemu vidjeh stotine beba koje sam ispraćao ili vodio iz Sarajeva prema Zagrebu, Beogradu, Skoplju, pa se vraćao dok se vraćati moglo. Očevi im ostajali u Sarajevu ili već bili izginuli, majke bježeći od rata tražile spas za potomstvo što je prirodno, kasnije čekale... Arijan imao sreće da mu, kasnije, i otac dođe, mnogi nisu... letilo mi kroz glavu, ja misli potiskivao, gurao u stranu.

 

Govori mi Arijan da ide u privatnu gimnaziju, da je odličan učenik, dobar sportista, da uči jer voli i zna da je u knjizi spas a u igri radost... riječi mi se učiniše poznate, kao da je majkinu knjigu već čitao, a  nije.

 

”Mama ima jedno iznenađenje”, čujem Senadu kako zamuckuje vadeći onu kovertu sa knjigom, njegovom i njenom knjigom života. Zabilježih trenutak ispunjena obećanja, tačke na neprespavane i preplakane noći, radosti postojanja, radosti izrastanja, straha od odlaženja.

 

Rodjndanski poklon, knjiga i torta

 

 

”Ovu tortu sam juče pravila za moje prijatelje, ovu ću tek praviti za Arjanovo društvo”, govori mi poslužujući me komadićem slavljeničke torte pokazujući na ono po stolu prostrto što će se tek u tortu pretvoriti.

 

Čestitam, kažem joj, od srca držaći fige da ona knjiga Arijanu pisana u jednom primjerku, dođe i do drugih čitalaca, da i oni podjele radost odrastanja jedne generacije sarajevskih beba po svijetu razasute.

Ševko Kadrić, Oslobodjenje

 

Ševko Kadrić

 

Pisao sam o knjizi Michael-a Moore-a ”Kicošu gdje mi je domovina” i filmu ”Faradej 11” snimljenom na istu temu. Tema je borba za istinu, te razobličavanje onog šta se i zašto desilo tog kobnog 11 septembra 2001. u Njujorku. Podsjetimo da je to bila tačka sa koje je ”satanizacija islama” mogla ući u novu fazu, fazu otvorene agresije (Irak, Afganistan..) u kojoj je ubijen milio nevinih ljudi a mnogo više otjerano sa svojih ognjišta i rastjerano po svijetu. Nešto slično sam doživio i ovih dana čitajući knjigu ”Davinčijev kod”. Dan Brown je na uvjerljiv način uzdrmao kompletnu nomenklaturu ”istina” na kojima je ustrojeno kršćanstvo, posebno onu o bezgrešnu začeću Marije Magdalene. Po broju čitalaca knjige, ali i gledalaca filma moglo bi se reći da je pisac zapravo rekao ono što javnost zna a pisac smogao snage, hrabrosti i umjeća da je iznova suoči sa njom.

 

Na jednoj strani imamo zvanične ”istine” iza kojih stoje administracija Bijele kuće i zvanična crkva a na drugoj istine do kojih dolaze Moore i Dan Brown koji nam pokazuju drugu stranu istine i približe onom što se stvarno desilo. Još uvjek ne tvrdimo da su Moorov film ili Davinčijev kod apsolutne istine ali da smo im bliži to je sigurno. Taj posao pojednica, ovog puta Moora i Dan Beowna, je herojski i nadasve patriotski mada za većinu Amerikanaca to trenutno ne izgleda tako. Moore nam pokazuje šta znači politička propaganda za jednu državu koja iz vrlo prozaičnih, egoističnih interesa manje grupe (ovog puta oko porodice Buš), može da učini jednom narodu (Amerikancima), pokrećući ih u seriju nepravednih ratova, okružujući ih viškom neprijatelja i nepovjerenja, što će u krajnjem imati neuporedivo veće posljedice pa i veću cijenu po Ameriku i Amerikance od koristi koju je imala pljačkajući Afganistan, Irak, pokrećući novi rat na Bliskom istoku. (Ekonomski kolaps američke privrede za čiji oparavak je administracija Baraka Obame na početku mandata 2009. godine upotrijebila trilion i tristo milijardi dolara...)

 

Dan Brown nam govori na kakvim dogmama je uzdignut monoteizam i koju brutalnu silu je crkva upotrijebila pa i još uvijek upotrebljava da bi je držala za apsolutnu istinu. Prije dvije hiljade godina bi i mogli imati izgovor o bezgrešnom začeću u nepismenosti, nedostatku naučnih spoznaja i sl. ali je problem što ta dogma i danas živi a njeni čuvari i danas odlučuju o ovom svijetu i nama u njemu. (Slično se danas dešava sa islamskim svijetom i njegovim čuvarima dogmi koji po svijetu progone sve one koji crtaju lik proroka Muhameda. Ta priča može da se aktuelizira kad i kome treba a posljedice mogu biti nesagledive.)

 

Ono sto je pozitivno u cijeloj stvari to je da svijet danas ima ljude poput Moorea ili Dan Browna. Oni domaću i svjetsku javnost suočavaju sa pozadinom slučaja, svojim istinama, o tom što se zapravo desilo i prije izbora u Americi (na kojim je Buš prevarom pobjedio Gora), i kod samog napada na Njujork (gdje Buš ne izgleda zatečen), kod pokretanja već ranije planirane ratne mašinerije na Afgansitan i Irak ničim ne zaslužene i sl. Bez sumnje pobjedi li istina u ovom američkom slučaju u njoj će svakako heroj biti Moore a negativac onaj koji je doskora bio predsjednik Amerike i apsolutni ”izvor istine”. Dan Brown pak nam baca u oči istinu zbog koje su mnogi u historiji glavmom platili a to je ona da je Marija Magdalena vjenčana Hristova supruga a da je ”bezgrešnost začeća” začeta u tajnim odajama same crkve iz razloga njoj poznatih.  No razmišljajmo malo o istini možda ne zbog Moorea ili Dan Browna već nas samih. Uskoro će izbori u Bosni i Hercegovini  predizborne igre sa živcima, imovinom pa i životima njenih gradjana su već davno počele ili preciznije uopšte ne prestaju zadnjih dvadesetak godina. Imaju li birači snage, poput ranije spomenute dvojice da porede ličnosti i partije i njihove istine juče i danas? Imaju li snage da odgovore na banalno pitanje: Kako to da u svim istinama oni dobijaju a mi gubimo?

