sevko

Š. Kadrić

”Prije tri godine je neko neželjeno štene bacio u selo”, otpreda Vahida Lindinu azilantsku priču. Linda joj se uvalila u krilo i žmirka očima, ponekad zareži kad se pokrenem prema njima dvjema.

Selo je u Bosni i zove se Dubrave, opština Bosanska Gradiška. Priča je ljudsko-pseća ali i bosansko-švedska, to sam shvatio čim sam u priču počeo da slušam, ali i bilježim.

Danima se štene po selu vrzmalo, kućama ni ljudima nije iz straha prilazilo, spavalo u sijenu malo podalje.

“Adis štene izdaljine posmatrao a onda i prikrao i uhvatio. Moja će joj se djeca obradovati kad stignurekao, zavezao i napravio joj kućicu pred vratima naše kuće”, nastavlja Vahida priču milujući kerušu po glavi, ubacujući u priču Adisa, shvatam sina joj.

Shvatio sam da djeca to ljeto nisu cuka ni vidjela, nisu dolazila. Adis, prije nego je u Švedsku otišao štenetu dao ime, Linda i platio komšiju da je hrani.

Linda ostala da na lancu samuje i čeka milost onog što iz daleke zemlje njeno izdržavanje i čuvanje komšiji šalje.

Linda zimu pred tuđom kućom u svojoj štenari preživjela, komšija mislio da je dovoljno lijepa i dovoljno keruša za štenadi. Želja za prodajom i podvođenjem u njemu proradila. Priveo joj svog lovačkog kera, da otac njenoj štenadi postane. I postao. Četvoro je oštenila Linda, četvoro je oštenila... ali ne i na nju nalik, sva se na onog komšinog psa bacila. Komšija tmuri, svu štenad potrpo u džak, baš kao onaj kod Jesenjina, i bacio u rijeku Savu. Linda ucvjeljena bez poroda ostala, čekajući milost kučadubice.

Početkom ljeta Bačići se počeli u Gradišku skupljati, Vahida Lindu zavoljela na prvi pogled. Uvela je u kuću, okupala, prihvatila kao najrođenije. Ranije se bila zarekla da više pseto u kuću neće uvoditi. U Švedskoj imala mezimče po imenu Figaro, ali pseći život kratak, njena ljubav bila velika. Sad se ponovo svim srcem na Lindu nasukala.

Adis to ljeto Lindu i zaboravio, bio u Bosni i otišao, Lindu na brigu Vahidi ostavio. Čuo da u Bosanskoj Gradišci imaju azil za pse, rekao joj da ih nazove i da je ostavi. Vahida nazvala, čula bajkovitu priču o ženi koja dolazi iz Njemačke i odvozi pse Nijemcima kao kućne ljubimce. Ni pola sata nije prošlo, došli joj pred kuću. Prljavi kombi, prljav onaj što je iz njega izašao i pitao: Jesi li ti Vahida?

Kad je rekla da jeste, pitao je gdje je pas... Vahidu presjeklo u prsima, ali i Lindu na kaišu dovela. Onaj joj rekao da joj kaiš više neće trebati, uzeo Lindu i ubacio u kavez u kombiju. U njemu Vahida vidjela i još jednog velikog psa, lutalicu u jednom od kaveza.

“Linda se zagledala u mene i čula sam je kako kroz sokak plače, doziva...”, tužna i nemoćna Vahida prolazi pričom kroz taj dio prvog rastanaka i Lindino odvođenje u pseći azil u Bosni.

Sutra dan otišla da je obiđe. Zatekla je u kavezu sa još desetoro pasa, tužnu, bolesnu, rekli su joj da su je još juče i sterilizovali. Vidjela joj Vahida veliku zelenu naušnicu probodenu kroz uho sa natpisaom “Gradiška”.

Sva joj se muka u grlu skupila, suze na oči krenule i otišla u prodavnicu da kupi hrane. I lindi i ono devetoro drugih pasa sa njom u azilu, kroz mrežu dugo dijelila, tješila ih, obećavala Njemačku.

Svaki dan se Vahida Linde sjećala, ali je zaova tješila, opisujući joj njemačke dvore u kojima je novi dom keruša našla.

Prošlo i dva mjeseca, došlo Vahidi vrijeme da krene za Švedsku i otišla sa djeverom u Bosansku Gradišku da nešto sitnica pokupuje. U parku vidjela dva psa sa onim naušnicama, sažalilo joj se i otišla u pekaru, kupila kifle i podjelila im. Krenula, ali joj nešto čudno i neobično bilo, kao da je nešto vuko onom mjestu gdje je kerove hranila.

“Ženo bona okreni se”, dobacila joj neka žena čudno je gledajući.

Ona se okrenula, kad ima šta i vidjeti. Pseto se uhvatilo za njenu torbu i vuko je natrag. Počela se otimati, ali se i zagledala, prepoznala Lindu.

Bacila kese, podigla Lindu na prsa i počala plakati. Sjela na obližnju klupu i plakala, a Linda ispred nje pričala.

“Kunem se svim na svijetu, to nije bio lavež, već priča iz grla, na kraju je iz onog ležećeg položaja podigla prednje šape uvis kao da moli”, priča Vahida a oči joj se ucakliše, kao na klupi kad je ona plakala a Linda pričala.

Tako je i djever zatekao, svijet se oko njih okupio, gledao čudo ljudsko-pseće nevolje. Niti je Vahida htjela ostaviti Lindu, niti je Linda htjela ponovo na ulicu.

“Povedi je meni, gdje ima mjesta za mog kera, biće i za nju”, rekao djever. Tako i bilo.

12 oktobra Vahida stigla u Švedsku, kad bi se god u postelju uvlačila, Lindina joj priča sa klupe iz Bosanske Gradiške u sjećanje dolazila i one podignute šape što su milost tražile.

Tačno dvadeset i pet dana kasnije putovala je sa kćerkom prema Bosni. Sedam dana kasnije je Linda sa svojim pasošom, Vahidom i njenom kćerkom prutovala u Švedsku, zemlju novog azila, gdje pse na lancu pred kućom ne drže.