sevko

28. Septembar

Najdrži Damire, dedino prvo i jedino unuče!

Po nemiru vode, užurbanosti ptica, šarenilu lišća i bolu u kostima osjećam jesen. Jesen je za mene uvijek bila nešto posebno, radost i tuga u isto vrijeme. Boje i mirisi jeseni su me očaravali, pa mamili i davali mi krila potajnim željama. I sad mi u nosnicama miriše tvrdi bosanski krečnjak, što je varničio dok smo u njegove pukotine, baš u jesen, metalne kline ukucavali te se penjali prema smolnatim borovima nad visokim stijenama nadvitim. Ispod nas je ostajala kotlina puna boja kao kantom prosutih, pa onda umješanih. Koliko sam samo puta pokušavao da to naslikam i svaki put bih odustajao postiđen nad savršenošću najboljeg od svih slikara. Što priroda zna umutiti boje i mirise čineći svakog stvora i svaki trenutak posebnim, to niko ne umije. Baš u jesen, penjući se uz kamene litice, tuga bi me spopadala zbog prolaznosti koja bi u tragovima spas tržila. Predamnom su se gasili životi listova, travki, hladnoća je gonila ptice selice tamo gdje im snijeg nije prijetio ostavljajući za sobom trag u gnijezdu, u požutjelu ili otkinutu listu.

Tragove prolaznosti smo zaticali i u onoj metalnoj kutiji, što osvajači beskorisnog, kako alpiniste i visokogorce nazivaju, postave u najtežem dijelu uspona. U njoj smo otvarali svesku u koju su se upisivali penjači biljeaći vrijeme, impresije, kratke poruke, imena svih u navezu. Ona metalna kutija, sveska u njoj ostavljena, poruke i impresije, smjer kojim su penjali, je naprosto i penjače, poput užeta, uvezivala u doživljaj, sudbinu, dajući smisao njihovoj beskorisnosti, moć njihovoj nemoći.

I jutros gledam, a lišće na brezama ispred prozora moje kuće na vodi užutjelo, ono rumenije opalo, a lišće trske po rubu rijeke se nakostriješilo, kao da čeka da breza ogoli a onda i ono u miru led dočeka. Vidim i jednu vodenu lasicu, ovdje ih Mink zovu, kako se stresa na kamenu prskajući svjetlucavim kapljicama na sve strane, poput iznenada upaljene, novogodišnje prskalice. Gleda u mom pravcu i očekuje da joj hljeba bacim, navikao sam ih, i samo se strmoglavi i nestade u vodi vođena instiktima nama nepoznatim. I ova kuća na vodi je kao koliba, baš ona naša na planini gdje te deda vodio, gdje smo puhove lovili i na štapu na vatri paili.

- Sjećaš li se?

Mama ti je bila i uplašena i začuđena kad je vidjela da smo baš puha na ražanj stavili.

- Mi smo Robindoni - rekao si joj prije nego je bilo šta upitala. Sjećaš li se one breze kojoj smo žile sjekli i stavljali u flašu a ujutro vodu natočenu kuhali i pili? Pravili smo i sok od vršika smrče, stavljali smo ih u tegle, onda šećera i vode dodavali i to ostavljali da nas čeka dok ponovo u kolibu ne dođemo za dvije sedmice. Sjećaš li se onih bijelih gljiva? Kupljenci. Odozgo bijele polulopte, ponekad i loptice a odozdo čokoladni listići. Njih smo stavljali na vruću platu od šporeta ili u žar. U onu polulopticu smo stavljali soli pa slanu i toplu vodu iz nje srkali... Sjećaš li se one pastrmke što smo je ulovili ispod drvenog mosta?

Ti si je izvukao i ona se u travi koprcala kad si predložio da je u vodu vratimo prije nego ugine. Ova koliba, liči na onu, samo što nije u planini već je u ravnici, na rijeci, tačnije na ušću rijeke u jezero. Zamisli onu našu sa planine, samo umjesto strmog planinskog krova, ova je pokrivena ravnom terasom sa ogradom.

Iza, deda ima motor, i kad je lijepo vrijeme a i društvo, upalimo motor, potrpamo hranu, piće, štapove za pecanje i krenemo niz rijeku, pa onda uz obalu jezera. Sve krene sa nama, i terasa, i dnevni boravak sa velikim staklenim prozorima, i spavaća soba. Vjeruješ li? Sve, što ti deda kaže.

Ovdje nema pastrmki sa crvenim i plavim tačkicama kao na našoj planini, ovdje su štuke, abori, mali somići, braksovi, jegulje i smuđevi. Deda najviše voli da lovi smuđeve ali i štuke. Što se štuka zna boriti? Baš kao pastrmka.

E, da si mi bliže, pa da sa dedom loviš. Da budemo Robinzoni, lovimo, plovimo, spremamo...

Tako, sad sam ubacio nekoliko drva u peć, počinje biti hladnije, jesen. Kad kažem jesen, nije to ona kao kod nas u Bosni, ovdje jesen traje kratko i odmah zima, mrazevi, rijeka i jezero se zalede, inje okuje drveće.

Šta sam ono ranije pisao, ja, e da si bliže pa da zajedno spremimo ovu jegulju što se sinoć na udicu zakačila i nekoliko vrganja što je još u lišću ispod breza preteklo. Voliš li jegulje? Nikad ih nismo zajedno ni lovili ni spremali. Ovdje ih ima. Ne često, ali i njih ulovim. Samo je pravi majstor može uhvatiti a još veći i izvući vani.

Bježi prema žilama, uvrće se oko silka ne bi li se otkinula. Zavolio sam meso od jegulje. Obarim ga i onda pržim kao pastrmku. Ovo gvolimh, rijetko izgovaram. Tu riječ kao da sam i zaboravio, vrijeme mi je otelo ali, eto, i ja je njemu oteh pišući, baš, tebi.

Dedino prvo unuče!

Pišem ti, ne da bih ti pismo poslao, ni adresu ti još ne znam, ali zna deda da ćeš jednog dana tražiti dio priče o sebi, o tvom tati, baki, meni. Zna deda kako je biti sam, otrgnut, napušten, bez traga, bez uspomena. Spremao sam se da formiram porodicu, podižem djecu i podigao jedno, tvog tatu. Onda sam gradio kuću i onu u našoj čaršiji, ali i kolibu na planini da bih imao gdje da se sa unučadima i porodicom družim, ali eto, bilo kako je bilo.

Ovdje, ni doma, ni zavičaja, ni sina, ni unuka, ni one moje sjede, tvoje bake, sam. U ovoj zemlji, tuđoj i dalekoj, dobro da i takva ima, nudili su mi samački dom. Ja odbio. Ja sam svoje domovima dao, u životu su me pratili kao zla sudbina. Kupio sam ovu kućicu da u njoj proživim ovo što još od života imam, skupljajući uspomene, zvijezdama šaljući poruke u tvom pravcu. Već dugo želim da pišem, ali sam se uvijek pitao kome i zašto? A onda sam shvatio da imam tebe i da moram da ti ostavim poruku o tome odakle si i čiji si. Ne toliko da bi znao da smo bili, već ko smo bili i da nas više nema, ali ti postojiš. Nema nas fizički i uz tebe, ali ako budeš vjerovao da postoje i drugi svjetovi, osim ovog po kom hodiš, onda vjeruj da smo mi tamo negdje uz neku kolibu, baš kao onu našu na planini u Bosni, i živimo vječnost.

Otac Halim nam je, kao djeci, govorio ono što su i njemu njegovi prenosili kao amenet, kao poruku, da u životu treba da napravimo kuće, od djece napravimo ljude i napišemo knjige života. To tad i nisam razumio, sad razumijem. Meni je još, kao dug davno ostavljena amaneta, ostala knjiga. I, evo, počeh je pisati, tačnije pisati i slikati. Baš tako, slikati. Bosanske knjige života i jesu i knjige i slikovnice na kamenom stijenju uklesane pa po Bosni razasute baš poput užeta uvezujući kamen, vatru, vodu, oca, sina, kćerku, vrijeme i nevrijeme, sreću i nesreću, sve u jedno, u sudbinu, da vremenu mjera budu. Uvijek sam volio da slikam ono što sam gledao, vrhove planina, stabla visokih jelika ispred naše kolibe, poglede u mene zagledanih Fatiminih goveda. Ali mi je bilo lakše i da uvjeravam sagovornike u ono o čemu sam govorio kad bih skicirao, šarao po tabli, papiru, platnu ponekad i pijesku. Tome sam kasnije dodavao boje, one vodene, ili skicu prenosio na platno pa oslikavao uljem.