 

Profesor Muradif Kulenovic ljude koji govore istinom nazva singltonima. ”Po naučnim teorijama oni govore ono što je najbliže istinama i pravdi i oni se ne slažu sa masom koja korača poput gusaka za velikim guskom. Njihove duhovne mogućnosti su velike ali uticaj na mase mali.” U ranije navedenim slučajevima mi se suočavamo sa novinom, prekretnicom i na tom planu, singltoni (Moore) medijima koji su im na raspolaganju (knjiga, film) uspjevaju da tu masu gusaka koja je do juče koračala za američkim velikim guskom urlikajući ”rat, rat”  okupi u istom onom Njujorku u povorci od nekoliko stotina hiljada uz povike ”nećemo rat - odlazi”. Dan Brown je pak uspio da u vremenu neosporne, čak neprikosnovene moći crkve javnosti baci rukavicu u lice i kaže masi  (poput Domanovica) ”Vođa je slijep”. Priča o bezgrešnosti začeća je imala i ima jednu drugu zadaću prikrivanje grešnosti same crkve. Da će razobličavanje istina (njihovih i naših) ići lahko neće, jer je ulog prevelik, ali ono je test za svijet uzorne demokratije. I vrlo je važno šta će prevagnuti.

 

No, šta je zapravo istina?

Upravo sam pogledao u Kljaićevu riječniku i nema je. Hoće reći da se podrazumjeva, da znamo. A kad čovjek pogleda stvarnost ona zapravo vri od istina koje nas dovode do ludila. Malo ćemo koga sresti sa prostora Balkana a da nije žrtva neke istine. Srbi imaju svoju, Hrvati svoju, Albanci svoju... onda na individualnom planu svi mi pojedinačno imamo svoje istine. Otvorite samo na internetu prostore gdje ljudi debatiraju, razgovaraju o tim istinama pa ćete vidjeti. Ključni problem je da se nema vremena da se sopstvena istina sagleda u stvarnosti ali ni da se tuđa čuje, razumije. Na drugoj strani politički marketing sve i čini da bi istinu prikrio na neistinu ”učinio istinom”. ”Facebok” je doima kao narodna igraonica u kojoj se kratkim rečenicama i vizuelnim efektima ljudi odvraćaju od čitanja ili preciznije od mišljenja, drugim riječima da se ljudi zaglupljuju. Kako imače uspjeti izčitati na stotine i hiljade poruka kojim nas svakodnevno zasipaju i pametni i oni koji to nisu, unoseći nam se u lice ponudama koje i nisu njegove već ih negdje kopirao, pozajmio, ukrao.

 

Istina bi trebala biti ono što je objektivno najbliže stvarnosti. Ali se opet postavlja pitanje šta je stvarnost? Je li to ono što se dešava sad i ovdje ili je ona povezana sa onom stvarnošću ranije? Srbi naprimjer sve što rade i sebi i drugima pravdaju osvetom Kosova? Problem je što ni sami ne znaju niti žele znati šta se zapravo desilo na Kosovu prije 500 i nešto godina? Ili spomenuti Dz. Buš je izvršio agresije na Afganistan i Irak sveteći 11 septembar. Problem je što nam Moor ali i ostali izvori govore da je i sam Buš jako umješan u to što se desilo 11 septembra a onda da ni Afgansitan ni Irak sa tim nemaju nikakve veze!?

 

Ili kako Bošnjacima logicirati o ulozi Alije Izetbegovića i ”Islamske deklaracije” u svemu što se desilo na prostoru BiH zadnjih dvadesetak godina? Nekoliko godina prije rata kolega u Zagrebu mi je rekao: ”Nedajte da vam u Bosni podvale zelenu zastavu.” Analizirajući ono šta i kako se desilo sa prvim ”demokratskim izborima” i sve ostalo do danas, stiče se dojam da je Bosni i posebno Bošnjacima vrlo ciljano podvaljena i zelena zastava, lider i njegova deklaracija. (Karadžić u Hagu svoju odbranu počenje pozivima na Islamsku deklaraciju?) Priča je svakako mnogo složenija i duža, ali čim objasniti da je ipak Bosna izdjeljena, ali i Bošnjaci islamizirani. Umjesto jedne medrese sad ih je desetak, jednog teološkog fakulteta sad ih je 3-4. Kadar či je posao da proizvodi religioznost kod ljudi samo radi svoj posao, ali posljedice??? (Ovdje ne govorimo o naprasnoj pravoslavizaciji i katolizaciji Bosanaca, jer se podrazumjeva.)

 

Koja je razlika izmedju onih koji govore o istini impresivno, emotivno, vidjenim, doživljenim ili propagandno i onih koji to žele gledati objektivno poput singltona?

 

Ovi prvi govore o onom što vide, ili hoće da vide, onom što osjećaju nošeni strastima (ljubavi, mrženje..) ili izvrću istinu u svoju korist, govore da im se desilo upravo ono što oni rade drugima.

 

O relativnosti istine, zavisno od ugla gledanja i odstojanja (vremenskog i prostornog) govori banalan primjer, eksperiment. Uzmimo bijeli papir formata A4 u njegovom središnjem dijelu nacrtajmo crveni kvadratić. Ako papir gledamo sa distance opisaćemo ga kao bijeli papir sa crvenim kvadratićem u sredini, a šta se dešava ako papir približimo očima tako blizu da sve što vidimo to je onaj mali crveni kvadratić?

Da li je istina da jedan vidi papir bijel sa crvenom kockicom u sredini? Da. A da li je istina i da onaj koji papir gleda izbliza može tvrditi da je on crven. Da. Gdje je sad istina? Otuda se u naučnom pristupu istini traži vremenska distanca, različiti izvori i uglovi viđenja te istine i sl.

 

Jedan od najčešćih načina odbrane svoje istine je ono: ”Vidiš šta mi radimo jedni drugima a ne vidiš šta nam oni rade?” Poenta je da se tako baca loptica na drugu stranu, krivnja nekom drugome i svaki pokušaj ozbiljnog dolaženja do istine se želi zaustaviti. Nije bolno rezati po tuđemu, ali je hrabrost rezati svoje. Nije teško dijeliti tuđe, pravi humanisti dijele svoje. Nije humor ismijavati tuđe (to je podlost i cinizam) humor je smijati se na svoj račun.

 

Šta bi trebalo da sadrži ozbiljan put do istine?

1. Sumnja je najznačajnija pokretačka snaga istraživačke i stvaralačke misli. I ona je u suprotnosti sa religijskim načelom vjerovanja (ne sumnjanja). Dakle mi ne konstatujemo da je nešto to i to, već da bi moglo biti. (hipotetički). Da stvari ne banalizujemo, kad nam kane vrela voda na ruku tu nema onog (moglo bi biti da sam se opržio vec samo konstatujemo vidljivu činjenicu). Ovdje govorimo o društvenim relacijama i događanjima. (Zato vjersko-nacionalne vođe ne trebaju političke sljedbenike već političke vjernike koje lako pretvaraju u političke vojnike.)

