sevko

Š. Kadrić

Albin Ganović

Oni koji su, poučeni životnim iskustvom, pomislili da je greška u naslovu nisu upravu, za mnoge sa Balkana je život postao cirkus ali u sličaju mladog Albina Ganovića desilo se sasvim suprotno, cirkus mu postao san a onda i sam život.

U helsingborškom muzeju za kulturu „Dunkers“ čitam program i oko mi zape na kabare predstavi. U prvom planu muškarac, više dječak odjeven i našminkan kao klovn, oko njega razgolišene djevojke ruku i nogu u pokretu. Malo iza toga naiđoh i na veliku plakatu, onog čovjeka-dječaka kom ne stigoh ime pročitati, ali mi se ureza u sjećanje njegova slika, bezazleni osmjeh klovna što na predstavu poziva. Ne prođe dugo raskrilih HD novine, kad na stranici za kulturu, ponovo on, samo sad razodjenut klovnovske maske, odjenut pravim imenom Albin Ganović. Pročitah osvrt hvale vrijedan, ali i razotkrih godine dječaka, 16 punih. Ko zna zašto, ali u glavi sklopih predstavu za osnovnoškolsku i gimnazijsku omladinu, ponosan na Albina, odnekud iz krajeva od kojih nas podosta ovamo dolazi.

 

Tih dana mi se ponovo Albin ukaza, samo sad sa TV4, uz inserte iz kabare predstave, postidjeh se slika u glavi pravljenih i odoh da Albina potražim.

 

Pijemo čaj u onom muzeju gdje će sutra dan predstavu imati pričamo. Albin pleše i pjeva i u maternjem jeziku, baš kao što će kasnije na sceni zaplesati.

 

„Tata mi je pričao da sam već sa tri godine tražio da me nose u cirkus“, govori sa oduševljenjem pričajući o cikrusu, mađioničarima, životinjama, plesačima, ali mu klovn uvijek bio glavni. Pred očima mu je i prva predstava, prava pravcata koju je on osmislio već sa sedam godina. „Cuko, brat, prijatelj i ja“, govori oduševljeno, to mu bila prva cirkuska klapa. Mama negdje i publiku po dvorištu nafatala, bilo ih je nekoliko puta više nego cirkusanata. Taj prvi aplauz mu i danas u uhu odzvanja kad se za predstave sprema.

 

2008 (hoće reći kao trinaesto godišnji dječak) je uspio da uvjeri komunu Helsingborg da mu ideju podrži sa 5000: kruna. Ideja, već znate, kabare. Najvjerniji član grupe mu je brat Adnan i negdje iza kulisa, roditelji.

 

2009 godine ideja je pogurana sa nešto više novca, dovoljno da se napravi nekoliko turneja i po okolnim mjestima. U međuvremenu Albin vrijedno učio zanat klovna, odlazio u Dansku gdje je igrao nekoliko tačaka u kabare programu, otisnuo se još dalje sve do Njemačke. „Iskustvo zlata vrijedno kao i poznanstvo sa renomiranim klovnom Joke-om“, kaže prisjećajući se učitelja.

 

„Joke mi je otkrivao tajne zanata, uvodio me u priču o klovnu koja se ne vidi iz publike“, to je ono šta klovn treba da radi sa rukama, glasom, gestovima, kostimima, kako da druge uvodi na scenu i opušta publiku, sječe liniju između publike i scene, kad sve postaje scena, svi učesnici glumci. Joke iskočio iz priče, iz kabarea, Albin osta sam, ali mu ostala i cijela scena. Cijeli mu program pao na leđa, tad je imao svega 15 godina, ali leđa izdržala, prekonoći se dječak u njemu u muškarca pretvorio.

 

Danas je 16-godišnji Albin Ganović, upmatimo to ime, režiser, producent i glavni glumac Cabaret Candy Cluba.   Novine pišu da je za svoj san izdvojio sav dječiji dodatak, ali i da su sve predstave (njih 10) davno rasprodane. Za predstavu koju treba da odgledam, napravio je audiciju. Za veliko čudo preko 100 zainteresovanih iz šire regije, čak i više država se prijavilo, takmičilo za ulogu, on odabrao 25. On bio najmlađi među njima.