Prvo sam nastojao da stvarnost što vjernije preslikam do prepoznatljivosti lika, motiva, a onda sam vremenom tu moju sliku transformisao u plohe da u njima, uz malo mašte, gledalac može prepoznati svoje. Malo zažmiri, uključi maštu i u onoj, mojom rukom nacrtanoj Fatiminoj ili Rašidinoj kravi, prepozna neku svoju, u mojoj Paleškoj dolini prepozna svoju, u mom dedi, ocu, prepozna svoje.

Sjećaš se da je tvoja baka, lahka joj zemlja bila, stalno tražila da slike ne kačim po zidovima praveći od stana galeriju? Sad me ponovo ta pasija slikanja uzela sebi puštajući slikama da mi želje po prošlosti skupljaju, kačim ih po ovoj kući. Potpuno sam se predao gledanju svijeta kroz crtea, kompoziciju, boju, izvore svjetla, sjene... Kad ovo budeš čitao, a zna deda da hoćeš, zagledaj se u prvu osobu oko sebe, ili pogledaj sebe u ogledalu. Pogledaj crte, reflekse svjetla na licu, pad sjena, boje. Pokušaj ih opisati, uvezati u cjelinu, prenijeti na papir, platno? Obrati pažnju koliko dugo tu ideju, ideju lika i njegovog ovjekovječenja držimo u mislima, i sad, dok o ovom ja pišem a ti čitaš?

Da ne zaboravim, kad sretneš čovjeka na ulici, u autobusu, bilo gdje, zagledaj mu se u lice i podari ga osmjehom, klimni mu glavom, daj mu do znanja da si ga primjetio, da si mu se obradovao. Tome ranije ni sam nisam pažnju pridavao a sad i satima znam uz rijeku, ili pored jezera, hodati da bih čovjeka sreo, makar ništa i ne progovorili, pa makar i ne uzvratio na moja klimanja glavom, mahanje rukom... Kako je divno sresti čovjeka.

Gdje sam ono stao, ja, e možeš misliti koliko tek deda sve svoje slike drži pred očima, dok u mislima i prošlosti bira motiv, priprema boje i platno, onda slika? Slikama otimam od zaborava drage motive, onu našu kolibu sa planine, onu Fatiminu kravu što nas je začuđeno gledala preko ograde dok smo se mi igrali sa tvojim plavim plišanim medom crnih šapica i svjetlih, isto, crnih očiju, pa vrhove Todore na kojoj su se gubili posljednji zraci sunca dok smo na terasi sjedili u nebo zagledani ili u rijeku ispred nas.

Slikao sam i svog dedu, ne znam ga, ubili ga prije nego sam bio izrastao za pamćenje, takva nam sudbina, ali su mi pričali da njegovih crta dosta ja imam i da je bio strastveni lovac. Sjeo sam pred ogledalo i satima slikao prepoznavajući u svojim crtama svog dedu proničući mu u karakter, tražeći odgovore na pitanja na koja mi je samo on mogao odgovoriti ali, eto, njega nema, odgovor još ne stiže. Na glavu sam mu stavio zeleni lovački šešir sa nekoliko šarenih peruški od krehe ili fazana. Sliku sam okačio pored stola gdje čaj ili kafu pijem. Sa dedom se družim i kad mi niko na vrata ne pokuca. Sve slike, koje uspijem naslikati, deda će tebi ostaviti. One su dio knjige, istina ne mogu da ih u nju stavim ali kad je budeš čitao a ti i slike listaj i maštom dodaji i ono što ja, ni u knjigu, ni u slike, nisam stavio.

Do sada sam molio Onoga što nam tijelo sa dušom spaja, da mi pomogne da odem što prije, sad ga molim da mi snage i zdravlja da da ovo i završim. Pišem i slikam prvu knjigu mom unuku da nam uže i put do zvijezda bude.

Ljubi deda.

P.S.

Nadam se, da će vas ovi iz Crvenog krsta negdje i pronaći, u tom dalekom svijetu, i reći da ima jedan deda što unuka traži.

Palež, Š. Kadrić 50 X 70 cm, ulje

Šta je nama Kreža

Miroslav Krleza (1893  - 1981.)

Slovo o Miroslavu Krlezi (1893 - 1981)

Dok su svirale ratne trube Balkan je ćutao o Krleži. Duhovna elita posebno Bosne razasuta po svijetu mu se vraćala iz dana u dan. Početak ove godine Sarajevo i Zagreb kao da su i počeli upravo sa Krležom. Nacin na koji to rade govori da nije riječ samo o kurtoaziji u povodu tridesetogodišnjice smrti.

Iako sam se sa Krležom sreo kao teškom i obaveznom srednjoskolskom literaturom, bliskim mi ga je učinio Enes Čengić sad već daleke 1983. godine.

Poslije odbrane magistarkog rada u Zagrebu, Gordana Bosanac, Jovan Mirić, Joco Marijanović i ja smo zavrsili u stanu kod Enesa Čengića. Čengićev radni kabinet i stan u sred Zagreba su svakim svojim kvadratom odisali Bosnom. Po zidovima bosanski slikari, u vitrinama bosanski pisci. E tu i tada kao dar za uspješno odbranjuen magistarski rad dobio sam Čengićevo "Sa Krležom iz dana u dan". Tako je druženje sa Enesom dobilo jednu novu dimenziju posrednog druženja sa samim sobom, Bosnom, bogumilima, Krležom.

Zahvaljujuci Enesu Čengiću, kasnije se ispoistavilo ne samo njemu, Miroslav Krleža je postao prisupačan i običnom bosanskom čitaocu. Čitajuci " .. iz dana u dan" shvatao sam zašto je upravo Krleža dva puta nominovan za Nobelovu nagradu, ali i zašto je nije dobio, shvatio sam zasto su upravo bogumili i bogumilska kultura temelj bosannske kulturne, duhovne i narodnosne posebnosti i zašto su baš oni " inspirisali protestantizam na zapadu".

Malo kasnije sam shvatio i zašto je tadašnje bosansko rukovodstvo, (prije svega Pozderac i Mikulić ) prigrlilo Krležu kao dar sa neba poslat. I na kraju zašto je Sarajevo jedino istrajalo na objaljivanju svih 50 sabranih Krležinih dijela.

Tad sam u samom gradu Sarajevu upoznao cijelu plejadu ljudi koji su se sa ponosom smatrali "krležijancima". Tada a i kasnije u više navrata Krleža mi je bio tema razgovora sa ljudima sa kojima sam upravo njega imao kao zajedničku dodirnu tačku. Tako će mi Rade Šerbedžija u Kopenhagenu sa ponosom reći da je iz Zagreba iznio najdražu relikviju koju je mislio iznositi to je crni šesir njemu ostavljen lično od Krleže. U jednom razgovoru književnik Mirko Kovač će mi za Krležu reći: "Na žalost mi takvih ljudi više nemamo i zaista bi sada bio jako potreban čovjek sa velikim književnim autoritetom. ... Bilo bi dobro imati čovjeka kalibra Krleže. Prisjetimo se njegovih "Deset krvavih godina" mi tamo sve vidimo ovog današnjeg što se zbiva nama i snama. Sve je to išlo nekim drugim haoticnim tokom mimo dobrih ideja u literaturi, nekom drugom stazom istorije. Lično se mnogo puta vraćam Krleži i čitam ga sasvim drugim očima jer nam otkriva da je sve znao gdje živimo i predvidio sve što će nam se dogoditi. "

Ovim povodom, prisjetimo se Krleže i ovako:

"Čovjek je tako izmislio boga, a sad kleči pred njim stoljećima. Čovjek je isčeprkao iz blata zlato, a sad ta bespredmetna kovina vlada njegovim nazorima i uvjerenjima. Čovjek je izmislio strojeve, a danas strojevi vladaju čovjekom, umjesto da je obratno.

Bog je čudestvena i strašna riječ, nastala od strave pred smrću.

Borba za slobodu čovjeka i nije drugo nego borba za oslobodjenje od predrasuda.

Svaka laž, koja se može dokazati kao juridička istina, pretvara se u juridicku istinu.

Riječi... spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme izmedju čovjeka i čovjeka nepromostivosti vrlo često dublje od najmračnijega ponora.

I mjesečina može biti pogled na svijet.

Ljudi se medjusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često posteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu.

Da nema u nama ljudske svijesti o smrti, ne bi bilo ni umjetnosti, a zašto se čovjek boji smrti, to je pitanje isto tako ljudsko kao i to, zašto čovjek zapravo živi.

Govoriti o starim sramotama uvijek je poučno...

Sumrak i najružniju ženu pretvara u zagonetnu lutku.

Boriti se perom spada među najveća junaštva."