 

2. Sledeći korak je određivanje i opisivanje pojmova po već ustaljenoj nomenklaturi, prikupljanje informacija te misaoni prices njihovg dovodjenja u korelacije-odnose. Ne možemo mi proizvoljno izmišljati nove termine sa lokalnim značenjem samo nama jasnim kad se zna šta je rat, narod, nacija, država, nacionalizam, socijalna patologija i sl. Drugo je kad mi želimo dokazati da je narod zaista narod ili građanski rat je to i to a u našem slučaju se desilo to... Dakle taj misaoni dokazni postupak, postupak prikupljanja činjenica iz različitih izvora (onog što već znamo, onog što je kao pamet pohranjeno u knjigama i drugim izvorima pameti, ono što drugi znaju...) karakteriše nas kao misaona bića a našem mišljenju daje težinu, ozbiljnost.

 

3. Ništa manje značajan element dolaženja do istine je oponiranje sopstvenim polazištima, odnosno gledanje na njih iz sasvim drugog ugla. Zato se kod odbrana doktorskih teza odredjuju oponenti da simuliraju ”protivnika”. Ako naše teze izdrže i taj test provjere onda onde postaju i naše tvrdnje koje argumentovano branimo i ponovo sve dotle dok nedođemo do novih činjenica koje nas jačaju u uvjerenju ili nas naprosto razuvjere. Tad mijenjamo stav jer smo bili u krivu.

 

Historijski primjer tog izmjenjenog stava je Vili Brant. On je smogao snage da klekne pred žrtvama koje su počinjene u ime naroda kom i sam pripada. U našim uslovima se to na žalost rijetko dešava, generacije političara se takmiče da dokažu da su dosljedni i neograničeno pametni, diveći se sopstvenoj pameti dok je narod iz dana u dan veća i veća žrtva te pameti. (Patološki primjer je uvodna riječ odbrane R. Karadžića u Hagu, koji bez da trepne okom pred nevinim žrtvama, postavi tezu da je njegova vojska zapravo bila u okruženju cijelo vrijeme opsade Sarajeva 1992-95.)

 

Danas, više nego ikad Balkan plače za čuvarima istine. Njih ima i u krajnjem oni spašavaju obraze cijelih naroda. Pitam se šta li će jednog dana znaciti dr. Nada Kljaic ili dr. Ivo Banac za Hrvate naprimjer, Jevrem Brkovic ili Marko Vešović za Crnogorce, Vesna Pešić i Ivan Stambolić za Srbe... ali i mnogi bosanski singltoni za same Bosance? Singltoni su naprosto svjedoci i čuvari istine i oni su ne bez razloga grižnja savjesti cijelih masa. Mase opijene isključivošću takve doživljavaju kao izrode poslije otriježnjanja su im heroji. Nijemci danas proglasavaju herojima sve one koji su pokušali atentate na Hitlera. Problem je što to ne rade zbog njih već savjesti koja ih proganja što su onda kad su oni svjetlili istinom bili porotiv njih.

 

Nešto mislima da je Evropi i Balkanu u njoj desetak Michael-a Moore-a ili Dan Beowna da li bi tad bili bliže istini o onom što nam se desilo ili bi i te istine svako na svoj način tumačio uzvikujući ono ”a ne vidiš njih!” Ne toliko zbog onog što nam se desilo već da nam se to zlo više ne ponovi. Svaki izbori u Bosni su prilika da svi građani odigraju ulogu singltona, pitanje je imaju li hrabrosti i pameti.

KAD se nebo otvaralo

Jesen je prolazila, strinini šljive obrali, osušili, dio potrpali u čabrove za rakije. Odavno amidža strini obećavao da će je nama poslati na jednu heftu i sad bilo pravo vrijeme, došla sa Mustafom. Dvije kćerke se već zacurile, mogle majku kući odmjeniti,  Mustafa bio njihovo najstarije muško. On je na mašini, vrganju, lisičarki i sjemenkama pančićeve omorike zaradio novca da su mogli svima u porodici kupiti ponešto za zime, nama došli i da to nešto pokupuju, ali i da strina sa majkom dio ramazana preposti.

 

Prije nego se ramazanu vratim da ispričam to sa rođakom Vjevericom, kako su ga kasnije u jednom televizijskom filmu nazvali, kasnije kad se televizija pojavila i kad moj rođak više nije bio onako vižlast kakvog ga ja pamtim. Sa torbom na leđima bi se popeo na vrh vretenaste omorike, kojih dvadesetak i više metara, gore u vrhu su se nalazile šišarike i on ih je brao. Omorike su obično rasle u skupini od po nekoliko vitkih i visokih stabala. Da se nebi vraćao na zemlju pa ponovo penjao na sledeću, rođak bi se zaljuljao na onoj vršici, približio je omorici do nje i poput vjeverice samo skočio na onu sledeću. Meni koji sam to gledao sa zemlje to je tako zastrašujuće djelovalo  da bih glavu okretao, i onako mu nebih ništa mogao pomoći dok se po zemlji nebi razlijepio, da je pao, ali nije padao. Mislim nije padao sa omorike, ali jeste sa hrasta kad je mašinu brao. Sreća te je pao na suho lišće, ali sve jedno onesvjestio se. Uz njega bio komšija, nije bilo vode da ga polije i on ga jednostavno popišao. Rođo progledao, čudio se sebi i slanoj tečnosti, dogovorili se da nikom ne pričaju, sramota momak pa popišan, ali u nedostatku vijesti na selu, ova sa pišanjem bila prava, dugo se pamtila ali i prepričavala.

 

Mama se strini obradovala, ja Mustafi. Mama i strina isplanirale dane, ustati rano na sehur (doručkovati), pa prileći, po kući i mahali se provrtiti do iftara, poslije u džamiju na teraviju. Ja planirao štošta sa Mustafom, da mu pokažem čarolije grada, upoznam sa mojim društvom, uvedem u igre, međutim prvu noć me majka i strina počele ubjeđivati da i ja zapostim. Obećavale nagradu od Allaha dželešanuhu, ali bi mu i one pripomogle, uvjeravale  me da nije teško postiti, pa i ako ne izdržim da će one to nekako prešiti. Mustafu nije trebalo uvjeravati, on svaki ramazan i onako postio, nije bilo druge nego rano ustati. Umalo da zaboravim, otac je rakao da se to njega ništa ne tiče i da on za to ništa ne zna. Sve što je imalo vjerski karakter on je pojednostavljivao sa kratkom ali sveznačećom riječicom „to“.