 

Utorak je 30 novembar

 

 

Već u predvorju nas dočekuju djevojke u nošnjama barskih dama pobjeglih sa plakata Tuluza Lotreka i Mulen ruža. Pred ulazom publiku dočekuje I Albin, našminkan, veseo, I ovdje na ulazu za njega počinje scena, njegova kabare priča. U Sali kamernog teatra predstava počinje bez početka, bez bine, odnekud iz publike jedna od onih golišavih počinje priču, pjesmu, razgovor sa publikom. U mraku na lijevoj strani scene nazirem orkestar, u sredini vrata kabarea, lijevo… mrak. Iz onog mraka iskače klovn, pleše, razgovara sa publikom, pjeva, mješa engleski, njemački, danski, švedski, ali to tako radi da svi razumiju poruku I mimo riječi, kroz pokret, mimiku, gestikulaciju… koja predstava, koja gluma, zabava, koji animator u isto vrijeme.

Djevojka odjenuta u zlatne šljokice,  divnim glasom Lize Mineli u filmu istog imena Cabaret, pjeva uz čarobnu pratnju ostalih djevojaka. Scenom se smjenjuje pjesma, ples, iluzija, fragmenti komedije, fakir lično… a svugdje on magični dječak sa plakate koji poziva na radost i zabavu.

 

Jedna od onih barskih dama se načas I meni o vrat okačila, valjda da me u priču uvede, a nije ni trebala, ja sam već odavno u njoj bio.

 

Čekao sam kraj, razmišljao I brinuo kako će režiser cijelu priču odjaviti a da je publika što efektnije i kući ponese. Ni tu nije bilo mjesta za neplanirano, kroz onaj zastor od kabarea, pojavila se Albinova glava pa nestala, to je i ranije u više navrata činio, šaljući poruke, pripremajući publiku za ono što dolazi. Ponovo je promolio glavu samo sad povijenu naprijed sa karakterističnim pramenom boje kestena. Promolio je glavu i treći put, čuperak boje kestena bio u prvom planu a onda, gle čuda, i glava i čuperak, odvojeni od tijela su se samo stropoštali na podijum pred publiku. ”I glavu za publiku i slavu”, pomislih hamletovski. A onda na scenu režiser poče uz mjuzikl da izvodi sve učesnike programa, u igri, plesu, onom što najbolje znaju, na kraju izvede i sebe sa krilima bijelog anđela. Prolomi se gromoglasno: Bravoooooo.

 

-          Bravo, kažem mu na kraju na samu izlazu, gdje je ispraćao publiku.

-          Publika, kući treba da ponese radost, kaže Albin sa još uvijek okačenim krilima bijelog anđela.

Razgovor o knjizi

 

Rosengord biblioteka, autor sa Karin

 

Kad pisca, Bosnom i Balkanom imenovanog, u jednoj sedmici pozivaju na četiri mjesta da o knjizi govori, skoro da je čudo. Brisel, gdje se knjiga promovirala i više pisaca okupljalo, sam teška srca morao preskočiti, pomislih tamo ih je 14 dobrih a ja se sam pojavio na prvoj godišnjici od osnivanja Stranke dijaspore BiH u Geteborgu. Lijepo, da ljepše ne može biti. Sloj priče, sloj muzike pa opet... Hvala Edine, Smaile... hvala SDBiH.

 

Rosengord biblioteka u Helsingborgu me, nekoliko dana kasnije ugostila. Planirali da govorim o mom životu, knjigama i neuspjeloj integraciji. Kako smo se dogovorili tako i bilo. Hvala Karin, hvala publici na pokazanom interesovanju za teme i dileme koricama mojih knjiga i života uokvirenih.

 

Sutra dan, rano, krenem za Vasteros, svake godine u ovo doba idem da se družimo i o novoj knjizi govorimo. Voz skup, da skuplji ne može biti, na stanici me čeka Aida Zaćiragić, Nizama i Hajrudin Čaušević. Penjemo se na neboder liftom nad grad nadnešenim. Pogled, razgovor i salata uz vino crno za pamćenje.