Postavljajući izložbu "Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas", prvo u Parizu kasnije je obišla svijet, Krleža je kao centralnu figu postavio bosanski bogumilski stećak. Na pitanje srpskog lobija zašto ne Bijeli anđeo iz manastira Mileševo odgovorio je da je freska do nas došla iz drugih krajeva i da se njom ti treba da hvale a ne mi. Slično je odgovorio i hrvatskim lobistima da na to mjesto postavi tragove katolicke kulture na tlu Hrvatske. "Bosanki stećak niko nema osim nas" odgovorio je. Kasnije je napisao i ovo upravo o bosnaskom stećku:

"Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospodja Evropa samo Bosna ima spomenike. Stećke.

Šta je stećak?

Oličenje gorštaka Bosnaca!

Šta radi Bosanac na stećku?

Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj."

O srpsko-hrvatskom sukobu Krleža će napisati i ovo: "Sačuvaj me bože srpskoga junaštva i hrvatske kulture". Mozda je upravo tim svojim uvjerenjima tražio utjehu u Bosni a Bosna u njemu.

Ševko Kadrić

Dan je, poput ribarskih brodica ili zakašnjele ljubavi, žurio smiraju. Crvenilo je prekrivalo Hemletov dvorac u Helsingoru a štapovi nemirno poskakivali u ribarskim rukama mameći bakalara, sila ili rijetkog laksa. Ribama nisam vičan, ali on jeste. Kasnije ću mu i ime saznati, Mahzer, ali i to sa bakalarom, silom i rijetkim laksom.

Vjerovatno ga ne bih ni primjetio da iz njega nešto, poput sočne psovke nije izašlo, kad mu je riba sa savijena štapa spala. „Ebem ti stare stvari“, čuo sam ga kako psuje zagledajući štap i olabavljeni silk. Zagledam se i ja u njega i počnem razaznavati u pokretima, crtama lica i čudnoj smirenosti, našeg čovjeka. Prikradam mu se da ga ne pometem, da provjerim otkriće, da je među onih desetak ribara u helsingorskoj luci i jedan naš.

Priđoh, uplašen da na mene ne istrese bijes zbog one ribe što mu se sa udice otkinula, pozdravim se nesigurno, kao da u mutnu vodu hoću zagaziti. Pogleda i on mene, odmjeri pogledom i klimnu glavom a onda nastavi blagim trzajima mamiti neku od riba koje će mi kasnije riječima, ali i u mreži približiti.

Neću vam pričati kako sam otišao da nam donesem šest malih flaša, jakog piva Carlsberg, malo sira sličnog našem trapistu, vrući dugački francuski hljeb i tri suhe, tanke sudžukice, ni to kako smo pili, mezili i razgovarali na travnjaku ispod Hamletova dvorca, zagledani u ribare i njihovo neprestano povlačenje mamaca ispred riba koje se više Mahzera nisu morale plašiti, ali ću vam reći kako me kupio da se raznježim i u uho pretvorim.

„Nikad ne znaš koliko si izgubivši dobio“, rekao mi je kad sam ga pitao šta bi te ona riba spade.  Znao sam da ovu mudrost preko usana može prevaliti samo neko ko ima šta reći, neko ko je već u životu gubio pa se podizao. Možda tek sad tako mislim poučen iskustvom i pričom izašlom iz Mahzerove duše, meni ostalo da je papirom uhvatim, kao on onih nekoliko riba što je, još uvijek živih, u mreži držao a onda, kao u čast nenadna susreta, pustio u vodu. Gledao je za njima dok su u nevjerici zaronile u dubinu, u slobodu.

Neću vam pričati ni o Mahzerovom boravku u logoru, logor ko logor, pune tri godine dana „na pravdi Boga“, što bi on rekao. Došli u selo muškinje pokupili i potjerali povezano, kuće popalili a žene i djeca preko brda danima bježali prema Sarajevu, ali ću vam reći broj koji je Godinama, svaki dan na desetine puta ponavljao, da ne zaboravi. Nije smio da ga zapiše a on mu bio jedina veza sa slobodom, sa najmilijima za koje nije znao ni da su živi. 004522114977 (Ibro). Uveče, dok bi se vrtio po dekama po betonu prostrtim, broj je ponavljao kao da ovce broji na desetine puta dok nebi zaspao koji trenutak. Čim bi se probudio iznova bi počinjao 0045...

Dugo je čiste pameti hvatao logiku upamćivanja, sa nulama i sedmicama nije imao problema, one mu bile na kraju i zajedno, 45 upamtio po godini kad su mu odmetnici oca ubili, 22-ge mu majka rođena, bar tako joj je u ličnoj karti pisalo, 11 pamtio po jedinicama iz škole, kao da nikad nije ni jednu drugu ocjenu ni dobijao osim 1 pa 1. 49 godina je imao kad su ga u logor doveli. U glavi je samo trebalo poredati, 00, ubili baba, majka se rodila, ocjene u školi, mene zatvorili sa..., dodati 77 i kasnije to zamjeniti brojevima i na kraju reći, Ibro.

U Logoru je pored onog Ibrinog broja, koji nije smio zaboraviti, često i molitve u sebi ponavljao. Nije ih znao mnogo, tek toliko da je mogao petkom sa ljudima iz sela otići na džumu, nije im znao ni značenje, prisjećao ih se sa radošću, kao utopljenik slamke, ali se i plašio da mu nekad u snu preko usana ne izađu.

Kad su ga, krajem 1995 godine, po potpisivanju sporazuma o miru, predali UN-u, ovi ga rano jutrom transporterom odvezli do Zenice i samo ostavili Crvenom Krstu. Čim je došao do telefona nazvao je broj, znate koji i koga je tražio. Ibro mu rekao da mu je žena živa, da je dvoje djece uz nju, najstarijeg sina nije spominjao. Rekao mu da će oni čim prije budu mogli obezbjediti da i on dođe u Dansku.

Tad je prvi put saznao da je onaj broj u Danskoj, ali i da su mu žena i dvoje djece živi, da su i oni u toj dalekoj zemlji. Za Kemala mu Ibro nije ništa rekao, niti ga je on u strahu htio zapitkivati.

Čekajući papire, odlazio je u džamiju da napokon molitvu Svevišnjem šapatom preko usana izgovori. U džamiji stao u drugi red, kako je na selu navikao, kad su počeli da mu rukom mašu pokazujući da ide nazad. Nije mu bilo jasno šta hoće onim mahanjem pa ih i pitao. „Tri prva reda nisu za tebe“, rekli mu šapatom. Ubrzo vidio i za koga su. Neki važni ih popunjavali, oni iza im se klanjali i sklanjali. Mahzer se čudio, htio logor potisnuti iz sjećanja, svaki red mu bio dobar.

„Čestitam ti šehida Mahzere“, rekao mu hodža iz onog njegovog sela, kad su se pred džamijom sreli.

„Kakvog šehida, efendija?“, upitao ga Mahzer u nevjerici a bol ga preko prsa presjekla... Tad je i čuo da mu je Kemal poginuo. Okrenuo se okamenjen, i krenuo ulicom bez cilja, pogođen vješću ko puščanim zrnom. Dao bi dukat za suzu, ali ga oči izdale, nije ni jednu mogao na njih iscijediti, od bola mu presahle. Nekoliko je dana hodao Zenicom kao bez duše, uz rijeku niz rijeku, presabirao život slikama kroz glavu, podvlačio neku svoju crtu, tražeći slamku da se za nju uhvati.

U onom podrumskom stanu, gdje su ga smjestili, u kutiji bilo puno knjiga. Jedno veče ih, ni sam ne zna zašto, počeo preslagati, skidati prašinu sa njih, listati, dok nije naišao na jednu o zeljastom bilju. Kasnije će joj i autora, Čedu Šilića, upamtiti, korice, slike, ono što je uz njih pisalo. U početku slova naglas sricao kao da je tek u školu pošao, i prestao, misli se u njemu gnijezdile, ono zeljasto bilje počeo po glavi prebirati i tražiti po šumama zavičaja.

„Zahvaljujući onoj knjizi, ja se kući i selu vratio, predamnom se množile slike, ali i trave od kojih sam ranije samo poneku poznavao, sad sam ih po rukama prometao, praveći od njih salate, čajeve, obloge za uboje. Ona knjiga me i u život vratila. U njoj značenje bilo zatvoreno u slova, kad sam njega počeo otključavati riječima, dobio sam na stotine koristi, za koje ni znao nisam“, govorio je prisjećajući se prve knjige koju je cijelu pročitao, pa još po nekoliko puta, udarajući svojom flašom od moju kao da probava jesu li ljekovite.