 

Taj dan nas je u kući zapostilo petoro, nama četvoroma se i sestra pridružila. Majka podgrijala krompiruše, nasula ćasu kompota, ali kako jesti a ni svanulo nije bilo? Oni postili koliko je trebalo ja se vrtio po krevetu, onda po kući, pa po avliji i mahali, ali iza podne se napio vode. Majka me tješila uvjeravajući da nisam trebao misliti ni na vodu ni na hranu, ali da će ona fino to prešiti nekom specijalnom iglom, ako nastavim. Nisam nastavio taj dan, tek sledeći. Njih troje me nisu iz vida ispuštali, ali me i učili dvije sure, pripremali me za džamije.

 

„Bismilahi rahimani rahim rabijesil velut asir rabiltemin bil hajr amin! Da Bog da dobar hair”

Oni učili ja ponavljao i naučio napamet. Mami bilo drago, strina me nagradila sa dugim ”aferim”. I mene radost ispunila u njoj i iftar dočekao, to je bio moj prvi dan da sam prepostio, pokazao da i ja mogu kao i rođo sa sela. Idući dan me nisu nagovarali na post, ali nisu odustajali da me pripreme za teravije i prvog klanjanja u džamiji.

 

-         Ti nauči fatihu i sa njom možeš cijelu teraviju klanjati, govorila mi mama.

-         Kako cijelu?

-         Fino, abdest uzimaš uz fatihu, zanijetiš fatihom, fatihom klanjaš, gledaš kad i kako drugi padaju na sedždu i gotovo, ubjeđivalo me svotroje.

 

Meni ostalo da ponavljam za njima i fatihu naučim. I naučio sam, u sjećanjima mi desetljećima ostala u glavi, ne pitajte me ni šta znači ni kad se izgovara, ali ni zašto se uči. Moram priznati da mi je odmah nešto postalo čudno, govorili su da učimo a ni oni nisu znali šta, ponavljali smo riječi koje su i njih troje svako na svoj način izgovarali, ali svima na isti način bile strane i daleke. Tad sam prešao preko toga, tek kasnije kad su gosti otišli na usta mi sumnja i protest izašli, tad sam zapravo i saznao da ni moja majka ne zna šta izgovara, doduše znala je kad. Tad sam otkrio još nešto, da moja majka ne samo da ne zna arapski čitati nego ni naš, bosanski, to ću joj tad zamjeriti i sve učiniti da propiše, makar samo deset brojeva i nekoliko slova, koliko stane u njeno ime i prezime, ali o tome kasnije, sad idem na teraviju. Nučio sam fatihu, trenirali smo kući kako se abdest uzima i klanja a onda pravo u džamiju.

 

E'uzu billahi mine ššejtani rradžim
bismillahi rrahmani rrahim

Elhamdu lilla rabbil alemin
errahmani rrahim
Maleki jevmi ddin
ijjake na'budu ve ijjake neste'in
ihdinessiratal mustekim
siratallellezine en'amte alejhim

gajril magdubi alejhim veleddallin

Aminn

U džamiji sam stao u red gdje se redaju muškarci, bio sam posljednji u drugom redu lijevo od hodže, Mustafa bio do mene. Bodrio me da se ne bojim da ću pogriješiti, i nisam. Majka bila ponosna na moje klanjanje, slagao bih ako kažem da ja nisam. Hodža me lično pohvalio i predložio mami da me pošalje na vjeronauku i ako Bog da u medresu.

 

-Sutra je mevlud u džamiji, dvadeset sedma noć – govorila je mama pripremajući nas za svečanost, ali i objašnjavala kako će se sretnima te noći nebo otvoriti. Nije znala šta to tačno znači, ali je rekla da treba nešto poželjeti, dragi Allah je uvijek milostiv, te noći posebno.

Osvanuo je i dan kad se nebo otvara, moje oči su često pogledale nebo tražeći mjesto gdje bi mogla  pukotina u njemu biti, ništa neobično nisam vidio.

 

Taj dan sam Mustafi pokazivao mahalu, ja mu pomagao da ne misli na glad, postio je svaki pa i ovaj dan ramazana. Kad smo bili baš u blizini mahalske džamije, iz sokaka se prolomio vrisak i pomaganje uplašene žene. Potrčali smo u susret glasu i imali šta vidjeti.  Na drugom spratu kuće je stajala djevojčica na prozoru, zapravo bila je izašla na policu sa vanjske strane. Jedno krilo je bilo otvoreno, ona ugrabila trenutak nepažnje ukućana i prošetala daskom do kraja prozora to znači oko dva metra od onog otvora. Svaki pokušaj da se dijete namami da se vrati moglo je imati kobne posljedice i ono se uplašilo i plakalo. Žene su čupale kosu i dozivale u pomoć, dvojica muških su bila ispod na mjestu gdje bi djevojčica mogla pasti, čekali da je rukama uhvate. Samo Mustafa nije čekao, uz kuću je rasla velika pančićeva omorika, čiji vrh je skoro prerastao kuću, poput vjeverice se popeo u visinu prozora i pažljivo zaljuljao smrču dok nije došao na domak djevojčice. Jednom rukom je držao stablo smrče a drugom poput mačke pokupio djevojčicu u zagrljaj. Ostalo je priča kojom je moj rođak, baš na dan kad se nebo otvara, spasio djevojčicu. Mami nije trebao bolji dokaz o milosti kojom nas je dragi Allah podario u noći „većoj i značajnijoj od hiljadu mjeseci“.  Samo dragi Bog zna koliko sam bio ponosan na Vjevericu, mog rođaka sa sela.

 

Poslije Bajrama, halvi, baklave i šerbeta, strina i Mustafa su otišli na selo. Mustafa sa sobom odnio pravi pravcati fudbal, kupili mu ga zahvalni roditelji od spašene djevojčice, kasnije ćemo joj i ime saznati Fadila.

 

Majka me ponovo zvala u džamiju i pitala hoću li u mejtef. Umjesto odgovora ja sam njoj postavio nekoliko pitanja, koja su nas oboje zbunila. Pitao sam je zna li šta znače molitve koje su me naučili, uz koje smo klanjali u džamiji. Malo je vrdala a onda rekla da ne zna. Pitao sam je zna li čitati arapski, rekla je da ne zna, pitao sam je zna li čitati bosanski, rekla je da ne zna. Ko zna zašto ali znam da sam tad govorio ono što mama nije htjela slušati, istjerala me vani a ona dugo plakala.