Oko knjige se u klubu okupljamo, Nizama Čaušević govori o svojim romanima, Hajrudin Čaušević o profesoru Fahri Baščeliji a ja o romanu „Pelin i makovi“. Kako je divno razgovarati sa publikom koja pisca i knjige mu poznaje, tu se lahko govor pretvara u razgovor, pisac iz knjige načas u salu izlazi. Hvala, puno hvala domaćinu i piscima po priči sapatnicima.

 

Hajrudin, Nizama, Ševko

Prateći nove junake u mojim romanima, ovih dana će F. Tufek za Bosansku poštu zabilježiti:

 

"Dževad Osmančević, predsjednik Vijeća naroda u Banjaluci, uz jutarnju kafu, poslije Susreta Bnjalučana, me zamolio da prenesem srdačne pozdrave Ševki Kadriću i čestitam za divan roman o Lazaru Drljači. Kitio mi je Osmančević puno toga uz priznanje da nije ni spavao čitajući divnu priču, čudeći se starom slikaru, radujući se piscu i knjizi.

Nekoliko dana kasnije, pijem kafu i sa pisce i prijateljem Kadrićem i prenosim mu Osmančevićevu poruku. Smije se i umjesto odgovora stavlja mi dvije knjige na sto. Koja je ta o Lazaru, pitam gledajući knjige.

-          Ni jedna, govori mi, objašnjavajući da su to dva nova romana o kojoma nismo pisali. Dade mi da pročitam i pročitah.

-          Dobro si uvezao onu dvojicu, Lutera i Hamzu Orlovića, kažem mu kasnije ponovo na kafi.

-          Uvezao ih je život i ideja izbavljenja, govori i nastavi, priču o dvojici reformatora, jednom, koji je preporodio Evropu i drugom kom to nije pošlo za rukom sa Otomanskom imperijom i islamom. „Bez sumnje najznačajnija ličnost moderne Evrope, njen izbavitelj, spasitelj „Boga, Biblije i Isusa Hrista“ je Martin Luter. Kad je Evropa u mraku srednjeg vijeka i bezvlasti crkve i pape u Rimu tražila svoje spasenje onda se pojavio mladi Martin Luter i rekao. Knjiga!!

Podigao je visoko knjigu, kao dost Milutin, na jednom od bogumilskih stećaka i rekao: „U knjizi je spas!“  (H)istorija je zabilježila i da je napisao svojih 95 teza i zakucao klinima na crkvu u Witenbergu ali i da je ponovio ono što su vijekovima ranije govorili i pisali bosanski patareni, bogumili: Bog je ljudima poslao knjigu, da je čitaju i razumiju. Prevodeći Bibliju na njemački jezik dodao je i ono da Bog nije poslao svetu knjigu ni papi ni caru ni nekom posebnom narodu već svakom čovjeku. Ostalo je (h)istorija, danas se svi evropski narodi svom Bogu mole na svom jeziku, njegujući sam jezik, čitajući i razumjevajući poruke, prvo one u svetoj knjizi zapisne kasnije u svim knjigama koje čovjek ostavlja i piše čovjeku.

Kad bi htio ukratko predstaviti „Pelin i makovi“ šta bi rekao?

Kadrić: To je roman o našoj generaciji o vremenu tehnološkog razvoja u kom se desilo više toga nego u svim generacijama ranije. Vrijeme elektrifikacije, elektromotorizacije, automobilizacije, kompjuterizacije... naše vrijeme je počelo sa 3 milijarde ljudi na ovoj planeti danas ih je duplo... svakako roman o tome priča kroz prizmu junaka, koje sam odjenuo našim strahovima, ljubavima, snovima i surovom stvarnošću."

 

P.S.

Preporuka onima koji žele imati svoje pisce u švedskim bibliotekama. Otiđite i popunite listić na koji upišete koju bi knjigu i kog pisca željeli da biblioteka nabavi, eventualno pozove u goste. Pomozite sebi ali i svom piscu.