Ubrzo je Mahzer, našao negdje i teku neispisanu, zašiljio olovku i počeo bilježiti, ime knjige, autora, ono najvažnije u njoj. U onoj kutiji sa knjigama bilo još knjiga poput one o zeljastom bilju, ljekovito bilje, pa uzgoj glisti, uzgoj puževa. Kroz knjige počeo i nekud pobjeglog gazdu upoznavati, sve ga ko njega interesovalo, samo malo drugačije. On gliste, kad bi ih u njivi našao, kokoškama bacao, sad pročitao da je sva zemlja prošla kroz utrobu gliste. Puževe bi nekad, poslije kiše brao i nosio u otkupnu stanicu, sad pročitao i zašto ih, tamo neko u dalekom svijetu otkupljuje.

U Zenici je u onu bilježnicu upisao devet naslova koje je pročitao, ko ih je napisao, o čemu govore. Bilježnica mu bila i jedino što je sa sobom u Dansku ponio. I da je htio šta drugo, nije imao šta, sve njegovo u selu spaljeno, u logoru ništa ni imao nije, iz tuđe kuće nije htio stvari uzimati, zahvalan bio na onom pročitanom.

Susret sa porodicom je odbolovao, sreća i tuga se u njemu sudarali, tukli ga u prsa, htjeli mu sve unutra polomiti. Djeci se obradovao, izrasla, tuđi jezik naučila, u tuđe škole rano zorom odlazila, on ih na vratima čekao da se vrate. Žena mu se zaposlila u nekoj fabrici i ona na posao rano odlazila, on sam kući do kasno ostajao. Ponovo se presabirao, vrtio u krug kao u onoj logorskoj ćeliji. I žena mu se bila promjenila, nije to mogao objasniti, kako i zašto, samo ništa više nije bilo kao ranije, Kemo ih progonio kao noćna mora, svako bježao u svoju muku, u svoju samoću.

„Moje sreće kad su mi pokazali put do gradske biblioteke i police sa našim knjigama“, govorio mi je opisujući trenutak susreta sa knjigom, novim prijateljem kog je u Zenici sreo.

„Da me kojim slučajem mogao babo vidjeti kako knjizi trčim, u grobu bi se prevrtao“, šalio se na račun one 11-ske  koju je u zatvoru godinama pamtio a ona ga na jedinice iz škole podsjećala. U onu bilježnicu nije više upisivao knjige o zeljastom bilju, glistama i puževima, počeo čitati o avionima a onda kući ponio Mešinu Tvrđavu. Kaže da mu je ona otvorila novi svijet u kom nikad nije bio, ali sve mu bilo tako poznato, muka, bol, sitne radosti po tragu života kupljene.

„Meša se od tad uselio u moju dušu i ne izlazi“, govorio mi je ispraćajući pogledom trajekt što je odlazio prema Švedskoj, ploveći crvenim morem, pod crvenim nebom nad Oresund i Hemletov dvorac nadnešenim. Kasnije mi je, kao da zakašnjelo lektiru polaže, govorio o Sušićevim pobunama, Andrićevoj prokletoj avliji, spominjao Kronjina, Dostojevskog, Puškina, Singera, pa opet se vraćao na  Lalića, Sijerića, prepričavao Njegoša, podsjećao gdje ko živi i šta piše od naših  pisaca u Skandinaviji.

„Prve godine sam pročitao dvanaest knjiga, druge, duplo i do danas držim tu kondiciju stim što sam uveo i novu sportsku disciplinu u moj život, kupujem po deset knjiga godišnje. Ženi sam rekao da mi od hrane odbija, knjiga mi hrana postala, kaže uz smijeh i nastavi, za deset godina, ako računamo i one u Zenici, pročitao sam 213 knjiga. Uz njih sam bio dobar otac, koliko sam poslije svega u tuđoj zemlji to mogao biti, poslušan muž, ali i naučio pecati morksu ribu“, pretakao je knjige u statistiku, praveći lični inventar pročitanih knjiga u prvih deset godina boravka u tuđini.

„Tako je i danas“, nastavio je da ne pomislim da je prestao čitati.

„Kad nešto bolje razmislim, Bog je bio upravu kad je čovjeku poruku kao knjigu poslao, ali knjigu koju treba razumjeti, a kako da razumije ako ne čita, ili čita a ne razumije?“, govorio mi je Mahzer ispijajući svoj dio flaša jake danske pive nudeći mi da se i sutra sretnemo na istom mjestu, on će onu bilježnicu, pive i meze donijeti, ja samo volju da mu pravim društvo.

„Raj i pakao, dženet i džehenem su u nama“, prošaptao je nečije ili svoje na rastanku, uvjeren da ćemo se ponovo u luci i na knjizi sresti.

Š. Kadrić

Pije desetak godina, Edin Dino Mlivić je u očevoj ostavštini pronašao dvadesetak požutjelih stranica očeve nedovršene knjige. Pronašao ih je a mogle su i da nestanu, kao što puno toga što bude i samo nestane, bez traga, bez spomena da je i bilo.

Onih dvadesetak stranica očevih zapisa, Edin je izčitavao kao oporuku, ali i obrise cijelog života, iz kog je i njegov iznikao. Putovao sa ocem kroz vrijeme i nevrijeme, kad je i njega bilo, ali i puno prije. Sa onih stranica otkrivao nekog novog oca, nepoznate dijelove sebe. Pred oči mu iskakao Remontni zavod u Travniku, očeve majstorske ruke, koščata figura poratnog proletera. Putovanje trajalo dok se nije na optužujuće pitanje nasukao: Hoće li tvoja djeca Dino imati iza tebe i dvadeset stranica tvog životopisa pročitaju? Imaju li pravo da znaju, ko si? Ko su? Odakle i zašto dolaze? Da ne krče već prokrčene puteve, da ne ponavojaju tvoje greške, ali i uspjehe, već da im pomogneš da odžive svoje živote.

Hoće i moraju, bio je odlučan a u glavi pravio planove: Kako? Šta?

Mankell Henning mu lično pomogao. Slušao ga kako govori o piscima i tom što pišu. Pisce dijelio na one sa bogatim sopstevnim iskustvom, one što znaju druge da slušaju i one što imaju bujnu maštu. Dino sebe prepoznao u prvima. Prije dvije godine, kad mu je unuče prohodalo i počelo zapitkivati, sjeo je i počeo odmotavati sopstveni život. Cjedio ga na knjige a njih na poglavlja. Dobro ste pročitali, knjige i to ova prva je 352 stranice. Naslovio je „Komandant nema pravo na suzu“ a u podnaslovu sam odredio formu „autobiografski roman“.

Kad je rukopis upolovio, izvukao ga na papir i dao sinu i sadašnjoj supruzi da pročitaju. Dao i zatvorio kompjuter, pobjegao negdje. Cjela priča je imala smisla ako je i oni podrže, činilo mu se previše ličnim i privatnim da bi moglo i da se među korice knjige otisne.

„Ovo je sjajno tata“, javio se sin i sam jedan od glavnih junaka.

Supruga ga suzna grlila, tražeći da nastavi.

Nadnoseći se nad odštampanu knjigu, čitalac otkriva lahkoću pisanja, piščevo hodanje utrtim i poznatim stazama, dinamiku i zaplete koje je život stavljao pred mladog i atraktivnog, pomorskog oficira, majstora borilačkih vještina, najmlađeg komandanta podmornice u svijetu.

Uz mladost ide i ljubav, izazovi i hazardi, kod Bosanaca i tvrdoglavost, to ne treba naglašavati. Pored glavnog junaka koji nam do tančina otkriva jedan život, zanos i mladost (to je vrijeme koje srećemo u ovoj knjizi), povezujuća nit knjige su ipak žene. Da i njih poput Mankella podjelim na tri tipa: one što love mladog oficira zbog interesa, onu što se zaljubljuje u mladog oficira i on u nju (Marija), one koje mladi oficir poput zabranjena voća grize upadajući u pakao zlobe i osvete. Čitajući knjigu Adolf Dahl, je zapisao „Mlivić bi bio novi Stieg Larsson da piše na švedskom“.

Da o knjizi ne govorim više, osim obećanje za čitaoce koji je otvore, da će imati ono što se od knjige i pisca očekuje: autentičnost, vrlo zanimljiv način pripovjedanja, poznavanje materije o kojoj piše (svjedoči), raznovrsnost atmosfera i situacija koje autor vrlo vjerno opisuje. Atmosfere pod vodom, na vodi, u vodama Jadrana ali i Mediterana, Splitu, Puli, Visokoj pomorskoj školi u Libiji...

Možda ponajbolja recenzija je ona koju je već izrekao jedan od čitalaca: „Knjiga je vjerno i interesantno napisana, ali ne vjerujem da je ovo mogao doživjeti jedan čovjek.“

Dino Mlivić sa svojim prvim romanom kreće put čitalaca, ovih dana dogovara promociju u Norkopingu. Sretno piscu i knjizi o kojima će se još puno čuti.