 

Pomirili smo se malo iza toga, ja sam joj obećao da ću krenuti u mejtef a ona meni da će naučiti svih deset brojeva i sva slova kojima može napisati svoje ime i prezime ali i imena svih ukućana, kad sam slova pobrojao, nekoliko ih je falilo pa da majka nauči svih 30 koliko ima abeceda.

 

Da ne ostanem dužan čitaocima rezultate dogovora, išao sam u mejtef onoliko dugo koliko je majki trebalo da nauči pisati i čitati brojeve ali i svih 30 slova, majku sam otrgnuo iz svijeta nepismenih i uveo u novi svijet onih što se znaju potpisati. Mali korak za čovječanstvo, ali veliki za našu porodicu.

 

Često sam je zaticao kako naglas sriče slovo po slovo čitajući pisma ili naše školske knjige.

 

-         Zašto su nam hodže govorile da ne šaljemo djecu u školu i da će  se tamo poćafiriti – čuo sam je kako pita oca u nevjerici.

-         Mene u to ne mješaj, religija je opijum za narod. I sama si vidjela koja je razlika između pijanog i trijeznog Oskara. Onog pijanog u sred zime možeš nagovoriti da se u Ćehotini kupa a trijeznog ne možeš, objašnjavao joj je svoju teoriju o vladanju neukim vjernicima.

 

Da je ono otvoreno nebo ponovo umješalo svoje prste u Mustafin život pokazaće se puno godina kasnije. Ko zna kako i zašto mu je Onaj što neba otvara i zatvara, u sred Sarajeva ponovo ukrstio put sa djevojčicom sa prozora. On od mašine, gljiva i sjemenki pančićeve omorike u Sarajevu kuću napravio, Fadilu ratni vihor otjerao iz njenog grada. Ona se prisjetila dječaka koji je spasio sa prozora, ljuljajući se na visokoj omorici. Priča u njima ljubav zaljuljala, ubrzo se oženili, brak im bio dar od vremena brzog odrastanja.

 

* * *

Na Rogoju, gdje sam ručao kad sam ovuda biciklo do Foče prvi put vozio smo i sad stali. Restoran porušen, po njemu tragovi puščanih zrna, preko puta veliki spomenik poginulima, stotinjak imena na ploči upisano i iznad veliki betonski orao i srpska zastava. Buco mi je rekao par riječi o događaju, vremenu i nevremenu a onda smo bacili pogled prema Kobiljači i Lupoču na Treskavici, mamili nas suncem i čistinom.

 

_________________________________________________________________________

Čabar – Velika drvena posuda za kisjeljenje voća od kog se kasnije pravi rakija.

Hefta – Sedmica, tjedan.

Mašina – Vrsta mahovine, raste uglavnom na sjevernoj strani hrastova stabla. Samo je najvještiji penjači mogu brati ima primjenu u farmaciji.

Ramazan – Sveti mjesec kod muslimana, praćen postom, potpunim odustajanjem od hrane, vode i svega što se unosi u usta tokom obdanice.

Pančićeva omorika – Rijetka, piramidalna omorika koja ima prirodno stanište (areal) jedino u ovim krajevima. Sjeme joj je vrlo skupo i obzirom da raste u nepristupačnom planinskom kraju, bere se na primitivan način pomoću penjača.

Doručak (ručak) – Uzimanje hrane prije svitanja, priprema za post (da se zaposti).

Iftar – Uzimanje hrane, poslije prepošćena dana, kad se kandilji upale na džamiji ili po vremenu upisanom u vaktiji, rasporedu koji propisuje vjerska ulema.

Teravija – večernja molitva u doba ramazana.

Klanjanje – način moljenja Bogu kod muslimana.

Fatiha – Prvo poglavlje u Kur`anu (sura = poglavlje, kapitel)

Kur`an – sveta knjiga u islamu.

Medresa – Srednja škola za vjerske službenike, hodže.

27 noć - 27. noć Ramazana, u islamskom svijetu znana kao Lejletul- Kadr i po Kuranskom učenju „veća i značajnija od hiljadu mjeseci“. Noć u kojoj je, po vjerskom predanju, u pećini Hira na Brdu svjetlosti u blizini Meke počela objava Kurana. Bosanci je nazivaju „noć sudbine“, ali i „noć želja“

Prijatelj Bert Aronsson, mi je poslao sjajnu kolekciju umjetnosni na neobičnu materijalu, rukama.
Uz divljenje slikama, naumpade mi ona poruka sa prvih pisama uz oslikanu ruku i na njoj "Ova ruka putuje s tobom da se rukuje", ili "Ove ruke hrle s tobom da se grle", neka to bude jutarnja poruka onima što su do kasno slavili Dan žena....

Sa ovim rukama sa prijateljima dijelim radost novog dana

Uz 8 mart, međunarodni Dan žena

Ševko Kadrić

 

 

Da li ste se zapitali zašto su Bog, Alah, Jehova, Buda, imenice muškog roda?

 

Da li ste se zapitali zašto Biblija tvori ženu (čovječicu) od rebra Adamova, Kurn je naziva `njivom kojoj muškarac može da se približi kad hoće i kako hoće i dobra djela sebi za života čini`, zašto se Jevreji i danas jutarnjom molitvom zahvaljuju Bogu što ih nije stvorio ženom? Ako to do sada niste uradili pokušajte danas, uz ovaj Dan žena, ali i svaki drugi, ne da bi (h)istoriju promjenili već stvarnost, ali i uticali na budućnost.

 

Zapravo, (h)istorija zadnjih 2 do tri hiljade godina je muška (h)istorija, i ta istorija  u osnovi je izraz snažnog kompleksa muškarca pred ženom (tačnije međunožnog kompleksa) koji je svoju biološku inferiornost instrumentalizirao kroz formu rata, monoteistickih religija,  zakona i dr. Možemo tvrditi i da je ta istorija,  istorija ratova, a rat nije ono što muškarac o njemu piše, kako ga pisci i filmski radnici u formi senzacionalnog i viteškog slikaju na platnu, knjizi i filmskoj vrpci. Rat je, zapravo, ono što smo preživljavali u Sarajevu, na prostoru Bosne i Hercegovine, Čečenije, Kosova, Iraka, trenutno Afganistana  i drugdje, gdje muškarci  agresivno liječe svoje muške komplekse pred ženom i nad njom i drugom nejači. Tako će Džordž Buš mlađi, pred očima nemoćne svjetske javnosti ubiti milion nedužnih Iračana, što će njegov nasljednik Barak Obama i priznati.

