sevko

 NOVO

Druženje po mjeri duše, TV Hayat





Junacima uvezanim među korice ove knjige nisu zajedničke oblasti bavljenja, životna dob niti umjetničko stvaralački dometi već kreativnost. Ona im je duhovna hrana, izazov, povod za stvaranje, način komuniciranja sa okruženjem.  

Najveći dio tekstova u knjizi je objavljen u Bosanskoj pošti, dio u Oslobođenju, ali i u drugim novinama i na web portalima.  

Neki od junaka knjige su se iskazali u sportu i tu postigli svjetsku slavu, poput Zlatana Ibrahimovića, drugi u književnosti poput Mirka Kovača, Mustafe Cice Arnautovića, Zulmira Bečevića, u modi Lamija Suljević, nauci Stevan Dedijer, Osman Pirija, Denis Selimović, Amela Džin, Amra Osmančević, Goran Bašić, glumi Nermina Lukač, Vera Veljović, Iso Borović, Albin Ganović, režiji Jasenko Selimović, otkrivanju zaboravljenog svijeta Semir Osmanagić, slikarstvu Ragib Lubovac Čelebija, Mehmed Zaimović, pustolovinama Fatima Nilsson.  

U knjizi umjetničko-sportski dometi nisu kriterij za uvrštavanje u sadržaj, ali ni redoslijed u tom sadržaju, ne, naprosto su ređani nekom logikom kojom su bilježeni i objavljivani, logikom i zakonitošću druženja. Druženje sa ljudima od sadržaja, neobične upornosti, talenta i kreativnosti mi je bilo i ostalo privilegija, podsticaj i radost.   Upravo otkrivamo još jednu povezujuću nit svim u knjizi predstavljenim, naglašenim, a to je sam autor, koji je pišući o njima otkidao od zaborava trenutke, domete, dijelio radost, pokazivao da su tu među nama, oko nas, ispred nas.  

Povezujuća nit je i to što je najveći dio junaka otkinut od zavičaja i živi u pečalbi po bijelom svijetu koji novim zavičajem naziva, ponajviše njih je ipak u Švedskoj. Skoro da smo knjigu mogli nasloviti „Šveđani bosanskih korjena"", ali ipak ćemo joj izabrati neko drugo ime.   Svakako, da u notesu imam i dužu listu imena i priča, koja će ipak čekati novo vrijeme da se koricama knjige ogrne.

Uz zahvalnost onima sa kojima sam dijelio radost, kafu, vino... šta nam je već bilo pri ruci ili na duši, zahvaljujem se i tebi što čitaš, dajući šansu ideji kreativnosti i junacima da i ovako žive.   Sa posebnim pietetom se sjećam onih koji nisu više među nama.

    Autor, Helsingborg, Maj 2013.


    
     
