sevko

 

U septembru je bilo 20 godina kako sam sa porodicom stigao u Švedsku, u septembru je bilo i tačno 50 godina kako sam ušao u školu i danas sam u njoj. Imao sam privilegiju da me uče, ali i ja učim druge. Privilegija je i to da sam radio u osnovnoj školi, gimnaziji, na fakultetu, ali i imao moje škole skijanja, plesa, slikanja. Napisao 24 knjige, ali neću o tome, usuđujem se reći šta nedostaje švedskom obrazovnom sistemu, prije svega osnovnom.
Ako je cilj osnovnog obrazovanja: podizanje socijalne kompetentosti, samopouzdanja i znanja kod učenika, onda za postizanje tog cilja u švedskim školama su nužne promjene. Ovdje ću ideju vezati i za ideju teatra. Upravo na toj ideji (grčkog teatra) Evropljani su podigli živući sistem demkratije.

1.    Osnova komunikacije učitelja i učenika jeste govor, usmeno izlaganje, usmeno odgovaranje. Njim učenik u dužem vremenu stiče samopouzdanje, socijalnu kompetentnost, motiv da uči, zna. Usmeni odgovor u švedskom osnovnom obrazovanju ne postoji.
2.    Način ocjenjivanja znanja učenika je javan. Njim učenik gradi svoje mjesto u razredu, školi, društvu u cjelini. Ocjenjivanje znanja učenika u švedskoj školi je tajno.
3.    Škola jeste staza kojom učenici trče svoje vrijeme obrazovanja, ona mora imati kontrolne tačke, prepreke koje svi učenici treba da preskoče da bi trčali dalje. Prvi razred, drugi razred... deveti razred. U švedskoj osnovnoj školi takvih prepreka nema (isključi li se nacionalprov). Učenik može završiti osnovnu školu bez da zna tablicu množenja, bez da zna pisati i čitati, bez da je pročitao jednu jedinu knjigu....

Šta za ostvarenje obrazovnih ciljeva znači: usmeni odgovor, javno ocjenjivanje i nužni prag koji se mora preći da bi se ušlo u viši stepen obrazovanja (razred)?

Teško je zamisliti školu bez imeničnog preozivanja učenika i njegovog izvođenja na tablu da usmeno odgovara. Sa druge strane ta situacija kada učenik čuje svoje ime, ustaje i kreće prema tabli je poput teatra i dasaka sa kojih treba da govori. Psihički i socijalno ima istu dimenziju, jačanja samopouzdanja, kuraži, motiva da lijepo izgleda, da zna odgovoriti na postavljna pitanja. To svakako ne isključuje i kombinovane motode provjere znanja, poput grupnog rada, pismenog ispita, kontrolnog testa isl.

Teško je zamisliti i školu u kojoj je vrijednovanje znanja tajna koja ostaje između nastavnika i učenika. Zamislite devet godina idete u isti razred sa nekim ni on ni vi ne znate koje ocijene iz kojih predmeta imate. Gdje je motiv da se ima veća ocjena, da se bude bolji od nekoga? To je dio prirode odgojno vaspitnog procesa u kom se traže dobri uzori.

I evo nas kod nemanja obaveznih novoa koje učenik treba savladati da bi išao dalje. Ta činjenica je potpuno destimulativna. Zašto bi se neki učenik uopšte borio da bude dobar, da bude bolji, kad ga i onako od prvog do devetog razreda škole prate svi učenici koji su se sa njim upisali u tu školu u taj razred? Taj motiv ne postoji. Učenici koji ne uče oni su agresivniji, neposlušniji i traže svoje načine dokazivanja u školi koji nisu ni poželji ni dio nastavnog procesa ali se dešavaju u školi.

Umjesto zaključka:

Sistem školstva koji isključuje usmeni ispit kao način učenja i savlađivanja gradiva, koji isključuje javnost u ocjenjivanju i nužan nivo koji treba zadovoljit da bi učenih išao u sljedeći razred, neminovno vodi do slabljenaj motiva da se uopšte do znanja dođe; onemogućava učenike sa većim ambicijama da ih i ostvare, sputava socijanu kopetentnost i potvrdu pred grupom (razred i škola), podstiče nesigurnost i na kraju onemogućava sticanje znanja kao jednog od ciljeva obrazovanja.