 

Katolička crkva će u srednjem vijeku na lomači spaliti oko pet miliona žena pod optužbom da su vještice, ali se i zvanično pitati da li je ona uopšte čovjek? Odgovoriće još banalnije da nije, ali nije ni životinja, već nešto između.

 

O spaljivanju muškarac u tom periodu ovim povodom neću, ali hoću o idealu nepismene žene u islamu, koju ne treba slati u školu da se nebi poćafirila ili da se do danas moli svom Bogu na jeziku koji ne razumije (arapski).

 

Svoj kompleks pred ženom muškarac je definitivno instrumentalizirao monoteističkim religijama. I cijeli  period muške dominacije muškarac je oboio sobom, svojom neugasivom željom da se fizički dokazuje i kompenzira svoju biolosku inferiornost, a kamo sreće da nije?

 

Cijena takvog nadmetanja je poznata, efekti danas takođe. Podsjetimo se da direktno ili indirektno za potrebe rata i danas radi više od 50% naučnih potencijala na svijetu, da je najjača industrija na svijetu vojna industrija, da svijet ima toliko oružja da može preko 60 puta uništiti bio-geo sistem u cjelini, a bilo bi pogubno da to neka budala učini i jednom.

 

Dok je rat bio dominatno muška igra viteštva, dok je bio "vojna" (sukob vojnika na vojnom polju) to stradanje žene u njemu nije bilo izraženo kao danas. Sa prvim svjetskim ratom već 5% poginulih su bili civili, u drugom svjetskom ratu svaki drugi je bio civil. U ratu u Bosni i Hercegovini, Kosovu ili Iraku zapravo, cilj rata i jeste bio progon, pljačka, silovanje i ubijanje civila. Strukturu civila dominatno čine žene, djeca, starci.

 

Prisjetimo se, takođe, činjenice da svijetu prijeti fatalna opasnost od nestanka bioloških resursa na kojima danas počiva ekonomija svijeta (ulje, rude, minerali), da je broj stanovnika na Zemlji dostigao 7 milijardi, dok je u doba Hrista bio svega 250 miliona, da je tendencija udvostručenja svakih 33 godine, da na jednoj strani svijet živi u izobilju, na drugoj samo u Indiji 5 miliona djece umire od gladi, da je opasnost po ostanak bio-geo sistema dostigla takav nivo da se postavlja pitanje: imamo li šansu da ga spasimo i uz saglasnost da to hoćemo?

 

Jedno od sudbinskih pitanja čovjeka i čovječanstva danas jeste da žena pristane da preuzme vlast na Zemlji i sudbinu civilizacije u svoje ruke i, na drugoj strani da se muškarac privoli da je se odrekne. Ali ne da žena povede civilizaciju radeći to na način kako su radili muškarci. Ne, da ona objavi rat muškarcu, ona bi se tada ponovo našla na njegovom terenu, terenu rata i sukoba gdje nema šanse. Takav zahtjev, zahtjev da žena participira više u vlasti ili je preuzme od muškarca, bez obzira kako se činio nevjerovatnim i radikalnim,  istovremeno se javlja i nužnim.

 

Žena svoj biološki naglašen strah za potomstvo i za opstanak kvalitetnih uslova za njegov razvoj mora instrumentalizirati primjereno, takođe, njenoj naglašeno emotivnoj i suptilnoj strani prirode. Muškarac tim ne gubi mnogo osim vlasti. On, muškarac je zapravo samo pola čovjeka koja sa drugom polovicom, koju čini žena, može da produži sebe, društvo, nastavi civilizaciju. To pitanje nije samo žensko pitanje već civilizacijsko u čemu ona mora dobiti podršku svih progresivnih dijelova društva.

 

Da će to biti lako? Neće. Ono što se dešavalo u posljednjih 2-3 hiljade godina ne može se promijeniti brzo. Vlast koja je instalirana, ne može se tako brzo oduzeti, ali u zadnjih sto godina na tom planu je više učinjeno nego za cijelo vrijeme prije.

Primjer  Švedske, zemlje u kojoj muškarac nije imao priliku da u posljednjih više od 300 godina demonstrira svoju ”mušku silu” i liječi međunožni kompleks nad ženom, govori kakvo društvo može i treba izgledati kad u njegovom uređenju žena uzme veće učešće. Ovdje se iz generacije u generaciju slaže društveno bogatstvo, za razliku od Balkana gdje, kao po pravilu, svaka nova generacija treba da kreće sa ruševina koje joj prethodne generacije ostavljaju.

 

Švedska je bez sumnje jedno od najhumanijih društava koje svijet danas poznaje sa najizgrađenijom zaštitom nemoćnih i onih kojim je pomoć potrebna, sa uzornim odnosom prema zaštiti životne sredine, sa uzornim položajem žene u svijetu koji još uvijek previše na muškarca liči.

 

Na kraju, treba istaći da angažovanje žene u upravljanju društvom i rješenjem ključnih pitanja civilizacije danas na način žene a ne mškarca, nije samo emancipaciono pitanje i pitanje mjere njene uloge u društvu, već po svemu sudeći sudbinsko pitanje.

 

Uspijemo li preusmjeriti samo snage i sredstva za rat u pravcu novog tipa ekonomskog razvoja i saniranju posljedica nemarna i suluda odnosa spram životne sredine, mnogo smo učinili, a to ne može i očito neće muškarac.

 

Ovaj svijet, naprosto, treba ženu kao nadu, ali ne onu koja će liječiti komplekse sopstvene zapostavljenosti oponašanjem muškarca, to nikako. Žena mora oponašati sebe. Zato i jeste žena moja nada, moj bog. Sretan nam 8 mart.

Piše Safeta Obhođaš

 

Stvaralaštvo Bošnjaka na orijentalnim jezicima

Odnos orijentalnih književnosti prema stvarnosti

 

Bilo ih je nekoliko stotina, zapisali su istraživači koji su se naučno bavili stvaralaštvom Bošnjaka na orijentalnim jezicima. Neki ljubitelji bosanskog roda preuveličavaju sve što povezuje Bosnu sa Orijentom, pa oni svojim prikazima navode da je pjesničkih i filozofskih Bosnavia, Saraja, Mostaraca bilo nekoliko hiljada. Ove nadimke su Bošnjaci sami dodavali u svoje pjesničko ime, da bi ukazali iz koje zemlje im je iščupano korijenje.