Šta je nama Djed Mraz?

Ševko Kadrić

Š. Kadrić

Nura Bazdulj - Hubijar

Nura Bazdulj-Hubijar jedna je najpopularnijih i najprodavanijih bh. spisateljica. Piše za djecu I odrasle, ali je I prevedena na nekoliko svjetkih jezika, nagrađena više puta. Jedan od njenih kritičara će napisati da su joj romani zasnovani na istinitim, "velikim" pričama o "malim, običnim" ljudima. Evo nas pred još jednim upravo takvim. “Sjećanje na plava brda”, ponovo je u pitanju priča o raspolučenim dušama, otrgnutim svjetovima, novi virtualni svijet im pomaže da se iznova spoje, na trenutak postanu jedno, ono staro. Kad bi ukratko htjela reći o čemu roman govori, kako bi to izgledalo, pitam je o plavim brdima uz zvuk Plave travničke vode.

Nura Bazdulj: O onome što me oduvijek fascinira – istinsko muško prijateljstvo. Dva prijatelja koja je rat razdvojio 93., jedan je ostao u Sarajevu, drugi se našao u Americi, putem facebook-a  se nalaze nakon šesnaest godina pa putem pisama dijele muke i sitne radosti proživljene dok su bili zajeno i one koje su proživljavali i proživljavaju odvojeno, skidaju veo po veo…

B.P: Povod  za razgovor može biti i neobična misao koju si izrekla ovih dana, zašto u tvojim romanima nema negativaca. Kažeš ja i njih ubacim, ali mi se na pola priče sažale i počnem ih popravljati, ispadnu bolji nego sma i htjela, parafraziram ali život ipak nije poput pisca da stalno popravlja?

Nura Bazdulj: Isto pitanje, pa i odgovor naprosto mora biti isti. I sam znaš da mi ispisujemo sami sebe. Ja nisam negativna ni u kojem smislu i naprosto ne znam “ući” u kožu negativca. I živa je istina da sam pokušala sa Suletom u romanu Amanet, pa ga onda prala i umivala dok nije postao sjajan lik.

B.P: Moram priznati da je mnogo teže pisati za djecu i omladinu nego za "odrasle", to sam iskusio kod prevođenja romana Zulmira Bečevića ali i kod mog novog rukopisa "Farbanje neba", ti si vrlo čitana upravo u tom uzrastu, kakva su ti iskustva, u čemu je tajna?

Nura Bazdulj: Ne samo teže nego i odgovornije. Djeca i mladi su također ljudi, manje godina i mase, više intelekta. Pa ti znaš da se testovi inteligencije prave manje zahtjevni što je osoba starija. Naprosto, njima ne možeš prosipati praznu priču, na prvu te “skontaju”. A odgovornije je jer kad si odrastao, zreo, još ako si i sam roditelj, imaš moralnu odgovornost da doprineseš dobrom odgoju i obrazovanju malih i mladih ljudi, da im pomogneš u formiranju njihove ličnosti. Inteligencija sama po sebi ne mora značiti ništa, potreban je odgoj i obrazovanje.

B.P:  Lično me vode teme kod pisanja, hoću velike priče da sklopim među male korice knjige, šta tebe vodi ili šta te nosi?

Nura Bazdulj: Ako nećeš da zalutaš, slijedi svoje srce.

B.P:  Vjerovatno ono po čemu jesi nadrasla prostor i vrijeme, jeste istrajnost da svoje junake, ali i čitaoce ne djeliš po bojama, danas uobičajenim. Je li to uvjerenje, hrabrost, profesionalna ljekarska etika, ili individalna etika jednog pisca označenog imenom Nura Bazdulj?

Nura Bazdulj: Bilo bi užasno porazno kad bi nam za iznošenje istinskog uvjerenja bila potrebna hrabrost. Ja jednako osjećam, mislim, radim i pišem i zato imam savršen mir sa samom sobom. Ako se sukobim sa nekim drugim, to je neuporedivo lakše i zdravije.

B.P:  Bosanci su narod koji ne čita, ovi po svijetu razasuti sa svakom godinom su sve dalji i od Bosne i od jezika kojim bi mogli bosanskog pisca čitati, kakvo je tvoje iskustvo sa čitalačkom publikom po svijetu razasutom, posebno mlađom?


Nura Bazdulj: Što se tiče čitanosti mojih knjiga u Bosni pa i u regionu, ja se zbilja nemam razloga žaliti. Broj konzumenata onog što pišem prevazilazi sva moja očekivanja. Što se tiče Bosanaca u dijaspori, mislim da veliki broj njih u nekim zrelim godinama također voli i čita moje knjige. To kažem zato što prodaja u knjižarama u vrijeme godišnjih odmora kad oni dolaze u Bosnu značajno poraste. Što se tiće mladih u dijaspori, na to pitanje nemam odgovor a ne želim špekulirati…

B.P: Inspiracija, vratimo se njoj?

Nura Bazdulj: Inspiracije su nam pred očima... Ja pišem jednostavne životne priče, iznimno rijetko teške, tako da je život mnogo suroviji od većine knjiga.
U svaku sam knjigu utkala dio sebe – moje radosti i moje tuge, traume, strahove, želje, dileme, snohvatice, ljubavi... Osobito volim pisati za djecu. Tim maladim ljudima pokušavam prenijeti bitne poruke o stvarnim vrijednostima u životu, a priča je samo ambalaža za te poruke. Evo vam primjer. U romanu "Šta te muči, Tamaguči?" ima zapleta, raspleta, nevine djetinje ljubavi, odnosa u porodici, a suština je da nema veće vrline od milosrđa i vlastitog odricenja od nečega u ime dobrote.

LUTER I ORLOVIĆ

Izvod iz romana Ševke Kadrića

XX

"U smrt nosimo samo ishodište naših života, rezultate naših djelovanja u ovom svijetu."

Sufijska mudrost

SUNCE je svom vrelinom pržilo stijene tvrđave na Bosforu. Svi junski dani su vreli na Bosforu, a ovaj je trebalo da bude vreo i krvav. Sultan se plašio velike pobune u cijelom carstvu, naredio je da se inspirator pobune veže konjima za repove i raskine a tijelo baci psima. Hamza ležao okovan u tamnici, obasjan mlazom sunčeva svjetla, što se probijao kroz željezne demire na malom otvoru na vrhu ćelije.

Mirno je čekao da dželati izvrše sultanovu volju. Kadija je trebalo da glavu, u krpu umotanu, donese pred sultana kao dokaz da je njegova volja izvršena. Istinu o pogubljenju trebali su čuvati sultan, kadija i sultanovi bedemi. Dželati i onako nisu znali ništa o žrtvama. Njihovo nije bilo da znaju, njihovo je bilo da sultansku želju što brže izvrše. Da je sultanu trebalo da istina ostane samo njemu i kadija bi ostao bez glave ili završio na dnu Bosfora.

Hamza od života nije odustajao, iako mu ga nije još mnogo ostalo. I život u željeznim bukagijama u hladnoj ćeliji na Bosforu bio je njegov život. To nikom nije pripadalo, ni sultanu, ni Allahu, ni bogovima njegovih starih, nikom osim njemu, poslije kako bude, mislio u onaj mlaz sunčeva svjetla zagledan osjećajući blizinu trenutka kad će tonuti u bezdan svemira kao i mnogo puta ranije, samo odsada zauvjek.

- Svi smo mi anđeli okovani ljudskim tijelom - ponavljali njegovi bosanski preci, njemu još dodali i sultanove okove.

- Ako ti je samo jedan dan života ostao, pred tobom je cijela budućnost – davno mu govorio deda Radin svoju ili nečiju mudrost. Njemu nije ostao ni cijeli dan, ali je htio da i to malo života bude samo njegovo. Istim snom i u onoj zaviji na Konjević Polju bio ponešen, sultanski strah mu snove u moru pretvorio.

- Ne srdi silnika, Hamza - ponavljala mu je majka dok je rastao, poučena gorkim iskustvom, kao što je i njoj njena govorila. U Bosni majke oduvijek djecu između dva rata podizale, od ratova i silnika otimale. On silnika srdio, slušajući glas Gospoda u srcu otkrivena.

- Naši preci su se molili bogovima na svom jeziku - ostao mu u uhu dedin glas, poput šapata i nevjerice. Šapat mu se, kasnije u tutnjavu pretvorio i grijao mu dušu plamenom, koji je on carstvom širio, ali i oni što su se po njemu hamzevijama nazvali, carstvo od tutnjave podrhtavalo. Nakon godina šutnje, nakon dugog puta u vjeri bez svog jezika, on progovorio krikom svih na silu zanijemljelih. Krik se čuo do neba, a nebo se sultanovom voljom spustilo njemu na glavu.