U vremenu kad je tehnologija i onako dovela u pitanje odgojno obrazovni proces i poljuljala ulogu škole i nastvnika (5-8 sarti dnevno su učenici osnovne škole direktno pod uticajem interneta, I-fona, TV-a), postavlja se pitanje kuda usmejriti obrazovni proces da bi se ostvarili njegovi obrazovni ciljevi sa početka teksta.
Moje iskustvo govori da je grčki teatar vrlo inspirativan, ali i vannastavni sadržaji koji snagom slobodnog vremena i lične želje, pomažu u izgradnji socialno kompetentne ličnosti, sa velikim samopouzdanjem, snagom  i na kraju znanjem. Škola i jeste veliki teatar u kom učenici igraju svoje životne uloge a mi im pomažemo.

 

 

Š. Kadrić


Grbavica, kraj Avgusta, zgrada sa pogledom na most ljudskih sudbina „Bratstvo i jedinstvo“, u vodi što ispod mosta protiče ogleda se i Njegova, sa druge vode iz drugog grada. Zvonim i  ubrzo, na interfonu, čujem Almin glas sa uputama kako da se do stana popenjem. U grlu mi nešto oporo, kao da sam grumen pelina niz njega otisnuo, a nisam, pokušavam da razvučem lice u osmjeh, a osjećam da mi ne polazi za rukom. Hadu nisam odavno ni čuo ni vidio, sreli smo se možda koju godinu poslije rata, oko Vječne vatre, tu je i radio, bio pravnik u nekoj osiguravajućoj kući, sad?

Na vratima me dočekuje Alma, pokazuje put do dnevnog boravka, tamo kolica i on živahan, prvi put ga zatičem sa naočalama, pruža ruku obradovan susretom, potišten sudbinom.

Alma nosi kafu davno pristavljenu, radujem se i kafi i Almi, nekako mi lakše kad nismo sami, a znam da ima stvari koje mi želi reći nasamo, ja mu dođem kao svjedok da je bio. A bio je za Foču ono što i Elvis Prisli za ostatak svijeta. On i njegov „Kako–kad“ je bio ono što i Bitlsi za Liverpul, a ponajviše je stasom i glasom ličio na Pol Makartnija ili obratno, što sad i nije najvažnije. Ali je jedno sigurno da je malo koji ljubavni uzdisaj u predratnoj Foči mogao da se desi bez pratnje muzike sa terase hotela „Zelengora“ i Hadinog glasa. I to je trajalo ne godinu, ne dvije već decenije, sastav se obnavljao, ali Hado je ostajao, trajao.

Sve to, i mnogo toga drugog za njega i Foču vezano, mi se vrti kroz glavu čekajući da krenemo sa razgovorom, hoću da čujem priču, ili tačnije dijelove koji mi nedostaju.

Uhapsili su te?, pitam iako djeluje besmisleno, i on i ja znamo da je u fočanskom logoru čudom ostao živ, bez greške, bez vidna grijeha.

„Već su mi mlađeg brata Pačeta bili odveli, sutra dan došli po mene. Dvojica nekakvih iz Užica, tako su rekli. Pitali me jesam li ja taj i taj, ja kažem jesam. Nekim čudom su imali nekoliko stranica papira sa podacima o meni i mojoj porodici, samo im je falila krvna grupa“, smije se. Onaj jedan ga je pravo nogom udario u glavu... Kasnije je imao vremena za sklapanje mozaika. Komšija Željko Dragović, radio je negdje na benziskoj pumpi, mu se nekoliko dana ranije žalio da su nekog muslimana uhapsili i da je taj imao tandžaru, nekakvu lovačku pušku. „Možeš misliti?“ čudi se komšija. Hado bezazleno i naivno komšiju pitao što će njemu ona dva auta automatskih pušaka što su mu noć prije istovarili u garaži? Onaj se začudio a onda sasvim smireno rekao da Srbi oružje imaju u tradiciji, ali eto onaj što nije njihov imao tandžaru.