 

Nećemo se svađati oko toga koliko ih je bilo. I da ih je bilo nekoliko hiljada nije puno sa obzirom koliko su vijekova Osmanlije vladale na Balkanu. Po mom mišljenju bilo bi mnogo značajnije i velika pomoć za istraživanja kulturnih uticaja da su Bosnavi, Saraji ili Mostarci ostavili neke zapise o sebi, kako su zaista živjeli, na koji način su im se korijeni primali u tuđoj zemlji, vodi, havi, u tuđim jezicima. Ali orijentalne književnosti uopće nisu bile sklone tematiziranju onoga sa čime se pojedinac morao sučeljavati u stvarnom životu. Nije bilo individualnih ispovijesti o tome šta ih je mučilo, uzdizalo, kako su im živjele porodice ako su ih imali. Oni su u svojim dugim spjevovima, divanima*, trasirali put do vječne, univerzalne spoznaje, do smisla života, do Allahove milosti ili božanske ljubavi. Takvom načinu pisanja su se prilagođavali i oni koji su do orijentalnih hramova znanja i umjetnosti pristizali iz drugih kultura. Od svog kolege sa kojim sam pisala knjigu “Legende i prašina”, Sargona Boulusa, velikog zaljubljenika u arapski jezik, iako on nije bio arapskog porijekla, saznala sam da je prije dolaska islama bilo puno pjesnikinja na tom jeziku. Bilo ih je i u prvim godinama nastanka islama. Žene su dobrim dijelom bile zaslužne za širenje nove religije, vazile su u džamijama i to vazove koje su same pisale. Ali koji vijek kasnije muškarci su zaključili kako je za njih ženski glas pun erotskog izazova i kako im to smeta u njihovoj molitvi i meditaciji. Muški glasovi ili stasovi nisu kod žena budili seksističke nagone, o tome nigdje ništa nije zapisano, ali njih niko nije pitao za mišljenje. Postepeno su žene i njihovi glasovi kao i njihovo viđenje svijeta odstranjeni iz džamija a onda i iz javnog života uopće. Žene su i pismeno i usmeno zanijemile. Nije zato što nisu umjele pisati, ili nisu znale kakav ih svijet okružuje, nego zato što se jadni muški rod, kad bi čuo neki umilni ženski glas ili naslutio čuperak kose pod šamijom, nije mogao suzdržati od grijeha. I nije ih bilo sramota to reći i zbog svojih fantazija vijekovima diskriminirati ženski rod. Bilo je lakše ušutkati žene, nego dokazati muškarcima da je problem u njihovim glavama a ne u ženskim glasovima. Mnogi će pomisliti kako je islam bio milostiv prema ženama, jer su samo odstranjene a nisu spaljivane na lomačama kao vještice, što im se vijekovima dešavalo u zemljama sa hrišćanskim religijama. Ali, dok se u hrišćnastvu položaj žene u 20. vijeku promijenio nabolje, u islamskom, posebno arapskom svijetu, žene je najvećim dijelom ostala zarobljenom u tradiciji srednjeg vijeka.

 

Među stotinama ili hiljadama pjesnika jedna žena

 

Ja ne želim odgovarati na pitanje da li je i koliko je poezija bosanskih pjesnika na arapskom, turskom ili perzijskom zaista bošnjačka poezija, koje se inače često postavlja. Neki se upinju da dokažu da jeste, jer su se stvaraoci ne samo kitili već navedenim pridjevima, nego su u stihove unosili i duh svog porijekla. Ja želim progovoriti o utjecaju ženskog duha na tu književnost.

 

Pošto bošnjačke porodice nisu slale svoje kćeri na studije u daleke kulturne centre Orijenta, pa nije mogla nastati ni jedna Bosnavka, Mostarka, Saraja. Ipak je na kraju vladavine Osmanlija izrasla i jedna pjesnikinja, i to ne iz dobra nego iz velikih jada njene porodice. To je bila Habiba Stočević Rizvanbegović, rođena 1845. u Stocu, u ljutom hercegovačkom kršu. Otac joj je bio poznati Ali-paša Rizvanbegović Stočević, koji se pobunio protiv Turaka sa ciljem da od Hecegovine napravi nezavisni pašaluk. Njegove namjere je razbio po zlu poznati razbijač Bosne I Hercegovine, Omer-paša Latas. Porodica je nakon Ali-pašine pogibije protjerana sa imanja, doselila se prvo u Sarajevo a onda iselila u Tursku, gdje je Habiba, koja se nikad nije udala, završila školovanje i pisala poeziju na turskom jeziku. Umrla je mlada 1890. godine u Istambulu. Veliko priznanje Safvet-begu Bašagiću što je među prvim prevodima sa turskog jezika prepjevao Habibine pjesme, vjerovatno da pokaže Bošnjacima koje se vrijednosti kriju u njihovim kćerima kad nekako uspiju doći do izvora pismenosti. Bašagić je bio evropski orijentalisa, jer je studij završio u Beču. On je savršeno vladao i njemačkim jezikom pa je vjerovatno znao kakav je pozitivan utjecaj imao ženski duh na kulturu i klasiku njemačkog govornog područja.

 

Otkud tolike ljepotice u orijentalnoj poetici?

 

Od već spomenutog kolege Boulusa sam naučila i mnogo toga o arapskom pjesništvu. Klasična arapska poezija je zahtjevala tačno propisanu ritmiku i broj slogova u stihu, nešto slično kao u našoj epici. U toj strogoj metrici su napisane hiljade divana. Te pjesme imaju više slojeva a da bi se moglo otkriti pravo značenje stihova, morala se poznavati i simbolika riječi. U njima se, naprimjer, stalno spominju vino i opijenost, ali ne u značenju iz svakodnevnog života. Vino je simbol za upijanje, traženje znanja i to je sredstvo da se čovjek, božiji stvor, približi univerzalnoj spoznaji, opijenosti božanskim. Riječ ili rečenice iz svakodnevnog života su imale sasvim drugo značenje u poeziji. Čitaoci su morali biti dva puta pismeni, tj. morali su poznavati simbole i imati veliko znanje iz drugih oblasti, posebno filozofije i historije islamske kulture, da bi bar donekle naslutili šta je pjesnik želio reći. Takvu poeziju su pisali i naši pjesnici i ona je bila namjenjena samo uskom krugu čitalaca. Kasnije se i pored dobrih prepjeva teško primala u našem slavenskom jeziku.