 
Umjesto predgovora

1. JA SAM ZLATAN, A KAKVI STE VI?
2. CIRKUS JE ŽIVOT
3. AIDINO kraljevstvo bijelih ljiljana
4. AMELINI doktorati
5. DENIS - mladić koji zna šta hoće
6. AZEMINA na ime ponosna
7. GORANOV PUT DO ZVIJEZDA
8. DENIS dječak sa velikog panoa
9. DOKTORICA AMRA iz Bratunca grada
10. NIDŽARINE medalje za hrabrost i humanost
11. EMININI NEBESKI LETOVI
12. ZULMIR BEČEVIĆ, Na krilima knjige
13. JA SAM GLUMICA
14. NERMINA Lukač, najbolja glumica u Švedskoj 1912.
15. U NEBO ZAGLEDAN
16. ""NA KRAJU SVEGA"", književni iskorak Enesa Topalovića
17. NAGRADA ""Meša Selimović"", dodijeljena bosanskom
piscu BiH dijaspore
18. BOSANCI NE BI TREBALI TRČATI ZA VRUĆIM PILAVOM
VEĆ BOSNOM
19. TARIQ ALI, pisac mora misliti, a njegovo pisanje
treba biti angažirano
20. Haris Grabovac, VITEZ EGZILA
21. SKENDEROVA TRAJANJA, Vera Crvenčanin, Bosanska riječ, 2010.
22. BESIM SPAHIĆ, JUNAK NAŠIH DANA
23. NEODRŽIVI RAZVOJ - Dr. Osmana Pirije
24. ISTRAJNI Semir Osmančević i neuništive Bosanske piramide
25. KRUPNO U TOTALU
26. SANJAR sa Tjentišta
27. SANDRA Tolić, pjesnikinja dječije duše
28. SADIKOVA čaršija
29. PROGNANE je teško tješiti
30. ARIJANOV PUT U IZVJESNOST
31. HADO
32. PERENJE, Šefikova ljubav i zabava
33. DAIDŽA - ČUVAR DUŠA
34. NURINI mali junaci velikih
35. FIĆO I NATAŠA
36. OD ZLATA BISERA
37. LIKOVNO promišljanje o životu
38. ZAIMOVIĆEVE DOŽIVLJENE I PREŽIVLJENE SLIKE
39. ALMINE DUHOTVORINE
40. LEJLA živi svoj san
41. SAMIR MEHMEDOVIĆ DEBA, dugoprugaš iz Bjeljine
42. SPORT iznad svega
43. ODMOR MEĐU INDIJANCIMA
44. HEDININA MISIJA
45. ŽIVOTOPIS, I dio na 352 strane
46. ZLATNI jubilej u posljednjem zagrljaju
47. KNJIGA - ARNELOVA NAJDRAŽA IGRAČKA
48. FATIMA (Robinzon) Nilsson
49. PRIJEM u BH ambasadi u Kopenhagenu
50. JUTARNJA KAFA sa Mustafom Cicom Arnautovićem
51. FAUSTA Marianović ne želi biti heroj
52. INAT stomatološka klinika
53. APSULUTNO DOBRO je moja zvijezda vodilja
54. MULTIKULTURALNOST je bogatstvo
55. LAMIJA SULJEVIĆ
56. NESIMOV hram umjetnosti
57. DA NE STVARAM, JA BIH SE OSUŠIO KAO BILJKA BEZ VODE
58. ČOVJEK HRABRI sa bosanskom dušom

 
Preuzmi knjigu
http://www.digitalne-knjige.com/kadric7.php

Ševko Kadrić, Galeb i druge priče, 20011.

 

    
    OD Eslova, predgrađa Malmea, put kojih dvadesetak kilometara vodi u pusta švedska polja. U jednom od tih polja monotoniju ravnice razbija velika, žuto obojena građevina. Iz daljine čovjek pomisli da je napuštena  kasarna s više izdvojenih objekata. Izbliza, ona prva predstava o kasarni se mijenja novom, još nejasnom ali mistično novom. U ovom, od svijeta izdvojenom prostoru ispred kojeg stoji tabla ”Narcon” postoji i živi svijet za sebe.