U Stambol, prvi put, odveden silom i greškom, drugi put isto silom ali bez greške, naredbom sultana doveden. Prvi put svojom upornošću i vezirovom voljom pronašao ljubav među koricama knjiga čuvanu. Nešto mu u samoći govorilo: ”Uči još, uči, Hamza”. I, učio je. Izučio kaligrafiju pisati bolje od najboljih bagdadskih kaligrafa, Kur`an časni dva puta prepisao i jednom naizust upamtio, naučio turski i arpski jezik, prevodio molitve s jednog na drugi, počeo Svetu knjigu i na bosanski jezik prevoditi. Tragao za riječima i porukama kojim bi prevodio Allahove riječi objavljene Muhammedu a.h.v. Imao je u tome uspjeha, i to ga ponijelo.

Danima je proučavao knjige, izgovarao naglas misli i poruke na svom jeziku, vazio po džamijama, svojoj zaviji u Bosni, ali i tamo gdje su ga htjeli slušati. Oni oko njega počeli shvatati poruku, i umjesto nerazumljivog šaputanja, naglas izgovarali i njima namijenjene poruke Svete knjige. On objašnjavao običnom narodu šta znače molitve i kako mogu biti snaga vjernika:

- Bismilla - hirrahma - nirrahim - učio je na arapskom, a zatim prevodio na turski i bosanski.

- U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog.

- Eš-hedu en la-ilahe illellah ve eš-hedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu.

- Ja srcem vjerujem i jezikom izjavljujem da ima samo jedan Bog-Allah i da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik - prevodio je i nastavljao:

- Ali, kako da vjerujemo, i kako da jezikom izjavljujemo ako ne razumijemo, braćo? Ako hoćemo da nam milost Allaha dželešanuhu dotakne samo dno srca, njegove poruke moramo jezikom poslati do srca.

Narod se počeo grijati na ljepoti poruka zapisanih u Svetoj knjizi tek kad su prevedene i kad ih je razumio. Narod počeo slušati učitelja kog mu je Muhammed a.h.v. ostavio, učitelja koji govori.

- Maliki jev-middin. Ijjake na´budu ve ijjake nest´in. Ihdi-nessiratal - mustekim, siratallezine en´amte ´alejhim, gajril-magdubi ´alejhim, ve-leddallin - učio je Hamza pred narodom, dok mu se melodičan, lijepi glas širio poput pjesme slavuja. A kad je počeo prevoditi, pjesma je ulazila u dušu i nagonila ljude da se zamisle nad njom.

- Vladaru sudnjeg dana. Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć molimo! Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si darovao svoje blagodeti, a ne na put onih na koje si se rasrdio i koji su zalutali.

- Za milost ne treba čovjeka moliti, čovjeka ne treba obasipati obožavanjima, bio on asker, prodavac čaja kraj Bosfora, kadija ili sultan - objašnjavao je Hamza podižući glas - samo Allaha dželešanuhu srcem treba slijediti i ponizno obožavati.

I dok je prevodio i objašnjavao Muhammedove poruke, u Hamzinoj duši, sumnji nesklonoj, pojavila se sumnja da Allah traži od njega spasenje kao što on, Hamza traži od Njega.

- Šta hoće te hamzevije? - pitao je sultan predstavnike kalifata koji su se brinuli o islamu u njegovu carstvu.

- Hoće da se muslimani mole na svom jeziku Allahu dželešanuhu.

- Aha - ispravio se sultan i upitao - A šta vi o tome mislite?

- Vaša svjetlosti, molitve bi izgubile ljepotu svoje melodije.

- Samo to?

- Svako bi na svoj način počeo tumačiti poruke Allaha dželešanuhu poslate Muhammedu alejhisselamu, svojim jezikom - objašnjavali su.

- Samo to?

- Vaša svjetlosti, mi više ne bismo bili potrebni narodu kao tumači i zaštitnici vjere.

- Samo to? - čulo se ponovo sa sultanskog mindera.

- Vaša svjetlosti, vaše carstvo je građeno na jedinstvu u Muhammedovoj vjeri, a ona u jednom jeziku. Vi odlučujete hoće li se vjera podijeliti na jezike, a ako se podijeli, hoće li se i vaše carstvo izdijeliti, kao i ono Svetog oca u Rimu.

Sultan je ustao s mindera i hodao s rukama na leđima, od prozora koji gledaju na cvijetne vrtove njegovih dvora, do prozora koji gledaju niz Bosfor prema Aziji.

- Šta piše u vašim knjigama kadija za ove i ovakve? - upitao sultan kadiju, rastavivši ruke, upirući desnom u njegovom pravcu.

- Nevjernik, heretik, presvijetli sultane, što huli na Allaha i sultana.

- Šta vi u kalifatu kažete? - upitao sultan pokazujući rukom na onog koji se brinuo o vjeri, ali i nastavio, ne dajući mu da govori - Znam, znam, niste im potrebni kao tumači Allahovih poruka. Heretik, znači, heretik, dovedite mi tog heretika! - naredio je, dajući znak da samo kadija može ostati.

- Odakle si, hafize? - pitao je sultan Hamzu kad su mu ga uveli okovanog.

- Iz Bosne sam, presvijetli, iz zemlje gdje ljude ne drže u okovima.

- Skinite mu okove! - naredio sultan.

- Manji si nego što sam te zamišljao, hafize - rekao je kad su mu skinuli lance s nogu.

- Nije to Vaš grijeh, presvijetli, već onih koji su htjeli da me učine grešnijim. Što je grešnik veći i grijeh mu je veći.

- Kažu, tražiš da se muslimani Allahu dželešanuhu mole na svom jeziku.

- Ne tražim ja, presvijetli, to je zahtjev Kur´anskog ajeta: ”Eš-hedu en la-ilahe illellah ve eš-hedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu”. Ovim ajetom, ovim svetim Kur´anskim ajetom se od nas muslimana traži da srcem vjerujemo i jezikom izjavljujemo da postoji samo jedan Bog-Allah i da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik. Vi mi recite, presvjetli kako da srcem vjerujemo i kako da jezikom izjavimo ako ni srce ni jezik ne razumiju? Da bi razumjeli, moramo tumačiti poruke izgovorene na arapskom, da bi ih tumačili, trebalo bi da ih prevedemo, a prevedeno postaje naše i ostaje u duši. Zamislite snagu svog carstva u kojem muslimani uz pet vakat namaza srcem ponavljaju Allahove poruke koje im oči otvaraju?

- Vaša Svjetlosti, ne dajte da heretik tumači Kur´anske ajete - progovorio i kadija, zapanjen drskošču do maloprije okovanog Hamze.

- Sikter, kadija - ućutkao ga sultan zadivljen Hamzinom hrabrošću.

- Veliš, oči otvaraju, oči otvaraju - ponavljao je sultan hodajući po dvoru uznemireno kao maloprije kad su mu o Hamzi pričali.

- Kad bi narodu oči bile otvorene, šta bi sultani radili? - upitao ga je sultan.

- Presvijetli, Allah je Muhammedu Alejhisselamu poslao objavu da da snagu svim muslimanima, a ne samo ulemi i sultanima.

- A ha, a misliš li da sultani više vole pametne nego poslušne?

- Presvijetli, ja ne znam šta sultani više vole, ali znam da su Allahu dželešanuhu draži oni koji su na njegovom putu, oni kojima je On u srcu.

- Zar sultani ne slijede Allahov put?

- Allah dželešanuhu zna ko slijedi njegov put. Da bi muslimani slijedili Allahov put moraju ga znati, ne mogu ga znati ako im nije u srcu u kojem može biti samo ono što je poznato. Zato srca treba Islamom ispuniti, ali Islamom koji ljudi razumiju.

- Šta je za tebe Islam?

- Islam je moć Allaha dželešanuhu kojom hranim dušu i krotim tijelo.

- A da si sultan, šta bi za tebe bio Islam? - nastavio je sultan radoznalo.

- Islam koji hrani duše i kroti tijela muslimana neuporedivo je jači od Islama koji je samo košulja sultanovog carstva.

- Ti nikad nećeš postati sultan, a i kad bi postao carstvo bi ti se odmah raspalo. Carstva traže vladare i podanike. Vladari vladaju zahvaljujući mraku neznanja u kojem podanici žive. Ti si dokučio ono što nisi smio dokučiti - izgovorio je sultan pokazujući slugama da ga vode.

- Allaha, bojiš li se Allaha presvijetli ... - pitao je Hamza dok su ga izvodili. Bojiš li se onih iza Alpi što u srcu Gospoda učenjem otkrivaju, htio je da kaže ali nije stigao, dželati ga stratištu vodili.

- Takvih, takvih se plašim - šaputao je sultan zagledan kroz prozor što preko Bosfora gleda prema Aziji.