Kad čitalac počne iščitavati neku od antologija bošnjačkog pjesništva na orijentalnim jezicima, prvo mu se učini da se našao u lavirintu kroz kojeg defiluju kandidatkinje za izbor ljepotice svijeta. A muški pjesnički žiri, ustoličen na svom prijestolju znanosti i sumnje, pokušava opisati svu tu ljepotu, od vitkoga struka do rujnih usnica i gustih trepavica, ali uz stalnu zapitanost, da li je to prava ljepota koja će ih uzdići do božanskog. Evo dvije strofe Osman-beg Hilmi Ljubovića da moji cijenjeni čitaoci shvate o čemu govorim:

“U vel’ko me čudo meće/ Vitkost tvog sevli stasa:/ Fina kretnja, nazli šetnja/ I tančina tvoga pasa./ Što mi ludo srce gori,/ To su krive tvoje kose,/ Tanki soluf, pletenice/- što mi dušu pamet nose.”

Koliko ja poznajem Bošnjake čitaoce, oni nikad nisu bili skloni traženju skrivenih značenja u simbolima i metaforama. Kad pročitaju ove ili mnoge druge slične stihove u kojima se šetaju dragane nadnaravne ljepote, pomisliće, ah, sve poznato, to se zanesenjak zaljubio u neku tajanstvenu i nedostižnu tuđinku. A sve što je nedostižno uznosi dušu, budi čežnju, iz koje onda poteče obilje stihova pa je i to još jedan dokaz da je ljubavna opijenost izvor prave poezije. Takvo tumačenje bi bilo samo još jedan dokaz našeg neznanja. Svi ovi stihovi nemaju baš nikakve veze niti sa ženskim dražima, niti sa ženskim duhom. Stvarnoj ženi nije bio dozvoljen pristup ni u džamije, ni u tekije, ni na više škole. Žene-stvaraoci nisu postojale ali je cijela spoznaja, ili put do religioznih ili filozofskih nadahnuća, bio popločan ili nakićen ženstvenošću. Evo još jednog stiha poznatog sufiste Derviš-paše Bajezidagića, koji je rođen u Mostaru a poginio je kao bosanski valija 1603. u odbrani Budima.

“Ako ono stasito djevojče/ Po mojim dvorovima prošeta,/ U čast njena sjajnog dolaska/ Žrtvovaću slasti oba sv’jeta./ Žeđ ljubavna ugasit se neće/ sa mojega srca zagrijana,/ da ispijem sve što ima vode-/ U sve sedam svjetskih okeana.

To stasito djevojče kojeg u svojim odajama priželjkuje pjesnik u stvaralačkoj ekstazi ustvari je smisao života. On je spreman sve žrtvovati i na ovom i na onom svijetu, samo da bi u jednom momentu doživio da mu se spoznaja otkrije u svom svom bogatstvu i ljepoti. U njemu gori vatrena želja da se riječima približi univerzalnom i time zasija na umjetničkom nebu. Drugi su se pjesnici spoznajući spržavali kao leptirica na svijeći, treći su meditirali ili očajavali što tako malo znaju, što su nebesa neuhvatljiva.

Nakon razgovora sa mojim kolegom i čitanja arapske poezije koja mi je bila dostupna samo kroz prevode i prepjeve na engleskom, bosanskom i njemačkom, spoznala sam koliko je stvarna žena postala žrtvom ovakvog pofeminivanja u duhovnom. Zar nije jedan užasno okrutan paradoks da je orijentalna poezija i mistika puna ženskih simbola i draži žene, nešto sveto, željeno, veličanstveno a da su takvi izvori spoznaja i duhovnih uzleta za stvarnu ženu bili nedostižni. Drugi paradoks je u tome što su pjesnici tom imaginarnom ženskom biću davali osobine koje su sami željeli imati. Te ideale nije mogla ispuniti ni jedna žena od krvi i mesa, taman i da je znala sve njihove divane napamet. Ja sad otvoreno kažem, takavi paradoksi su mogli nastati samo u bolesnim, muškim duhovima, koji nisu imali ovozemaljske osjećaje niti ljubav za bližnjeg svoga, za stvorenja koja su za njih irgetila i rađala im djecu, iako su svoje stihove punili tonama imaginarne božanske ljubavi. Jedno pitanje ostaje otvorenim i nikad istraženim: Zbog čega su pjesnici u svojim djelima stvorili ženski kult nadnaravne veličine i ljepote, zbog čega su u svojim stvaralačkin delirijumima klečali baš pred tim kultom, a da stvarni život žene nikad nisu poznavali niti su ga željeli upoznati i olakšati.

A Habibi ostade samo ljubavno značenje

 

Da se sad vratim našoj pjesnikinji na turskom, Habibi Stočević Rizvanbegović. U njenim stihovima ne nalazimo taj niti bilo kakav kult. Ona svom draganu u pjesmi poručuje nešto sasvim drugo:“Kad od tvoga oštrog pogleda/ Ima rana nasred džigerica,/ Ne strijeljaj! Već je dosta, dragi,/ I treptanja gustih trepavica.”

Čak i priređivačice antologije „Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima“, Lamija Hadžiosmanović i Emina Memija, nisu našle vrijednim analizirati njene stihove, tražiti nihovo skriveno značenje. Kod Habibe je prihvaćen već prvi sloj, pa je zaključno da je ona pisala samo ljubavnu poeziju po ugledu na savremenike. Zar je zaista tako? Mogu misliti kako se Habiba u tom tuđem svijetu i u potpuno muškom pjesničkom okruženju, i pored poznavanja jezika, osjećala usamljenom. Nije teško predpostaviti šta joj se dešavalo kad bi pokušala negdje objaviti svoje stihove ili pokazati čime se bavi u svojoj osami. Šta to kod nje simboliziraju „oštri muški pogled ispod gustih trepavica“? Ljubavne jade ostavljene žene? Ja to vidim potpuno drugačije, onako kako ja to doživljavam već tri desetljeća, otkako sam se počela baviti književnošću. Potpuno omalovažavanje i ignorisanje njenog ili mog stvaralaštva, samo zato što smo žene. Habiba Stočević Rizvanbegović je ostavila, kažu, i jedan divan ali on nije preveden niti istražen. Za istraživače nije bitno da se sazna da li su simboli u njenom pjesništvu muška nesmiljenost i arogancija. Ona u svojoj meditaciji i putu ka univerzumu nije očekivala da joj „momče vitkog stasa ušeta u odaje“. U njenim simbolima nema mehkote ženske duše koja muški svijet uzdiže do univerzalnog. Habiba preklinje: ne strijeljaj me pogledom ispod gustih trepavica, ne ranjavaj, ne izdaji. Ja ne vjerujem da su u njenom bolu ljubavni jadi. Ja to tumačim kao pobunu ženskog bića protiv duhovnog i stvarnog iskorištavanja i ponižavanja. A simbol je muški pogled koji strijelja i ostavlja duboke rane na džigericama, odnosno samom biću žene.