Ne upadam mu u riječ, slušam ga, jezik mu otežao od moždanog udara.

„Sreća te je neko dijete javilo Dragici da mene vode, mogla je ući i onda... Dok me onaj jedan tukao, drugi ga je smirivao i govorio da nisam ja kriv već ona „vlahnja“ što se za mene udala. Misliji su na moju suprugu. Kad su me izvodili, vidio sam je da je na brzinu okrenula leđa i kao priča sa komšinicom“, kaže prisjećajući se bivše supruge i sina što je sa njom ostao.

Na ovom mjestu, logorske dane preskačem, samo detalj bilježim.
Mlađeg brata su već bili odveli u grupi za koju se nikad više nije čuo ni gals, čekali su da istim putem odvedu i njega. Jedan dan punili autobus starijma i prozvali mu oca Ibrahima, otac rukom u onaj stroj gurnuo njega. Ko zna šta je Ibrahima mučilo? Možda to što, njih dvoje starijih, djeci nisu dali da ranije od kuće pobjegnu, ali eto otac sina gurnuo da ide a njemu kako bude. Ni jedan ni drugi nisu znali kuda onaj autobus ide. Hado stigao do Rožaja u Crnoj Gori, što je tad značilo slobodu i spas.

Rožajci mu nudili hranu, piće okrepu, on ubrzo tražio nešto da radi. Na kraju shvatio da je ipak najbolji sa pjesmom i gitarom. Nabavili mu gitaru.

Gitara i Alma mu i sad bili prilika da se podsjeti kako su se sreli. Alma mu prva prišla, bila u društvu i pitala ga da dođe za njihov sto, da ne bude sam. On se zahvalio i obećao neki drugi put. Tad mu nije bilo do novih poznanstava, tad nije ni znao da je Alma izgubila opkladu što ga nije za njen sto dovela.
„Nikad ne znaš koliko si izgubivši dobila“, u priču se umješa i Alma podsjećajući na ljubav iz koje su dva sina dobili.

Prošlo je i petnaest godina od logora, on sa Almom i djetetom već bio došao u Sarajevo, tu i drugo dijete čekali, kad ih pozvali u Visoko na identifikaciju posmrtnih ostataka. Sumnjali da su mu našli tijelo mlađeg brata. Otišao, identifikovao brata, to ga dobro uzdrmalo. Drugi dan, sjedio nad prozor nadnešen u zvjezdano nebo zagledan tražeći svoju, Alminu, možda i bratovljevu zvijezdu. Tu noć mu se sve u glavi pomutilo, od te noći deset narednih mu sve bilo mračno, bez zvijezda, bez glasa, bez velikih šansi da se i probudi i probudio se.
Gitara u ćošku i sad priziva društvo, baš kao orkestar „Kako-kad“, Hado u njoj osluškuje tragove davno utisnutog glasa. Ko zna možda ponovo iz nje zazvoni glas Fočanskog Elvisa Prislija, Pol Makartnija ili tačnije Nihada Hada Pašovića.

 

Osvrt na tekst objavljen u Vijesti.ba

Š. Kadrić

Kapitsalistički fundamentalizam,  se bori protiv porodice, u ovoj fazi ona mu je smetnja da individualizira društvo i na njemu gradi potrošačko društvo pojedinaca. Okrenite se i pogledajte PC (personalni compjuter – računar), I-fon (mobilni telefon sa hiljade ugrađenih čuda koje mame pažnju vlasniku bezmalo 24 sata), FB- facebook čije konzumiranje je podignuto na nivo nove ovisnosti...