- Vjera je jezik - bilo je posljednje što je izgovorio Hamza Orlović Bošnjak koga su dželati rastrgnuli, konjima na repove u Stambolu 6. juna 1573. godine.

Pismo na kom su poruke pisana na stećcima. Bosančica po prostoru i ljudima imenovano.
"Zar je grijeh što se svom Bogu obraćamo na svom jeziku?" pitaće se i prkositi papi koji ih je nagonio da se njegovom (svom) Bogu na latinskom jeziku mole. 1517. Mertin Luther će unutar kršćanstva ponoviti i vrisnuti "Zar je grijeh što se Nijemci žele svom Bogu moliti na svom njemačkom jeziku?", ostalo je (h)istorija najljepšim slovima uknjižena u Evropi  koju danas uživamo.
Poslije Martina se i Hamza Orlović, potomak bosanskih bogumila (patarena) u Stambolu upitao isto "Moraju li se bosanski muslimani svom Allahu moliti na tuđem jeziku koji ne razumiju?". Znao je odgovor kao i 20 000 njegovih sljedbenika Muhamed a.h.v. je u hadisu zapisao da mu se uz objavu Allah obratio riječima "Šaljem ti objavu na arapskom da bi je bolje razumio".
"Ako je Gospod poslaniku poslao objavu na njegovom jeziku da bi je bolje razumio, i mi ćemo je razumjeti ako je na našem jeziku".
Hamza je pohubljen, njegovi sljedbenici pogubljeni, (h)istorija ih zbilježila kao hamzevije.

Ali ideja izbavljenja čovjeka i čovječanstva je i dalje na istom tragu, tragu jezika i razumjevanja.

A se leži Thana, Dobrotina jedina šći

Hodah ispod zvjezda i tčekah korake

Sanjah ruke što me diraju

Usne tšo me ljube.

Život mi u tčekanju prođe.

Zašto Gospode?

Sve si  u dvoje stvorio

Samo Tebe i mene ostavio same

Na Brdu 1244

kad me snijeg spasio samotće

Š. K.

Ramiz i Vahida Mehmedspahić su iz Foče. 1992. godina ih je razdvojila, Ramiz otišao sa muškinjem niz Drinu prema Goraždu, Vahida ostala u gradu sa ostalom nejači. Poslije nekoliko godina ponovo su se sreli u Švedskoj. Svakog ljeta su, baš kao i najveći dio Bosanaca ljeto provodili u Bosni. Vraćali se tužni i radosni u isto vrijeme, čudili se onima što su se u tragici rata «snašli» saosjećali sa prognanim i na rubu gladi. «Kad ćete se vi Bošnjaci vratiti da nas u tu Evropu protjerate», šalio se sa njima poznanik Srbin u Foči zavideći im na izgledu, autu, činjenici da imaju mogućnost da žive negdje drugdje. «Majku li im njihovu» čuli i u Foči ali i u Sarajevu kako za njima zavidni govore, oni kojima je Bosna i njene nedaće sudbina. Mehmedspahići ovo ljeto nisu planirali otići u Bosnu, mamio ih poziv iz Amerike, Kolorado im se preko internet pozivnice pred očima smješio. Odluku donijeli, ljeto u Americi.

Ljubazni domaćini Hajrudin i Mubera te Osmo i Nada Krkalić, svi iz Foče, isplanirali odmor da što duže zajedno provedu.

Brže smo došli u Ameriku nego do Bosne a skoro isto potrošili, govori Ramiz opisujući let i 11 sati provedenih u zraku.

Teško je opisivati, kako je tamo, sve je drugačije, kuhinja, toalet, TV, sve, sve, dodaje Vahida, dok montiraju kameru da gledamo zabilješke sa putešestvija do Kolorada i Buffalo Billa.

Krkalići u Americi trče za poslom baš kao mi u Švedskoj tu nema ništa novo, kapitalizam je tamo žešći, govori Ramiz oslikavajući u par rečenica život američki.

Lejla Krkalić, Hajrudinovai i Muberina, je bila najbolji učenik u Koloradu, govori Vahida pokazujući sliku studentice kriminalistike uvaljene u njeno krilo. Tako joj se u krilu gnijezdila i kad su u Bosni bili, samo Leila bila kojih šesnaest godina mlađa.

Na ekranu se dvije velike stijene rastavile a među njima se ugnijezdio Red Roks. Velika koncertna dvorana pod suncem u kojoj su se oprobala najveća imena rok muzike svijeta. Priroda dvoranu započela, čovjek dovršio i prilagodio svojim namjenama.

Malo iza toga ekranom promiče «Ćiro» pravi pravcati sa kojim su rudari i tragači za srebrom i zlatom i prije stotinjak godina išli u podnožje visokih planina ili kanjon i rovili kamenje sanjajući da će sreću izroviti. I danas dosjetljivi Ameri istim vozom, za skupe novce, vuku na one iste lokacije radoznale turiste nudeći im krampe, lopate i sita za ispiranje rude u potrazi za grumenčićima koje mogu kućama ponijeti kao suvenire.

I naš Ćiro je u Foču zlato i dovozio i odvozio dok ga nisu ukinuli, podsjeća Ramiz na dobrog Ćiru kojim se jutrom kanjonom Drine, Prače i Miljacke putovalo za Sarajevo a u veče kući vraćalo.

Kamera nas odvede u muzej Buffalo Billa u kom su eksponati vezani za legendu Divljeg Zapada koju je Karl Maj smjestio u jednu od svojih knjiga zajedno sa indijanskim poglavicom Đeronimom. Čitam da ulaznica u muzej za odrasle košta 3, djecu 1 a penzionere 2 dolara. U neposrednoj blizini muzeja je i grob slavnog trapera uz kog je sahranjena i njegova vjerna Luis. Iznad groba visoko podignuta američka zastava, grob ograđen i po tradiciji se preko ograde baca sitan novac. Nekom za sreću nekom za održavanje. Tu su se i slikali, Ramiz se obukao u odoru Buffalo Billa a Vahida u haljine vjerne Luis.

Na sledećoj slici se ukaza kanjon Kolorada. Visoke litice, golih škriljaca stijesnile vodu koja se vidi dolje u dubini kanjona. Mutna, brza, bez traga života.

Kolorado ti je za Taru groblje slonova, ni zelene vode ni zelene šume, samo sivilo i prijetnja, objašnjava Ramiz vraćajući se mislima na bistre brzake Tare, Drine i dane kad se kanjonom spuštao splavom ili gumenim čamcem loveći ribu, uživajući u prirodi.

Pazi sad ovo, skreće Vahida pažnju na slike posjete muzeju «Mesa Verde» a riječ je o indijanskom gradu smještenom ispod velike kamene ploče. I sam grad je u kamenu, od kamena a u njemu voštane figure indijanaca, različite dobi uhvaćene u svakodnevnim aktivnostima života. Oko njih predmeti od drveta i metala, ćilimi, nakiti, totemi. Na izlazu iz muzeja Ramiz dao kameru Vahidi da ga slika uz indijanskog poglavicu. I jedan i drugi podigli poluispruženu desnu ruku na pozdrav ili pokazujući čist obraz i dobre namjere.

- Koja sličnost, Indijanca više nema u njihovom gradu, posjetioce dočekuju kauboji, isti oni koji su ih protjerali, pobili ili satjerali u rezervate. Nebi me čudilo kad bih za koju godinu išao u moju Foču da obiđem «Muzej Bošnjaka» smješten negdje u Prijekoj čaršiji. U njemu mi ljubazni domaćini pokazuju predmete koje smo koristili, običaje koje smo imali, bogomolje u kojim smo se okupljali, prikrivajući razloge zašto su nas protjerali, govori Ramiz prepoznavajući se u slici voštanih indijanskih figura u njihovom gradu a bez njih.

Š. Kadrić

Dr. Semir Osmanagić

Bosanska pošta je među prvim glasilima afirmativno propratila arheološke aktivnosti dr. Semira Osmanagića na lokalitetu Visoko i objelodanjivanju svijetu senzacionalne ideje da je riječ, ništa manje već bosanskim piramidama. U tom trenutku Osmanagić je imao protiv sebe tradicionalnu bosansku nevjericu, ali i sumnju u domaću pamet. Onda su se na njega okomile i zvanične institucije, pa i dio novinara.

Tad je jedan od novinara iz Hercegovine iygovorio i ovu misao koja govori o dva bosansko-hercegovacka fenomena. Ovom u Viskom i onom u Medjugorju. ”Vi imate sve a nemate ništa, mi nemamo ništa a dobili smo sve”. Novinar je mislio na goli krš u Medjugorju, na kom se djevojčicama ukazala Gospa, podsjetio da je još ni Vatikan nije priznao, ali svijet dolazi da se čudu čudi. Izbačena je brojka od deset miliona posjeta, o preporodu cijelog kraja.