    U sobi 328, na trećem spratu lijevo od ulaznih vrata, na zidu visi karta Bosne i Hercegovine. Ispod imena karte i razmjera 1:10.000 s desne strane uokviren i ispisan masnim slovima tekst ”Činjenice i datumi iz istorije Bosne”, odmah pored selotejpom nalijepljen papir na kojem stoji naslov na švedskom jeziku ”Instrukcije za novi život”.  U lijevom ćošku fotografija žene sa djetetom u naručju, i ona selotejpom na kartu zalijepljena.
    Ispod karte stolić i dvije stolice, na njima dva muškarca. Jedan duže kose i jačih ramena, lica izborana, pogleda podignutog prema karti. Onaj naspram njega nešto krupniji, kraće brade,  na lijevoj strani obraza ima duboko urezan ožiljak koji se i kroz bradu nazire.
    - Uspomena na Bosnu - to mu je pripremljen odgovor koji čeka radoznale i pitanje otkud ožiljak.
    - Vidiš ”protivniče”, mi smo Turke tukli kad je trebalo, još 1389. godine - počinje priču onaj duže kose, gledajući u kartu i čitajući podatak iz teksta ”Činjenice i datumi …”
    - Jeste, kad vas je vodio Vlatko Vuković - odgovara mu onaj kratke brade držeći u ruci šoljicu s kafom, prvom ovog jutra.
    Ovako njih dvojica skoro dvadeset godina. Druže se, razgovaraju, svađaju. Ovdje u ”Narconu” posebno, osuđeni jedan na drugog.
    U Bosni, još prije rata počeli su vući dimove hašiša. Bilo, postalo  moda. Neko bi im odnekud donosio malo ”čokoladice”, kako su nazivali hašiš u pločama, onda su ga grijali na plamenu upaljača ili svijeće, drobili u cigaretu a cigareta bi šetala od usta do usta, ukrug. Tako ih i rat zatekao, ne pripremljene, ne razdvojene.
    Uspostavljana nekakva ”srpska” vlast, oni se čudom čudili. Jedan dan im u sobu upali nekakvi vojnici, ako se rulja vojskom može nazvati. Pitali za imena i odmah dijelili, jedne u jednu sobu, druge ...
    - Šta radite? - pitao jedan što bi trebao komandir biti, krateći prvu riječ, razvlačeći na drugoj, po crnogorski.
    - Igramo karata - odgovorio ovaj bradati.
    - Igrate karata, a mi ratujemo, je li? - pitao ga onaj opalivši mu šamar.
    - Ja sam Srbin - u strahu rekao on.
    - Ti Srbin !? - urlikao onaj udarajući ga čim je stizao. Krvavom i na podu gurao mu vrh pištolja u usta, psujući, prijeteći.
    - Sutra u osam, ako te ne vidim u uniformi, je.. mi oca očinjeg ako te ne zakoljem ko kera - rekao mu izbacujući ga iz one prostorije.
    - Vi balije, da se niste gdje slučajno makli. Da vam nije jadna majka, dok mi ne odlučimo šta ćemo sa vama - zaprijetio i onima što su prestravljeni u sobi ostali. Među njima bio i Čupo, ovaj duge kose.