Kad hodite gradom (iako sela isčezavaju ali ni ona nisu pošteđena svega ovoga), gledajte svijet koji „sam sa sobom priča“. Živimo u svijetu gdje ljudi ne žele da žive trenutak u kom jesu na mjestu na kom jesu, sa ljudima sa kojim jesu, bježe negdje drugdje, nekom drugom, idu i pričaju. Oni što hode, hode sa slušalicama u ušima i pričaju, majka koja goni kolica sa djetetom priča sa nekim, koji nije tu, šoferi voze i pričaju, biciklisti voze i pričaju. Naprosto je nametnuta iluzija da trenutak, mjesto i ljudi koji nas okužuju nisu pravo društvo, „oni tamo“ sa kojim pričamo to jesu, problem je što i „oni tamo“ nisu tamo, već pričaju sa nama koji nismo ni tamo ni ovamo.

Porodica u svom funkcionisanju dijeli stvari, gradi sopstveni autoritet i pravila igre. Takva porodica ne odgovara kapitalističkom fundamentalizmu jer u jednu porodicu ne može prodati 2-3-4 stanova, 2-3-4 TV-a, 2-3-4 automobila, 2-3-4 kompjutara i ako može, ali porodica je čuvar duše koja se otima izazovu uticaja reklame, individualnih ataka na našu seksualnost, nametanja idola, svođenja naše političke ličnosti na glasanje, seksualnosti na konzumiranje, smisao rada na potrošnju, kupovanje, kupovanje...

Porodica je definitivno pred slomom, brakovi rijetki odolijevanju izazovima „individualnih sloboda i mogućnosti“. U Švedskoj samo pola brakova uspije, malo ćete gdje naći dvoje djece od istih roditelja, djece koja odrastaju uz oba roditelja.

Gledam primamljivu ponudu na internetu, svakako bez ikakve zaštite za mlađe korisnike interneta: „Zašto plaćati sex, kad ga možete imati besplatno još večeras?“ na slici je nesakrtiven lik „samohrane majke“ koja treba sex i traži partnera. Skoro sam bio kod prijateljice koja mi je i praktično prezentirala tu priču mamljenja partnera preko interneta. Cijelo bogatstvo je investirala u estetske zahvate na tijelu, zatim je kupila ratnu opremu za mamljenje mužjaka i pofalila se da je taj mjesec uspjela jednog namamiti nekoliko sati i na kraju joj je pobjegao.

Zašto to spominjem u ovom kontekstu?

Zato što se iluzija slobode pretvorila u svoju suprotnost. Srednjovječna žena je napustila brak, razorila porodicu (svakako ovdje ne sudim, ko je krivac ona ili partner) i uz estetske i tehničke detalje krenula u lov na partnera kako kaže „tražeći ljubav“. Laž, ovdje od ljubavi nema ništa osim iluzije. Kapitalističko poentiranje jeste u tome, da je ona kupila stan, bivši muž kupio stan, ona auto, on auto, ona se zadužila, on se zadužio, djeca rastjerana po svijetu sa snažnim uzorom kako živjeti život, kako cijeniti brak. Ljubav je ovdje iluzija, teret.

Vraćamo se temi: Ko odgaja djecu?

Istraživanja govore, da su to sve manje porodice. Isto istraživanje govori da je i škola sve manje ustanova koja obrazuje djecu, odgoja se i onako davno odrekla. Crkva to nikad nije ni činila, gušeći se u sopstvenom razvratu, dogmi, lažnom celibatu, kod muslimana poligamiji. Kapitalistički fundamentalizam naprosto ne voli i ne treba pametne ljude, jake ličnosti, treba ovisnike o njemu (kapitlizmu podignutom na nivo svetosti). Treba one koji izjutra kad ustanu ne žele u ogledalu vidjeti sebe već onoga koga im je potrošačka mašinerija odredila da mogu vidjeti. Jasno ga je nacrtala, pokazala, kako izgleda, šta oblači, kako se ponaša, sve.

Ukoliko roditelji nisu odoljeli tom izazovu, ukoliko nastavnici nisu odoljeli tom izazovu, ukoliko društveni autoriteti to prestaju biti a postaju simboli razvrata, nemorala (Sanaderi, bosanski parlamentarci, skoro bez izuzetka), šta to mi očekujemo od djece, koja su samo slika i prilika svijeta odraslih.

Ovdje recepte izbavljenja ne nudim, u knjigama koje pišem i koje sam napisao, ništa drugo i ne tražim.