 

Osvrt na kjigu Noama Chomskog II (Noam Chomsky, Kritika kapitalističke demokratije)

Ševko Kadrić

Munk - Krik

Sjećate li se ”Životinjske farme”  Georgea Orwella, kultnog djela političke satire?  Ne treba vas podsjećati da se cijela priča odnosi na  staljinistički Sovjetski Savez i takav tip totalitarne države. Interesantno je istaći da je trideset godina po prvom objavljivanju knjige i njenim strahobalnim učinkom na razobličavanju komunističke opasnosti u rukopisu pisca pronadjen predgovor  knjizi koji govori da je životinjska farma zapravo osvrt na "Književnu cenzuru u Engleskoj”.   ”Mi nemamo KGB za vratom, ali krajnji ishod je skoro isti. Ljudi koji imaju samostalne ideje ili koji krivo razmišljaju su isključeni” poruka je pisca.

 

U ovom ”slučajno” zaturenom predgovoru knjizi interesantna je fatalna sličnost izmedju funkcionisanja dvije birokratije one ”u ime komunizma” i ove ”u ime kapitalističke demokratije”. ”Misli su one koje mogu odvesti do djela te ih je stoga potrebno držati na uzici,” uoči će Chomski baš kao i Meša Selimović smrtnu opasnost svake državne birokratije. I dok Selimović odvraća Ahmeta Šaba od pobune tjerajući ga da se bavi beskorisnim (”Lovi ribu Ahmete Sabo”) to Chomski tvrdi da se narod u  razvijenim demokracijama najefektivnije može kontrolirati kontroliranjem ali i proizvodjenjem njegove misli.

 

Šta zapravo znači proizvodjenje pristanka kod ljudi?

Zastrašujuće djeluje da praktično demokratski izabran predsjednik države, koja je obvladala sa proizvodjenjem i kontrolom misli kod ljudi, može preduzeti bilo koju aktivnost pa i rat i tek kasnije tražiti pristanak, saglasnost, pridobijati masu za svoju ideju!?

 

”Kada proizvodite pristanak, možete zanemariti činjenicu da, formalno, puno ljudi ima pravo glasa. To može postati nebitno jer mi možemo proizvesti pristanak i osigurati da njihov izbor i stavovi budu strukturirani na način koji nama odgovara. To se zove primjenjivanje lekcija propagandne agencije”, jedna je od  tvrdnji Walter Lippmanna najcjenjenije osoba američkog novinarstva već pola stoljeća.

 

Sa kontrolom i proizvodjenjem misli ali i proizvodnjom pristanka i nužnih iluzija treba početi od najranijih formi obrazovanja, sve do formiranja elite. Sustav indoktrinacije jest taj koji nas uči kako se trebamo ponašati, što trebamo misliti i zastupati. Po njemu mediji koji su pod kontrolom megakorporacija odnosno privatnog bogatstva, imaju tu indoktrinarnu ulogu.  ”Kompletan medisjki sistem ima zadaću  da proizvodi "odgovorne ljude" koji trebaju stvari preuzeti u svoje ruke. Ti "odgovorni ljudi" posjeduju određenu moć, aktivno sudjeluju u političkome životu, dogovaraju kandidate za izbore, te, duboko indoktrinirani, kontroliraju, ili barem pokušavaju kontrolirati, "zbunjeno stado pasivnih promatrača", piše Chomski.

 

Slika stvarnosti koju ti mediji prikazuju je vrlo često u suprotnosti sa stvarnim problemima i teškoćama. Probleme malih ljudi takvi mediji redovito izostavljaju, ili, ako se već odluče na to, spominju besmislene stvari vezane uz njihove vlade i gospodare. Primjera radi problem useljenika i njihova integrisanja mediji zapadnih zemalja prešućuju. Jedno švedsko istraživanje je pokazalo da od 10 tema u kojima se bave useljenicima 6 govori o pomoći domacina tim ljudima, 3 od o sportskim uspjesima pojedinaca i klubova a tek jedan govori o svemu ostalom.