Novogodišnja svođenja računa su i pravi povod za ponovni susret sa Semirom Osmanagićem, u podnožju jedne od bosanskih poramida.

B.P: Istrajan si doktore Osmanagiću u ideji bosasnkih piramida, ali si svijetu i ponudio niz interesantnih dokaza?

Dr. Osmanagić: Otkriće Bosanske doline piramide je nesumnjivo jedno od najvećih u nauci. Ono potpuno mijenja naše razumijevanje daleke prošlosti evropskog kontinenta, ali i historije čovječanstva uopšte. Ruski naučnici dr. Oleg Khavroshin i dr. Oleg Tsyplakov su nakon dvogodišnjeg istraživanja bosanskih piramida sofisticiranom geofizičkom opremom došli do istog zaključka i rezultat njihvoih izvještaja je moj prijem u rusku Akademiju prirodnih znanosti u kojoj su i desetine nobelovaca.

Treba potpuno odbaciti pogrešne ideje da su piramide pravljene samo u Egiptu i Meksiku a da je njihova svrha bila grobnica faraona. Piramide su građene na svim kontinentima, na teritoriji Kine (250 piramida), Mauricijusa, Kanarskih otoka, Sudana, Perua (300 piramida), Bolivije, Meksika (hiljade piramida), Guatemale, Hondurasa, Salvadora, Belizea, SAD, Grcke, Italije, Kambodje itd.

Tokom istraživanja hiljada piramida širom svijeta došao sam do zaključka da postoje zajednički elementi za ove strukture: geometrija (trouglaste strane), orijentacija prema stranama svijeta, lokalni građevinski materijal, unutrašnji prolazi i prostorije i podzemni tunelski hodnici. Svi ovi elementi postoje kod bosanskih piramida.

B.P: Ipak ima nešto što je poseban iskorak u priči o dolini piramida u Bosni?

Dr. Osmanagić: S našom Fondacijom “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca” zajednički su istraživali vodeći svjetski stručnjaci: arheolozi i egiptolozi s Univerziteta iz Kaira i Aleksandrije, arheolozi iz Kine, Saudisjke Arabije, Italije, Spanjolske, Velike Britanije, Madjarske, Hrvatske, SAD, Malezije i drugih zemalja, geofizičari iz Njemačke, Rusije i Srbiije, fizičari iz Poljske i Hrvatske, medicinski antropolozi iz Italije, geodete iz BiH i Slovenije, i brojni drugi stručnjaci. Posjećuje nas desetine hiljada turista iz čitavog svijeta svake godine. Organizovali smo Međunarodnu radnu akciju volontera i u Visoko je 2010. došlo 500 volontera iz 30 zemalja svijeta sa šest kontinenata. Na našu Prvu međunardonu naučnu konferenciju o Bosanskoj dolini piramida 2008. uzelo je učešća 55 vodećih stručnjaka iz 15 zemalja. Sa ovim aktivnostima Fondacija mijenja imidž naše zemlje u svijetu i od zemlje rata, nasilja i korupcije, svijet sada zna za nas kao za zemlju najvećih i najstarijih svjetskih piramida, arheoloskih istraživanja, druženja volontera iz citavog svijeta.

B.P: Ipak se nameće jedno neizbježno pitanje, otkud toliki negativan odnos nekih domaćih medija ali i grupa prema ideji či si ti protagonist I idejni začetnik?

Dr. Osmanagic: Dio kulturnog establismenta u Bosni i Hercegovini i svijetu odlikuje neznanje, strah od novoga, nekultura, ljubomora. Odatle i otpori novim progresivnim idejama koje donose suštinske promjene.

Uz iskrene novogodišnje čestitke vašim čitaocima, dužan sam se i javno zahvaliti velikom broju prijatelja iz Skandinavije koji su se srodili sa idejom i pomažu nam da njenu ideju nosimo širom svjeta.

I svakako, preporuka da prate uzbudljive vijesti iz Bosanske doline piramida na našoj službenoj web stranici: www.piramidasunca.ba, posjetite nas kao gosti ili učestvujte na Međunarodnoj radnoj akciji volontera MRAV 2011. Ovoj zemlji trebaju pozitivne vijesti, a dobro stanje nam neće donijeti niko drugi već mi sami.

O ŠEVKI KADRIĆU

Prije mnogo godina, otprilike da se njihov broj poklapa s brojem naslova ovog autora, razgovarao sam s mojim prijateljem Hajrom Lerićem, na lijepoj terasi ugodnog kafića ''Liyweg'' u Den Hagu.

- Znaš... - rekao mi je tad moj gorostasni prijatelj - volio bih upoznati tog pisca Ševku Kadrića.

Tad sam prvi put čuo Ševkino ime, koje će u međuvremenu opravdati, potvrditi, i sebe i Bosnu...

Dalja rasprava nastavljena je na moju i Lerićevu radost, u težini, boji, mistici... bogumilske tajne.

U koju je, prije Kadrića, Mak Dizdar najdublje uronuo, ostavljajući na svojim prohodištima znakove kojima vrijeme ne može ništa. Mora biti da je Mak znao za neke stećke na kojima su putokazi koje će Kadrić (uz Topalovića, Arnautovića, Lukića...) rasčivijati i/ili pokušati da rasčivija do najsitnijih detalja, kako bi sklopio sliku dostupnu nama koji smo umislili da smo mudrost, već, odavno ispili. (A mudrost je katkad teška i neprobavljiva. Sva mudrost je u tom da se klonimo sebe, ovakvih kakvi jesmo). Što mu je do sad u priči ''Brodolom'' i pošlo za tastaturom a bogami i nogama i mudrošću kojom se kod familije dovija kako bi putovao skupljajući pisane tragove o sebi bivšem i sebi budućem a samim tim i o nama koji Bosnu i Hercegovinu vidimo, ne kao tri tora, već kao duhovno stanje stvarnosti.

Nisam tada ni sanjao, mada sam se već računao u polupismene, da ću jedne studene amsterdamske noći kuckati po mrkoj tastaturi kao po crnoj mermernoj ploči na kojoj su neki prije vremena uklesali ime Bosne i Hercegovine. Ne shvatajući da crvi iako razore jabuku, oglođu je... ostaju sjemenke, ostaju vjetrovi, ostaje rodnica, crna, duboka i navležena svim i svačim... Evo me, dakle, probam da umjesto autora otipkam nešto što bi moglo da liči na biografsko-bibliografske podatke o autoru. Neće me? Nosi na drugu stranu. Slab sam u nabrajanju... To sam rekao i mom prijatelju Enesu Topaloviću, kog, vidim, rado čitate. Za njega sam počeo pisati nešto drugo, pa kad uzrije, javit ću za gozbu.

Vraćamo se kod gospodina Ševka Kadrića zaljubljenika u planine, ekologiju, slikarstvo, umjetnost upšte, umjetnost kojom se inspiriše na putevima negdje duboko iza naših snova i daleko od naših poimanja da su nam preci ispred ali i iza nas. To Kadrić vrlo dobro zna kao što je svjestan olujnih talasa u kojim je njegova barka krenula da spriječi potop kamenih gromada na kojima piše da smo još uvjek daleko od tajanstvenih poruka. Poruka ispisanih na nadgrobnim spomenicima koje nas plaše, dok se to za pretke ne može tvrditi, jer su ih ispsivali poput sanjara i pustolova koji su se otisnuli k boljem svijetu.

Dakle, Ševko Kadrić je: Pedagog, bivši, sadašnji i budući. Planinar, ekolog, slikar i pisac vječiti...( I što se tiče moje malenkosti, moj novi prijatelj. )
Do sad kroz štamparsko rešeto prosijani su sledeći naslovi: Sara, Bosanski protestant, Zagubljene slike, Odisej sa planine, Proleter u srcu, Rođen za doktora, Zaljubljen u sunce, Luter i Orlović, Pelin i makovi ( Romani )
Pripovjetke: Poslednji bosanski bogumil i druge priče, Galeb i druge priče
Teme:Ekologija-neodrživ razvoj, Bošnjaštvo na vjetrometini, Bogumili kao inspiracija
Nema traganja, do po ličnim ambisima, po paučini predaka, po mirisu crnice, po crnom svijetlu, po bijeloj smrti, i po snu, iz kog nema potpunog buđenja. Jer život je: kombinacija fantazije i bola!
Život je eho predaka i ličnih iskustava, bez mogućnosti da počinje ili se završi bez našeg potpunog, ljudskog, učešća u njegovoj Veličanstvenosti. Kako nam, uostalom, pjesnici, pisci, tragači... poručuju.