    - Eto ti crnogorskih četnika, eto ti krvi, mene prebili, a tebi ništa - šalio se kasnije onaj bradati i sa ožiljkom, zadirkujući Čupu. Sutradan, sa suzama u očima, otac ga lično otpratio da obuče uniformu. On se oporavio, uvojničio, ali crnogorskim četnicima oprostio nije. Jedno veče dok su oni pjevali i šenlučili, on iz daljine bacio bombu pa još i zapucao, utekao prije nego su doznali ko je bombu bacio. Utekao u Crnu Goru, rodbini. Tu se krio skoro pola godine, a onda put Švedske. U Švedskoj tražio Čupu.
    - A koga bih drugog? - čudom se čudio kad su ga pitali što baš njega.
    Čupo je u nekoj grupi zamijenjen za jednog u borbama zarobljenog. U štabu jedinice Armije BiH pitali ga zna li pucati. On rekao da mu je sve oružje četkica za slikanje i poslali ga u odjel za brigadne novine. Od uniforme samo maskirnu košulju dobio. Među novinarima mu bilo bolje nego onima sa puškom na prvoj liniji a moglo se i zapaliti, ono po navici. Tu mu proradila i nostalgija za porodicom, koju je tek bio formirao u varoši iz koje je razmijenjen. Žena nekim konvojem sa tek rođenim djetetom otišla u Švedsku, on prvom prilikom krenuo za njima.
    - E, čuj, Čupo pa borac - šalio se onaj s ožiljkom.
    - Čupo pa borac, Pope - ponovio i Čupo oslovljavajući nadimkom i onog drugog.
    U Švedskoj Čupo brzo pronašao puteve do mirisnih trava, a i nije bilo teško. Niti je trebalo kuda da ide, niti da šta traži, sve našlo njega. U jednoj od picerija što je držao jedan ”naš” ponudili mu, prvo onako. Kad je drugi put sam zatražio rekli mu koliko košta. On od socijale odvajao a od žene krio, kasnije bi pronašao koji poslić oko kampa, čistio, brao salatu, ponekad slikao. Drugi su, čim su dobili papire, svaku krunu trošili za auta, namještaj, mobitele, on opremio sobicu kao atelje, a za ostalo kupovao ”čokoladice”.  U početku kupovao od drugih, onda sam otišao u Kopenhagen i u Kristijaniji kupio sam sebi.
    U toj situaciji dobijenih papira, dobre organizovanosti, javio mu se Pop.
    - Gdje si? - u čudu ga pitao Čupo u telefonsku slušalicu.
    - U Kopenhagenu, čekam da me neko uvede u Švedsku.
    - E, čuj u Kopenhagenu, čekaj me dolazim ...- rekao mu Čupo čudeći se prije nego je krenuo prema trajektu za Dansku.
    Ženu uvjeravao da je on kod njih na kratko, da će odseliti kad dobije papire, da je ljudski da mu pomognu. Stigli i papiri, ali Pop ostao, žena sa djetetom odselila.
    - A šta si se ti zagledao u tu bivšu nam domovinu? - pitao Pop Čupu prinoseći šoljicu prve jutarnje kafe ustima ne bi li svađu ili razgovor započeo.
    - Bivšu? - pitao Čupo probadajući ga pogledom.
    - A, bivšu. Ni ti ni ja više nismo za šehera, najmanje iz dva razloga.
    - Bivšu? - ponovio Čupo vraćajući pogled karti.
    