 

Industrija zabave dio strategije kontrole misli

Postoje različiti mediji koji rade različite stvari, kao što su industrija zabave, Hollywood, sapunice, itd., pa čak i većina novina u zemlji (velika većina njih). Oni usmjeravaju masovnu publiku. Zadatak ovih medija je dvojak, prvo da zaposlenima ne razasipa radnu snagu koju u narednom danu treba da prodaju kako bi zadržali ili povećali kupovnu moć, drugi je da im odvrati paznju od stvarnih problema, od toga šta ”dobri momci” rade njima ili širom svijeta. Dio te price je svakako i balkansko isksutvo sa proizvodjenjem turbo-folka ali i njegovim učinkom upravo na tom planu u pripremi za rat, ratu ali i danas.

 

Imamo još jedan sektor medija, elitne medije koji određuju program rada i okvir unutar kojega svi ostali djeluju, djeluju zato što su elitni mediji ti koji imaju dovoljno sredstava za takve stvari. Primjera radi  New York Times i CBS. Njihova publika su većinom povlašteni ljudi, ljudi koji čitaju New York Times - ljudi koji su bogati ili dio onoga što se ponekad naziva političkom klasom. Oni su konstantno uključeni u politički sustav. To su najčešće menadžeri. Politički menadžeri, poslovni menadžeri (šefovi korporacija, na primjer), znanstveni menadžeri (sveučilišni profesori), ili novinari uključeni u organizaciju načina na koji ljudi razmišljaju i vide stvari.

 

Elitni mediji su uspostavili okvir unutar kojega ostali djeluju. Associated Press naprimjer konstantno stvara obilje vijesti, popodne se vijesti pojave i u formi "Priopćenja urednicima: Sutrašnji New York Times će imati sljedeće priče na naslovnoj stranici." Svrha toga je da urednici novina na njihovom prostoru uticaja znaju šta treba da rade.  Ako slučajno isti taj urednik iskoči iz tračnica, ako piše stvari koje se ne sviđaju velikim novinama, brzo ćete uslijediti reakcija.  Postoji mnogo načina na koje moćni mogu kazniti neposlusnost. Taj okvir je prilično pouzdan i razumljivo je da je on samo odraz očitih struktura moći, podsjeća Chomski.

 

Masovni mediji žele odvratiti pažnju ljudi. Neka rade nešto drugo, ali neka nama (vodećim ljudima) ne smetaju. Neka se zabavljaju uz profesionalne sportove, seks skandalima ili poznatim osobama i njihovim problemima, produktima porno industrije (seksi sopovi, internet, časopisi, javne kuće) bilo čime, samo da nije ozbiljno. Režiseri ovih spotova kao i cijelog zaludjivanja moraju biti vrhunski momci koji znaju kako se poigrava našim nervama, našim strpljenjem, našim emocijama, naprosto dok njih gledamo da nam ništa drugo ne pada na pamet.

 

Proizvod medija je publika

Zavirimo li dublje u adresu tih glavnih momaka onda vidimo da su New York Times i CBS, one velike, vrlo probitačne korporacije.

 

Ako ste pomislili da je proizvod New York Timesa novina, ili CBS-a TV program, prevarili ste se, njihov proizvod je čitalačka ili gledalačka publika.  Oni ne zarađuju kada im kupimo novine, čak mnogo novina se dijeli i besplatno (Metro i sl.)  proizvod su im privilegirani ljudi, kao i oni koji pišu za njih, ljudi najvišega ranga koji donose odluke u društvu.

 

Interesantno je da oni polaze od stanovišta da masovnu populaciju čine "neobrazovani i dosadni nestručnjaci", koji se moraju držati izvan javne sredine zato što su preglupi iako ih uključimo samo će stvarati neprilike. Njihov posao je da budu "promatrači", ne "sudionici".

 

Svako malo im je dopušteno glasati, izabrati jednog od onih pametnih tipova. Tada se od njih očekuje da odu kući i rade nešto drugo, gledaju nogomet, zabavne emisije ili porno filmove na primjer. Sudionike zovemo "odgovorni ljudi", a pisac je, naravno, uvijek jedan od njih.

