sevko

TV promocija Kadrićeva književnog stvaralaštva

 

 

U emisiji "Ugodni trenuci sa...", TV Hayat sa novinarkom Dikom Bektić

 

Od Sajma knjige u Sarajevu gdje je promoviran novi roman Ševke Kadrića do danas, pisac je bio gost nekoliko TV programa gdje je govorio o svom stvaralaštvu. Spomenimo interviju na satalitskom emitovanju TV Hayat sa Dikom Bektić u emisiji „Ugodni trenuci sa...“, „Interviju dana“ na Nezavisnoj TV 99 sa Adilom Kulenovićem, gostovanje na BiH1 kod Dževdeta Tuzlića, interviju na kablovskoj „Hema“, gostovanje u centralnom dnevniku Kantoalne TV Sarajevo... Više od tri sata razgovora o knjizi sa povodom je velika medijska promocija.

 

Evo nekih autorizovanih opservacija našeg dopisnika o novim knjigama.

 

Bektić: O čemu govori roman „Luter i Orlović“?

Kadrić: Da kažem nešto mimo onoga o čemu su već pisali recenzenti Kolar i Nura Haver, najkraće roman govori o ulozi ideje i pojedinca u promjeni tokova (h)istorije na ovoj krhkoj grudvi snijega koju nazivamo planetom zemljom. Treba imati u vidu sliku tog vremena, riječ je o kraju XV i početku XVI vijeka, osjetiti miris spaljenih žena i neposlušne elitie, čuti topot konja papinske inkvizicije koja diljem Evrope ubire novac, čuva crkvene dogme i svoju vlast. To je vrijeme u kom se svi evropski narodi svom bogu mole na tuđem jeziku koji ne razumiju (latinski, staroslavenski), a jedini čuvar i tumač božijih ideja je bila crkva i papa lično. U tom beznađu, mraku, strahu i pepelu imamo mladog sveštenika Martina Lutera koji je doktorirao na Bibliji, koji će uvidjeti da su Bog, Biblija i sam Isus Hrist u strašnoj nevolji, da su postali mač i sredstvo u rukamama pape i crkve. On će tad smoći snage da uzvikne poznatu rečenicu: „U Rimu nije sveti otac već antihrist“ ali i da na crkvu u Witembergu okači svojih 95 teza, iznad kojih je napisao, Ja tako mislim“.

To je to stanje i to je taj pojedinac (Martin Luter)  a ideja spasa je knjiga.

 

Baktić: Kako knjiga?

Kadrić:  Vjernici znaju, da se između Boga i čovjeka ne nalazi, papa, sultan ili neki poseban narod već knjiga, sveta knjiga, kod kršćana Biblija, muslimana Kuran. Martin se vraća knjizi i običnom čovjeku kom je knjiga i poslata. Prevodi Bibliju sa latinskog na njemački, njemačka vlastela je štampa u 5000 primjeraka i dijeli narodu da se čita, ali sad na njemačkog jeziku. Ovdje nije neophodno spominjati da je papa poslao inkviziciju da Martina dovede u Rim da ga lično spali kao što je njegov prethodnik učinio sa Janom Husom... da je njamačka vlastela smogla snage da Martina sakrije i kaže ne papi, da je pokret kasnije poznat kao protestantizam.

 

Martin će tad govoriti i o tri grijeha koja čovjek ne smije pred Bogom imati: Privi grijeh je da vijernik ne zna čitati, drugi da ne čita, treći da čita, uči a ne razumije.

 

Za nas Bosance je bitno da je Martin Luter našao inspiraciju za svoje ideje kod bosanskih patarena, bogumila, u bosanskoj crkvi, u bosanskim stećcima. Pred katoličkom ali i pravoslavnom crkvom, grijeh bosanskih patarena, pravih kristrjana je i bio što su se svom bogu molili na svom jeziku i nisu uvažavali vlast pape i crkvenu hijerarhiju.

 

Baktić: U romanu srećemo i Hamzu Orlovića, Bosanca koji je uz Martina Lutera jedan od glavnih junaka?

Kadrić: Tačno, Martin i Hamza su po ideji koja ih grije braća. Ideja koja je Martina grijala prepoznavanjem u Hamzu je već bila genetski ugrađena. Nekoliko desetina godina poslije Martinovih reformi, halif i hafiz Hamza, najučevni čovjek tog vremena, u Istambolu zagovara isto. I on će govoriti da je Allah dželešanuhu Kurnan časni poslao cijelom umetu (svakom čovjeku) a ne jednom privilegovanom narodu (arapima) i ne sultanu ili ulemi. I on će govoriti o tri grijeha koja pred Allahom, Kurnamom ali i pred božijim poslanikom Muhamedom a.h.v. ne smiju muslimani činiti. Prvi je da ne znaju čitati, drugi da ne čitaju, treći da čitaju, uče ali ne razumiju. Imao je oko 20 000 sljedbenika oko sebe koji su se nazivali hamzevijama, koji su bili uticajni, zaprijetili su protestantizmom u cijeloj imperiji. 6 juna 1573. Godine u Stambolu je pogubljen Hamza a narednih stotinjak godina je otvoren lov na njegove sljedbenike i njihovo bacanje u Bosfor.

 

Bosna se ni do danas tog duha hamzevijskog nije oslobodila, srećemo ga u pobunama Derviša Sušića, Mešinom dervišu, danas u Karićevom romanu...

 

Baktić: Roman govori o šesnaestom vijeku ali aludira i na naše vrijeme, zar ne?

Kadrić: Pisati i nema smisla ako se njim ne promišlja o životu i ako poruke nisu angažirane. Danas u izobilju industrijaliziranog svijeta i potrošačkog mentaliteta, egzistencijalna ugroženost čovjeka zbog narušavanja skalada u prirodi, zvoni na uzbunu. Čini mi se da bi priča o Luteru i Orloviću mogla biti zanimljiva i poučna.  Ponovo se traži ideja izbavljenja i ponovo kao da bi knjiga mogla biti spas. I danas je grijeh na znati čitati, grijeh je ne čitati, grijeh je čitati, učiti a ne razumjeti, svakako ne misli se više samo na svete knjige, već knjigu kao univerzalan simbol mudrosti, puno toga  dolazi poslije toga.