    Hašiš trošili skoro dvije godine u Švedskoj, onda počeli amfetamin. Prvo iz radoznalosti, samo da probaju i nastavili. Amfetamin bio jači ali i skuplji, tijelo činio ovisnijim.  Samo jedan gram koštao 250 - 300 kruna. Njima trebalo kruna više nego su ih imali. Počeli štediti na hrani, oblačenju, izlascima. U jednu sobu u stanu primili podstanara, opet falilo. Počeli se zaduživati onda i krasti. Onaj podstanar pobjegao čim je mogao, oni ostali, propali još dublje u dugove. Jedan dan ih preprodavači prebili. Tukli ih kao onaj crnogorski četnik Popa s početka rata u Bosni. Bolove osjećali izvana od udaraca, ali i amfetamin pravio bolove iznutra. Poslije uzimanja doze bijelog praha postajali su enormno aktivni, puni ideja, svašta započinjali, ali nikad ništa do kraja uradili nisu. Čupo počinjao slikati kosmos, onda se upuštao u detalje, tražio svoju planetu na njoj svoju pticu, ptici slikao oko, u oku odsjaj, u odsjaju ... onda sve bacao nezadovoljan. Po tri četiri dana nisu spavali, slabo i jeli, na žene ni pomišljali nisu osim one što gutaju, piju, šmrču ili ušpricavaju bijeli prah. Zjenice u očima im i usred dana popunjavale cijelu rožnjaču, težinom kopnili, postajali kost i koža.
    - Šta da radimo, neprijatelju? - pitao Čupo Popa.
    - Baš nešto mislim, šta bi kralj Stjepan Tomašević uradio da je na našem mjestu? - odgovorio mu Pop gledajući u kartu Bosne koja im je u stanu visila.
    - Pokušao bi, bar bi pokušao - odgovorio mu Čupo gledajući fotografiju sina, u naručju žene, što je bila selotejpom za kartu zalijepljena.
    Otišli socijalnoj radnici i rekli da su ovisnici, pokazali ruke izbodene u prevojima. Ona nazvala drugu socijalnu radnicu koja se bavi narkomanima. Njima ostalo da se izjasne da li prihvataju sanatorij 6 - 9 mjeseci.
    - Mi vam ne možemo pomoći. Droga je u vašim rukama, ali i liječenje - rekli im objašnjavajući gdje i kako funkcioniše ”Narcon”. U sanatorij ponijeli i onu kartu Bosne. Okačili je na zid, ispod nje postavili stočić i dvije stolice. Na kartu  odmah pored onih činjenica i datuma iz istorije Bosne selotejpom prilijepili i novi papir s naslovom ”Instrukcije za novi život”, pisane švedskim jezikom. Čupo na kartu u lijevi ćošak prilijepio istu onu sliku žene sa djetetom u naručju.
    U sanatoriju ih posmatrali, prvu sedmicu bez posebnih zahvata, onda cijeli mjesec dana najintenzivnija im bila sauna.
    - Na kožu treba otrov da izađe - objašnjavali im ljekari. Otrov droge se u tijelu lijepio za masnoće, a njih izgonili vrelom parom u sauni. Ali tijelo tražilo nove masnoće, ljekari im davali riblje ulje u tabletama. Poslije  krenuli sa aktivnostima nove socijalizacije, hvatanja novih slamki i oslonaca u životu, vraćanja samopouzdanja.  Nisu tu bili samo drogeraši, bilo i onih što su bili opsjednuti samoubistvom, alkoholičara, među njima i jedna poznata švedska političarka. Svakom u tom novom svijetu, svijetu ”Narcon”, osoblje davalo konkretna zaduženja - uređenja prostora, izlaganja tema, organizovanja kurseva, književnih i plesnih večeri, izleta..
    Svaki polaznik zajedno sa osobljem u ”Narconu” tražio je sebe u sanatoriju, ali i poslije. Instrukcije za novi život svi naučili napamet i uvjeravali se da po njima mogu i moraju živjeti:
    - Jedi puno sirove (neobrađene) riže, voća i povrća, izbjegavaj meso, cigarete, alkohol i druge droge, moj Čupo - čitao je i prevodio Pop pravila novog življenja nalijepljena selotejpom na kartu Bosne ubacujući u njih i Čupu.  
     - Kad kažeš: ”žao mi je”,”oprosti mi”, gledaj osobu u oči. Ne šegači se sa tuđim snovima. Govori polako, ali misli brzo. Ne zaboravi da najveće ljubavi i najveći uspjesi obuhvataju odricanja i velike rizike. Ne zaboravi tri stvari: Poštuj samog sebe. Poštuj druge. Odgovoran si za sve što radiš. Zasnuj brak sa ženom koja voli da razgovara. U starosti će vam razgovor biti važniji od bilo čega, moj Pope - nastavio i Čupo prevoditi i naglašavati ono gdje je sebe najviše nalazio.
 
    Na kraju sedmog mjeseca, polaznike  sesije slali su u nove i tajne sredine.
    - To je važan dio ovog tretmana. Ništa ne bi učinili ako ljude vadimo iz pakla droge, umivamo ih i liječimo mjesecima, a onda ih bacamo u isti onaj pakao. Oni moraju početi sasvim novi život sa novim JA, novim socijalnim i prirodnim okruženjem - govorio je ljekar, pripremajući ih za to novo socijalno i prirodno okruženje.
    Čupo i Pop su morali krenuti svaki svojim putem. Onu kartu Bosne umotali su u rolnu, uhvatili svako sa svoje strane i vrtili dok nije pukla na dva dijela.
    - Koju stranu dobi - teritoriju ili ”Činjenice i datumi iz istorije Bosne?”- pitao Pop Čupu umjesto pozdrava.
    - Nisam još pogledao, ali činjenice k`o Bog jedan - odgovorio mu Čupo žureći telefonu da se ženi i djetetu javi, da kaže da bi moglo biti na dobro.
    

 Ševko Kadrić, Galeb i druge priče, 2011.