 

Porast americkog uticaja

Prvi svjetski rat je bio velika prekretnica za SAD-a u svijetu.  SAD su bile iznimno bogate, s ogromnim prednostima, te su krajem devetnaestoga stoljeća postale ekonomski najmoćnije na svijetu. Međutim, nisu bile veliki igrač na svjetskoj pozornici. Moć SAD-a se proširila na Karipske otoke, dio Pacifika, ali ne i puno dalje.

 

Nakon Drugoga svjetskog rata SAD su više-manje zagospodarile svijetom.   Amerika je od dužnika postala zemlja koja daje kredite. Nije bila moćna kao Velika Britanija, ali je po prvi put postala bitna u svijetu.

 

Amerika je oduvijek bila pacifistička zemlja.  Woodrow Wilson je 1916. izabran za predsjednika zbog svojih antiratnih političkih nazora. Ljudi se nisu želili boriti u tuđim ratovima. Zemlja se suprostavljala Prvome svjetskom ratu i Wilson je bio izabran zbog takvog programa rada. Slogan im je bio "mir bez pobjede". Međutim, Wilson je namjeravao ići u rat. Zato se postavljalo pitanje: Kako natjerati pacifistički narod da postanu pomahnitali luđaci koji žele ubijati Nijemce?

 

Sustav propagande iz dva rata u Americi je radjen na principu ustrojavanja vojnih jedinica "ustrojavati ljudske umove na način na koji vojska ustrojava svoje jedinice". Tvorac teorije je Bernays.   Poznat je po programu navikavanja žena na pušenje.   Žene tada nisu pušile, a on je vodio velike kampanje za Chesterfield. Metode su vam već poznate - modeli i filmske zvijezde s cigaretama u ustima, i slične stvari. Bio je veličan zbog toga. Tako je postao najznačajnija osoba u industriji, a njegova knjiga o propagandi je postala glavni priručnik.

 

James Madison je na konvenciji o novom poretku definirao da glavni cilj kontrole misli mora biti "zaštita bogate manjine od većine", i mora biti osmišljena na način da postigne cilj da ga i većina podrži. U slučaju Bosne taj cilj je očito realizovan a izbori dodju kao naknadna saglasnot već učinjenom.

Š. Kadrić

Vrijedni, Osman Arnautović je smjestivši među korice 51 priču, 27-rice bosanskih pisaca iz tzv. BiH dijaspore, okončao projekat koji nije polazio za rukom nikom od pisaca ranije, o institucijama u Bosni danas da i ne govorimo.  Knjizi je ostavio naziv sadržaja ”PRIČE” a otisnuo je u briselskom ”Gratiartisa".

 

Dakle, Osman je istrajno pretakao ideju u djelo, pozivao pisce da mu šalju priloge, odabirao, lektorisao, našao tim za recenziju, prelamao i na kraju prelomio ali i upriličio cijelu manifestaciju ”Susret BiH dijaspore u Briselu”.

 

Najznačajniji dio te manifestacije je svakako okupljanje autora knjige od kojih je već 14 najavilo svoj dolazak. Bravo.

 

Čitaoci znaju da organizovanje ovakvih manifestacija nije, niti može biti stvar pojedinca, iza Osmana stoji cijeli tim vrijednih ljudi, koji dočekuju goste i smještaju, organizuju susrete književnika sa publikom, ali se brinu i o ostalim sadržaja (ovdje je riječ o izložbi slika i skulptura briselskih umjetnika porijeklom iz Bosne: Dženana Čengić – slikar, Dženan Jusufbegović – slikar, Sergej Ćulumarović –skulptor, Ferid Đumišić – slikar, Amir Šehić – slikar), u programu čitamo i šahovsku simultanku gdje će radoznali nasprem sebe imati Ekrema Čekru, internacionalnog majstora šaha, ali tu je i posjeta znamenitom muzeju, pa mali koncert “Altland” (sevdah i klezmer), folklor pod vođstvom Aide Kulo, Kenan Hadžimusić i William Will Smith će svirati bluz.

 

Evo nas ponovo kod knjige ”Priče”, u poglavlju "Dòbri i hurije", devetnaest autora priča 24 priče iz Bosne prije posljednjeg rata.  U drugom, nazvanom "Kama juče, kama sutra", osam autora priča priče iz rata, a u trećem pod nazivom "Pasoška kontrola" njih šesnaest  priča o događajim i junacima po svijetu razasutima.

U lepezi različitih tema, pratimo i ljepotu pripovjedanja ljudi koji pokušavaju otrgnuti od zaborava događaje koji promiču, protiču, ali i nestaju. Priča se javlja kao spas, izbavljenje, način da se otrgne od zaborava, krik podsjećanja da je bilo, da se desilo, da je neko bio, činio, oljuđivao svijet kojim još uvijek protičemo.  

Neka ova knjiga bude da imena upamtimo, ali i da se nadnesemo nad ostala djela naših autora po svijetu razasutih: Zlatko Lukić, Ibro Suhopoljac, Stjepan Zelenika, Faiz Softić, Suvad Ćehić, Danilo Marić, Šimo Ešić, Safeta Osmičić, Antonije Nino Žalica, Ivica Vanja Rorić, Asima Smajić, Denis Dželić, Osman Arnautović, Arif Ključanin, Bedrudin Gušić, Emsura Hamzić, Goran Sarić, Fahrudin Dino Avdibegović, Ševko Kadrić, Enes Topalović, Ejub Pašalić, Rifet Bahtijaragić, Veljko Bosnić, Bajram Redžepagić, Božidar Stanišić, Idriz Saltagić i Adnan Mahmutović.

Š. Kadrić

Znate li šta je ruta ili ponjava?

 

To je ono što su stare žene tkale od, na kaiše iscjepane stare odjeće. E neću vam o ponjavama već slikama kolumbijskog umjetnika Federica Uribe. On je, vjerovatno mjesecima radio na novoj izložbi koristeći neobičan materijal kao sredstvo likovnog izraza, pertle od cipela.  (Pretpostavljam da druge pertle i ne postoje).

 

Pjetao na trpezi

 

Zagledamo li se izdaljine u sliku, pa još žmirkamo da se boje sliju u cjelinu, vidimo impresionistički izraz sličan onom Vincenta van Goga (Gogh). Teme nisu socijalne, niti slavljenje ljepote i šarolikosti prirode, već više psihološko protesrne, groteskne. Vidimo likove u grčevitoj borbi da sačuvaju prirodu ili je pokažu. Jedan grli i čupa cvijet suncokreta u nemogućim uslovima otetosti prirodnog staništa i za njega i cvijet, drugi j ena raskrsnici na kojoj jedan dio njega ide u jednom drugi u drugom pravcu, treći otvara jaknu da bi pokazao srce i sve ono što u prsima nosi...

 

Priđemo li bliže dolazimo do šokantnog otkrića, da je umjetnik koristio pertlu kao sredstvo građenja slike. Upotrijebimo li maštu i pokušavamo zaći u drugi i treći sloj, možemo nagađati šta je podloga, kako je umjetnik pravio crtež u drugom maerijalu, vjerovatno na njemu određivao i boje, poruku i kasnije sve prenosio mukotrpnim radom u formu koju je pokazao svijetu.

 

Kao i obično, i ova ideja je došla na guranje, naime prodavač Puma teniski je, neznajući šta da radi sa pertlama, vreću neupotrebljivih, šarenih, dao umjetniku. Da ne nagađamo da mu je na taj način vjerovatno plaćao i neke neizmirene dugove, ali umjetnik pertle ugrađuje u slike i kasnije ih, možda baš onome prodavaču Puma patika prodaje na desetine hiljada eura.

"Rad na slici, ovog tipa je vrlo komplikovan i potrebno je dosta truda i rada, a najteži dio je, svakako, tkanje", ispričao je umjetnik o tom ekako je tkao svoju ponjavu.

Tako je Federica Uribe izatkao svoje slike, one pomoću ovih virtualnih čuda obišle sviet, ali i ucrtale novo poglavlje u umjetnosti tkanja i slikanja, ono sa pertlama.

 

Evo ih pa i sami raspalite maštu.

Duplo lice

 

U borbi za prirodu

 

Izmedju nafte i vode

 

Na raskrsnici

 

To sam ja